Marketing
Put sjećanja ili kako (ne) zaraditi napojnicu
Imala sam šesnaest godina i išla sam u drugi srednje kad sam prvi put posjetila Beč. Te smo godine po nekim kriterijima - možda ocjenama, možda malim brojem izostanaka, tko bi se više toga sjetio - bili proglašeni najboljim razredom u školi i za nagradu dobili slobodan dan, koji smo spojili s nekim produženim vikendom. Profesor zemljopisa ponudio se organizirati nam izlet u Austriju i tako smo proveli dva dana u Beču i dva u Gradišću, ako me sjećanje dobro služi. Možda se javi i netko iz mog bivšeg razreda tko se bolje sjeća i tko će ove navode potvrditi ili ispraviti. Svejedno.
Bili smo većinom tipična djeca tadašnje srednje klase; ni u kom slučaju siromašni, ali daleko od bilo kakvog bogatstva ili rasipništva. Bile su to osamdesete, nije se putovalo kao danas, nije bilo avioprijevoznika koji prodaju jeftine karte za letove niti je bilo mnogo hostela i sličnog povoljnog smještaja i gradovi poput Londona ili New Yorka, pa čak i Beča, bili su udaljeniji nego danas, iako se nisu pomaknuli s mjesta. Svatko je od nas dobio nešto schillinga, uglavnom podjednake svote, za džeparac, uz uputu da ne trošimo novac na gluposti i svatko je od nas imao cijeli niz stvari na koje je utopijski, poput harmonike želio rastegnuti tu, objektivno, skromnu svoticu; trebalo je kupiti neki suvenir, neku fora majicu, možda i martensice, svakako koji LP, eventualno veliki sjajni poster za sobu, a mama je rekla i da obavezno baki i dedi pošaljemo razglednicu. Valjalo je otići na piće, možda navečer van (ako nas puste), pojesti koji sendvič ili nešto slično s nogu i, da ne duljim, želje su bile nepregledne, a džeparac baš i ne.
I tako, stigosmo u Beč. Profesor nas je vodio gradom, pokazao nam glavne stvari i zatim nam dao par slobodnih sati. Šetali smo Ringom, slikali se kraj Goetheovog spomenika (tada smo baš čitali Werthera) i odlučili poslušati profesorov savjet da svakako popijemo pravu bečku kavu u pravoj bečkoj kavani. Šetnja Ringom dovela nas je do kavane Schwarzenberg na sjecištu Ringa i istoimenog trga. Pomalo plašljivo ušli smo u velebnu prostoriju, sjeli i ogledavali se oko sebe. Bili smo djeca Okacea, Jabuke i Lapa; mislim da nam je svima to bio prvi put da sjedimo u kavani čiji su stropovi visoki četiri-pet metara, s konobarima u crnim odijelima i leptir-mašnama, stilskim namještajem i kristalnim lusterima. Malo je reći da smo bili impresionirani.
Naručili smo piće (čak bih rekla da tad još i nismo pili kavu), popili ga, sakupili lovu na hrpu i s određenom dozom strahopoštovanja pozvali konobara da platimo. On je došao, posprdno nas odmjerio, uzeo olovku i blok, izračunao svotu, uzeo sav novac sa stola - a bilo ga je osjetno više nego što je iznosio račun - i svečanim nas glasom obavijestio: "Račun je toliko-i-toliko, vidim da ste pripremili nešto više i to je u redu, ovdje je obavezno ostaviti napojnicu, hvala, doviđenja". Izrekao je to samouvjereno i izvježbano, u dahu, u trenu se okrenuo i netragom nestao. Mi smo bespomoćno gledali za njim, u iskrenom šoku i što od ljutnje, a što od nesnalaženja, nitko od nas nije ga potražio i zahtijevao kusur.
Pokislo smo izašli iz kavane, tužno razmišljajući čega ćemo se iz dugog niza želja morati odreći - paketa Mozart kugli, Morrisseyjevog postera ili nečeg trećeg. Priču smo u međuvremenu pretvorili u anegdotu koju smo po povratku u Zagreb tu i tamo prepričali, ali gorki okus ostao nam je još neko vrijeme u ustima.
Prošle nam je subote bila godišnjica braka, pa smo odlučili otići na ručak. Svoju umjetnički vudrenu djecu odveli smo na kreativnu radionicu u Museumsquartier te se polako zaputili do restorana. Imali smo preko sat vremena do termina koji smo rezervirali, pa smo odlučili sjesti na kavu, a kako nam je usput bila upravo ta nesretna kavana Schwarzenberg, otišli smo baš u nju.
I dok smo se divili krasnoj arhitekturi i umijeću starih majstora koji su zaista vrhunskom vještinom izveli delikatne radove u tom divnom prostoru, priča s konobarima ponovila se gotovo identično onoj od prije okruglih dvadeset i pet godina. Za naš je stol nakon podužeg čekanja stigao čovječuljak u crnom odijelu koji se ponašao kao dirigent simfonijskog orkestra svemirskom nepravdom natjeran da razgovara s čistačima zahoda. Upravo je taj glas, naime, odabrao za obraćanje gostima. Naručili smo dvije kave, koje su, iako uopće nije bilo gužve, stigle dobrih desetak minuta kasnije. Kad smo ih popili i htjeli krenuti dalje, bilo ga je nemoguće dozvati da platimo. Tu i tamo sreli bi nam se pogledi i on je nedefinirano kimnuo, proizveo neki nervozan pokret, nešto poput paranoičnog trzanja glavom nakon što je doživio priviđenje Batmana kako mu leti u susret, ali nije se pojavio s računom. Niš, velim ja mužiću 'ajmo se mi ustati i obući kapute, pa će možda shvatiti da nam treba naplatiti; ako ni tada ne dođe, idemo, pa nek' nas lovi.
Međutim, naravno, čim je vidio da ustajemo, naš velebni dirigent-direktor banke-šef sale nevoljkim se korakom dogegao i prekorio nas zbog plaćanja s nogu. U tom se tipu kavana, naime, plaćanje obavlja za stolom, sve je drugo veliki faux pas. No da, ako je htio da platimo za stolom, zašto se nije pojavio? Mužić mu je, sasvim neimpresioniran svečanim nastupom i crnim odijelom, rekao da ga zovemo i čekamo već dosta dugo, na što je ovaj samo procijedio ma je l' i pružio mu račun. Mužić je pak zauzvrat pružio novčanicu i umjesto da, kao što je običaj, kaže svotu na koju želi zaokružiti račun, šutio i fiksirao gospona von Karajana, koji je pak iz svog dirigentskog novčanika izvukao najsitnije kovanice ikad proizvedene i prezirno nam vratio naš ostatak, sve do posljednjeg centa.
I tak. Jednom su mi uzeli previše, a drugi puta nisu dobili ništa. Rekla bih da smo kvit. Zbogom, kavano Schwarzenberg, više me vidjeti nećeš.
Osjećate li potrebu da napišete svoje mišljenje ili podijelite s prijateljima, klik... Lajk!
Post je objavljen 25.11.2013. u 00:55 sati.