morsky blog

Vjerovali ili ne, usprkos uvriježenom mišljenju da Dalmatinci (i Dalmatinke) baš ne vole raditi, a pogotovo potrošiti vikend u toj danas vrlo neisplativoj djelatnosti, i još da rade za drugoga ili, ne daj Bože za državu, ova ovdje predstavnica istih danas radi. Šljaka. Mukte. Bez naknade. Za firmu, ne u vrtu ili na brodu koji je na kraju.

E sad, moram biti do kraja iskrena pa objasniti tu neobičnu pojavu.
Kasnim. Kaskam, lovim samu sebe. Odrađujem posljedice nerada. Tj. rada na blogu. Dođe vrag po svoje, kad-tad.

To je samo jedan razlog. Bila bi ja nekako stigla i u uredovno radno vrijeme odraditi svoj dio. Ali, došla sam ovamo u potragu za mirom. Toliko su me stigli problemi, rastegli me ko žvaku, da mi ovo dođe ko mali odmor. Mentalni. U radu je spas. Isto bi bilo da radim u rudniku. Kopanje rude je mačji kašalj za ono što me čeka kad izađem na svjetlo dana.
Dobro, neću sad o tome.

Ovdje nema televizije. Pa se pravim da ne znam što se događa. Pizdarije i svinjarije.
Ali ima radio.
Radio, ne radio, svira ti radio.

I svira radio. Jednu prekrasnu pjesmu. Jednu od najljepših.

Da vas podsjetim:

Jutros zakasnili u školu i na posao u očekivanju nevere.
Spremili se mi na vrime, ja i moja dica, oboružali se kišobranima, kad zove brižan tata da će doći prebaciti nas autom.
Najprije smo se čekali 15 minuta. Iza kantuna. I onda smo 500 metara zračne linije prelazili drugih 15 minuta.
To ti je kad oćeš kruha preko pogače. Voziti se umisto pješačiti.
A, dobro, nije se ni smočiti baš cool.
Ali otkada sam pročitala uputstva o ponašanju po kiši u Nacional Geographicu Junioru, nema straha. Piše, naime, da se onaj koji po kiši trči smoči četiri puta više nego onaj koji hoda. Pa ću odsad ići što sporije, pa se neću ni smočiti. Tako kaže fizika, pa da vidim tu kišu koja će me smočiti.
Jedino su mi cipele problem. Godinama tražim neke koje ne propuštaju. I ne mogu ih naći. Možda zato što se u potragu uputim svaku jesen po deset minuta. Pa mi dosadi tražiti.

Baš mi je nekako šugavo jutro bez faca koje viđam svako jutro. Oni polu-znanci kojima nakon nekog vremena počinjete kimati glavom i upućivati osmjeh. Meni je odmah dobro jutro kad mi se tako neko, još onako pospan, nasmješi. A nismo se nikad upoznali. Ustvari, osmijeh mi poklanja.
Fali mi crkva kraj koje svako jutro prolazim i dotaknem joj kamen, da mi i ona poželi dobar dan. To mi dođe ko jutarnji blagoslov.

Na rivi prizor od kojeg zastaje dah.
Dolazi nevolja sa zapada.
Obično dolaze s istoka, ali nije nam ni zapad izgleda više naklonjen.



Jesen je definitivno zavladala.
_______________________

Upravo sam shvatila da se uklapam u najsuvremenije trendove obrazovanja. Naime, cijeli život nešto učim. Tzv. cjeloživotno obrazovanje.
Trenutno, uz to što pohađam (opet!) prvi razred osnovne škole (sad smo na valjku-matematika, zakrivljenim crtama-predvježbe pisanja, jesen-prirodaidruštvo), upravo sam preletila expres-tečaj iz fotografije, tj. njene upotrebe na blogu. Mentor je bio gosp. Brod-u-boci, a tečaj se odvijao na suvremeni način jedan-na-jedan e-mailom.

Sad, ovo je rezultat tog tečaja.
Na slici je, simbolično, zgrada nekad Filozofskog Fakulteta, a sada Sveučilišta u Zadru.
Ako mi neko može naći ljepšu zgradu u sustavu obrazovanja, izazivam ga na dvoboj. Slikama.
Ali nema šanse da me netko pobijedi.
Unaprijed se proglašavam pobjednikom.
__________________



Dragi Brode, ovo je po tvom receptu (20%), ali mi je ipak preveliko.
Ispravak slijedi.

Drugi pokušaj, isti natječaj, opet ja the winner:



_______________

Ovoga proteklog vikenda nastupile su korjenite promjene.
Ljeto je konačno otišlo. Nešto se kilavilo, oće-neće, i ipak nas odlučilo napustiti.
Ode na drugu hemisferu.
Tužno.

Subota - LJETO

Još samo danas...



Jahta otišla u škver, na čišćenje. Nakon dugih ovoljetnih putovanja, triba je malo ušminkati:



Malome dosadilo radit (pravi Dalmoš!) pa se otiša igrat s prijateljicom. Ima pravo, što je bolje, bolje je:



Bila izložba oldtajmera.
Ja bi više volila ploveće oldtajmere vidit, al i ovi su lipi:



Ova mačka lovi ribe. Vjerovali ili ne, neki dan ulovila podlanicu od 30 deka. Gladni urođenici joj oteli:



Nedjelja - JESEN

Prišuljala se neprimjetno....



Vrt u ranojesenjim bojama:



More jesenje:




_______________

Gledali smo preksinoć Brešanovog "Maršala". Volim Brešana. I oca i sina. Prvi dobro piše, drugi dobro pravi filmove. Tematika mi je bliska, a kontekst razumljiv. (Na isti način ko što su mi bliske knjige Čeha Michala Viewegha koji opisuje vrjieme u kojem je odrastao, vrijeme "željezne zavjese", u kojem sam i sama odrastala i na sličan ga način doživjela.)

Dakle, smijali smo se gledajući pomutnju koju je izazvala pojava duha prošlih vremena u liku "druga Tita" među starim partizančinama i revolucionarima i ovovremenim "poduzetnicima".
Sjetili smo se nekih sličnih likova iz stvarnog života. Teško za zamisliti, ali ima ih.

Dobra fora mi je kad uspoređuju izvjesne posljedice po budućnost svog mista sa sadašnjošću Međugorja, koje se pomoću Gospe izvuklo iz bijede. Ali u Međugorje je došla Gospa, a kod njih Tito. Gospa je Gospa!
Kaže Ivo Grgurević, poduzetni načelnik: "A Isusati, i ja bi volija da nan je doša sveti Ante, ali kad nije tija on nego drug Tito!". Što je, tu je, moramo se snaći s onim što imamo.

Nismo obraćali pažnju na maloga koji je isto gledao i, sirotan, ništa nije razumio.
Što se mi smijemo, a stvar je ozbiljna: duhovi, groblja, "strašna muzika" i slične stvari.
Pokušali smo nešto objašnjavati, ali to je prevelik zalogaj za dijete te dobi. Zapleli smo se. Ma to ti je smišno, i gotovo!

Dakle, otiša mali leći. Inače spava u mraku, ali tu večer zvao je sestru da mu popali sva svitla.
Zaboravivši na film, pitam:"Ma čega se bojiš?"
"Titaaaa!
???
Ne bi da se sutra mora u pionire primati, i zakletvu polagati ("kunem se da ću biti dobar drug...") ka što su mu mater i ćaća morali.

Sutradan ga odvelo sa školom gledat na rivi paradu povodom Dana hrvatske ratne mornarice. Ratne brodove, mornare i to.
Našao se tamo i predsjednik. Sadašnji. Recentni.
Mali ga dobro promotrio.
"I, kakav je? Jel strašan, s onim obrvama i bradom?"
"Nije strašan, baš je dobar. Tito je strašan!"

E mali, nemaš pojma koliko si u pravu. Ovi današnji predsjednici i da žele ne mogu biti tako strašni ko Maršal. Jer nemaju ni "M" od moći koju je on imao.
Na sreću. Našu.

Došla su druga vremena.

Jutros čitam kod Koraljke post o prošlim vremenima, kad smo bili mali i mladi.
Nakon toga nađem sličan članak u novinama. Piše o vremenima kad smo s posla išli na zap, poreznu upravu i slično, a usput nalazili prijatelje, odlazili na kave po gradskim trgovima i štekatima, i pružali tako lijepu sliku opuštenog, mediteranskog grada. A ne sada, e-fina, e-porezna, e-virmani, sjediš zatvoren u uredu u modernoj zgradi u predgrađu (tako sličnoj onoj u Londonu ili Milanu) i obavljaš sve računalom. Ništa kavica, ništa old-fashion razgovor s pogledom na oči sugovornika.

I tako me to sve skupa u mislima vrati u ta stara dobra vremena i drma me neka nostalgija.
Vrati me u vrime one dobre glazbe (sjećate se longplejki?) koju smo nabavljali u debelom zakašnjenju sa trulog kapitalističkog Zapada, u vrime kad nam je pomisao na taj sex&drugs&r&r Zapad bio jedini spas iz sivila stvarnosti...

To sivo danas je nekom čarolijom postalo ružičasto.

Sjetim se lewisica i adidasica, škole u kojoj ni mi ni naši roditelji nismo imali pravo glasa, bižanja sa satova "obrane i zaštite" i "marksizma"...

Miljun stvari prolazi mi mislima, miljun lipih stvari...

Zašto ne možemo biti svjesni da je nešto dobro dok se to događa, zašto nam stvari koje su nas živcirale sada izgledaju tako privlačne?
Zašto mi je onaj "demode" namještaj sada tako "šik"? Sve "retro" tako lipo?

Valjda samo zato što smo bili tako bezobrazno mladi. Neiskvareni životom. Tako nevini.
Ne sluteći što nas čeka, kakve promjene u nama i oko nas, bili smo tako bezbrižni.
Nepojmljive promjene.
Krv, znoj i suze - nismo ih očekivali toliko.

Svakojake uspomene prolaze...a onda se sitim Tita kojeg se moj sin tako prestrašio. I prestrašim se i ja.

Imam jedno pitanje za vas pripadnike moje generacije:
Biste li ušli u vremeplov i vratili se u ono vrime?
Ali, dragi moji, bez biranja. Ovo bi, ovo ne bi.
Sve u paketu.
Bismo li?

....oproštaj s našim dragim ljetnim posjetiteljima. Rekli smo im, onako pristojno: Bili ste nam dobri i dragi, ali sad bi već bilo vrime da se polako vratite kućama.
Nama je bilo dovoljno.

Tužni smo. Ostali smo sami. Odoše svi.
Šmrc. Baš nam je krivo.
Malo da se utješimo...



Vratilo nam naše more.
Malo se ohladilo.
Ali je i dalje prilipo.



A i ribe se polako počele vraćat. I lignje. Uvatili oko kila. Isprid kuće. To nemam sliku pa mi morate virovat na rič.

A cviće moje...





Vratilo nam ulice, kafiće i plaže, parkirališta i parkove.
Vratilo nam naš stari, usporeni, fjakasti život.

Dragi gosti, sretan put kući!

Ajme kako neman inspiracije!
Pisala bi, a ne znan što. Toliko mi je tema u glavi, ali sve prolijeću ka leptirići, ni jedna neće da se zaustavi. Iman jedan započeti post u skicama, ali mi se ne da ga dovršit.
I sve neke ozbiljne ("bremenite") teme mi padaju napamet, a dosta mi je problema, mojih i tuđih...

Od jučer opet radim. Bila san ponovo, treći put ovoga ljeta na godišnjem. Obavijest za ljubomorne: samo odrađujem zaostatke. Lani sam ko lopov krala po par dana od godišnjeg.
Ovaj povratak moga bi se zvat "iz škole na posao". Mislin, iz prvog razreda osnovne.

U firmi ništa novoga.
Parola "nije posao zec - neće pobići" naročito važi za mene. Ne samo da neće pobić, nego strpljivo čeka. Mene. Jednostavno ne da da ga neko drugi odradi. Baš hoće mene.

Atmosfera uobičajena.
Odmah bivam ubačena u ranojutarnji ženski kolegij. Brifing.

Izgleda otprilike ovako:
Najprije se obrađuju lokalne teme. Pregledavaju se osmrtnice u lokalnim novinama. Ajme, jesi vidila ko je umra?! Jadan čovik! Znan mu ja od prijateljice zave ćer i ona je rekla....Slijedi životna priča dotičnog friškog pokojnika, okolnosti smrti i tijek bolesti. Ja u čudu slušam i ne mogu se načuditi gdje im stanu svi ti silni podaci. Po potrebi doznajem i policijske podatke, čak i one iz područja forenzike, ako je u pitanju sumnjiva smrt. Mojem "sjedećem odredu" ništa ne promiče!

Onda slijedi lokalna aktualna crna kronika. Sve što se u toku noći i ranog jutra dogodilo, sve se friško servira i konzumira. ne tribaju meni novine i radio.
Jutros je u 7.40 upao auto u more. Ja sam u to vrime tuda prolazila, ja i moj školarac, ali naravno da ništa nisan vidila.
Nisi vidila?! Pa di ti gledaš. A iden i mislim kako će mi ditetu bit u školi danas, oće li mi bit zadovoljan ili ljut, mislin o drugim svojim problemima, jebiga, ne gledan okolo.
Bila tamo policija, ronioci, hitna, skočija neki stranac u more, spasija čovika, čovik valjda imao infarkt... Ukratko, fešta za jutarnji kokošinjac.

Sljedeća tema već zadire u društvenu kroniku šire zajednice. U Storiyu su čitale da je Vlatka našla novog dečka.
E tu se već uključujem. Pitanjima naravno. Kratko, jasno i prezirno (pa ti ništa ne znaš-tonom) mi je udovoljeno znatiželji. ON je mladi poduzetnik, zvučnog prezimena Radolfi (ne zna se pouzdano je li brat ili rođak pjevača istog prezimena), samo je 7 godina mlađi od gospodične. Sori, gospođe.
I to je sve što su udovoljile mojoj probuđenoj znatiželji. Tako šturo. A ja imam toliko pitanja. Na primjer, koliko je dana bila sama? Koliko tip ima na računu? Je li joj poklonio koju zlatnu karticu? Što je rekla Lana? Što je reka Dikan? Kakve su fotke?
Toliko pitanja...
Tu je još i kratki pregled sinoćnjeg tv-programa. BB još nisu zaozbiljno počele pratiti, pa daj dio slušam samo s jednin uhon.

Obrađuju se i teme iz svijeta. Ali tu se strogo ograničavaju na katastrofične događaje. Noćas je to bio potres jačine 8,2. Negdi. Tamo. Daleko. Posli u novinama vidin da je to Sumatra.

Jutarnj brifing naprasno završava. Za mene. Odlazim u svoj ured.
Slušati radio.



A neš ti posta!
Tako je to kad se nema inspiracije....

Mali dječak nikad nije radio ono što se od njega očekivalo.

Svijet ga nije dočekao baš raširenih ruku. Nekako mu nije baš bio sklon od samog početka. Samo mama i tata i sestra bili su mu oduvjek skloni. "Svijet" su u početku predstavljali liječnici.

Liječnik br.1: Mami su malo pobjegle godine, zar ne?
To znači, valjda, mama nema 20 godina, kad je fizički najspremnija za trudnoću. Ali ova mama osjećala se psihički spremna. Puno spremnija nego prvi put, sa 26 godina. Mali dječak, tada fetus bez spola, donio je svoju odluku, usprkos liječniku br.1. On je mislio da je mama super. Baš onako, taman.

Liječnik br.2: Krv u plodnoj vodi, do sutra beba sigurno odlazi.
Mali dječak nije htio otići. Ostao je u svojoj maloj kućici.

Kad se rodio, mami i tati izgledao je savršeno. Dijete bez mane. Lip ka slika.
Nakon teške trudnoće i borbe za život, napokon su odahnuli. Samo na trenutak.
A onda počinju prigovori i primjedbe.

Liječnik br.3 (lud ko kupus, ali navodno dobar neonatolog):
Premali je. 2,2 kila. (Kako niste primjetili da je mali!?) S njim u inkubator.
Dobio infekciju. Antibiotik.
Dobro, počeo se oporavljati.
Mali dječak svo to vrijeme izgleda savršeno. Zdravo.

Kaže liječnik br.3 dječakovoj mami: U našem klimatskom pojasu, na ovoj geografskoj širini, normalno dijete treba imati 3,5 kg. Ovaj bi bio normalan jedino u Japanu.
Mama potpuno zbunjena.
Da ode u Japan živiti?
(Kad se liječnik br. 3 rodio što li su rekli njegovoj mami?)
Mali dječak odlučio da je baš kul biti ko Japanac. Kasnije će odlučiti da će jednom naučiti japanski jezik.

Mali dječak hoće kući. Trudi se biti zdrav da ga napokon puste iz bolnice. Što će on u bolnici, tamo je baš bez veze.
Liječnik br.4: Znate, puštamo ga , ali jedno mu se jajce nije spustilo, bit će s tim problema.

Liječnik br.5: On je u trudnoći prebolio infekciju, ko kaže da mu i mozak nije pretrpio istu upalu?

Mali dječak to sam kaže liječniku br. 3 i br. 5 nakon dvije godine, kad mu oni slučajno dopadnu pri rutinskom pedijatrijskom pregledu. Na tečnom hrvatskom jeziku.

Liječnik br.6: Podvrgnut ćemo ga hormonskoj terapiji, ona uspijeva u 90% slučajeva.
Mali dječak odlučio biti u onih preostalih 10%.

Liječnik br.7: Nije uspjelo, mora na operaciju.

Mama i tata odvedu malog dječaka u metropolu, u bolju bolnicu, boljem liječniku.

Liječnik br.8: Ostavite ga, operirat ćemo ga sutra u 8.30. Bit će sve u redu, to je rutinska stvar.

Mali dječak ostaje sam u bolnici. Tužan je. Plače.

Mama i tata bezglavo šetaju. U 8.20 nađu se u Kamenitim vratima. Zapale svijeću. Pomole se Majci Božjoj da čuva malog dječaka.

U 8.20 u operacijskoj sali izlijeva se 100 litara vruće vode iz toplane iz cijevi u stropu iznad operacijskog stola.
Nitko još nije bio u blizini.

Mama i tata odvode malog dječaka. Koji je stretan. Za mjesec dana sve ponovo.
Pa je ponovo nesretan. U šoku je još godinu dana.

Liječnik br.9, liječnik br.10, 11: Treba vadit krajnike.
Mali dječak ponovo ide u bolnicu. Vraćaju mu se slike od prije.
Da se malo utješi, proučava reflektore iznad stola.

Noćna mora s liječnicima bez granica za sada je gotova.
Počinje druga. S odgojiteljima.

Mali dječak ne radi ništa što se od njega očekuje. Ne zna ono što se očekuje.
Ne zna se igrati s vršnjacima. Ne zna sam ići u WC. Srami se jer su u modernom vrtiću WC-i otvoreni.
Ne zna sam jesti. Neće.
Ne zna crtati. Glupo mu crtati stabla i cvijeće.
Ne voli vrtić.

Ali zna ono što ne treba znati.
Što tete u vrtiću zbunjuje. Jer tako ne piše u njihovim priručnicima. To nisu čule na seminarima petakujutro-petaknavečer.

Zna boje i nijanse. Zna slova i brojeve. Zna računati. Zna nacrtati staklenu kocku.
Zna nacrtati unutrašnjost svemirske rakete.
Zna sve vrste petardi.
Zna da se proizvode u Kini. Zna da će učiti kineski jezik i otići u Kinu vidjeti jednu tvornicu.
Zna saditi cvijeće.
Zna koje su biljke u maminom vrtu otrovne.
Zna sve vrste otrovnih zmija i pauka.
Zna svašta o Svemiru.
Muči ga zašto su Plutonu oduzeli status planete.
Zanima ga što ima iza onoga iza. Iza kraja.
On misli da iza galaksija dolaze brojevi.(?)

Mali dječak svašta zna.

Ali kako će se snaći u školi?
Jer i njega je snašla škola...


___________________

Krenuli smo u prvi razred. Ja i moj sin.
U ponedjeljak smo uzeli torbu veću od njega i pošli na taj dugačak put školovanja.
On sa strahom, ja s još većim.
On po prvi put, ja već treći (što ne znači da sam se već navikla)

Tako da sam ovih dana zauzeta.
Umotavam knjige.
Koje smo dobili besplatno. Ali ih moramo vratiti u školu neoštećene.
Trebamo ih umotati da se sačuvaju.
Ali korica nema za kupiti.
Valjda su zaboravili naručiti. Izgubili su broj od tvornice u Kini koja bi pokrila kompletnu Hrvatsku za 20 minuta posla.
I sad ljudi u očaju sjednu u auto i zalete se u Zagreb. Po korice.
Ali nema ni tamo.

Možda je to zavjera?
Nema korica, knjige se unište i mi ih moramo platiti.

Tako su u izbornoj godini platili udžbenike (ionako bi potrošili lovu u kampanji), a dogodine ćemo sami.
Kao i do sada, uostalom.

Ja sam nabavila neke univerzalne korice, samoljepljive, jedva ih polijepila i sad čujem da ih nisam smjela lijepiti po knjizi koja nije moja.
A umotala sam jedno 17-18 što knjiga, što zbirki, što radnih bilježnica. Za prvi razred!
I to je od kada su ih rasteretili!
Majko mila.

Dijete opće ne sluti što ga čeka. Veselo ide u školu.
Ionako mama još nosi torbu.
Ali mama zna što nas čeka.
I malo je manje vesela.

Trebali biste viditi prvi školski crtež pod naslovom: Ja i mama idemo u školu.
Ko dva aliena koja odlaze u nevidljivu školu u zrakopraznom prostoru.
A boje koje zna od treće godine jučer je iznenada zaboravio.
Ajme.

Pa što nije mogo malo duže biti mala beba?!

Izludiću s ovim novim blogom, majke mi. Ovaj post otišo mi je u objavljene jučer, a nema ga.
Ne mogu komentirati, ne mogu objavljivati, ne znam što još radim ovdje.

Frane je sta sa svojon malon familjom koliko je moga izdržat. Koliko se moga nosit sa svojon mukom. Čežnjom, sjetom, nostalgijom... Nije zna kako se to zove, ali zna je da je bolestan od toga. Teško bolestan. Parilo mu da će svisnit.
I nije dugo izdrža. Mala je jedva hodala kad je skupija kufer.
Niko ga nije zadržava. Žena je bila tužna, ali u isto vrima osjetila i neko olakšanje. Ka da je zadržavala dah pa prodisala. Ka da je oblak prekrio jarko sunce u podne vrućeg ljetnog dana.
A mala...Ona mu se nasmiješila, ka što mu se uvik smješkala, kako samo ćeri znaju.
Brzo je otiša. Nije moga više zadržavat suze.
Nije moga...
Molija je Boga, tako ga je zdušno molija, da mu mala oprosti, da ga razumi. Da ga zapamti. Da zapamti barem odsjaj njegove jubavi. Da zna da ima oca.
Ma, doći ću nekako do nje, kad me prođe ovo ludilo, mislija je Frane. Sve ću je objasniti, svatiće ona.

I - ode Frane. Samo tako. Ode doma. Priko mora do svog škoja. Dužim putem, onin kojin je i doša.
Još se neko vrime potuca po svitu. Još je dugo s moren ratova, drugova, umiljava mu se i pozdravlja ga. A je ga se i isbeštima na njega, i proklinja ga, i mrzija ka najgoreg neprijatelja. I volija ga ka i uvik.
Kako to uvik s moren biva, ako u njemu ne pustiš kosti, jedanput te vrati doma. Na žal sa kojeg si isplovija. Krug se mora zatvoriti.
Tako vratilo i Franu na njegov školj. Čin se iskrca na rivu zna je da je tek sad, poslin toliko skitnje, doša doma. Ko se odi rodi, duša mu ostaje zarobljena zauvik na ovon komadu kamena u moru. I mora joj se vratit ako misli imat mira, mora spojit dušu i tilo.
I tako Frane počeja stariti i svoje "zlatne godine" provodit u miru svoga rodnog mista. On i dva mlađa neoženjena brata. Tri stara momka, svaki u svom dilu stare roditeljske kuće, svaki u svon miru.
Mirno teku dani. Malo maslina, vinograd, malo u kaić pa na more utopit mriže za uvatit za obid. I šta čoviku više triba, misli Frane. Ništa in ne fali, ni tičjeg mlika.
Ali fali. Itekako fali. Nešto.

Svo vrime od kada je otiša iz Sydneja, Frane je pokušava održati vezu sa svojon malon. Sla joj je pisma i razglednice, nadajući se da će joj ih mater čitati i pričati joj o njezinom nemirnom ocu skitnici. Nikakav odgovor nikad nije dolazija. Nešto malo vijesti dozna bi od brata. Vrimenom je i ta veza prekinuta. Pisma su se počela vraćati. I sitnice koje je maloj sla.
Frane je osta osičen.
Zna je da je izgubija svoju krv,
Ka stari bor kad mu osičeš najdeblju granu, počeja je venuti. Svakin danom sve više je u njemu sahnulo veselje života. Iziša je mrk, ljut, ogorčen. Sve više mučaljiv. Na momente je parija mutav, ka da ne razumi šta mu se govori, ne odgovara.
U očima njegovih susida, naročito onih mlađih, Frane je posta stari čudak. Ne obraćaš mu se ako baš ne moraš.
Jedino u vrime ljetnih praznika kad bi se misto napunilo ka u stara vrimena, kad bi došla sestrina dica, Frane bi malo živnija. Moglo se kroz naslage grubosti naslutiti onog starog Franu.

Jedna australska mlada žena ništa od toga nije znala. Odrasla je sa spoznajom da joj je otac bjelosvjetski šarmer i pustolov koji je pobiga na prvu naznaku obiteljske obaveze. Jedva da se i spomenulo njegovo ime za njenog 30-ogodišnjeg života. Na sva njena pitanja mama, djed i baka odmahivali su rukom. Vrimenom je prestala pitat. Živila je s tim nekin potmulin bolom koji povremeno zaboraviš, misecima ga se ne sitiš, a onda te nešto siti, ka da te neko šakon u stumak udre. Živila je sa spoznajom da ju je otac ostavija prije nego ga je upoznala, prije nego ga je zavolila, ili zamrzila. Prije nego je provala kako joj ruka u njegovoj stoji, koji je to osjećaj...
Nije joj da niti šansu da ga omrzne...
Ni šansu da zna di su joj korjeni, u kojoj to egzotičnoj zemlji. Čula je da je tamo rat. Zanimalo ju je, ali ništa nije razumila. Nije joj ima ko objasniit.

Išla je svojin putem. Završila je školu. Zaposlila se. Nastavila školovanje dalje, magistar, doktor...Išlo ju je. Zaljubila se sretno, živila punim plućima. Zaboravila na onu zapretenu bol, prazninu.

Ko u svim pričama, i ovdi je došlo do "igre slučaja". Zbližila se s jednom kolegicon s posla i pričajući, malo po malo, svatile su da im je porjeko isto. Ali ne samo iz iste države, iz iste regije u toj državi, iz istog grada, iz istog otoka, nego iz ISTOG MISTA NA ISTOM OTOKU!
Zvuči nemoguće, ali je tako bilo. Svit je zaista mali, pokazalo se miljun puta.

Ovdi moja mašta zastaje. Ne mogu rekonstruirati tok njezinih misli, spoznaja i odluka, mogu samo pretpostaviti koji je to vrtlog bija u njoj. Tajfun.

Dalje samo gole činjenice.

Cura je došla u Evropu. U Beč na neki kongres.
I odluka je pala. Mislim da je to bilo u sekundi. Sad ili nikad.
Momak je bio s njom. Jer, ako joj je ikad triba, to je bilo tada.
Ode ona na vijađ kroz prostor i vrime.
Otišla je u Hrvatsku. Dalje je slijedila upute prijateljice. Bile su precizne, osim šta je najprije dospila u misto na drugom otoku čije se ime razlikuje samo za jedno slovo od cilja njezinog putovanja.
Dospila u krivo selo u zemlji Nedođiji!
Već je tila odustati. Ali opet je "igra slučaja" uplela svoje prste. Neki Talijani upravo su kretali gumenjakon u misto koje je tražila.

I - stigla je. Sudbonosno iskrcavanje odigralo se jednog vrućeg ljetnog dana u podne, u portu malog otočnog mista.
Je li joj se činilo da je stupila u drugu galaksiju, nepoznati dio Svemira?
Mora da je umirala od straha.
Prvog prolaznika pitala je za Franu. Reka joj je kako će naći kuću.

Frane popravlja pentu na svon dvoru. Braća su u kući, nećaci na plaži. Mumlja nešto u bradu, popravljanje mu nešto ne ide od ruke. Vražja penta, triba je danas poć na ribe Podiže pogled i ugleda nepoznati mladi par. Cura mu se obraća na engleskom.
Zalutali turisti, pomisli.

- Je li ovdje živi Frane (i prezime)?
- Da, ja sam Frane, izvolite, kako vam mogu pomoći?
-....Tata...
Suze.

Frane se okamenija. Ukopa se na mistu. Zavrtilo mu se u glavi i mislija je da će umrit. Zanimija.
Izašla su braća. Ništa nisu razumili. Pitali su Franu, on nije moga govoriti. Zaboravija je materinji, a kamoli da bi zna engleski.
Brat Jakov naslutija je šta bi moglo biti, ali engleski nije razumija, a od Frane nikakve koristi. Potrča je na plažu po nećaka. Trča je dobar kilometar ka bez duše, iako već u pristojnim godinama, parija je sprinter. Onda su obojica trčala nazad.
Došla je princeza!

Uslijedio je rasplet. Svi su vikali, plakali i smijali se. Frane se malo-pomalo vratija u život.
Nisu ga mogli pripoznati. Gledali su ga u čudu. U hipu se prominija. Pomladija. Polipša.
Obasuli su Franinu ćer darovima. Obiteljskim blagon. Sve šta je Frane čuva za nju, sve šta je ostalo od pokojne matere, a ona naminila svojoj jedinoj unuci.

Bija je to bajkoviti dan. Stvaran, a nestvaran. Previše lip. Rastrošno dobar.
Od tolikih pozitivnih emocija moglo je cilo misto živiti cilu godinu.
Ali niko ih se onako rasutih nije sitija pokupit. (Ovo sad ja nešto pokušavan.)

Jedan otac naša je svoju predivnu izgubljenu ćer, a jedna mlada žena našla oca na kraju svita.

Bilo je ka u filmu.
______________________________