Vjerovali ili ne, usprkos uvriježenom mišljenju da Dalmatinci (i Dalmatinke) baš ne vole raditi, a pogotovo potrošiti vikend u toj danas vrlo neisplativoj djelatnosti, i još da rade za drugoga ili, ne daj Bože za državu, ova ovdje predstavnica istih danas radi. Šljaka. Mukte. Bez naknade. Za firmu, ne u vrtu ili na brodu koji je na kraju.
E sad, moram biti do kraja iskrena pa objasniti tu neobičnu pojavu.
Kasnim. Kaskam, lovim samu sebe. Odrađujem posljedice nerada. Tj. rada na blogu. Dođe vrag po svoje, kad-tad.
To je samo jedan razlog. Bila bi ja nekako stigla i u uredovno radno vrijeme odraditi svoj dio. Ali, došla sam ovamo u potragu za mirom. Toliko su me stigli problemi, rastegli me ko žvaku, da mi ovo dođe ko mali odmor. Mentalni. U radu je spas. Isto bi bilo da radim u rudniku. Kopanje rude je mačji kašalj za ono što me čeka kad izađem na svjetlo dana.
Dobro, neću sad o tome.
Ovdje nema televizije. Pa se pravim da ne znam što se događa. Pizdarije i svinjarije.
Ali ima radio.
Radio, ne radio, svira ti radio.
I svira radio. Jednu prekrasnu pjesmu. Jednu od najljepših.
Da vas podsjetim:
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.
I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderfull world.
The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They´re really saying I love you.
I hear babies crying, I watch them grow
They´ll learn much more than I´ll never know
And I think to myself what a wonderfull world.
Louis Armstrong
Ono o čemu razmišljaš sustigne te ma gdje se sakrio.
A baš ovih dana razmišljam o "prekrasnom svijetu"...
Prekrasnom, vrlom svijetu koji se zove Europa, bratskoj, utopističkoj zemlji pravde i obilja, zemlji koja traži svoj odraz u ogledalu s druge strane Atlantika. Svijetu Zapada, svijetu svekolike divote, svijetu u koji nam se tako žuri da mu svakodnevno skidamo gaće i okrećemo stražnju stranu, što bi se lipše po naši reklo - guzicu.
E, pa sad nam je taj naš nedosanjani san zvan EU zorno pokazao u Hagu koliko nas voli i cijeni.
Koliko ih je briga za naše traume, za naše najdublje boli, za naše žrtve. Za našu mrtvu djecu. Za nas žive.
Isto koliko ih je bilo briga za zaklanu Srebrenicu i tamo neke muslimane.
Pokazali su nam to toliko zorno kao da su digli srednji prst.
O ovoj temi su dosta (iako nikad dovoljno) pisali puno peru vještiji od mene, pa neću sad zapadati u lamentiranje.
Što je - tu je. Takav je život.
Samo ne mogu si pomoći da ne zamišljam kakav bi bio "Wonderful world" u mojoj varijanti.
U ovim vremenima.
Mislim da ne bi bio puno različit, izvana. Moj wonderful world je moja mala obitelj, moj prekrasni grad, moj otok, moj vrt, moje more, moja lijepa domovina, kakva je da je. Sve kao u onoj Armstrongovoj pjesmi...
Ne bih to mijenjala.
Ne želim se mješati u Božji posao i u prirodu, okretati sve naopako.
Samo bi malo "korigirala".
Čak ni ljudi ne bi bili puno različiti. Malo pristojniji, pitomiji, dobrohotniji... ne tražim puno.
I u tom svijetu događale bi se katastrofe i pogreške, tragedije i "skandalozne odluke" sudova. Bilo bi nerazumno očekivati svijet bez toga.
Ali u mom svijetu drukčije bi se odvijale stvari nakon tih neminovnih događaja.
U mom svijetu kad bi se dogodila Kornatska ili neka slična tragedija, ako se već ne bi mogla izbjeći zbog spleta nesretnih okolnosti ili sudbine, ili čega već, onda bi, u tom mom ljepšem svijetu, odgovorni ljudi rekli: "Dogodilo se nažalost to i to, tako i tako, budući da sam ja, mi, plaćeni da preuzmemo odgovornost i za loše stvari, ja, mi, dajemo ostavku. Ja ministar tajitaj, ja drugi ministar, pročelnik, načelnik, ja ovaj, ja onaj, ja premijer, itd..."
U tom svijetu, moja država bi naime imala odgovornu vladu, koja bi radila za opće dobro, u njoj bi bili pametni i pošteni i odgovorni ljudi. Pa, dozvoljeno je sanjati, zar ne?
U mom ljepšem svijetu, kad bi se dogodila ovakva presuda u Hagu, toliko nepravedna i ponižavajuća za nas, moj bi prvi čovjek te "lipe male državice" otišo u dućan, u željezariju, kupio bi lokote, i zalokotao sve urede koji postoje da bi ostvarivali i promicali suradnju s tom vrlom Europom. Povuko bi sve diplomate i spremio sve dokumente, ugovore, sporazume, usklađenja i sve kakosezovu papire u željeznu škrinju s lokotom. Sve bi zamrzo u velikom frižideru.
(Diplomate bi vratio u državu, a ako bi koji od njih otimao djecu po svijetu i tukao ženu, stavio bi ga u zatvor. A i domaće zlostavljače isto. Ovo je bila digresija, sorry.)
Ustvari, u mom svijetu, on bi to učinio već odavno.
A ne bi samo skidao gaće i pružao - znate već što. Našu guzicu.
Pa kad se zaljubiš u nekoga, a on te neće, ponižava te i odbija od sebe, a ti ga neumorno progoniš jer ga voliš, ali voliš i njegovu/njezinu lovu koje bi se dočepao da se oženite, dokle može ići to proganjanje objekta svoje žudnje? Jer u jednom trenutku to prelazi u bolesno, patološko ponašanje. Treba znati stati. Ako si zdrav u glavi.
U mom svijetu ribari bi lovili u svom moru, stranci bi poštivali Zakon jer bi taj zakon bio dosljedan i primjenjiv na sve jednako, ljudi bi dobivali pravdu na sudovima, zločinci, ubojice, pljačkaši, dileri, i takvi, bili bi kažnjeni bez obzira na porjeklo i političku pripadnost, tolerancija na kriminal bila bi nula ama baš za sve, bilo bi ....
Ma neću više... Stvarno sam pretjerala.
Izgubila sam vezu sa stvarnošću.
Neću više.
Neću više maštati. Idem raditi ono što znam.
Jer zamišljanje bolje stvarnosti mi baš ne ide.
Što je, tu je.
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.
Utješno.
Malo zbrčkani post...
Valjda se to zove tok svijesti. Ili nesvijesti.
Post je objavljen 29.09.2007. u 10:18 sati.