Strujni čovjek ili Sam protiv planine

01.06.2018.

Jučer je bio dan kad sam se potpuno sam uputio na vrh Ivanščice po najtežem putu koji je poznatiji kao "Struja". Naziv potječe od činjenice da "put" prati stupove dalekovoda koji s vremenom, s povećanjem nadmorske visine, postaju obični drveni stupovi koji vode struju do trafostanice kraj Pasarićevog doma. Nije ovo moj prvi susret sa Strujom: Nikola i ja smo zajedno jednom prevalili ovu planinarsku kalvariju. Ljudsko sjećanje je krhko pa s vremenom zaboravite koliko je volje potrebno da se po ovom putu dođe do vrha. Problem više nije kondicija nego strmina koja doseže urnebesne razmjere i bez zabijanja štapova u zemlju ne mogu ni zamisliti kako bi se netko dočepao vrha. Išao sam dovoljno rano da izbjegnem paklene vrućine koje su nas ove godine već snašle.

Spust i izlazak s Konja također je i mjesto početka Tamnog dola i notorne Struje

Ubrzo počinju problemi jer je sama "crta" koju slijedi dalekovod zatrpana drvećem i prilično zarasla

Upozoreni ste odmah na početku, ali uskoro shvaćate da su vam kotrljajući trupci najmanji problem

Cilj se jasno vidi - to Ivanščica doziva i vabi: "Još malo zagrizni i tu si." Ne laži učiteljice!

No, dogodio mi se jučer i jedan od ozbiljnijih padova na mojim planinarskim pohodima i, srećom, osim ogrebotina po nogama i rukama, nije ništa slomljeno i veće štete nema. Uspio sam otkvačiti dio ruksaka za koji se nadam da se može složiti. Dogodilo se to negdje na 70% cijele rute, pred sam kraj gdje strmina postaje najnemilosrdnija. Lišće koje se ovdje zadržava gotovo cijele godine opasno je i treba ga se pod svaku cijenu kloniti - naravno, ukoliko je to moguće. Prepustit ću ipak da zapis u mojoj Zelenoj knjizi planinarenja iskaže osjećaje koji su se vrzmali unutar mene kad sam na vrhu ispijao hladno Velebitsko pivo.
Postaje definitivno ozbiljnije...

Ova fotografija jako dobro opisuje stanje stvari na Struji

Trebalo mi je jedno vrijeme da dođem k sebi i priberem se, ali trebalo je još jedan dio puta odvaliti - uz dosadašnju bol u nogama, sada se tu priključio i osjećaj finog i lijepog pečenja na mjestima ogrebotina. Pravo stanje sam vidio tek kad sam došao u Kneginec i otuširao se. Najviše ogrebotina imam po lijevoj nozi koja je najviše stradala prilikom pada.

Zapis počinje u 9:00. Pasarićev dom. Stol 28.

"Nema nikog na vidiku... ni na putu ni u knjizi posjetitelja. Strujni čovjek je samo jedan. No, Ivanščica, moja alma mater, zahtijeva danak, a njezini najvjerniji učenici to znaju. Dok dođe naplata nema pogovora. Duboki uvidi i nadljudska snaga imaju svoju cijenu. Poderana ljudska koža, krv koja je podsjetnik da sam samo smrtnik. Ipak, hrabri, neustrašivi i, u paketu s tim, budalasti smrtnik. Jauk u šumi, rika ljudskog medvjeda, pričanja sa samim sobom, patnja fizičkog tijela i obogaćivanje duše. Učiteljica Ivanščica uzima mi tlo pod nogama i tuče me, ali dopušta da se popnem na nju. Ima povjerenja u mene jer ga ja imam u sebe. Um reflektira ideju u vidljivu stvarnost. Ako misliš da si jak, to je već dobar put da to stvarno i postaneš."
Oni koji revno i uporno prate Struju, pred kraj će biti dočekani sa širokim putem popločenim koprivama...

Prizor koji svaki pohodnik Struje dočekuje s radošću - trafostanica kod Pasarića znak je za kraj strujnog puta

Srećom pa ti svi ljudi koji su sjedili kod Pasarićeva doma nisu mogli vidjeti što zapisujem. Samo je jedna gospođa došla do mene, pitala me jesam li gotov s knjigom posjetitelja, a onda i što mi se točno dogodilo? Zabavljen njezinim interesom, promrmljao sam da sam pao jer sam išao po Struji, vrlo je strmo i poskliznuo sam se. Imala je suosjećajni izraz lica, ali nisam do kraja siguran je li znala što je Struja. Bio je to sigurno neuobičajen prizor kod Pasarića: svi mirno jedu i piju, a onda iza trafostanice, iz gustog grmlja dolazi mladić - poderani, pomalo krvavi i prljavi. Vrijedilo je svakog zgroženog izraza lica i pogleda!
Smjer dolaska: Struja - iako vam ruka drhti, zapisujete to pomalo ponosno

GPS zapis uspona i spusta

Gledajte, Ivanščica ima zube! Najveća greška koju ikad možete učiniti je podcijeniti planinu. Mrzljak, Prekrižje, Konj pa čak i Pionir - to su male bebe. Dobrodošli na Struju!

Fotografski post scriptum:
Iva je s Ivanščice spašena iz polja kukuruza koje zasigurno ne bi preživjela. Sad već ima i malog Iveka... Možda smo sad Ivanščica i ja kvit: ja sam spasio život, ona je spasila moj.

Nikola gleda moje ogrebotine, zaključuje da se ne smijemo razdvajati te mi daje utjehu u obliku domaće kneginečke IPA-e koja je nebesko zahmeljena i ima IBU do neba...

Oznake: Ivančica, struja, planinarenje

<< Arhiva >>