Krenuli smo u prvi razred. Ja i moj sin.
U ponedjeljak smo uzeli torbu veću od njega i pošli na taj dugačak put školovanja.
On sa strahom, ja s još većim.
On po prvi put, ja već treći (što ne znači da sam se već navikla)
Tako da sam ovih dana zauzeta.
Umotavam knjige.
Koje smo dobili besplatno. Ali ih moramo vratiti u školu neoštećene.
Trebamo ih umotati da se sačuvaju.
Ali korica nema za kupiti.
Valjda su zaboravili naručiti. Izgubili su broj od tvornice u Kini koja bi pokrila kompletnu Hrvatsku za 20 minuta posla.
I sad ljudi u očaju sjednu u auto i zalete se u Zagreb. Po korice.
Ali nema ni tamo.
Možda je to zavjera?
Nema korica, knjige se unište i mi ih moramo platiti.
Tako su u izbornoj godini platili udžbenike (ionako bi potrošili lovu u kampanji), a dogodine ćemo sami.
Kao i do sada, uostalom.
Ja sam nabavila neke univerzalne korice, samoljepljive, jedva ih polijepila i sad čujem da ih nisam smjela lijepiti po knjizi koja nije moja.
A umotala sam jedno 17-18 što knjiga, što zbirki, što radnih bilježnica. Za prvi razred!
I to je od kada su ih rasteretili!
Majko mila.
Dijete opće ne sluti što ga čeka. Veselo ide u školu.
Ionako mama još nosi torbu.
Ali mama zna što nas čeka.
I malo je manje vesela.
Trebali biste viditi prvi školski crtež pod naslovom: Ja i mama idemo u školu.
Ko dva aliena koja odlaze u nevidljivu školu u zrakopraznom prostoru.
A boje koje zna od treće godine jučer je iznenada zaboravio.
Ajme.
Pa što nije mogo malo duže biti mala beba?!
Izludiću s ovim novim blogom, majke mi. Ovaj post otišo mi je u objavljene jučer, a nema ga.
Ne mogu komentirati, ne mogu objavljivati, ne znam što još radim ovdje.
Post je objavljen 05.09.2007. u 12:39 sati.