Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/07morsky08

Marketing

BODULSKA BALADA - DRUGI DIO

Frane je sta sa svojon malon familjom koliko je moga izdržat. Koliko se moga nosit sa svojon mukom. Čežnjom, sjetom, nostalgijom... Nije zna kako se to zove, ali zna je da je bolestan od toga. Teško bolestan. Parilo mu da će svisnit.
I nije dugo izdrža. Mala je jedva hodala kad je skupija kufer.
Niko ga nije zadržava. Žena je bila tužna, ali u isto vrima osjetila i neko olakšanje. Ka da je zadržavala dah pa prodisala. Ka da je oblak prekrio jarko sunce u podne vrućeg ljetnog dana.
A mala...Ona mu se nasmiješila, ka što mu se uvik smješkala, kako samo ćeri znaju.
Brzo je otiša. Nije moga više zadržavat suze.
Nije moga...
Molija je Boga, tako ga je zdušno molija, da mu mala oprosti, da ga razumi. Da ga zapamti. Da zapamti barem odsjaj njegove jubavi. Da zna da ima oca.
Ma, doći ću nekako do nje, kad me prođe ovo ludilo, mislija je Frane. Sve ću je objasniti, svatiće ona.

I - ode Frane. Samo tako. Ode doma. Priko mora do svog škoja. Dužim putem, onin kojin je i doša.
Još se neko vrime potuca po svitu. Još je dugo s moren ratova, drugova, umiljava mu se i pozdravlja ga. A je ga se i isbeštima na njega, i proklinja ga, i mrzija ka najgoreg neprijatelja. I volija ga ka i uvik.
Kako to uvik s moren biva, ako u njemu ne pustiš kosti, jedanput te vrati doma. Na žal sa kojeg si isplovija. Krug se mora zatvoriti.
Tako vratilo i Franu na njegov školj. Čin se iskrca na rivu zna je da je tek sad, poslin toliko skitnje, doša doma. Ko se odi rodi, duša mu ostaje zarobljena zauvik na ovon komadu kamena u moru. I mora joj se vratit ako misli imat mira, mora spojit dušu i tilo.
I tako Frane počeja stariti i svoje "zlatne godine" provodit u miru svoga rodnog mista. On i dva mlađa neoženjena brata. Tri stara momka, svaki u svom dilu stare roditeljske kuće, svaki u svon miru.
Mirno teku dani. Malo maslina, vinograd, malo u kaić pa na more utopit mriže za uvatit za obid. I šta čoviku više triba, misli Frane. Ništa in ne fali, ni tičjeg mlika.
Ali fali. Itekako fali. Nešto.

Svo vrime od kada je otiša iz Sydneja, Frane je pokušava održati vezu sa svojon malon. Sla joj je pisma i razglednice, nadajući se da će joj ih mater čitati i pričati joj o njezinom nemirnom ocu skitnici. Nikakav odgovor nikad nije dolazija. Nešto malo vijesti dozna bi od brata. Vrimenom je i ta veza prekinuta. Pisma su se počela vraćati. I sitnice koje je maloj sla.
Frane je osta osičen.
Zna je da je izgubija svoju krv,
Ka stari bor kad mu osičeš najdeblju granu, počeja je venuti. Svakin danom sve više je u njemu sahnulo veselje života. Iziša je mrk, ljut, ogorčen. Sve više mučaljiv. Na momente je parija mutav, ka da ne razumi šta mu se govori, ne odgovara.
U očima njegovih susida, naročito onih mlađih, Frane je posta stari čudak. Ne obraćaš mu se ako baš ne moraš.
Jedino u vrime ljetnih praznika kad bi se misto napunilo ka u stara vrimena, kad bi došla sestrina dica, Frane bi malo živnija. Moglo se kroz naslage grubosti naslutiti onog starog Franu.

Jedna australska mlada žena ništa od toga nije znala. Odrasla je sa spoznajom da joj je otac bjelosvjetski šarmer i pustolov koji je pobiga na prvu naznaku obiteljske obaveze. Jedva da se i spomenulo njegovo ime za njenog 30-ogodišnjeg života. Na sva njena pitanja mama, djed i baka odmahivali su rukom. Vrimenom je prestala pitat. Živila je s tim nekin potmulin bolom koji povremeno zaboraviš, misecima ga se ne sitiš, a onda te nešto siti, ka da te neko šakon u stumak udre. Živila je sa spoznajom da ju je otac ostavija prije nego ga je upoznala, prije nego ga je zavolila, ili zamrzila. Prije nego je provala kako joj ruka u njegovoj stoji, koji je to osjećaj...
Nije joj da niti šansu da ga omrzne...
Ni šansu da zna di su joj korjeni, u kojoj to egzotičnoj zemlji. Čula je da je tamo rat. Zanimalo ju je, ali ništa nije razumila. Nije joj ima ko objasniit.

Išla je svojin putem. Završila je školu. Zaposlila se. Nastavila školovanje dalje, magistar, doktor...Išlo ju je. Zaljubila se sretno, živila punim plućima. Zaboravila na onu zapretenu bol, prazninu.

Ko u svim pričama, i ovdi je došlo do "igre slučaja". Zbližila se s jednom kolegicon s posla i pričajući, malo po malo, svatile su da im je porjeko isto. Ali ne samo iz iste države, iz iste regije u toj državi, iz istog grada, iz istog otoka, nego iz ISTOG MISTA NA ISTOM OTOKU!
Zvuči nemoguće, ali je tako bilo. Svit je zaista mali, pokazalo se miljun puta.

Ovdi moja mašta zastaje. Ne mogu rekonstruirati tok njezinih misli, spoznaja i odluka, mogu samo pretpostaviti koji je to vrtlog bija u njoj. Tajfun.

Dalje samo gole činjenice.

Cura je došla u Evropu. U Beč na neki kongres.
I odluka je pala. Mislim da je to bilo u sekundi. Sad ili nikad.
Momak je bio s njom. Jer, ako joj je ikad triba, to je bilo tada.
Ode ona na vijađ kroz prostor i vrime.
Otišla je u Hrvatsku. Dalje je slijedila upute prijateljice. Bile su precizne, osim šta je najprije dospila u misto na drugom otoku čije se ime razlikuje samo za jedno slovo od cilja njezinog putovanja.
Dospila u krivo selo u zemlji Nedođiji!
Već je tila odustati. Ali opet je "igra slučaja" uplela svoje prste. Neki Talijani upravo su kretali gumenjakon u misto koje je tražila.

I - stigla je. Sudbonosno iskrcavanje odigralo se jednog vrućeg ljetnog dana u podne, u portu malog otočnog mista.
Je li joj se činilo da je stupila u drugu galaksiju, nepoznati dio Svemira?
Mora da je umirala od straha.
Prvog prolaznika pitala je za Franu. Reka joj je kako će naći kuću.

Frane popravlja pentu na svon dvoru. Braća su u kući, nećaci na plaži. Mumlja nešto u bradu, popravljanje mu nešto ne ide od ruke. Vražja penta, triba je danas poć na ribe Podiže pogled i ugleda nepoznati mladi par. Cura mu se obraća na engleskom.
Zalutali turisti, pomisli.

- Je li ovdje živi Frane (i prezime)?
- Da, ja sam Frane, izvolite, kako vam mogu pomoći?
-....Tata...
Suze.

Frane se okamenija. Ukopa se na mistu. Zavrtilo mu se u glavi i mislija je da će umrit. Zanimija.
Izašla su braća. Ništa nisu razumili. Pitali su Franu, on nije moga govoriti. Zaboravija je materinji, a kamoli da bi zna engleski.
Brat Jakov naslutija je šta bi moglo biti, ali engleski nije razumija, a od Frane nikakve koristi. Potrča je na plažu po nećaka. Trča je dobar kilometar ka bez duše, iako već u pristojnim godinama, parija je sprinter. Onda su obojica trčala nazad.
Došla je princeza!

Uslijedio je rasplet. Svi su vikali, plakali i smijali se. Frane se malo-pomalo vratija u život.
Nisu ga mogli pripoznati. Gledali su ga u čudu. U hipu se prominija. Pomladija. Polipša.
Obasuli su Franinu ćer darovima. Obiteljskim blagon. Sve šta je Frane čuva za nju, sve šta je ostalo od pokojne matere, a ona naminila svojoj jedinoj unuci.

Bija je to bajkoviti dan. Stvaran, a nestvaran. Previše lip. Rastrošno dobar.
Od tolikih pozitivnih emocija moglo je cilo misto živiti cilu godinu.
Ali niko ih se onako rasutih nije sitija pokupit. (Ovo sad ja nešto pokušavan.)

Jedan otac naša je svoju predivnu izgubljenu ćer, a jedna mlada žena našla oca na kraju svita.

Bilo je ka u filmu.
______________________________




Post je objavljen 02.09.2007. u 15:20 sati.