četvrtak, 21.05.2015.

Eurosongmanija ili kako Beč pro/eživljava eurovizijski tjedan

Iako Hrvatska već nekoliko godina nema svog predstavnika na Eurosongu, vjerojatno znate da je prošle godine na tom natjecanju pobijedila Austrija, odnosno Conchita Wurst pjesmom Rise Like a Phoenix, tako da se ovogodišnji izbor za pjesmu Eurovizije održava u Beču. As we speak.

Sjećam se da sam u djetinjstvu napeto gledala cijelo natjecanje, uz temperamentno navijanje i glasno komentiranje bodova koji su stizali iz televizijskih studija cijele Europe i nekolicine okolnih zemalja. Izbor za pjesmu Eurovizije bio je tema mjesecima prije samog natjecanja, kad se održavala Jugovizija, na kojoj se birala pjesma koja će predstavljati bivšu nam državu (pandan hrvatske Dore); u školama, uredima, na ulicama, u tramvajima, poštanskim redovima i liječničkim čekaonicama temperamentno se raspravljalo o pjesmama, izvođačima, njihovoj odjeći, nastupu i izjavama. Zatim se sve to ponovilo još jednom, kad bi se održalo ono pravo natjecanje, europsko.

Pjesma Eurovizije nekako je vremenom prestala biti važna i većina je Europljana smatra mješancem jednokratne zabave, nevjerojatne količine luckastog treša i posve marginalne, ali neopisivo zgodne priredbe. Većina odmahuje rukom na sam spomen Eurosonga, no ipak je svima drago kad im se zemlja dobro plasira.

I tako, ovogodišnji je Eurosong počeo prije par dana u Beču, neka su se natjecanja već održala, postoje i prvi rezultati, no o tome vas neću izvještavati, pogotovo ne uživo. Umjesto toga, pokazat ću vam kako se grad pripremio za Eurosong.


Recimo, parkovi su ušminkani do te mjere da su sami sebi dali maksimalnih dvanaest bodova...

Gradska Čistoća motivirala je građane da se prijave za akciju proljetnog čišćenja grada, a sve u ime Eurosonga. (Vjerovali ili ne, samo u najužoj organizaciji Eurosonga volontira preko tisuću ljudi i pritom ne mislim samo na mlade ljude koji vam u dvorani pokazuju put do vašeg mjesta, već inače odlično plaćene profesionalce iz područja projektnog menadžmenta, odnosa s javnošću, informacijskih tehnologija i tako dalje.)






Na stanicama javnog prijevoza osim uobičajenih karata možete pronaći i karte s označenim mjestima na kojima se odvijaju događanja vezana za ESC.




Tramvaji su uvijek ukrašeni zastavicama, ili gradskim ili prigodnim. Evo ih sa zastavnicama Eurosonga.




Prekjučer sam bila u glavnoj zgradi gradske knjižnice, koja se nalazi na Urban Loritz Platzu, tek koji korak od Stadthalle, dvorane u kojoj se održavaju natjecanja. I kaj da vam velim... Bila je totalna gužva, iako je do prvog natjecanja u tom trenutku bilo još par sati vremena; sve je bilo puno zaposlenika Wiener Linien (gradskog poduzeća za javni prijevoz) kojima ste se mogli obratiti pitanjima u vezi prijevoza, dijelile su se papirnate zastavice, Skandinavci su pijano teturali, a Nizozemci pjevali... Organizacija prometa bila je izvrsna; i tramvaji i vlakovi vozili su jedan za drugim, čekanja su bila minimalna, gužve također. U knjižnici su nas plakatom obavijestili o tome da i oni sudjeluju u cijelom tom događaju; na petom je katu, naime, eurovizijski lounge, štogod to značilo.




Nažalost, vrijeme nam je koma - kišno, hladno i vjetrovito. Ispred Vijećnice organizirano je javno gledanje natjecanja uz obilan dodatni program; ako u subotu bude koliko-toliko bolje, odvest ćemo dječicu da vide i to čudo, ali nikako po cijenu mokrih nogu i curećih nosića. I njih je, svaku u svojoj školi, posve zaobišla eurovizijska ludnica, no malo su ipak znatiželjne.

I to vam je, dragi moji, to.





Uživajte uz šareno eurovizijsko ludilo, obucite se u šljokice i popijte koju čašu pjenušca, živcirati se zbog bodova ionako ne morate... I obavezno klik... Lajk!

Oznake: Beč, Wien, Vienna, eurosong, Pjesma Eurovizije, ESC

srijeda, 25.03.2015.

Naschmarkt, špica za hranoljupce

Iako je zadnjih godina postao magnet za turiste, Naschmarkt je ostao jedno od klasičnih mjesta na kojima Bečani, odluče li za vikend ostati u gradu, rado provode subotu. Riječ je o tržnici koja na ovom mjestu postoji još od šesnaestog stoljeća, a u ovom obliku, kilometar i pol dužine između ulica Linke i Rechte Wienzeile, od 1977. godine.

Ovdje ćete naći zaista sve - hranu, piće, cvijeće, a subotom i popularni buvljak, prilično isfurano mjesto, no meni ne pretjerano drago pa ga uglavnom preskačem. No, dio tržnice na kojem je klopa , e, tamo ćete me naći.

Na Naschmarktu svoje namirnice prodaju lokalni proizvođači, vrlo slično kao u Zagrebu, pa s vremenom možete razviti i poluprijateljske odnose s ljudima kod kojih često kupujete i na taj način imati svog prodavača. Ima tu i inozemnih namirnica, dopremljenih iz mediteranskih, bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja, šarenih začina iz Indije i haringa sa Sjevernog mora, kava i čajeva iz cijelog svijeta te više vrsta soli nego slova abecede, a sve je lijepo, šareno i mirisno. Ako volite hranu, ovo je mjesto na kojem ćete uživati.


Osim hrane, ja volim i tulipane. Nisu li divni?

I ovo prepresuper povrće. Domaće, netretirano pesticidima i povoljnije od onog u samoposluživanju. Di ćeš veće sreće?




Tu su i razne vrste maslina, rukom rađena tjestenina punjena divnim čudima, peciva, kiflice, sirevi, šunke, namazi i još sto stvari.




Osim u kupovinu, na Naschmarkt se ide jesti, piti, uživati i, kao i obično u sličnim situacijama, promatrati i biti promatran. Tu je cijeli niz lokala, od kojih su mnogi postali prave gradske institucije. Ovdje se doručkuje, ide na popularni brunch, uživa u ručku, finom vinu ili jednostavno čaju ili kavi, a kuhinje koje se nude uglavnom su inozemne - od talijanskih do bliskoistočnih. Mnogi su lokali od svog imena napravili prave brendove pa svoje proizvode prodaju i na drugim lokacijama, a neki su otvorili podružnice i u drugim državama.






I za kraj...




A sad brzo klik...Lajk!

Oznake: Beč, Naschmarkt, tržnica, hrana, namirnice, kafići, restorani, gastronomija

utorak, 07.01.2014.

Voštani uglednici, gospođa Tussaud i zimski Prater

Godinama, za mene je the Muzej voštanih figura bio onaj u Londonu, kojega je teškom mukom otvorila gospođa Tussaud, Francuskinja koja se zbog političkih i ratnih prilika nije uspjela iz Engleske vratiti u rodnu Francusku, a koji su zatim njezini nasljednici proširili i preselili na novu adresu. Tijekom vremena, nasljednici gospođe Tussaud odličnim su poslovnim potezima pootvarali podružnice originalnog muzeja u gradovima diljem svijeta, no moram vam priznti da me nedavno otvaranje bečkog ogranka nije ni najmanje impresioniralo. Držala sam da je original samo jedan i nisam imala baš nikakve planove posjetiti ovaj koji mi se smjestio ispred nosa.

Međutim, došli su božićni praznici, dječica su imala puno i previše slobodnog vremena, uz to jako lijepo organizirane aktivnosti u svom Ferienheftu (knjižici koju svaki bečki učenik dobije prije svakih ferija, a u kojoj se nalazi popis besplatnih ili vrlo povoljnih stvari koje djeci tijekom praznika stoje na raspolaganju), shvatili smo da možemo ući u Madame Tussaud's za trećinu redovne cijene te se jednog lijepog, sunčanog zimskog dana zaputili razgledati uglednike od voska.

I što se dogodilo? Pa, skroz sam se razuvjerila. Muzej je super, nije pretjerano edukativan, ali vrlo je zabavan i sad mi je čak pomalo žao što smo toliko dugo odgađali da ga posjetimo.


First things first... Muzej je smješten u Prateru, točno preko puta poznatog velikog kola. U samom Prateru ovih je dana otvoren zimski sajam kakvih je po gradu bilo mnogo, no većina ih je bila zatvorena već 23. ili 24. prosinca, a ovaj je jedan od rijetkih koji je otvoren još i u siječnju. Nudi se, kao i obično, iće i piće, pokoji suvenir i to je to.














Bečki Madame Tussaud's nije velik kao londonski, ali sasvim je ok za ispunjeno poslijepodne; na ulazu će vas, nasmijana poput ljubazne domaćice, dočekati Katica s onog broda koji se prepolovio, sjećate se, ona teta koja je plutala na dasci?




U londonskoj sam podružnici prvi put bila prije više od dvadeset, a posljednji prije desetak godina i u sjećanju mi je ostalo da se izlošci nisu smjeli dodirivati; u Beču vas, međutim, potiču na interakciju. Gotovo je svaka lutka smještena tako da joj možete pristupiti, sjesti s njom na kavu, slikati se u nekoj neobičnoj pozi ili što već... Cijela priča započinje poviješću; tu su Marija Terezija, Franjo Josip I, Napoleon i nezaobilazna Sisi.




Zatim slijede aktualni političari; možete se slikati u kraljevskom prijestolju, s krunom ili policijskom kacigom na glavi, dok kraj vas stoji (!) engleska kraljica, pročavrljati s opuštenom Angelom Merkel ili odmeditirati jednu rundu s Dalai Lamom. Na raspolaganju vam, naravno, stoji i predsjednik Austrije, Heinz Fischer, a možete se javiti i na poznati telefon još poznatijeg Ovalnog ureda dok vas Obama promatra s odobravajućim osmijehom.

Nakon političara, tu su umjetnici, muzičari, fizolofi, znanstvenici i sportaši; ako ne legnete na kauč doktora Freuda (udoban je, vjerujte mi!), ne proskijate s Renate Götschl ili ne odlučite dirigirati sa Straussom možete sjesti na kavu s ovim gospodinom ovdje i pitati ga je li, dok je pisao svoja djela, sanjao na koji će ih sve način kasnije (zlo)upotrebljavati. Kladim se da nije.




Rock me, rock me, rock me, Amadeus! Kažu nasljednice da uopće ne sliči Mozartu. Pod tim misle da je drugačiji nego na omotu Mozart-kugla. Eh, te suvremene generacije!




U jednoj je prostoriji detaljno objašnjen postupak izrade voštanih likova, a u svrhu edukacije prikazani su i ovi dražesni izlošci.




Idemo dalje!




I sad stižemo do posljednjeg i vjerojatno najzabavnijeg dijela, onog s ikonama pop-kulture. Sve je puno Holivuđana, vitkih, odlično odjevenih i nasmijanih od uha do uha. Možete, primjerice, pojesti poznati doručak s Audrey (ali pazite, uz nju ovako sređenu sigurno ćete biti underdressed) ili pozirati u poznatoj Hitchcockovoj kadi.






Uz Freddieja Mercuryja postavljeni su bubnjevi i nekoliko gitara, uz pripadajuće perike, tako da se posjetitelji mogu uživjeti u ulogu Queenovaca, klinci se slikaju s Justinom Bieberom i Lady Gagom, gospoda ozbiljnijih godina s Angelinom Jolie, a njihove gospođe s Bradom Pittom. Na sredini prostorije na ogromnoj sofi leži Robbie Williams na čije se udobno rame možete slobodno osloniti.




I to vam je, uz suvenirnicu i kafić, zapravo to.


Kad smo izašli, već je padao mrak, pa evo par fotkica Pratera u suton.







Danas, kao i uvijek... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, Prater, Madame Tussaud, voštane figure, muzej, izložba, izlet, atrakcija

ponedjeljak, 25.11.2013.

Put sjećanja ili kako (ne) zaraditi napojnicu

Imala sam šesnaest godina i išla sam u drugi srednje kad sam prvi put posjetila Beč. Te smo godine po nekim kriterijima - možda ocjenama, možda malim brojem izostanaka, tko bi se više toga sjetio - bili proglašeni najboljim razredom u školi i za nagradu dobili slobodan dan, koji smo spojili s nekim produženim vikendom. Profesor zemljopisa ponudio se organizirati nam izlet u Austriju i tako smo proveli dva dana u Beču i dva u Gradišću, ako me sjećanje dobro služi. Možda se javi i netko iz mog bivšeg razreda tko se bolje sjeća i tko će ove navode potvrditi ili ispraviti. Svejedno.

Bili smo većinom tipična djeca tadašnje srednje klase; ni u kom slučaju siromašni, ali daleko od bilo kakvog bogatstva ili rasipništva. Bile su to osamdesete, nije se putovalo kao danas, nije bilo avioprijevoznika koji prodaju jeftine karte za letove niti je bilo mnogo hostela i sličnog povoljnog smještaja i gradovi poput Londona ili New Yorka, pa čak i Beča, bili su udaljeniji nego danas, iako se nisu pomaknuli s mjesta. Svatko je od nas dobio nešto schillinga, uglavnom podjednake svote, za džeparac, uz uputu da ne trošimo novac na gluposti i svatko je od nas imao cijeli niz stvari na koje je utopijski, poput harmonike želio rastegnuti tu, objektivno, skromnu svoticu; trebalo je kupiti neki suvenir, neku fora majicu, možda i martensice, svakako koji LP, eventualno veliki sjajni poster za sobu, a mama je rekla i da obavezno baki i dedi pošaljemo razglednicu. Valjalo je otići na piće, možda navečer van (ako nas puste), pojesti koji sendvič ili nešto slično s nogu i, da ne duljim, želje su bile nepregledne, a džeparac baš i ne.

I tako, stigosmo u Beč. Profesor nas je vodio gradom, pokazao nam glavne stvari i zatim nam dao par slobodnih sati. Šetali smo Ringom, slikali se kraj Goetheovog spomenika (tada smo baš čitali Werthera) i odlučili poslušati profesorov savjet da svakako popijemo pravu bečku kavu u pravoj bečkoj kavani. Šetnja Ringom dovela nas je do kavane Schwarzenberg na sjecištu Ringa i istoimenog trga. Pomalo plašljivo ušli smo u velebnu prostoriju, sjeli i ogledavali se oko sebe. Bili smo djeca Okacea, Jabuke i Lapa; mislim da nam je svima to bio prvi put da sjedimo u kavani čiji su stropovi visoki četiri-pet metara, s konobarima u crnim odijelima i leptir-mašnama, stilskim namještajem i kristalnim lusterima. Malo je reći da smo bili impresionirani.

Naručili smo piće (čak bih rekla da tad još i nismo pili kavu), popili ga, sakupili lovu na hrpu i s određenom dozom strahopoštovanja pozvali konobara da platimo. On je došao, posprdno nas odmjerio, uzeo olovku i blok, izračunao svotu, uzeo sav novac sa stola - a bilo ga je osjetno više nego što je iznosio račun - i svečanim nas glasom obavijestio: "Račun je toliko-i-toliko, vidim da ste pripremili nešto više i to je u redu, ovdje je obavezno ostaviti napojnicu, hvala, doviđenja". Izrekao je to samouvjereno i izvježbano, u dahu, u trenu se okrenuo i netragom nestao. Mi smo bespomoćno gledali za njim, u iskrenom šoku i što od ljutnje, a što od nesnalaženja, nitko od nas nije ga potražio i zahtijevao kusur.

Pokislo smo izašli iz kavane, tužno razmišljajući čega ćemo se iz dugog niza želja morati odreći - paketa Mozart kugli, Morrisseyjevog postera ili nečeg trećeg. Priču smo u međuvremenu pretvorili u anegdotu koju smo po povratku u Zagreb tu i tamo prepričali, ali gorki okus ostao nam je još neko vrijeme u ustima.





Prošle nam je subote bila godišnjica braka, pa smo odlučili otići na ručak. Svoju umjetnički vudrenu djecu odveli smo na kreativnu radionicu u Museumsquartier te se polako zaputili do restorana. Imali smo preko sat vremena do termina koji smo rezervirali, pa smo odlučili sjesti na kavu, a kako nam je usput bila upravo ta nesretna kavana Schwarzenberg, otišli smo baš u nju.

I dok smo se divili krasnoj arhitekturi i umijeću starih majstora koji su zaista vrhunskom vještinom izveli delikatne radove u tom divnom prostoru, priča s konobarima ponovila se gotovo identično onoj od prije okruglih dvadeset i pet godina. Za naš je stol nakon podužeg čekanja stigao čovječuljak u crnom odijelu koji se ponašao kao dirigent simfonijskog orkestra svemirskom nepravdom natjeran da razgovara s čistačima zahoda. Upravo je taj glas, naime, odabrao za obraćanje gostima. Naručili smo dvije kave, koje su, iako uopće nije bilo gužve, stigle dobrih desetak minuta kasnije. Kad smo ih popili i htjeli krenuti dalje, bilo ga je nemoguće dozvati da platimo. Tu i tamo sreli bi nam se pogledi i on je nedefinirano kimnuo, proizveo neki nervozan pokret, nešto poput paranoičnog trzanja glavom nakon što je doživio priviđenje Batmana kako mu leti u susret, ali nije se pojavio s računom. Niš, velim ja mužiću 'ajmo se mi ustati i obući kapute, pa će možda shvatiti da nam treba naplatiti; ako ni tada ne dođe, idemo, pa nek' nas lovi.

Međutim, naravno, čim je vidio da ustajemo, naš velebni dirigent-direktor banke-šef sale nevoljkim se korakom dogegao i prekorio nas zbog plaćanja s nogu. U tom se tipu kavana, naime, plaćanje obavlja za stolom, sve je drugo veliki faux pas. No da, ako je htio da platimo za stolom, zašto se nije pojavio? Mužić mu je, sasvim neimpresioniran svečanim nastupom i crnim odijelom, rekao da ga zovemo i čekamo već dosta dugo, na što je ovaj samo procijedio ma je l' i pružio mu račun. Mužić je pak zauzvrat pružio novčanicu i umjesto da, kao što je običaj, kaže svotu na koju želi zaokružiti račun, šutio i fiksirao gospona von Karajana, koji je pak iz svog dirigentskog novčanika izvukao najsitnije kovanice ikad proizvedene i prezirno nam vratio naš ostatak, sve do posljednjeg centa.


I tak. Jednom su mi uzeli previše, a drugi puta nisu dobili ništa. Rekla bih da smo kvit. Zbogom, kavano Schwarzenberg, više me vidjeti nećeš.


Osjećate li potrebu da napišete svoje mišljenje ili podijelite s prijateljima, klik... Lajk!

Oznake: Beč, kavana Schwarzenberg, ugostiteljstvo, napojnica

utorak, 25.06.2013.

Bečki zajednički vrtovi ili gusari na salatu

Najdraži moji, najprije isprika - ne javljam se na vašim blogovima jer mi je crk'o laptop, a pametni telefon mi nimalo pametno ne dozvoljava da se logiram na blog.hr i ostavim komentar (iako sam napravila đir i sve vas obišla). Nadam se da će i novi komp uskoro, pa ću u novi đir.


A što sam zapravo htjela reći...

Vjerojatno vam je poznat relativno novi urbani trend zajedničkog vrtlarenja, u kojemu skupina ljudi zajednički obrađuje vrt i dijeli urod. Ako se ne varam, slična je inicijativa nedavno zaživjela i u Zagrebu.

U Beču zajednički vrtovi postoje već dosta dugo - Austrija je, općenito gledano, vrlo ekološki orijentirana - međutim, koliko sam čula i čitala, do sada su takvi vrtovi uglavnom bili smješteni po rubnim dijelovima grada. No, neki dan sam prolazila jednom ulicom Neubaua, sedmog gradskog okruga, dakle, dijelom grada koji se po svim kriterijima smatra najstrožim središtem, i nabasala na kutak koji je donedavno bio komadić tipičnog gradskog zelenila - malo travice, koje drvce i pokoji grmić - a sad je pretvoren u zajednički vrt. Moram priznati da sam bila ugodno iznenađena i nisam mogla odoljeti, a da ne poslikam taj prekrasni prizor.


Najprije, upoznavanje... Salatni gusari ili gusari na salatu.



(Za vas koji ne znate njemački, na natpisu piše: "Ovdje nastaje zajednički vrt".)


Dio sadnica smješten je u okvir kreveta iz Ikee (ok, iza kreveta ima još malo krame, ali piše da je vrt u nastajanju, pa pretpostavljam da će i to srediti)...




...a dio u gajbe, pažljivo odabrane da budu jednake boje i veličine te uredno složene.




Još koja sadnica...




...i dekorativni kutak za okrepu.




Baš si razmišljam... Nikad nisam imala ono što se zove zeleni prst, kod mene umre čak i najotpornija biljka na svijetu; da izmisle, genetski modificiraju ili tvornički proizvedu biljku koju dokazano ništa ne može uništiti, nakon par tjedana boravka na mom prozoru ta ista biljka svojim bi genetski modificiranim glasom na tri svjetska jezika vikala "Upomoć! Spasite me!". I plastični bi cvijet uvenuo.

Međutim, što sam starija, tim sam sklonija ideji o organiziranju nekog kutka s vlastitom salaticom, lukom i još pokojom jestivom povrtnom biljčicom, zelenom ogradom od grmova maline i ribizla te kojim drvcem trešnje i marelice da pružaju sjenu i fino, sočno voće... Ne znam koliko su zapravo kvalitetne biljke uzgojene (čak i organski) u velegradu (pa i onom poput Beča, koji dokazano ima izuzetno čist zrak i vodu), odnosno nije li samo iluzija da vlastitim (ekološkim) vrtlarenjem možemo suzbiti negativne utjecaje okoliša. No, pretpostavljam da je čak i tako uzgojeno voće i povrće bolje od masovno proizvedenog i prepunog pesticida.

S tim vas pitanjem i ovom prekrasnom slikom zelenog kutka ukrašenog šarenim žaruljicama poput onih u morskim restoranima mog djetinjstva ostavljam i za ovaj put pozdravljam...




* * *

Klik... Lajk!

Oznake: Beč, zajednički vrtovi, community gardening, Neubau

subota, 15.06.2013.

Povorka šarenila i ponosa - Vienna Pride

Zapravo, da budem sasvim precizna, Vienna Pride je manifestacija koja se održava cijeli tjedan, a njezin je vrhunac parada pod nazivom Regenbogenparade, odnosno Parada duge, koja se obično održava subotom, predzadnji dan cijelog tog tjedna.

I tako je danas bečka Parada duge veselo krenula s Heldenplatza, središnjeg gradskog trga ispred zgrade Hofburga, pod prozorom ureda Predsjednika i tek koji metar od zgrade u kojoj radi Premijer, napravila krug po gradu i vratila se na trg s kojega je krenula. Bilo je tu svega, pjesme, plesa, parola, transparenata, pa i minuta šutnje za sve one koji su život izgubili zbog AIDS-a ili netrpeljivosti. Iako je Parada duge u osnovi vedra i vesela manifestacija, organizatori ne propuštaju naglasiti da je riječ o političkoj i društvenoj inicijativi koja nosi važnu poruku, poruku tolerancije.

Pa, evo slička-dvije s Heldenplatza i okolice...


Ovo je pogled na Ring i veselu masu koja je plesala uz glasnu muziku; u pozadini je Prirodoslovni muzej.




Ulaz u kompleks Hofburga.






I evo nas! Na pozornici je plesna grupa u šljaštećim kostimima kao da su stigli direktno s brazilskog karnevala, savršeno uvježbano plešu na pjesme Britney, Kylie i ostalih gay ikona. Sa svake strane su reklame političkih stranaka koje se natječu koja će gay populaciji ponuditi veća prava, a cijelu stvar medijski podupire radio Krone, vjerojatno najpopulističkija radio stanica u Austriji (otprilike nešto poput Narodnog radija u Hrvatskoj).




Šator do šatora; u nekima se prodaju piće i klopa, a u drugima razne udruge, političke stranke i građanske inicijative dijele svoje materijale ili prikupljaju donacije.








Među svim gorespomenutima koji djeluju društveno i politički kako bi poboljšali status gay populacije, najsimpatičniji mi je bio šator gay policajaca; dakle, bečka je policija sasvim službeno tiskala svoj logo i natpis "gay cops" na kemijske olovke, trakice za vrat, naljepnice i slične tričarije, a outani gay murjaci bili su za štandom i razgovarali s pučanstvom. Eto. Dokaz da se sve može i da postoje murjaci koji se neće uvrijediti obratite li im se s "pederu".




Ne moram ni reći da Parada uživa jaku i javnu podrušku sa svih strana, i institucionalnu i neformalnu; osim šarolikih muškaraca preodjevenih u dame i obrnuto, odnosno, likova koje kakti očekujemo na događanju ove vrste, najviše je, zapravo, bilo straight simpatizera, parova svih životnih dobi i obitelji s djecom. Mnogi su se odmarali na livadi, sjedili na travi, igrali badminton ili čitali.




Kad već pričam o potpori, evo i par slički da vidite kako to konkretno izgleda... Ovo je središnjica Socijaldemokratske partije Austrije.




Ovo je Burgtheater (pandan našem Hrvatskom narodnom kazalištu).




Ovo je slučajni izlog slučajnog lokala, bilo ih je mnogo takvih.




I, za kraj, ovo je zgrada Sveučilišta u Beču.





A sad, pretty please, klik... lajk!

Oznake: Vienna Pride, Regenbogenparade, Beč

četvrtak, 30.05.2013.

Smeće je smeće nije smeće - Hundertwasserova Spalionica smeća

Smeće razdvajamo po vrstama, recikliramo, bacamo u posebna spremišta, a ono što ostane, takozvani opći otpad ide u toplanu, gdje se spaljuje, čime se istovremeno dobiva topla voda i grijanje za velik dio grada. Što bi se reklo, win-win situacija.

Ovaj post, međutim, neće se baviti ekologijom, nego arhitekturom. Želim vam, naime, pokazati zgradu jedne od tri spalionice smeća koje posluju pod kapom gradske Toplane, izgrađenu još početkom sedamdesetih, a krajem osamdesetih obnovljenoj prema ideji poznatog umjetnika i arhitekta Friedensreicha Hundertwassera. Riječ je o Spalionici smeća Spittelau.


Najuočljiviji i samim time najpoznatiji dio Spalionice jest toranj; dio s pogonom i tehnikalijama koji se nalazi na njegovom podnožju obično nećete pronaći ni na jednoj fotki s razglednica ili prospekata, vjerojatno zato što se takve stvari ne daju dobro zamaskirati i uklopiti u šarenu estetiku zgrade.








Naravno da Spalionica nije samo toranj; tu su i prilično velike zgrade s ogromnom garažom, prilaznim putovima za dovoz otpada i uredima. I one su bile obuhvaćene Hundertwasserovim renoviranjem iz 1987. godine.









(Primijetit ćete da zgrada nije na svim slikama jednako osvijetljena, to je zato što sam neke slike fotkala prijepodne, a druge predvečer... Ali snaći ćete se.)


Na balkonima, terasama i krovu raste drveće; zgodno, zar ne? (Zamišljam si pauzu za kavu na ovakvoj krasnoj zelenoj terasi.)






Ovako izgleda cijeli kompleks, promatran s mjesta suprotnog od onog na kojem sam stajala kad sam slikala prve dvije fotke.




Žao mi je što nemam nijednu noćnu snimku; zlatni je dio prepun žaruljica koje svijetle, a postoji i dio koji se pali-gasi, tako da je posljednje počivalište našeg otpada prilično slično lunaparku.




Cijela je stvar, inače, smještena u 9. okrugu (Alsergrundu), na samoj obali Dunavskog kanala, u kvartu imenom Spittelau. Kraj Spalionice je prije par godina obnovljen i biciklističko-pješački put kojim se iz tog dijela grada bez ikakvih barijera, ugodnom vožnjom ili šetnjom, stiže ravno u 1. okrug, točnije, na potez od Schwedenplatza do Uranije, što je za bicikliste, rolere, rekreativce, roditelje s dječjim kolicima, invalide u kolicima i šetače vrlo lijep i ugodan način dolaska u centar grada.


Kraj je svibnja, temperature su tek nešto iznad 10°C, tako da najiskrenije zahvaljujem smeću što nas grije. O, da. U nadi da će nastavak (nekima produženog) vikenda ipak biti ugodniji, topliji i sunčaniji od trenutačnog vremena, sve vas najsrdačnije pozdravljam!


Za zaboravne... Klik... Lajk!

Oznake: Spalionica smeća, Hundertwasser, Toplana, Fernwärme, Spittelau, Beč

nedjelja, 05.05.2013.

Nedjelja u parku dvorca - Schönbrunn

Dvorac Schönbrunn sigurno je jedna od nezaobilaznih točaka na popisu svakog posjetitelja Beča. U njemu nisam bila već, pa, neugodno mi je reći koliko godina (to je onaj sindrom kad nešto što vam je pod nosom zanemarite pod geslom "to uvijek stignem"), ali put nas često nanese do Dječjeg muzeja u sklopu dvorca i još češće do Zoološkog vrta. Ovaj smo vikend oba dana proveli tamo; u subotu je mlađa nasljednica u Dječjem muzeju slavila svoj sedmi rođendan (primamo čestitke; hvala, hvala!), a u nedjelju je jedna frendica mojih kćeri slavila svoj rođendan u Zoološkom vrtu, pa smo mužić i ja iskoristili prigodu da za to vrijeme popijemo kavu, a ja kasnije i prošetam parkom dvorca. Nisam obišla cijeli, nisam bila na Glorietti i u labirintima, ali šetnja je svejedno bila divna, pa mi se pridružite.


Neki dan negdje sam pročitala da kava nije piće, nego vitamin. U to ime, šetnju smo započeli na kavi, upravo na ovoj terasi.



Dan je bio prekrasan, djelomično sunčan, a djelomično poluoblačan; bilo je dovoljno ugodno da možete sjediti u laganoj majičici i sandalama, ne prevruće, a oblaci su na nebu povremeno stvarali predivne formacije. Uglavnom, pravi proljetni dan.


Nakon što smo se vitaminizirali, mužić je morao nešto obaviti, a ja krenuh u pravcu dvorca i vidjeh najprije vlakić koji vozi kroz park...




...a zatim i zgradu Lutkarskog kazališta.




U sklopu parka postoji dosta kafića i restorana, a ovo je terasa kavane "Residenz", vrlo lijepe, ali i prilično paprenih cijena.




Evo i dvorca...






Pogledajte ove prekrasne oblake.




Prošla sam dvorac i krenula prema Zoološkom vrtu... U subotu smo s prozora Dječjeg muzeja promatrali neko vjenčanje koje se održavalo upravo na ovom mjestu. Sehr romantisch!








Uvijek me fasciniraju boje bilja i njihov prekrasan sklad.








A sad želim da duboko udahnete i osjetite miris!




Otmjeni put za otmjene kočije... Nekoć davno. Danas za razigranu dječicu i joggere.




Maćuhice & cvjetnjak u nastajanju (zbog lošeg vremena, ove godine sve nekako kasni).




Ovo je Palmenhaus, trenutačno se preuređuje. Prekrasna, prekrasna građevina. Ispred nje su travnjak i cvjetnjak po kojima je zabranjeno hodati, pa po njima skakuću vjeverice, uljuljane u osjećaj sigurnosti da im nitko ništa ne može.




I evo nas, konačno, na ulazu u Zoološki vrt. (Danas nisam išla unutra, nego sam na ulazu pričekala da dječica dođu s rođendanskog slavlja.)




A dok sam čekala dječicu, ubijala sam vrijeme u suvenirnici. Evo, za one kojima zmijetine u ljudskom obliku nisu dovoljne u životu, ovdje si mogu kupiti i gumene, šarene, garantirano bezopasne.




I dajte zamislite, ja velika protivnica plišanih živina otkrila sam u sebi ljubav prema istima. Naime, kaj. U suvenirnici Zoološkog vrta prodaju se plišane životinje u liku svih mogućih i nemogućih životinja, prekrasne izrade i naaaajmekše na svijetu. Stoga obavijestih mužića da moramo osvojiti popriličan dobitak na lotu, kupiti ogroman stan i jednu sobu namijeniti isključivo plišanim životinjama. Eto.

Zvjerad opće prakse...




Plamenci i nilski konji:




Gore hobotnice, dolje krokodili:




I za kraj najdražesniji plišići svih vremena... Pogledajte ih kako vas milo gledaju!





Kao i obično: Klik... Lajk!

Oznake: Beč, Schönbrunn, dvorac, park, šetnja

petak, 19.04.2013.

Muke po javnom prijevozu

Podzemna željeznica, stanica Schottentor/Universität


Da, da... Znam. Ne smijem se žaliti, jer bečki javni gradski prijevoz spada među najbolje na svijetu, tako nam se barem redovito hvale u medijima. Točni su, brzi, pouzdani, čisti, nasmijani, ljubazni, mirisni, a kad uđete u vozilo, vozač od sreće otpleše Macarenu i pruži vam crvenu ružu ako ste žena ili feminizirani muškarac ili limenku pive ako ste muškarac ili muškobanjasta žena te vam uz duboki naklon zahvali što koristite usluge njegove firme. Tako nekako.

Šalu na stranu, većih prigovora po tim formalnim pitanjima zaista nemam: javna se prometala uglavnom vrlo precizno drže rasporeda vožnje, pa ako na vašoj stanici piše da će tramvaj stići u 18.54, on će u 99% slučajeva zaista stići u navedeno vrijeme. Ako ne stigne, veća je šansa da vam sat ide krivo, nego da je zakasnio, iako se i to povremeno događa (a tada svi na stanici, razmaženi svakodnevnom odličnom uslugom, glasno uzdišu i revoltirano gledaju na sat).

I zašto onda spominjem muke? Pa tako, jer ih ima. I uglavnom se, kao i većina ostalih muka na ovom svijetu, svode pod nazivnik ljudskog faktora.

Uzmite, primjerice, putnike. Oni dugovječniji i izdržljiviji (i posebice blagoslovljeni dobrim pamćenjem) među vama možda će se sjetiti da sam već pisala da bih ljudima koji ne održavaju tjelesnu higijenu zakonom zabranila izlazak iz kuće. Iako su se miomirisi danima neopranih tjelesina i zimi mogli i te kako dobro namirisati, sad kad se polako rješavamo šalova, kaputa i pulovera, zajedno s lijepim vremenom i dugim sunčanim danima dolazi i sezona nepodnošljivih smradova. Evo, jučer ujutro, vodim nasljednice u školu, njih dvije sjede preko puta mene, a na prazno mjesto kraj mene (u inače polupraznom tramvaju) sjedne šesnaestogodišnjak zbigecan do posljednjeg detalja, ali u svom žaru da postigne vizualno savršenstvo, dečec se nije stigao oprati brat bratu tjedan dana. Dobro da nisam doručkovala, jer je postojala sasvim realna mogućnost da taj isti doručak završi na njegovim skupim trapericama i zauvijek postane dijelom simfonije njegovih tjelesnih mirisa. I tako, sjedim kraj njega i razmišljam što je nepristojnije, da on svojim nedostatkom higijene terorizira nevino pučanstvo ili da mu netko od teroriziranih pučana jasno i glasno prigovori zbog smrada. Ono, sine, osjetim da se danas nisi stigao oprati, a ni jučer, kao ni prekjučer, zapravo, garantirano od subote popodne, kad si se spremao za izlazak. Je l' bi bio ljubazan pa se, zajedno sa svojom specifičnom aromom, premjestio negdje drugdje? Na žalost, svijet je tako nekako čudno postavljen da smrdljivcima nije neugodnjak smrditi, ali čistima je neugodno zamoliti smrdljive da se operu.

Pa onda ljudi koji jedu u prometalima raznoraznim. Nemam, zaista nemam, baš ništa protiv kebaba, pizze, kobasica, woka u najrazličitijim varijantama, špageta s umacima i svih ostalih miomirisnih čudesa kojima ljudi utažuju glad u hodu, ali kad vam preko puta sjedne netko od čijeg feferonskog daha padate u nesvjest, zapitate se zašto se zabrana jedenja u javnom prijevozu ne provodi nešto dosljednije.

Suvremena i kakti urbana varijanta ovih koji nigdje ne mogu bez jela i pića je škvadra - mahom mlada, iako ima i nešto iznimaka među ljudima srednjih godina - koja se fura na američke filmove, one u kojima glavni junak negdje na početku filma uđe u Starbucks i kupi kavu za van, pa onda s tom kavom u ruci ode u park, upozna djevu bajnu, usput uhvati lopova koji slučajnoj sirotoj staroj bakici ukrade torbicu, ode na posao, posvađa se sa šefom, vlastoručno raskrinka globalnu urotu i sam samcat se obračuna s najopakijim svjetskim mafijašima, da bi se na kraju, i dalje s kavom u ruci, vratio svojoj djevi u park i strasno je poljubio. Da, da... Ovdje pak ne kupuju svi kavu u Starbucksu, jer sad već nema kafića ili pekarne koji ne prodaju kavu za van, no čini se da među srednjoškolcima i studentarijom jednostavno nije dozvoljeno hodati ulicom bez kave u jednoj i pametnog telefona u drugoj ruci. Miris kave mi je, na sreću, mnogo ugodniji od mirisa feferona, ali samo čekam kad će neki od spretnih multipraktik kava-telefon-muzika-slušalice-novine-jakosamkul übertalenata proliti tu vruću kavu po nečijoj glavi. Da, imaju te šalice poklopce, ali ima i bisera koji, pazite sad, skinu poklopac pa se s do vrha punom papirnatom čašom u ruci naguravaju među mnoštvom u stanici ili balansiraju u vožnji.

I da, kad smo već kod pametnih telefona, neopisivo mi idu na živce oni koji zapiknu nos u moj ekran i pokušavaju dokučiti što radim/s kim se dopisujem/po kojim stranicama surfam. Znamo i sami, naučili smo još u djetinjstvu (kad o pametnim telefonima nismo ni sanjali), da se ne pristoji piljiti po autobusima i tramvajima ljudima u novine, no sad bih mijenjala jednog koji mi pilji u telefon za deset ovih koji čitaju moje novine. Novine su, naime, posve neosobne, svaki je dan tiskano nekoliko desetaka ili čak stotina tisuća identičnog izdanja i ako baš hoćeš čitati, čitaj. Ali na telefonu je moj mail, moj fejs, moj net... I ne, nisam sretna kad se ljudi koji sjede iza mene nagnu prema naprijed tako da mi dahću za uhom, a sve ne bi li imali što bolji uvid u moje mobilno-virtualne aktivnosti.

Zatim postoji posebna vrsta intelektualaca koji pokušavaju ući u prepuno vozilo prije nego što oni koji čekaju da izađu uspiju izaći. Blagonakloni bi njihovo ponašanje objasnili žurbom da ugrabe što bolje mjesto za sjedenje. Ja nisam blagonaklona, pa njihovo ponašanje objašnjavam nedostatkom najosnovnije inteligencije. Onako, imaš bocu punu vode i u nju želiš uliti sok. Ulijevaš li u već punu bocu ili ćeš ipak iz nje najprije izliti vodu? Postoji u Beču jedan gospodin, vlasnik elitne plesne škole i autor najpoznatijeg austrijskog bontona, kojeg nazivaju "Papa za ponašanje" i koji je, kad su ga jednom prigodom zamolili za mišljenje o toj temi, duhovito rekao: Kad čekate red u javnom zahodu, ulazite li u zauzete kabine ili ipak pustite one koji su unutra da najprije obave svoje i izađu? Pa, ako se u zauzetom zahodu ne gurate unutra, nemojte ni u javnom prijevozu. To bi trebalo biti dovoljno. Ali nije.

I završit ću ovaj osvrt o javnim prometalima ljudima koji su, kako bih to drugačije rekla, doli - nepismeni. Naime, na svakim pokretnim stepenicama postoji natpis, naglašen crvenom bojom, da se stoji s desne strane. Ovako nekako...




Ok, priznajem da je natpis samo na njemačkom, pa ga dio ljudi vjerojatno ne može razumjeti, ali vodeći se iskustvom vožnje pokretnim stepenicama većine svjetskih podzemnih željeznica (a i brojnih trgovina), to je nekakvo univerzalno pravilo - stani s desne strane i ostavi lijevu onima koji se žure. I ne biste vjerovali koliko je ljudi koji ne samo da stanu na lijevu stranu, nego se ne maknu kad ih zamolite. Onako, pogledaju vas kao da ste pali s nekog udaljenog planeta, a iz čela vam upravo izrasta treća ruka. I nije mi se jednom dogodilo da s vrha stepenica vidim kako vlak ulazi u stanicu, krenem lijevom stranom stepenica prema dolje, naletim na balvan i dok ga uspijem zaobići/preskočiti vlak već napušta stanicu, a ja ga bespomoćno gledam, sa suzama u očima, mašući mu bijelom svilenom maramicom.

Bečani su generalno gledano prilično pristojni ljudi. Naravno da ima svakakvih, ali u pravilu će vam pridržati vrata, nasmiješiti vam se, a ako nešto trebaju, obavezno će reći "molim". Međutim, stanite na lijevu stranu pokretnih stepenica i zapriječite im put pa vidite što će se dogoditi; sva ta pristojnost nestaje u trenu, a obraćanje koje slijedi bit će protisnuto kroza zube i izgovoreno vrlo, vrlo nervoznim glasom.

To je to za ovaj put. A sad ste vi na redu.

I ako još niste, svakako... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, javni prijevoz, ponašanje, komunikacija, higijena, gužva

ponedjeljak, 08.04.2013.

Brza hrana na bečki način

Ne brinite, i u Beču je sve prepuno općepoznatih fast food restorana u kojima se nude jednako općepoznata jela, od hamburgera do picek-only varijante. Postoje i nebrojeni lokali koji poslužuju kebab i/ili gyros i slične istočnomediteranske i bliskoistočne specijalitete, međutim the brza hrana u Beču kupuje se na tzv. štandovima s kobasicama, odnosno, na Würstelstandovima.

Štandovi s kobasicama nastali su još za vrijeme Austrougarske monarhije; bili su to pokretni štandovi na kojima su se pekle različite vrste kobasica i posluživale s kruhom (ili, u novije vrijeme, kajzericom), a kao prilog nudili su se feferoni, kiseli krastavci i ukiseljeni luk. Najpopularnija pića bila su pivo i vino u malim bočicama (navodno se upravo u Austriji vino počelo flaširati u boce od 0,375, a zatim i od 0,2 i 0,25 l, a Austria Airlines je početkom pedesetih popularizirala takve bočice nudeći ih putnicima u prvoj klasi). Danas se na većini štandova može pojesti i hot dog (ali morate naglasiti koju kobasicu želite u pecivu, hrenovka se ne podrazumijeva), kao prilog nudi se još i nekoliko vrsta senfa, kečap, a ponegdje i majoneza, a nekad popularnim austrijskim bezalkoholnim pićima Schartner Bombe i Almdudler pridružila su se različita gazirana pića i ledeni čaj. Štandovi s kobasicama nude i napolitanke bečke tvornice Manner.

Glavna je svrha nastanka tih štandova bila zbrinuti ratne invalide u vrijeme dok pojam mirovine ili socijalne pomoći nije postojao, a postojala je akutna potreba za pružanjem mogućnosti zarade ljudima koji više nisu tjelesno bili u stanju pobrinuti se za sebe (a prije rata su uglavnom radili fizičke poslove). I tako su invalidi pekli kobasice, servirali ih gladnim građanima, tu i tamo svojim pokretnim kioskom napravili krug kvartom i vrlo brzo stvorili novu gastronomsku tradiciju.

Od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pokretni se štandovi pretvaraju u prave kioske sa svojim stalnim adresama, gostima i navikama.




Na slici: štand s kobasicama na Urban-Loritz-Platzu, ispred glavne zgrade Gradske knjižnice; kraj njega je štand s orijentalnom hranom


Budući da je kebab & co. popularna hrana, kiosci koji je nude također se mogu naći u cijelom gradu, a Würstelstandovi i kiosci s kebabom često stoje jedan do drugog, pogotovo na frekventnim mjestima poput većih stanica gradskog prometa; međutim, nikad, pa ni tad, nemojte na kiosku na kojem vidite riječ "Würstel" tražiti kebab ili falafel. Riječ je o dvije posve različite gastronomske tradicije i prodavač kobasica vrlo će vam uvrijeđeno pokazati gdje možete kupiti hranu za koju ste zainteresirani.

Kobasice su u Beču više od hrane; štandovi s kobasicama mjesta su susreta, mjesta na kojima se često priča starim, gotovo izumrlim bečkim žargonom, a u komunikaciji između prodavača i gostiju nerijetko se njeguje tipičan, prilično šarmantan bečki humor. Noću se na tim štandovima okupljaju taksisti, ekipa koja se vraća iz provoda i beskućnici, a danju nije neobično vidjeti elegantne, skupo odjevene ljude kako s puno neskrivenog gušta trpaju u usta komade kobasice i zalijevaju ih pivom iz limenke. Tijekom sezone balova, koja službeno traje od svetog Nikole do početka korizme, mnogi održavaju tradiciju ranog doručka na nekom od štandova poslije noći provedene na balu, tako da ćete, ustanete li dovoljno rano, na štandovima u središtu grada vidjeti svečano odjevene ljude, žene u večernjim haljinama i muškarce u frakovima, umorne od cjelonoćnog provoda, naslonjene na štandove, s kobasama i pićem. Čak i mnogi moji poznanici koji se furaju na zdravu hranu i broje svaku kaloriju koju stave u usta povremeno pokleknu pred sirenskim zovom kobasa sa štandova. Jedan od najpopularnijih kioska u središtu grada nalazi se točno ispred ulaza u Albertinu, a zbog neposredne blizine hotela Sacher zovu ga "mali Sacher".




Na slici: Würstelstand Leo, najstariji štand s kobasicama u Beču

Najstariji štand navodno je Würstelstand Leo, a osnovao ga je još 1928. godine Leopold Mlynek. Taj je štand, kao i svi drugi, bio pokretan i prodavao je kobasice u dijelu grada u kojemu se kasnije nastanio za stalno; riječ je o granici između 9. i 19. gradskog okruga, na uglu Nußdorferstraße i Währinger Gürtela, točno ispred popularnog kafića Blaustern (jednog od mojih omiljenih, ako vas kojim slučajem zanima gdje ćete me izvesti na kavu kad dođete u Beč :trep-trep: ). Kiosk koji je danas tu postavljen četvrti je u povijesti ovog ugostiteljskog establishmenta, star je petnaestak godina, a vodi ga već treća generacija iste obitelji.

I, stoga, kad dođete u Beč, a niste li vegetarijanac (bilo je, doduše, pokušaja pokretanja vegetarijanskih i veganskih štandova, ali neslavno su propali), zaboravite McOvaj i McOnaj i najedite se na prvom štandu koji vam se nađe na putu. Želite li lokalno iskustvo? E, pa to je to.


(Kao i uvijek, ne zaboravite... Klik... Lajk!)

Oznake: Beč, brza hrana, gastronomija, kobasice

srijeda, 06.03.2013.

Najmanja kuća u Beču

Svi poznajete razvikane bečke dvorce, operne i kazališne kuće, galerije i muzeje, ali znate li gdje se nalazi i kako izgleda najmanja kuća u Beču?

U Neubau, 7. gradskom okrugu, na uglu ulica Burggasse i Breite Gasse nalazi se kuća koja je i službeno proglašena najmanjom u gradu te zaštićena kao spomenik kulture. Riječ je o dijelu grada koji je vrlo šarolik i slikovit, u kojem se nalaze razvikani Museumsquartier i Spittelberg, ali i jednako atraktivni, a manje poznati Siebensternviertel, uličice s brojnim malim buticima i obrtničkim radnjama, umjetničkim galerijama i antikvarijatima. Četvrt je to u koju još nisu - osim u Mariahilferstraße, koja čini granicu sa 6. okrugom, te nekoliko većih i glavnih ulica - prodrli multinacionalni trgovački lanci i poznata velika imena, već se u njima nalaze dućani u kojima ćete se odjenuti, obuti, opremiti i načitati posve individualno, maštovito, često duhovito, ali nimalo povoljno. Neubau je ujedno i okrug u kojemu je već dosta dugo na vlasti Zelena stranka, pa ćete u njemu vidjeti i više biciklističkih staza i parkirališta nego drugdje u gradu.


A najmanja kuća u Beču izgleda upravo ovako...








Sagrađena je 1872. godine, projektirao ju je arhitekt Josef Durst, a tlocrt joj iznosi ponosnih 14 kvadratnih metara! Tu su kuću najprije zvali "K bijelom grožđu" (Zur grünen Weintraube), a zatim su je preimenovali u "Kod zlatnog janjeta" (Zum goldenen Lamm). Konačno joj - i treće - ime glasi "Kod zlatnog jelena" (Zum goldenen Hirschen).


Otkako je kuća izgrađena, u njoj se nalazi urarska i zlatarska radnja Friedricha Schmollgrubera.






Prolazite li tim dijelom grada (a posjećujete li Beč tijekom adventskog razdoblja i idete li na Spittelberg, vjerojatno ćete proći upravo tim putem), upast će vam u oči neogotička fasada i prozori između kojih se nalaze stubovi s korintskim kapitelima, pa obratita pažnju na ovaj mini-biser. Kućica je minijaturna, ali vrlo, vrlo lijepa.

Oznake: Beč, najmanja kuća u Beču

utorak, 29.01.2013.

Vjerojatno najljepše klizalište Europe - Wiener Eistraum

U našoj obitelji, u kojoj su svi ljubitelji zimskih sportova, svake se godine (pogotovo među mlađom generacijom) s nestrpljenjem očekuje otvaranje klizališta ispred bečke Vijećnice nazvanog Wiener Eistraum, odnosno Bečki ledeni san. Tako smo i ove godine morali odgovarati na neprestana pitanja mlađe nasljednice koliko još dana do klizanja ispred Rathausa, a ona bi zatim, ovisno o tome koliko joj se odgovor sviđao, s negodovanjem okretala glavicom lijevo-desno ili pak sretno zaključila da jedva čeka. Naravno, u takvoj bi atmosferi iščekivanja bio grijeh propustiti prvi vikend na tom klizalištu. Niste ni sumnjali da smo ga prvom prilikom morali isprobati.

Iako je stvar uvijek slična, svake se godine barem poneke pojedinosti razlikuju od prethodnih. Najprije, površina klizališta i klizačkih staza svake je godine sve veća, kao i gastronomska ponuda. Štandovi i kafići obično su drugačije raspoređeni, a tu je i obavezno manje klizalište koje danju služi djeci, odnosno početnicima, a navečer za boćanje na ledu.

Evo kako je to izgledalo ove godine. Prve snimke snimljene su odmah poslije ručka, a posljednje nakon što je pala noć, pa možete vidjeti i kako se atmosfera mijenja ovisno o dobu dana.


Pogled izdaleka...




Klizalište za početnike/boćalište smješteno je postrance, u parku. Danju, dok tom dijelu klizališta imaju pristup početnici, ulaz je besplatan. Predvečer, kad se pretvara u boćalište, ulaz se naplaćuje.




Reklamica.




Jedno od dva najveća klizališta, upravo zglancano, minutu prije nego što će ga pustiti u promet. Prekrasno, zar ne?




Noć polako pada, nebo je intenzivno plavo... Inače, kližete uz muziku koju pušta DJ s Radio Wien, smješten u kućicu odmah do najvećeg klizališta. On će vas povremeno zaustaviti i lijepo zamoliti da promijenite smjer klizanja.




Hladno je (-4°C), umorni smo i trebamo pauzu. U konkurenciji štandova koji nude palačinke, ćevape, juhice, slatkiše i sve druge postojeće gastronomske užitke, biramo Kolariksovu alpsku brvnaru. Istina, kičasta je, ali u svom tom ledu i snijegu i kič nekako skroz ok paše, ako me kužite. U improviziranoj kolibici vlada prava skijaška atmosfera, kao da ste upravo skinuli skije i ušli na ručak na dvije tisuće metara nadmorske visine, negdje u Alpama. Ljudi sjede za širokim stolovima, glasno pjevaju uz austrijsku skijašku muziku (aha, i to postoji), a sa zidova vas gledaju tipični alpski ukrasi. Naši susjedi uživaju u toplom gulašu i čaju s rumom, a mi u kuhanom vinu. Posebna je fora kad brvnaru promatrate izvana - s jedne strane kućica od dasaka, a s druge, iza nje, elegantni Burgtheater.






U međuvremenu je pala noć, a mi idemo u nove klizačke pohode. U parku između glavnih klizališta i zgrade Parlamenta napravljene su stotine metara uskih klizačkih stazica, a kraj njih se nalazi drveće osvjetljeno najrazličitijim bojama. Stazice su jednosmjerne i na njima se kliže prilično brzo, iako nije neobično da se popiknete na nadobudne roditelje koji baš ovuda odluče provozati svog dvogodišnjeg potomka koji na nogama ima klizaljke s dvostrukim noževima i ne zna sam održavati ravnotežu. I, naravno, zauzmu cijelu širinu staze, do posljednjeg centimetra, ali što je mogućnost grupnog krkljanca i masovnog pada u usporedbi sa širenjem horizonta dvogodišnjoj bebi. Takvih je na sreću malo, a staza je, također na sreću, ipak i više nego dovoljno.






A ovako cijela stvar izgleda nakon što padne noć...






Što se praktičnih tehnikalija tiče, na bečkim se klizalištima ulaznice ne kupuju za određene termine, već za cijeli dan, zato su i nešto skuplje od karata u Hrvatskoj. Tijekom određenog dana možete napustiti klizalište koliko god puta želite, karta vam prestaje vrijediti krajem radnog dana ili povratom karte na info-pult. Naime, za svaku ćete ulaznicu platiti dva eura kaucije koja ćete, nakon što je vratite, dobiti natrag.

Planirate li posjetiti Beč do 10. ožujka, svakako navratite na ovo klizalište. Ne morate imati svoje klizaljke, ovdje ćete ih jednostavno posuditi, a ne morate ni klizati. Popijte kuhano vino, pojedite palačinku, upijte atmosferu i svakako si kupite koje licitarsko srce... Za uspomenu.

Oznake: Wiener Eistraum, Beč, klizanje

četvrtak, 17.01.2013.

Knjiški moljci, crvi i škorpioni - Austrijska nacionalna knjižnica

I nasljednice i ja volimo čitati. Redovno idemo u knjižnicu, uzimamo prepune vrećice knjiga, najčešće ih pročitamo prije roka za vraćanje, pa požurimo u knjižnicu vratiti stare i posuditi nove. I tako stalno, u krug. Njih dvije već jako dobro znaju kako stvar funkconira, a starija se i odlično snalazi u kompjutorskoj bazi podataka, pa si sama pronalazi zanimljive knjige, zapisuje signature i zatim ih locira na policama. Stoga sam im nedavno odlučila pokazati nešto slično, a opet drugačije - a sad ću ti pokazati i vama, jer je šansa da sami posjetite (osim ako ne dođete u Beč u sklopu bibliotekarske stručne ekskurzije) minimalna - kako se čuvaju i posuđuju knjige u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici.


Krenimo redom. Austrijska nacionalna knjižnica nalazi se u najstrožem središtu grada, na Heldenplatzu, u sklopu Hofburga.




Odlučili smo se za razgledavanje prilagođeno djeci od šest godina nadalje, tijekom kojeg nas je djelatnica Knjižnice najprije upoznala s različitim materijalima na kojima su tiskane knjige i novine te nam zatim ukratko ispričala kako se što čuva. Znate li da se u Nacionalnoj knjižnici čuvaju sve, baš sve ikad izdane austrijske dnevne novine te tjednici i mjesečnici, ne samo u papirnatom izdanju, već i na mikrofilmu? Osim njih, čuvaju se i najvažnije svjetske dnevne novine, od New York Timesa preko Frankfurter Allgemeine do Le Mondea. A prostorije u kojima se sve to čuva izgledaju otprilike ovako



i idu četiri-pet katova ispod zemlje. Budući da Nacionalna knjižnica ima obvezu čuvati i svaku u Austriji objavljenu knjigu ili pak svaku u inozemstvu objavljenu knjigu austrijskih autora, i to u tri primjerka, zbirka rapidno raste, mjesta već polako nestaje i ne zna se što će i kamo će s knjigama kad jednog dana (a moglo bi se dogoditi tijekom idućeg desetljeća) mjesta sasvim nestane. Nova lokacija zasad još ne postoji, a zbog specifičnih uvjeta koji moraju biti ispunjeni, izgradnja dodatne zgrade neizrecivo je skupa. Love za kulturu, kao i drugdje na svijetu, u pravilu nema.


Knjige, naravno, ne možete pregledavati i zatim uzeti onu čije vas korice najviše inspiriraju, već morate sa željenim naslovom doći do osoblja, naručiti knjigu i zatim pričekati da vam je dostave. A dostavljaju ih ovim sustavom kolica, koji pokriva cijeli depo.



Dakle, djelatnik zadužen za svaki pojedini kat dobiva narudžbu za određenu knjigu, pronalazi je, stavlja u kolica i ona se zatim automatski prevozi u prizemlje, do pulta na kojemu se pristigle knjige razvrstavaju i dostavljaju osobama koje su ih naručile.


A šetajući kroz podrume, naišli smo na zaista šarolik izbor, od novina iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, preko Bismarckovih sabranih djela do naizgled nabacanih knjiga na engleskom.






Ako se umorite, tu je i stolček.




Naravno da je pušenje najstrože zabranjeno (ne samo zbog opasnosti od požara, nego i zbog održavanja potrebne mikroklime), ali za slučaj da ipak nekako dođe do požara, tu su aparati koji će se, nakon što dim bude detektiran, automatski aktivirati i ispuniti prostoriju plinom koji, laički rečeno, sabija kisik, a budući da bez kisika nema vatre, time ujedno i gasi požar. Taj plin za ljude nije opasan, jedino što vam se može zavrtjeti u glavi zbog manjka kisika, otprilike kao da se penjete na Himalaju.




I na kraju, da ne zaboravim spomenuti beštije iz naslova; svi znate da se u knjigama mogu pronaći moljci i crvi, no znate li čemu služe škorpioni? Dakle, postoji posebna vrsta sitnih i posve plosnatih škorpiona koji se planirano puštaju u knjižnice sa starim, antikvarnim knjigama kako bi potamanili ove druge, ranije spomenute moljce i crve. Oni se, naime, hrane upravo knjiškim nametnicima i sustavno ih uništavaju, ne oštećujući pritom knjige. Takvi su škorpioni bili popularni u starinskim knjižnicama, po dvorcima i samostanima. Danas ih suvremene knjižnice ne koriste, ali kao vrsta još nisu izumrli i kaže gospođa koja nas je vodila po knjižnici da ako kupujete stare knjige dobro pregledate između stranica kako ne biste neplanirano dobili nove sustanare.


A ako ste vrijedni i marljivi student koji sprema ispite u intelektualno poticajnoj atmosferi... Khm, je l'... Onda ćete to učiniti ovdje.

Oznake: Beč, Austrijska nacionalna knjižnica

srijeda, 02.01.2013.

Umjesto čestitke ili bečki doček

Dragi moji, od srca se nadam da vam je ulazak u novu godinu bio veseo i opušten, da ste bili okruženi dragim ljudima ili da ste, ako takve prigode ne obilježavate, cijelu priču mirno i bezbrižno prespavali; također vam želim puno zdravlja, sreće, ljubavi i uspjeha u godini koja nam je upravo počela.

A kako je počela nama? Pa, na uličnom dočeku.


Krenuli smo od Rotenturmstraße, u kojoj se inače nalazi i jedna od mojih omiljenih slastičarnica. Tom je ulicom u novogodišnjoj noći bio zabranjen automobilski promet nama običnim smrtnicima, a bome se pješaci nisu micali ni nadobudnim taksistima. Starija nasljednica bila je oduševljena kad je vidjela da je ne samo spomenuta slastičarnica, već i mnoštvo drugih lokala otvoreno, pa me je pitala hoće li svi oni večeras zaraditi puno nofčeka.




Idemo dalje prema Stephansplatzu. Ovdje je bila pozornica na kojoj se nekih sat vremena prije ponoći orio Radetzky-marš u izvedbi limenog orkestra i uz glasno pljeskanje oduševljene publike (taj Radetzky-marš djeluje kao trenutačni dizatelj atmosfere - ako ne vjerujete, probajte).




Početak Grabena, osvjetljenje iz Haas Hausa i skoro pun Mjesec.




I Graben, Graben, Graben... Uvijek elegantan, s mnoštvom rasplesanih ljudi.






Vrijeme je za grijanje kuhanim vinom. Živjeli!



(Da, ovo su ovogodišnje šalice. Inače, pića su se točila i u šalicama od prethodnih godina, koje su postale mračnim predmetima želja pojedinih kolekcionara, jer su neka godišta u potpunosti rasprodana.)


Ovo je i službeno najluksuznija ulica u Beču, Kohlmarkt.




Preskočit ću Am Hof, gdje je bila pozornica jedne popularne kuruza radio stanice, jerbo nemam kvalitetnu snimku, i selim vas direktno na Freyung, gdje su svirali neki Latinoamerikanci.




Ponoć se opasno bliži, evo nas u trokutu između Burgtheatra, Landtmanna i Vijećnice, kod tuc-tuc neke kakti elektro-whatever pozornice nešto manje kukuruzičastih zvukova.




Brzinski smo obišli i trg ispred Vijećnice, na kojem su se svirale obrade Stonesa, te otišli zauzeti što bolje mjesto na Heldenplatzu, tj. trgu ispred Hofburga. Što bolje mjesto u prijevodu znači mjesto s kojeg se vidi što više ponoćnih vatrometa. Jedan se ispucavao iz smjera Pratera, nekoliko iz smjera Museumsquartiera, jedan upravo s Heldenplatza, drugi kod Vijećnice, a bilo je i dosta raketa koje su bile ispucavane negdje iza Parlamenta... Gdje god da se okrenete, vatromet!

Dječici smo ponijeli mandarine i domaće keksiće, a sebi pjenušac, kojeg smo otvorili i uz miris baruta (bem ti, zvučim kao ratna reporterka) s uživanjem popili... U to ime, živjeli!

Oznake: Silvestrovo, Beč

subota, 29.12.2012.

Blagdanska šetnja Bečom

Novine i portali puni su naslova ovih i onih, oko nekih se priča diže prašina (pa i previše), dok se druge - kao što je to često običaj - provlače neprimijećene u dimu koji se digao oko onih prvih. A ja sjedim sa strane, promatram i mislim si svoje... Što sam starija, tim češće dozvoljavam da taj medijski spin jednostavno prođe pokraj mene, sve se manje živcirajući oko stvari koje prepoznajem, ali na koje zaista nikako ne mogu utjecati. I zato neću živcirati ni sebe ni vas, neću ni sebi ni vama pisati o politici, demonstracijama, recesiji i sličnim temama... Božić je iza nas, Silvestrovo je pred nama, mnogima se još uvijek nisu ispraznili želuci prepunjeni blagdanskom hranom, a i krv nam se tek polako vraća u vene, zauzimajući svoje mjesto u kofeinu i alkoholu koji njima trenutačno teku. I zato, 'ajmo mi laganini u jednu šetnjicu - neobaveznu, blagdansku...


Ovo je alfa i omega svih bečkih adventskih sajmova, onaj ispred Vijećnice. Ne znam jeste li znali da je Beč već četvrtu godinu zaredom proglašen najboljim gradom za život - na svijetu!








U Hofburgu se svake godine održava dječji božićni bal... Da, da. Starija nasljednica ove je godine sudjelovala na njemu kao gošća jedne svoje frendice iz razreda koja je upravo tamo slavila svoj deveti rođendan, uz "Orašara" i Straussove svečane zvukove.




I sajam ispred dvorca Schönbrunn gotovo je nezaobilazan. Ove smo godine došli odmah poslije ručka i ostali sve dok se nije spustila noć. Bila je nedjelja predvečer, autobusi s turistima odavno su krenuli svojim odredištima, s male pozornice su se orile božićne pjesme i pio se vrući punč. I što ćeš bolje?




A ovo je sajam na Karlsplatzu, meni također jako drag.




Pa Belvedere... Opet dvorac, mnogo manje ljudi nego ispred Schönbrunna, a za dodatni ugođaj čak je i koja pahuljica snijega odlučila preletjeti zrakom. (Ali sve su se odmah otopile.)






Evo i šetnje središtem grada: katedrala, poznatija kao Steffl, Rotenturmstraße i Graben.








I za kraj malo domaćih kolača. Slikano na Badnjak, do danas ih je ostalo... Pa... Jako malo. Sutra pečemo nove.

Oznake: Beč, Advent, Božić, nova godina

srijeda, 18.01.2012.

Prvi ovogodišnji snijeg u Beču

Odmah na početku disclaimer: ok, nije baš prvi, već je ove godine padao, ali odmah se i otopio, pa ga ne računamo.


Današnje jutro bilo je prilično ubrzano. Spremali smo se za školu, vrtić i službeni put, ovisno o dobi i zanimanju, i u toj silnoj gužvi nisam napravila dvije stvari koje radim svakog jutra: nisam pogledala kroz prozor i nisam pročitala vremensku prognozu. Kad smo nasljednice i ja izašle na ulicu, imale smo što vidjeti; snijeg je padao u svim smjerovima, na cesti, autima, drveću i svugdje drugdje bilo ga je već par centimetara, a nije ni djelovalo kao da će uskoro prestati (i nije, cijeli dan). Djeca su, pogađate, vrištala od sreće.

Naravno, kad već nisam pogledala ni kroz prozor ni provjerila prognozu, kao što obično biva, odabrala sam najpogrešniju moguću obuću - štikle (e, kad kažem štikle, onda to stvarno i mislim, kod mene nema ispod deset centimetara). Kao što se vrlo brzo u javnim prometalima pokazalo, mnogi su napravili sličnu grešku, tako da je ženskadije u štiklama bilo dovoljno da se nisam osjećala kao klimatski neprilagođen Pale sam na svijetu, bilo je tu i tamo ljudi s romobilima u rukama (ne, nije ih bilo šanse voziti), a zlatnu medalju uvjerljivo je pobrala jedna mama koja je svoje zlato dopratila u školu u starkama. Nakon što sam je vidjela kako u tim platnenim čudima tapka po sad već ozbiljnom sloju snijega, moje štikle počele su izgledati kao respektabilna alpinistička oprema.

Skuhajte vino ili barem čaj s rumom, naslonite se i uživajte...


Museumsquartier vjerojatno prepoznajete. Rano je, muzeji su zatvoreni, a ralica već čisti snijeg. Nema tu isprika poput one poznate iznenadilo nas!






Glavni ulaz u MQ i pogled u njezina kraljevska leđa - dame i gospodo, predstavljam vam Mariju Tereziju.




Prirodoslovni muzej i pospani ranojutarnji promet.




Volkstheater, kazalište sa zvijezdom petokrakom.




Uživajte u zimskim radostima, mi ćemo po tom pitanju dati sve od sebe.

Oznake: Beč

četvrtak, 04.12.2008.

Advent u Beču, Kids Special edition

Budući da moje nasljednice - a i mama im - uživaju u veseloj i šarenoj predbožićnoj atmosferi, trudimo se svake godine posjetiti i osjetiti adventsku atmosferu i u nekom stranom gradu. Prošle smo godine tako bili u Innsbrucku (u kojem smo sreli patuljke, čega se možda i sjećate), a ove smo prvi adventski vikend proveli u Beču.

Kako se tamo osjećamo kao kod kuće, nismo sumanuto poput američkih ili japanskih turista obilazili sve moguće i nemoguće gradske lokacije, nego smo laganim i opuštenim tempom pročešljali one koje su najzgodnije za dječicu sitnog zuba. Budući da me poznati i nepoznati često zovu ili me u mailovima pitaju kako što bolje i kvalitetnije provesti vikend u Beču s djecom, ovaj će post biti posvećen upravo tome - adventskom provodu s obiteljskim potomcima.


Recimo, jedno od boljih odredišta je Museumsquartier, odn. MQ u kojem je popularni trendovski Cafe Leopold otvorio prigodnu verziju kafića nazvanu Ledena palača, odnosno Eispalast.





Osim ozbiljnih muzeja za velike, u MQ-u se nalaze i dva raja za klince. Prvi je Zoom, muzej za djecu, a drugi je Dschungel, kazalište za djecu i mlade. U oba mjesta postoje programi za koje nije važno znati njemački jezik, no putujete li tijekom Adventa, poželjno je rezervirati ulaznice čak i tjednima unaprijed. Recimo, u Zoomu postoji program Ocean namijenjen bebama od sedmog-osmog mjeseca nadalje, a u Dschungelu ćete često pronaći plesne i lutkarske predstave, samo pratite oznake za što mlađu dob. Na igranje uvijek možete svratiti i u WienXtra, mjesto koje je zapravo namijenjeno informiranju o događanjima za djecu i obitelji, ali ima i vlastitu igraonicu. Tu također navratite (prije putovanja virtualno, a tijekom putovanja došetajte) kako biste saznali što se sve u gradu nudi za djecu određene dobi.


Mi smo se pak prošetali i božićnim sajmom na Marien-Theresien Platzu, trgu na kojemu su smješteni Prirodoslovni te Muzej lijepih umjetnosti.






Naravno, iako mama, tj. yours truly iskreno prezire kičeraj ispred Vijećnice, nasljednice su upravo tamošnji božićni sajam proglasile najljepšim mjestom u gradu, pa smo, htjeli-ne htjeli, u dva navrata prošli sve što on nudi. Osim bezbroj štandova sa zaista raznolikom ponudom, od kineske plastike i svjetlucavog smeća do fine klope, kuhanog vina i raznih vrsta punča do lokalnih specijaliteta i vrhunskih čajeva, u parku ispred Vijećnice drveće je ukrašeno svjetlećim kuglicama, a posvuda su postavljene kućice koje glume planinske brvnare i u svakoj od njih je neki program - naravno, besplatan. U jednoj se prikazuju crtići, u drugoj čarobna šuma priča božićnu priču, u trećoj neke histerične lutke sumanuto plešu na pleh-izdanje božićnih pjesama, u četvrtoj se u određenim terminima pričaju priče, a izvan tih termina djeca mogu doći i sama listati knjige prigodne tematike, u petoj je pak nešto peto...








Važno je da je sve to veselo i zabavno, a i financijska komponenta besplatne zabave nije za odbaciti. Jedine dvije stvari koje se plaćaju su vožnja vlakićem i jahanje ponija.

Obišli smo mi još dosta toga prošlog vikenda, od sajma na Mariahilferstraße do onog ispred Belvederea, ali na žalost nismo se svugdje slikali ili imam samo slike s dječicom, pa vam ih ne mogu pokazati.

U svakom slučaju, budući da vidim kako gotovo polovica novih posjetitelja na moj blog ovih dana dolazi tražeći podatke o Adventu u Beču (nemojte pitati što traže ostali ), evo još jednom linkova na opise najatraktivnijih točaka u gradu - istina, riječ je o pretprošlogodišnjim tekstovima, ali vjerujte mi da se nije mnogo toga promijenilo. I, naravno, nemojte misliti da su ovo jedine lokacije koje se isplati posjetiti; naravno da nisu, ovo je samo bio moj osobni izbor u vrijeme kad sam ih stavljala na blog.


Dakle:

Dvorac Schönbrunn i pripadajući mu božićni sajam

Spittelberg - moj omiljeni adventski sajam

Altwiener Christkindlmarkt na Freyungu

Božićno uređeni Graben

Božićni sajam na Hilferici

Božićni sajam u Altes AKH, odn. Campusu

Sajam ispred Vijećnice


Budući da smo u Beču doživjeli i preživjeli tri Božića, stanujući u neposrednoj blizini popularne Hilferice, dobro se sjećam gužvi koje su tada vladale i tijekom tjedna, a pogotovo vikendom. Sad bih pak rekla da se kriza prilično osjeti - čak ni u subotu nije bila baš neka prevelika gužva. S užasom sam ušla u h&m kupiti nasljednicama zimske kapice, očekivala gužvu i ljude koji se jedni drugima penju na glavu, no bilo je sasvim pristojno - ni gužve, ni laktarenja, ni prevelikog reda na blagajni. U obližnjem Starbucksu smo također bez većih poteškoća pronašli mjesta za sjedenje (i to u omiljenim nam foteljama). Čini se da je recesija ušla u Austriju na velika vrata. U mnogim su dućanima već počela sniženja cijena i zaista mi je žao što nemam neku podeblju ušteđevinu, jer slutim da će se u siječnju moći kupiti prekrasne stvari za sitnu lovu. No dobro, o tom potom.

Uživajte u predblagdanskom raspoloženju!

Oznake: Beč, Advent, Božić

ponedjeljak, 16.07.2007.

Pogled s nebeskih visina

Bijasmo nedavno tjedan dana u Beču. Mislila sam da će me puknuti nostalgija ili tako nešto, ali jedini osjećaj kojeg sam imala bio je da sam doma. Kad smo ulazili u grad, imala sam dojam da smo bili u kupovini u nedalekom SCS-u i da ćemo se uskoro sparkirati pred našom zgradom, ući u stan, okupati nasljednice i pripremiti nam večeru. No, ništa od toga - više u Beču nemamo svoj stan, pa smo odsjeli u hotelu, ali sve drugo bilo je uglavnom kao prije i jako, jako intenzivno: susreti s frendovima, kavice i ručkovi u gradu, kućne posjete, dječje igranje, Prater, kazalište, odlazak starije nasljednice u bivši vrtić, pa malo shop till you drop i tako u krug. Imamo, naravno, stotine fotki, pa ću vam ovaj put pokazati kako izgleda Beč iz zraka.

Iako je noćni pogled daleko bolji i atraktivniji, zbog relativno ranog odlaska na spavanje naših nasljednica odlučili smo se za dnevni odlazak na Donauturm, toranj na kojem su smješteni restoran, kafić i vidikovac koji se okreću za 360°, tako da, sjedeći na mjestu možete, uz fini obrok (klopa je fakat odlična ), kavicu ili samo vjetar u kosi, ovisno o tome što vam je privlačnije, dobro proučiti grad s visine.




Na ulazu u Donauturm morat ćete kupiti kartu za lift kojime stižete na vrh. Restoran nudi relativno mali (na net su stavili samo manji dio ponude, na licu mjesta izbor je osjetno veći), ali odličan izbor jela uglavnom lokalne kuhinje. Namjeravate li ručati gore, obavezno napravite rezervaciju. Svi su stolovi kraj prozora, tako da se ne morate bojati hoćete li imati dobar pogled.




A kad smo kod pogleda... Ovo vam je partijanerski dio Dunava: danju su ovdje roleri, skejteri, bajkeri (obožavam koristiti prave hrvatske riječi ), šetači i dokoličari, a noću uglavnom mlađahni dio populacije. Obalu s Donauinselom povezuje pješački most.






Pogled prema središtu grada - skoncentrirajte se i vidjet ćete Riesenrad, zaštitni znak Pratera i cijelog grada.




Idemo polako dalje. Ovim dijelom obale dominira Millennium Tower, najprepoznatljiviji dio Millennium Cityja, poslovno-trgovačko-stambenog i, mora se reći, prilično neuspješnog giganta čija je gradnja koštala nevjerojatno mnogo, u kojeg je uloženo puno pompe i reklame, a na kraju se pokazao posve neisplativim.




Pogled na Vienna International Centre, tj. Uno-City.




I dvije sličke s pogledom u suprotnom smjeru od središta grada. Ovi su dijelovi sve donedavno bili smatrani težom periferijom, no dolaskom podzemne željeznice polako se oslobađaju imidža opskurnih gradskih kvartova i postaju sve prihvatljiviji za život, pogotovo širenjem grada i stalnim doseljavanjem stanovnika niže platežne moći kojima su bečki kvadrati u iole boljim četvrtima opako preskupi. Ovo su rukavci Dunava - obratite pažnju na jedrilice na donjoj slici.






Dvije ogromne tamnosmeđe kocke koje se izdižu iz krajolika nalaze se u 9. Bezirku. Riječ je o Općoj i sveučilišnoj bolnici, na čijem je devetom katu rođena mlađa nasljednica.




Pogled na Ernst Happel Stadion.




Samo za najhrabrije, bungee-jumping s navodno najvišeg krana u Europi, s visine od 150 metara.




I, konačno, pogled s parkirališta.

Oznake: Beč, Donauturm

petak, 22.12.2006.

Pod okriljem caričinih halja

Iako je Beč već godinama the destinacija za Advent i Božić te se kao takav uspješno prodaje turistima, što ovima iz okolnih zemalja koji dolaze za jednodnevni ili vikend shopping upotpunjen šalicom vrućeg kuhanog vina čiji miomirisi otupljuju bol zbog prevelike količine potrošene love, što onima s drugih kontinenata koji se čude činjenici da ovdje ljudi hodaju u trapericama, a ne u krinolinama i ne kriju svoje razočarenje zbog toga, ove je godine adventski turizam doživio procvat svih procvata. Subjektivnim dojmom zaključujem da gužve nikad nisu bile veće, a službene brojke iznesene uglavnom divljenjem, a ponekad i nevjericom ili zgražanjem u dnevnom tisku ili na televizijskim vijestima potvrđuju moj osjećaj za feeling. Razulareni turisti željni vruće alkoholne kapljice, lijepih prizora, idiličnih blagdanskih prizora i povoljno obavljene kupovine božićnih poklona razmiljuju se gradom u potrazi za svime time, sretni ako ulove barem nešto, a Bečani se, kao pravi brižni domaćini, trude ugoditi svojim gostima, pa adventske sajmove, po kojima je grad ionako poznat, smještaju na svaki prazan kvadratni milimetar gradske površine. Odlična zarada pritom je tim dobrim dušama tek slučajna nuspojava, vjerujte mi na riječ.


Tako su, recimo, prije par godina otvorili takozvano Božićno selo ispred dvorca Belvedere, uz već posjeće u sveučilišnom kampusu, tj. Altes AKH. Ove godine je seoce iz iste serije osvanulo i na Marien-Theresien-Platzu, tj. Trgu Marije Terezije, odnosno onom prelijepom parku između Kunsthistorisches i Naturhistorisches Museuma, na mjestu koje je ne samo lijepoizgledajuće, nego i strateško odabrano, budući da se točno ispred tih muzeja parkira velika većina turističkih autobusa iz koje brojni posjetitelji idu razgledati već spomenute muzeje, prelaze park kako bi došli do Museumsquartiera ili - budimo realni - kako bi došli u Hilfericu i bacili se na trgovine.




Budući da taj sajmić nije prevelik, nije prekomercijalan, nije pregužvastičan, a i blizu je naše kuće, nasljednice i ja, a povremeno i mužić, tamo smo česti gosti. Šetnjica, promatranje štandova s ukrasima, divljenje šarenim reflektorima - i zabava za jednu bebu i jednu malu curku je zagarantirana. Kad nam je dosta šetnje, moje male Bečanke i ja se parkiramo i kupimo mjericu kestena, koje pojedemo stojeći, naslonjene na visoke stolove, kako se to ovdje uglavnom radi, a ako je mužić u kombinaciji, padne koje kuhano vince ili pak punč od šumskih jagoda.






Pogledajte kako teta Marija Terezija budnim okom prati što joj podanici rade...




Kupuju se i prodaju svakojake stvarčice. Kinesko-tajvansko-bangladeškog plastičnog kičeraja nema, prednost je dana djelima obrtničkih ruku iz Austrije, ali i nekolicini iz Češke i Slovačke.




A ovo je moj omiljeni štand s pićem i vjerojatno jedini štand na svijetu osvjetljen lusterima.






I tak... Još par dana i eto Božića! Nemrem vjerovat' kak' je ove godine brzo došao! Danas sam si pustila božićnu mjuzu (internešnl favorit: Macy Gray: This Christmas i kroejšn favorit Diletanti: Božić dolazi.) da se malo ufuram u blagdansko raspoloženje, ali nekako mi ne ide uz ovih desetak stupnjeva i sunašce koji nas griju. Ajde, idem po mužića da nam skuha vinčeko, možda mi uspije.

Oznake: Beč, Advent, Božić

petak, 14.04.2006.

Bečkim ulicama prije Uskrsa

Kao i u predbožićno vrijeme, i sad ću vas prošetati Bečom i odati vam jednu malu tajnu koju svaki Bečanin zna, a turistima je dobro skrivena - adresu najstarijeg uskrsnog sajma u gradu. Riječ je o Kalvarienbergmarktu, sajmu koji se nalazi u istoimenoj ulici u 17. Bezirku, a do kojeg je najlakše doći tramvajem broj 43 ako krećete sa Schottentora, jedne od većih stanica podzemne željeznice i brojnih tramvajskih linija koja se nalazi u samom središtu, točno kraj zgrade Sveučilišta, a silazite na stanici Elterleinplatz. Taj se sajam, iako je postojao i mnogo ranije, posve etablirao još u vrijeme stroge vladavine Franje Josipa, koji je, u vrijeme kad današnji dvoznamenkasti Bezirkovi još nisu bili dijelom grada, od svojih podanika-građana zahtijevao strogo pridržavanje korizmenih pravila, no sve dok je s prozora carske palače Beč odavao dojam bogobojaznog grada nije ga smetalo da odu na dan-dva negdje drugdje, tamo se dobro najedu, napiju, provedu noć u nekom od sumnjivih lokala i vrate se u grad mirni kao bubice.








Riječ je o malenoj uličici te trgu ispred crkve istog imena koja je u vrijeme održavanja sajma zatvorena za promet te nakrcana štandovima koji dijelom prodaju tipične bečke proizvode poput tradicionalnih slastica ili proizvoda obrtnika iz okolice grada, a djelomično najgori kič poput plastičnih Teletubbiesa ili lažiranih majica i kožnih torbica iz Turske. Za svakog ponešto, reklo bi se, a za najmlađe tu je šareni ringišpil, vlakić i jahanje ponija.




Maskota sajma je Bamkraxler, što bi prevedeno s bečkog dijalekta na standardni njemački te sa standardnog njemačkog na hrvatski značilo penjač na drvo. Legenda koja prati ovog penjača kaže da se penjač na drvo na ovom sajmu prodaje više od 350 godina kao jedna od omiljenih dječjih igračaka. Iskreno rečeno, danas ga je teško spaziti zatrpanog u gužvi jeftine plastike uvezene iz Kine, no kako bi se vidjelo o čemu se radi, podignut je ogroman model penjača koji će se za ciglih 50 centi popesti na palmino drvo samo za vas.








Na žalost, fotke su malo tamne, jer smo Kalvarienbergmarkt posjetili u predvečerje, no nadam se da ćete skužiti o čemu je riječ. Naravno, priča o penjaču na drvo biblijska je, u to niste ni sumnjali, a više o svemu pročitajte na fotki.

Danas na Kalvarienbergmarkt dolaze Bečani iz cijelog grada, no ako u grad dođete kao turist, rijetko ćete gdje naići na podatke o ovom uskrsnom sajmu. Obično se uvijek reklamiraju oni razvikani i reprezentativni, prvenstveno sajam pred Schönbrunnom, koji je zaista prekrasan. Međutim, ako ćete igdje doživjeti Beč kakvim on zaista jest, a ne kakvim ga pokušavaju predstaviti za reklamne slike i turističke promidžbene kampanje, onda je to ovdje. Nema tu neke teške šminke, nema stričeka odjevenih poput Mozarta ili teta u odorama carice Sissi koji vam pokušavaju uvaljati skupe karte za niskokvalitetne koncerte s muzičarima u povijesnim kostimima, nema elegantnih štandova ni fensi-šmensi šalica sa skupim pićima. Ovdje ćete sresti takozvane obične ljude, a ne šminkere u skupim odijelima koji se redovito nalaze na Freyungu i drugim in mjestima. I ovaj će vam sajam vrlo vjerojatno sasvim promijeniti percepciju o Beču kao o gradu u kojem žive uštogljeni ljudi koji cijele dane piju melange u kičastim kavanama.

Toplo preporučam, ako ništa drugo, barem da si malo razbijete predrasude.


Ako se ne uspijem javiti do nedjelje, od srca želim vama i vašim obiteljima sretan i blagoslovljen Uskrs!

Oznake: Beč, Kalvarienbergmarkt, Uskrs

ponedjeljak, 23.01.2006.

Božićna zvona odzvonila, povratak u hladnu stvarnost!

Ok, obećavam da je ovo posljednji nastavak božićne sage. Obećajem da ću uskoro napisati pravi post. Obećavam, obećavam.. Ali ne mogu izostaviti božićni sajam pred Vijećnicom, a kad i ako pročitate tekst, skužit ćete i zašto. Jer je neizostavan. Mislim, sajam, a ne tekst.


Taj je sajam, naime, često nazivan i sajmom svih sajmova, najrazvikaniji je, najpoznatiji, najposjećeniji, ali i najkičastiji i najozloglašeniji. Naravno, sajmovi kojima sam vas prošetala nisu jedini u gradu, daleko od toga, no neki su od njih izvrsni, neki slove kao izuzetno kvalitetni, a neki su mom malom srdašcu mili. Ovaj, konkretno, nije ništa previše od toga, ali posjetite li Beč tijekom Adventa, a propustite šetnju kroz šarene štandove uredno složene pred Vijećnicom, većina će vam škvadre reći da je to kao da i niste bili u Beču.



Budući da je ovaj sajam smješten u najstrožem središtu grada, već je sam pogled na okolne zgrade i više nego atraktivan: preko puta Vijećnice nalazi se Burgtheater, odnosno kazalište koje bi se, uvjetno rečeno, moglo usporediti s Dramom Hrvatskog narodnog kazališta (ono što je kod nas Balet i Opera u Beču se nalazi u zasebnoj zgradi Državne opere, odnosno Staatsoper), s jedne je strane zgrada Sveučilišta, a s druge Parlament. Ispred Vijećnice se, osim ogromnog asfaltiranog platoa na kojemu se redovito održavaju različite manifestacije, prostire i lijepo uređen park koji u predbožićno doba postaje raj za djecu svih dobi.





Dakle, dođete li na spomenuti sajam opremljeni kvalitetnim fotićem ili kamerom, vjerojatno nećete ostati bez slika kojima ćete moći zadiviti ili zadaviti, ovisno o vlastitim vještinama prezentacije, svoje bližnje, a dođete li sa željom da kupite neki od suvenira ili sitnica koje se ovdje nude, pripremite se na to da morate biti prilično podfutrani. Osim već hrpu puta spomenute cuge, kobasa i slastica, šećernih vata, licitara i kestena, ovdje se nudi najveće prazničko šarenilo ever.







Tu su vunene kape, staklene i plastične kuglice, sjajni ukrasi za bor, raspjevani anđeli i djedamrazovi, zapravo, nema što nema, no daju se naći i fine stvari poput sireva od alpskog mlijeka, domaćih čajeva najrazličitijih okusa, šunkica i ostalih blagodati relativno tradicijskog blagovanja.

Dječica će posebno doći na svoje u parku koji okružuje štandove. Od vrtuljaka svih veličina do simpatičnih ponija, zimskih pejzaža složenih od plišanih igračaka, sve je stvoreno kako bi patuljcima izmamilo osmijeh, a roditeljima nofčeke. Tek su rijetke stvari besplatne, poput lutkarskih predstava za najmanje. Vlakiće i ostala čuda ne moram ni spominjati. U samoj Vijećnici za djecu se organizira pečenje kolačića, slikanje, modeliranje i slične kreativne aktivnosti.





I, za kraj, nemojte samo gledati oko sebe - podignite pogled! Ogoljele krošnje drveća ukrašene su brojnim lampionima u svim bojama, prizor koji je noću dopadljiv čak i odraslima - pod uvjetom da su konzumirali štogod od vrućih alkoholnih užitaka s nekog od štandova.




* * *

Ne smijem ostati dužna odgovoriti na pitanja iz komentara prethodnog posta. Vještice jedne, naravno da ste skužile zbog čega pijem vruće čokolade umjesto punča ili barem kuhanog vina. Naravno, vaša draga i mila (i nadasve skromna) blogerica, autorica ovih dirljivih redaka, čeka bebu, ponovno curicu! Starija nasljednica barem zasad pokazuje zadovoljstvo činjenicom da ćemo dobiti bebu, a mlađa nasljednica se redovito javlja preciznim šutevima uperenima uglavnom u mjehur, ali i ostale unutarnje organe svoje voljene mame. Očekujemo malu ovčicu ili bikicu, vidjet ćemo. Nasljednica je, naime, trebala biti ovčica, pa je odlučila malo pričekati i time promijenila svoj horoskopski znak, a koji će se znak svidjeti mlađoj nasljednici ne možemo znati. Primam čestitke, izlijeve oduševljenja, izjave tipa znala sam i sve drugo što vam padne na pamet, no ne odgovaram na pitanja o imenu (hihihi).

I da ne kažete da na mom blogu ne vlada demokracija, otvaram malu anketu o tome što želite u idućem postu: tekst ili putopis. Vratili smo se, naime, sa zimovanja na prekrasnim alpskim vrhovima u okolici Salzburga. Bilo je super, a naravno da je nasljednica najviše uživala. Sanjkala se k'o velika, probala se i skijati, sagradila je ako ne najvećeg, onda barem najljepšeg snjegovića na svijetu, sprijateljila se s hotelskom mačkom i, sve u svemu, nije joj bilo loše. Tata je skijao, a mama ove godine nije smjela. Jedine sportske aktivnosti koje su joj bile dozvoljene bilo je koturanje niz brijeg, što je ujedno i jedini način da u svojim trenutnim dimenzijama savlada nizbrdicu.

Na kraju vam moram objasniti i naslov posta. Meteorolozi su nam ovaj tjedan obećali sibirsku klimu. Noću -25, a danju će se temperatura velikodušno popesti do -16 (ili, prema jednom drugom izvoru, čak -11) i time prouzročiti neopisive žege. Mole se srčani bolesnici da ne izlaze bez potrebe iz svojih stanova te da uvijek nose sa sobom bocu negazirane vode i šeširić.

Eto.

Oznake: Beč, Advent, Božić, Vijećnica, Rathausplatz

petak, 13.01.2006.

Studentarija slavi Božić

Jedan od sajmova na koje vjerojatno nećete naletjeti dođete li kao turist, pogotovo na jednodnevni izlet, jest onaj u sveučilišnom Kampusu, poznatijem pod nazivom Altes AKH, odnosno Stara Opća bolnica. U bivšem su se kompleksu Opće bolnice, naime, tijekom vremena izredale javne institucije ove ili one prirode, da bi se posljednjih par godina u njemu udobno smjestio divno uređen Kampus Sveučilišta u Beču, jednog od brojnih bečkih sveučilišta koje se ovdje radi lakšeg raspoznavanja još naziva i Hauptuni. Naravno, ako ne ulijećete u cijelu priču kao naivni turist, nego čitate moje tekstove znat ćete di je tulum te ćete upućeno i sigurnim korakom zakoračiti prema Devetom Bezirku, odlično se provesti, a možda i mene počastiti kuhanim vinom ili punčem. :-)))




Studentarija k'o studentarija, važno je da se dobro jede i pije te da spomenute aktivnosti ne koštaju previše nofčeka. Na žalost, ovaj se sajam ne razlikuje od ostalih po ne znam kako niskim cijenama, kao što bi se na prvi pogled možda moglo pretpostaviti, no razlikuje se opuštenom atmosferom, glasnim jazzom u izvedbi uživo, brojnim mladim ljudima i nikad prestajućim žamorom.




U Kampusu se, uz brojne sveučilišne institute i razne studentske organizacije, nalaze i uredi nekolicine tvrtki, nekoliko pivnica i restorana, turistička agencija, poslovnica banke, samoposluživanje, park uređen za bebe i djecu svih dobi, te štošta drugo što ovaj kompleks čini zanimljivim i privlačnim ne samo studentima i njihovim profesorima. Zanimljivo je da Bečani, suprotno općem mišljenju, ne hodaju svijetom sputani uštogljenim odijelima s kravatama ili sivo-tamnoplavo-bezličnim kostimićima kakve vani obično nose nevažne činovnice, a kod nas žene koje se žele predstaviti kao uspješne i poslovne, nego se trude živjeti, izgledati i odijevati opušteno i udobno. To, naravno, ne znači da će u kazalište doći u trapericama, jerbo se do bontona i te kako drži, no u svakodnevnom će životu odabrati ugodnu odjeću, a za provođenje slobodnog vremena s prijateljima radije će izabrati sveučilišnu pivnicu s drvenim klupama nego ušminkanu kavanu s velebnim lusterima. Stoga u ovom opuštenom prostoru nije teško naići na poznate sveučilišne profesore, znanstvenike, umjetnike, političare, kulturnjake i druge koji, kako se to običava reći, tvore društveni ili javni život.




A sajam k'o sajam - ima svega. Od nostalgičnih vrtuljaka do kobasa sušenih na svježem alpskom zraku, s naglaskom na tričarije vrlo slične onima koji se nude na Spittelbergu.








I dok mi na asfaltu pod prozorom nastaje užasna mješavina otopljenog snijega i prastarog prljavog leda, a sve zbog jednako užasne mješavine kiše i snijega koja nas cijeli dan časti svojim padanjem, s nostalgijom se sjećam prefine vruće čokolade sa šlagom popijene u mojoj omiljenoj Sveučilišnoj pivnici u kojoj se, između ostalih, nude vrste piva iz vlastite proizvodnje pod maštovitim nazivima docent ili profesor. I zapravo me ništa ne sprečava da se ovih dana ponovno prošetam do Kampusa i popijem vruću čoksu, zar ne?

Oznake: Beč, Advent, Božić, Campus, Altes AKH

subota, 07.01.2006.

Koja ulica dalje - uživanje za nas polubankrotirane obične smrtnike

Najprije, sretna vam svima nova godina - nadam se da će vas u njoj pratiti ne samo sreća, nego i dobro zdravlje, puno ljubavi, uspjeha, nofčeka i uživanja na svim poljima.


Iako smo službeno skinuli ukrase s bora i svi uzdišemo za brzinski proteklim blagdanima te na velika vrata ulazimo u filozofske rasprave o protoku vremena, kratkoći života i sličnim teškim temama, potpomognuta izrekom it ain't over till the fat lady sings samoinicijativno odlučih produžiti blagdanski ugođaj i još vam malo pisati o Božiću u Beču.

Što bi bio Božić bez kupovine za nas moderne homo shopiensise koji osjećaju laganu nervozu ako nekoliko tjedana, a određeni primjerci vrste i dana ili čak sati, zaredom ne uspiju potrošiti svoj teško stečeni novac? Pa ništa, samo neki od običnih blagdana; utopio bi se u moru anonimnih neradnih dana koje rado slavimo, obilježavamo i štujemo, ali nikad nismo točno sigurni što oni zaista znače i kome su zapravo posvećeni.


Ako niste obdareni natprosječno visokom plaćom, opasno bogatim mužem ili neočekivanim nasljedstvom nakon smrti nepoznatog ujaka koji je živio negdje u bespućima južnoameričkog kontinenta i obogatio se sumnjivim uzgojem goveda u uskoj suradnji s preprodajom droge, bolje vam je da se klonite mjesta iz prethodnog teksta i vratite u realnost, odnosno u poznatu bečku Mariahilferstraße, ulicu koja je zakon za kupovinu.




Naravno, i u njoj postoje brojne trgovine u kojima nije problem pronaći suknjicu za šestotinjak eura ili torbicu za trostruko viši iznos, no većina je tamošnjih trgovina ipak sasvim prihvatljiva za nas obične smrtnike.


U borbi za kupca, koju središte grada iz godine u godinu vodi s velikim kupovinim centrima smještenima po rubovima grada ili izvan njega, popularna se Hilferica uključila ne samo idiličnom blagdanskom rasvjetom i prigodno uređenim trgovinama u kojima nježni zvuci Zvončića miluju vaše uši kako ne biste primjećivali zvukove novčanica koje vam nestaju iz novčanika ili kartice koja se svakim provlačenjem kroz onu napravu na blagajni sve više stanjuje, nego i proglašavanjem pješačke zone tijekom adventskih subota te produživanjem radnog vremena.




Osim trgovina i brojnih kafića, putniku-namjerniku nudi se i mali slatki adventski sajmić ispred crkve po kojoj je ulica i jedan od na nju naslonjenih gradskih okruga dobila ime. Na njemu je tek nekoliko štandova, no nude odlično piće i još bolju hranu, a vjerojatno je i jedino mjesto u gradu (točnije: jedino koje sam ja, usprkos upornoj i požrtvovnoj potrazi uspjela locirati) na kojem možete kupiti prefini crni kruh s orasima. Nije bitno što jedna štruca košta 16 eura, Božić je jednom godišnje, a taj kruh je najbolji kojeg sam ikad probala. A inače baš i ne jedem puno kruha, tek toliko da znate.






I za kraj, evo jedne istinite priče sa spomenutog sajma.

Na štand s kobasama i pićima dolazi Austrijanac koji naručuje kranjsku kobasicu sa sirom, ali bez kruha. Prodavačica ga ne razumije dobro, pa ga ponovno pita što želi.
- Kranjsku sa sirom i bez kruha - ponavlja on nestrpljivo.
- Šta ovaj oće? - glasno viče jedna prodavačica drugoj.
- Oće kezekrajner bez brota - jednako joj glasno odgovara druga.

Oznake: Beč, Advent, Božić, Mariahilfer Straße

četvrtak, 29.12.2005.

Za džep duboki i oči radoznale

Kao što rekoh u prošlom postu, danas šećemo u blizini Freyunga. Krenete li samo ravno, proći ćete trgom Am Hof, na kojem se također nalazi adventski sajam. On uglavnom nudi antikvitete i budući da me takve stvari ne zanimaju - barem dok se dobro ne obogatim - obično njime samo prođem ne stajući. Zanimljivo je da je na najuočljivijem dijelu trga podignuto božićno drvce koje je donirala Bank Austria - Creditanstalt, tako da ono nije, poput ostalih borova, ukrašeno blagdanskim ukrasima, već stiliziranim logotipom spomenute banke. Kao što dobropoznata pjesma kaže, money makes the world go round, the world go round, the world go round...


A da je zaista tako lako je uvjeriti se već iza idućeg ugla, iza kojega nas čeka početak ili kraj, ovisno o gledanju, poznate bečke ulice Graben na kojoj se, osim na susjednom Kohlmarktu, nalaze najelitnije prodavaonice najskupljih proizvođača nakita, satova, odjeće, obuće i drugih luksuznih proizvoda.




Riječ je o relativno kratkoj ulici na čijem je jednom kraju smještena prodavaonica Julius Meinl am Graben koja se ponosi naslovom najluksuznije trgovine živežnih namirnica u Europi. Osim prekrasnog interijera i pažljivo biranih proizvoda, razmaženim se kupcima i znatiželjnim turistima nudi zaista jedinstveni ugođaj za kupovinu, od posebno dizajniranih kolica i košarica s kožnim drškama do elegantnih liftova i nevjerojatno uslužnih prodavača, a nije problem pronaći pakiranje neke fine paštete od 50 grama za ciglih pedesetak eura. Preko puta Meinla nalaze se prodavaonice Cartiera s basnoslovno skupim nakitom i satovima te Mont Blanca, u kojoj možete birati između kemijskih olovaka od 150 eura do naliv-pera koja koštaju i po četiri tisuće nofčeka iste valute. I tako se nastavlja niz kojeg možete dopuniti po volji, da bi ulica završila neuobičajeno povoljnim trgovinama poput Stefanela, Zare i h&m-a, no rekla bih da je riječ o najljepšoj i najelegantnijoj h&m-ovoj filijali koju sam ikad vidjela.


Naravno da je tako elegantna ulica jednako elegantno ukrašena. Prošlih su nekoliko godina zaredom u uporabi bili isti ukrasi koji su ove godine donirani Sofiji, da bi Graben zasjao novim sjajem, figurativno i doslovno: tisuće malih žaruljica osvjetljava ovu neveliku uličicu iz konstrukcija koje podsjećaju na elegantne salonske lustere.




Naravno da nije riječ tek o ulici za luksuznu kupovinu, već i o okupljalištu te jednom od glavnih mjesta društvenog života boljestojećih Bečana, koji se kod Meinla tradicionalno okupljaju kako bi na dobrotvornim štandovima popili vrući punč ili kuhano vino nakon što su za najobičnije namirnice iskrcali lovu od koje bi prosječna četveročlana obitelj jako solidno mogla živjeti par tjedana.




Graben i njegova najbliža okolica često su metom kritika zbog nevjerojatno visokih cijena, luksuznih trgovina i ogromne količine love koja se ovdje vrti, okreće i troši na, kako se to obično kaže, snobovske gluposti. Iskreno, iako mi je nedostižno ušetati u Ferragamovu trgovinu na Kohlmarktu i kupiti si torbicu za tri i pol soma eura, obožavam se prošetati tim dijelom grada, čak i brojnim turistima usprkos. :-)))



Ovdje je stalno neki moving, moguće je sresti prijatelje koje niste vidjeli sto godina, a ljeti su ulice ukrašene brojnim terasama na kojima se dokono piju kavice. Za ljubitelje arhitekture i must-see dijelova grada Graben je zaista neizostavan, ne samo zbog poznatih Haas Hausa i katedrale sv. Stjepana koji se nalaze na suprotnoj strani od Mainlove trgovine, već i zbog brojnih drugih građevina i priča koje se uz njih vežu.

I tak. Ja vam jako volim Graben, a možda ću jednog dana moći ući u Chanel i ne gledajući cijenu kupiti haljinu koja mi se sviđa.

Kako je ono išlo? Dragi Djede Mraze...

Oznake: Beč, Advent, Božić, Graben

nedjelja, 25.12.2005.

Malo okupljalište, okrijepilište i papalište

U samom središtu grada, ali nekako ipak izvan glavnih turističkih puteva nalazi se Freyung, mali trg najpoznatiji po odličnoj galeriji BA-CA, odnosno Bank Austria - Creditanstalt, u kojoj redovno gostuju vrhunske izložbe. Kao što ste vjerojatno pretpostavili nakon prošlog teksta, namjera mi je prošetati vas popularnim bečkim, a ne prvenstveno turističkim blagdanskim okupljalištima, pa ako vas put nanese u Beč u ovo adventsko vrijeme da znate gdje ćete se moći pomiješati s domaćima.



Uglavnom, oko Freyunga nalaze se sjedišta brojnih dobrostojećih firmi, tako da je taj trg i zbivanja na njemu poznat kao okupljalište poslovnjaka, da ne kažem yuppieja, jer oni su navodno izumrli još osamdesetih godina prošlog stoljeća zajedno s vatiranim ramenima i loše izvedenim mini-valom (iako bih rekla da je riječ o lažnoj glasini, budući da se preživjelih primjera te čudne i rijetke vrste još uvijek može naći ne samo na bečkim ulicama).

Na tom se nevelikom prostoru redovno odvijaju razni sajmovi, a između štandova koji tradicionalno nude prave obrtničke rukotvorine širi se ugodan miris tople hrane i vrućih pića.


Za razliku od šminkerskog Schönbrunna ili umjetničkog Spittelberga, ovdašnji vam štandovi nude zaista prave rukotvorine; riječ je o širokom izboru proizvoda, od ručno pletenih košara do blagdanskih ukrasa.








Naravno, kao i na većini sličnih sajmova, glavna se pažnja pridaje piću i hrani. Osim što i ovdje, kao i svugdje drugdje, možete popiti kuhano vino ili prefini punč u već poznatim vrati-me-ne-vrati-me šalicama ili pojesti vruću kobasu uz odličan domaći kruh, postoji i brdo štandova na kojima možete kupiti hranu koju ćete ponijeti kući - a jako je lijepo što većina trgovaca nudi degustaciju, tako da zaista znate što kupujete.




A tek koji korak dalje, iza dva ugla, nalazi se tema idućeg teksta i iduće šetnje...


Drage moja čitateljice i dragi moji čitatelji, redovni posjetitelji, slučajni prolaznici, hvalitelji i kritičari, od srca vam želim sretan Božić! Provedite ga u miru i što ljepšoj atmosferi, uživajte i dobro se odmorite!

Oznake: Beč, Advent, Božić, Freyung

srijeda, 21.12.2005.

Petica za umjetnički dojam

Naravno da Schönbrunn nije jedni dio Beča koji se može pohvaliti adventskim sajmom. Jedan od većih i Bečanima najomiljenijih svakako je Spittelberg, tek par koraka udaljen od široke i užurbane Hilferice s jedne strane i Ringa s druge.





Riječ je o četvrti koja se nalazi u Sedmom okrugu, odnosno središtu grada, no djeluje sasvim izdvojeno, ne samo prostorom, nego i vremenom. Naime, tek nekoliko desetaka metara od izlaza Volkstheater na liniji U3 podzemne željeznice nalazi se splet uskih malih uličica koje lagano podsjećaju na zagrebački Gornji Grad, no od njega je mnogo manji. Te su ulice cijele godine pješačka zona i u njima se često održavaju prigodni sajmovi, no svakako je najpoznatiji božićni, na kojemu se, za razliku od pomno odabranih sadržaja pred velebnim Schönbrunnom, može naći mnogo labaviji izbor suvenira, ukrasa, raznih proizvoda, ića i pića.

Budući da se taj dio grada i inače smatra svojevrsnim hibridom umjetničkog i gastronomskog jerbo se u njemu skrivaju neke od najpopularnijih malih galerijica, prodavaonica antikviteta i staretinarnica, kao i najposjećeniji restorani (među kojima je nezaobilazni Lux), kafići i pivnice, ni izbor proizvoda koji se nude ne odmiče od tog imidža.


Dakle, mnogobrojni umjetnički proizvodi od keramike, stakla ili tekstila, sezonski ukrasi, nakit, ali i điđe uvezene iz Azije i drugih trenutno visokokotirajućih dijelova svijeta ponuđeni su bok uz bok vrućim pićima i tradicionalnoj bečkoj klopi koja se jede s nogu. Osmijeh ovog gospodina mogao bi se protumačiti kao zadovoljstvo poslom koji mu u ovo doba godine skroz dobro ide.




Kao i u Schönbrunnu, i ovdje možete dobiti prigodnu šalicu ako odlučite ne vratiti onu iz koje ste pili i tako dobiti svoja dva eura natrag. U tim je uličicama ogromna gužva bez obzira na doba dana pa ni ružno vrijeme, vjetar ili negativni supnjevi ne mogu obeshrabriti vojske znatiželjnika, šetača i dokonih uživatelja u finom kuhanom vinu.



I za kraj, da ne mislite da je sve u Beču svečano i dostojanstveno poput pažljivo njegovanog Schönbrunna - ukusi su različiti, kao i publika; Bečani ovdje rado dolaze jer Spittelberg još nije postao poznat turistima, a iz samo njima znanih razloga smatraju da je lakše, ljepše ili poželjnije gurati se kroz gomile domaćih, nego stranaca, a u obožavanju ove četvrti ne mogu ih omesti čak ni kičasti ukrasi poput bora koji vašim očima nudi garantiranu bol i patnju

Oznake: Beč, Advent, Božić, Spittelberg

subota, 17.12.2005.

Božić na carski način

Ako je Beč poznat po ičemu, onda je to po posebnom ugođaju u predbožićno doba. A ako je ikoji europski grad poznat po čarobnom Adventu, onda je to Beč. I kad već počinjem pisati o carskom gradu, red bi bio da započnem baš s Adventom i to nigdje drugdje doli ispred carske palače.

Naime, ulice i trgovi Beča pred Božić su nakićene adventskim sajmovima koji su više-manje ugodni, lijepi, atraktivni, kičasti i prigodničarski, a uglavnom sve do navedenog. Iako se glavnim, a turistima svakako i najnezaobilaznijim smatra kičeraj ispred Vijećnice kojeg se jedne godine odrekla čak i Crkva, svoju ću šetnju bečkim adventskim sajmovima započeti ispred Schönbrunna. Kad je carski grad, nek' je i carski sajam, je l' tako?


Prošle smo subote nezaobilaznu podnevnu kavicu odlučili zamijeniti nečim konkretnijim, sjeli na podzemnu i našli se u gomili što Bečana, a što turista koji su hrlili put Schönbrunna. Dan je bio prekrasan - sunčan i hladan, jedan od onih kad vam britki zrak gricka bradu i obraze, a vama to ni najmanje ne smeta. Prošle smo godine predbožićni punč na ovom istom mjestu popili u mirne sate predvečerja, kad su bjelkaste žaruljice osvjetljavale dvorac i u njegovim sjenama pružale utočište duhovima prošlih Božića, a ove nas je gotovo zaslijepilo blještavilo velebne građevine iznad koje su sunčeve zrake rezale nebo.




Međutim, ispred dvorca sakupilo se dosta ljudi koji su razgledavali štandove, papali finu hranu i okrijepljivali se toplim, uglavnom alkoholnim pićima.








Jako mi se sviđaju ti bečki prigodni sajmovi, bili oni božićni, uskrsni ili kakvi god. Nema tu sve-za-deset-kuna kiča iz Kine niti lažiranih levisica s Tajvana. Gradske su vlasti ili tko već dodjeljuje štandove jako pažljive te prednost daju lokalnim obrtnicima koji prodaju svojih ruku djela, a ponekad i nedjela, pazeći pritom na ravnotežu svih mogućih djelatnosti i prigodni karakter ponuđenih stvari.


I tako, ima tu nezaobilaznih kuglica, anđelčića i drugih rukotvorina koje bi vaš dom trebale pretvoriti u oazu božićnog mira ili pak pakao sezonskog kiča, ovisno o željama, preferencama i osobnom ukusu, no i mnogih drugih proizvoda poput kolačića, alkoholnih pića, proizvoda na bazi meda i njima sličnih.










Austrijanci su inače poznati po spremnom sudjelovanju u najrazličitijim dobrotvornim akcijama i bez obzira bile one potaknute božićnim duhom i sezonskim naletima dobre volje i svekolike ljubavi prema cjelokupnom čovječanstvu ili pak elitističko isfuravanje raznih Lions, Rottary i njima sličnih klubova, mora se priznati da je odaziv uvijek velik. I tako, po cijelome su gradu ili barem njegovim atraktivnijim dijelovima, postavljeni štandovi na kojima možete kupiti piće ili neku sitnu klopu u korist djece iz Afrike, raznih SOS-sela, područja stradalih u prirodnim katastrofama, itd. Bečki se šminkeri svih dobnih skupina rado okupljaju oko takvih štandova i dokono ispijaju svoja pića, a običaj se, naravno, proširio i na štandove koji s dobrotovornim radom nemaju apsolutno ništa zajednčko i iako Schönbrunn nije baš najpraktičnije mjesto u gradu za takva okupljanja (pritom prvenstveno mislim na relativnu udaljenost od središta grada), i tu se nađe Bečana koji dođu tek lagano prošetati, popiti pićence, pojesti koju kobasu i tako provesti subotnje prijepodne.


Kao što vidite, i ekipica prodavača tekuće i krute okrijepe uveseljava se čekajući iduće mušterije, a veseli im osmijesi govore da se ne griju tek toplim čajevima i trljanjem ruke o ruku, ak' me kužite.




Nije austrijska izmišljotina, ali mi se sviđa - svaki put kad kupite piće, natoče vam ga u šalicu s prigodnim natpisom i slikom. Kaucija za šalicu je dva eura i ne morate je vratiti, nitko neće trčati za vama. Dakle, sviđa li vam se, jednostavno je ponesete sa sobom i imate uspomenu na božićnu cugu, a ako želite, vratite je na bilo koji štand koji prodaje pića i dobit ćete natrag svoju lovu. Mi smo na tu foru sakupili šalica i šalica s božićnih sajmova diljem Europe, tako da pozdravljam ideju, duboko joj se klanjam i toplo je preporučam zagrebačkim sajmotvorcima.




A kaj se pije? Pije se uglavnom vrući alkohol. Punča ima hrpa vrsta, a meni je najdraži Beerenpunsch, tj. punč u kojem su se kuhali najrazličitiji jagodičasti plodovi - jagode, maline, ribizl, brusnice, borovnice i tako dalje. Tu je i neizostavno kuhano vino, kao i Jagatee, što bi naivci nazvali čajem s rumom, a zapravo je rum s čajem. Ako ne volite, ne smijete ili ne želite piti alkohol, uvijek možete popiti dječji punč koji je također odličan.

O hrani neću previše - možda u jednom od idućih javljanja, a do tada vam preporučam da zaronite nosićima u kotlove i tavice te odaberete ono od čega vam se ustašca najobilnije vlaže.

I to bi za danas bilo to.

Oznake: Beč, Advent, Božić, dvorac Schönbrunn

petak, 13.05.2005.

Radni ljudi i poštena inteligencija u svibanjskoj radnoj akciji

Nedavno nam se Hilferica ponovila za jedan lijepi proljetni ukras: majsko drvo. Ono se, kao što vjerojatno znate, u velikom dijelu srednjoeuropskog svijeta postavlja na posljednji dan travnja, prvog svibnja ili na neke od svibanjskih kršćanskih blagdana. Međutim, nije mi palo na pamet da bi se jedno lijepo veliko drvce moglo naći i u središtu nekog većeg grada, a pogotovo ne da bi ono moglo, sasvim prozaično, biti posvećeno nekoj osobi i to, od svih ljudi na ovome svijetu, baš političarki.


Drvce se ponosno šepuri pred crkvom Marije Pomoćnice, na mjestu na kojem poljoprivrednici, stočari i obrtnici iz okolice Beča tradicionalno nude svoje proizvode, ovisno o sezoni: voće, povrće, šunkice i sireve, kobase, razne ukrase i drangulije općeg usmjerenja. Nemojte samo reći da je majsko drvo kičasto. Pa naravno da je. To mu je osnovna zadaća, kao i, recimo, božićnom drvcu. Koliko god ga ogolite od raznih ukrasa, ono će i dalje ostati kičasto. Jer mu je to glavna namjena. Ili jedna od glavnih, zanamarimo li bakrače poput tradicije.




Tko god ga je radio, dobro se potrudio, od vrha naniže.




Eh, da. Drvo je posvećeno izvjesnoj gospođi koja je inače predstavnica Mariahilfa, odnosno 6. gradskog okruga, u Gradskoj skupštini. Samo mi nije jasno tko joj ga je digao i posvetio joj ga: dosjetljivi članovi podmlatka njezine stranke ili se pak dogodilo spontano okupljanje svekolikog življa spomenutog okruga na kojemu su prisutni radni ljudi i poštena inteligencija odlučili na ovaj način počastiti svoju prvu među jednakima. Poznata Mariahilferstraße granica je između gradskih okruga Mariahilfa i Neubau, tj. 6. i 7. Bezirka, pa je zapravo čudno da je radništvo i seljaštvo podiglo ovu posvetu na rubu teritorija kojime gospođa vlada, a ne u njegovom središtu, no ta bi se dilema vjerojatno dala riješiti spoznajom da se spomenuta ulica diči i naslovom jedne od najvećih trgovačkih ulica u gradu, pa su proleteri svih zemalja vjerojatno zaključili da bi gospođi osim simbolične zahvale vjerojatno fino sjelo i malo dobre reklame na vidljivom mjestu.




Prije no što vas pozdravim, bacite još jedan pogled na cijelo drvo. Možda vas inspirira da se i vi potrudite na sličan način zahvaliti svom vrijednom saborskom zastupniku za sve što je učinio za vas tijekom svog mandata. Hihihi.

Oznake: majsko drvo, Beč

srijeda, 10.11.2004.

Bridget, Hugh i Karl

Dakle, kaj ima novo u Becu? Ne znam spadate li u one koji su vec odavno procitali Dnevnik Bridget Jones ili pogledali istoimeni film, no ja svakako spadam. Bridget mi je neodoljivo simpa, Renée odlicna, Colin ukratko receno zgodan i sarmantan (da ne duljim, je l'), jedino mi Hugh po obicaju ide na zivce, ali da je odlicno odglumio, je (bas si ga tako nekako zamisljam uzivo - kao iritantno samouvjerenog zenskara). I sad, nakon sto je nastavak knjige, Bridget Jones: The Edge of Reason, vec odavno objavljen, konacno nam dolazi i film, o kojem se prica vec mjesecima.

I konacno je stigao. Veceras, upravo dok ovo pisem, traje austrijska premijera u jednom beckom kinu, udaljenom samo dvjestotinjak metara od mene, a vijest dana ovdje nije ni lebdenje Yassera Arafata izmedju zivota i smrti, ni sestero nesretnih utopljenika u Dunavu od prije neki dan, ni reforma zdravstva koja ocigledno zapinje zbog nedostatka love, nista od toga. Prva stvar koju cete cuti na svim vijestima objava je izuzetno vazne cinjenice da je na premijeru stigao Hugh Grant osobno. A yours truly (u prijevodu: ja) ga je, vracajuci se iz setnje s nasljednicom i muzem, i osobno vidjela, pracenog opcom histerijom tinejdzerica koje su ga vristeci trazile potpis i trudile se fotkati njegovo suhonjavo, ali poznato lisce. Mi ga nismo fotkali, a nismo niti vristali, ali ne bih ja bila ja da se ne pohvalim da smo ga vidli.

Ok, pokrila sam Bridget i Hugha iz naslova, a kaj je s Karlom? E, pa i Karl nam stize, i to, kako nas obavjestavaju izlozi svih h&m trgovina u gradu, u petak 12. studenog u 9.30. Naime, vjerojatno vam je poznato da se u h&m-u hvale da im je potrebno tek cetrnaest dana od trenutka kad usnime neku vrucu krpicu na milanskom, pariskom, londonskom ili njujorskom tjednu mode do trenutka kad njoj vrlo slicnu varijantu, ali za neusporedivo nizu cijenu, ponude masovnoj publici u jednom od stotina (ili tisuca?) svojih trgovina razasutih po cijelom svijetu. Tijekom tih cetrnaest dana njihovi strucnjaci dobro pregledaju snimke modela na pistama, daju procjenu koji ce komadi odjece postati hit sezone, zatim skinu kroj i od slicnog materijala naprave prototip koji salju u neku od azijskih ili, u novije vrijeme, istocnoeuropskih tvornica odjece s jeftinom radnom snagom u kojima potplaceni sljakeri u roku od maksimalno deset dana proizvedu stotine tisuca primjeraka doticnog proizvoda, po kojeg mi onda idemo u Graz i zadovoljno trljamo ruke sto smo uspjeli kupiti hlace koje jako slice novim Armanijevim za samo cetrdeset eura.

E, pa izgleda da je deckima i curama iz h&m-a bilo dosta takvog kopiranja poznatijih od sebe i imidza proizvodjaca drugorazrednih jeftinih imitacija, pa su odlucili angazirati nikog drugog doli Karla Lagerfelda da im dizajnira dio zimske kolekcije 2004/2005 koji ce se u njihovim trgovinama ponuditi po navodno jako prihvatljivim cijenama. U svakom slucaju, najava je jako pompozna, a hoce li takva biti i navala... Bumo vidli, rekli su slijepci.

Oznake: Bridget Jones, Karl Lagerfeld, Beč

petak, 05.11.2004.

Julius Meinl am Graben

Prilicno sam vam davno obecala pisati o Becu, a osim atmosfere prilikom dodjele Nobelove nagrade za knjizevnost austrijskoj autorici Elfriede Jelinek i cinjenice da mi s vremena na vrijeme nepoznati pokusavaju razvaliti vrata, niste bas previse saznali. I zato, danas cu vam pisati o necem sto necete naci u tipicnom turistickom vodicu, a svakako je jedan od zastitnih znakova Beca: o najluksuznijem samoposluzivanju u Europi.

Rijec je, naravno, o trgovini Julius Meinl am Graben, koja je do prije par godina bila dio velikog lanca Meinl trgovina i tvornica kave, cajeva i slatkisa, od cega je ostala samo tvornica koja svoje proizvode danas prodaje po obicnim kvartovskim samoposluzivanjima. Do toga je doslo zbog nehajne rastrosnosti gospodina Juliusa Meina Petog (da, stvarno se tako zove: Julius Meinl Peti ilitiga der Fünfte i da, stvarno su ga usrecili cetiri generacije starim imenom - nije da ga ne razumijem, pa tko normalan ne bi prolupao) i njegove zakonske odabranice, koji su se u svom zivotu na visokoj nozi pomalo zanijeli i u okrutnom svijetu kapitalizma i borbe za svaki dolar, funtu ili ojro jednostavno receno izgubili bitku. Iako je Meinl u svakom kvartu imao trgovinu, te su trgovine vremenom postale isuvise izlizane za cijene koje su krasile sasvim obicnu, svakodnevnu robu koju obicavamo nazivati speceraj i skvadra koja je placala obicne jogurte petnaestak posto vise nego u susjednoj Billi ili Sparu samo zato da ima osjecaj luksuzne kupovine kod Meinla vremenom je prestala dolaziti pa gospodinu Petom i njegovoj gospodji nije preostalo nista doli objaviti bankrot i prodati sto se prodati dalo. Na brzaka, dok cjelokupno carstvo ne izgubi na vrijednosti.

I tako je, na uzas austrijskih domoljuba koji su Meinlove trgovine dozivljavali dijelom nacionalne bastine, cijeli lanac trgovina prodan, a da bi udarac bio zesci, kupila ga je njemacka firma u cijem su posjedu najjeftinija samoposluzivanja u kojima se opskrbljuju gotovo iskljucivo gastarbajteri. Ne biste vjerovali, no prodaja skroz-na-skroz privatnog vlasnistva obitelji Meinl postala je metom javne rasprave i svatko tko je iole drzao do sebe i imao vezu u medijima pronasao je svoj kutak u javnosti kako bi izrazio svoje misljenje u vezi hude sudbe Meinlovih trgovina. Da vas ne davim, lanac trgovina prisutnih po cijeloj Austriji pretvoren je u nesto sasvim drugo, dok je pod imenom Julius Meinl zadrzana ona najluksuznija, na Grabenu, kao i tvornica prepoznatljivih proizvoda s logom o kojem su osvijesteni politicki korektivci takodjer imali stosta za reci: naime, radi se o stiliziranom profilu crnog djecaka koji je nekad bio glavna i mizerno placena radna snaga na plantazama kave i caja koje su toj obitelji priskrbile njezino nevjerojatno bogatstvo, a koji se danas smatra izuzetno rasistickim.

Vec je i prije te prodaje trgovina na Grabenu bila nevjerojatno skupa, orijentirana iskljucivo na izuzetno bogatu publiku. Valja samo reci da je Graben jedna od najluksuznijih beckih ulica za kupovinu i da se u neposrednom susjedstvu nalaze trgovine poput Habana, Vuittona, Versacea i drugih skupih imena, a mjesecna najamnina stanova u njoj iznosi i po pet somova eura. Austrijanci, emotivno vezani uz Meinlove trgovine u kojima uglavnom nisu svakodnevno kupovali cak ni kad su ih imali u susjedstvu, pri dolasku u Bec obavezno su usli u ovu na Grabenu ako ni zbog cega drugoga, onda zato da dobiju tada tamnozelenu papirnatu vrecicu koja je neupitno svjedocila da su obavili prilicno skupu kupovinu. Bilo je veselo gledati ljude iz provincije koji su na izlet u glavni grad cesto stizali u narodnim nosnjama kako kupuju sitnice u Meinlu i na blagajni zicaju koju vrecicu viska.

I tako - jedina poslovnica koja je ostala "u obitelji, novo uredjenje trgovine, nove - narancaste - vrecice, i dalje probrani proizvodi, i dalje ekstremne cijene. Recimo, u Meinlu na Grabenu moguce je naci vakumirano pakiranje talijanskog prsuta od 10 dag za 250 kn. Za one koji zive u inozemstvu, to vam je, po danasnjem kursu, 33,18 eura ili 42,68 dolara. Isto toliko kostalo je i uobicajeno pakiranje (50 grama) nekakve pastete od guscje jetre. Stogramske table cokolade koje kostaju dvadeset-trideset eura u toj su trgovini vise pravilo nego iznimka. Sad, svaka vam cast ako primjecujete razliku izmedju guscje pastete za obicne smrtnike i ove napravljene od jetrica snijeznobijelih francuskih guski koje redovno hrane starice-majke poginulih heroja pokreta otpora sijenom dovezenim s vrhova svicarskih Alpi u najnovijem modelu Jaguara. Ja osobno ne vidim neku razliku i ne pada mi na pamet dati toliku lovu za, budimo realni, obicnu piksu obicne pastete, ali tko ima i zeli platiti, neka plati. Not my problem.

No, nadam se da ste shvatili poantu: takvu je koncentraciju luksuza i preseravanja zaista tesko naci drugdje. Recimo, u Meinlu cete naci secer u boji. Ako vam bijeli ili smedji nije dovoljno dobar ili jednostavno ne pase uz boju vase salice, ociju ili haljine, mozete zaseceriti svoju kavicu ruzicastim, plavim ili zutim secerom. Mozete kupiti komad sira za lovu kojom se prosjecna ne hrvatska, nego austrijska obitelj uredno hrani par dana. Mozete birati medju najboljim vinima. A i obicna ce Milka u toj trgovini kostati koji euro vise nego drugdje, cisto da ne zaboravite gdje se nalazite.

Ok, cijene su ekstremne, to ste skuzili. A sto dobivate zauzvrat? Luksuzno namjestenu trgovinu. Sto god mislili o ovom tipu bacanja love, da ne kazem bahate razmetljivosti, mora se priznati da trgovina izgleda super. I u prizemlju i na katu postoji kafic u kojem se gospoda mogu odmoriti uz casu bijelog vina i sendvic s lososom dok njihove dame trose lovu koju uglavnom nisu same zaradile. Kosarice i kolica diskretno su tamnozeleno-sivkaste s koznim ruckama, da vam kupovina bude posvemasnji estetski dozivljaj. Kako biste sto lakse dosli iz prizemlja na kat i obratno postoje dva ostakljena lifta. Na svakom koraku ce vam se smijesiti ljubazno osoblje. I, na kraju, nakon sto platite, necete morati sami pakirati stvari koje ste kupili, ne, ne. Za to postoji pomocno osoblje koje stoji iza svake blagajne i sprema vas ulov u vecu ili manju vrecicu koja je u Becu i sire krajnji statusni simbol. Evo u sto se pretvara bogataska elita par stoljeca nakon prvobitne akumulacije kapitala. Kad imaju sve, bas sve, od jahte preko solidnog voznog parka do dvoraca po alpskim jezerima, ne preostaje im nista nego kupovati pastete na spomen cije cijene drugi mogu tek okrenuti ocima.

I na kraju, sto reci nego ako ste u Becu, odite vidjet. Ne morate kupovati pastete koje kostaju kao hlace u h&m-u niti, da biste prosetali tim cudom od trgovine, morate ostavit gace na stapu. Udjite, prosetajte se, kupite si bocu vode, jogurt ili neku slicnu sitnicu i pasite oci. Jer, ako niste stvarno dobro potkozeni, tesko da vam je ovakav nacin kupovine svakodnevno iskustvo.

Oznake: Julius Meinl am Graben, Beč

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31