srijeda, 25.03.2015.

Naschmarkt, špica za hranoljupce

Iako je zadnjih godina postao magnet za turiste, Naschmarkt je ostao jedno od klasičnih mjesta na kojima Bečani, odluče li za vikend ostati u gradu, rado provode subotu. Riječ je o tržnici koja na ovom mjestu postoji još od šesnaestog stoljeća, a u ovom obliku, kilometar i pol dužine između ulica Linke i Rechte Wienzeile, od 1977. godine.

Ovdje ćete naći zaista sve - hranu, piće, cvijeće, a subotom i popularni buvljak, prilično isfurano mjesto, no meni ne pretjerano drago pa ga uglavnom preskačem. No, dio tržnice na kojem je klopa , e, tamo ćete me naći.

Na Naschmarktu svoje namirnice prodaju lokalni proizvođači, vrlo slično kao u Zagrebu, pa s vremenom možete razviti i poluprijateljske odnose s ljudima kod kojih često kupujete i na taj način imati svog prodavača. Ima tu i inozemnih namirnica, dopremljenih iz mediteranskih, bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja, šarenih začina iz Indije i haringa sa Sjevernog mora, kava i čajeva iz cijelog svijeta te više vrsta soli nego slova abecede, a sve je lijepo, šareno i mirisno. Ako volite hranu, ovo je mjesto na kojem ćete uživati.


Osim hrane, ja volim i tulipane. Nisu li divni?

I ovo prepresuper povrće. Domaće, netretirano pesticidima i povoljnije od onog u samoposluživanju. Di ćeš veće sreće?




Tu su i razne vrste maslina, rukom rađena tjestenina punjena divnim čudima, peciva, kiflice, sirevi, šunke, namazi i još sto stvari.




Osim u kupovinu, na Naschmarkt se ide jesti, piti, uživati i, kao i obično u sličnim situacijama, promatrati i biti promatran. Tu je cijeli niz lokala, od kojih su mnogi postali prave gradske institucije. Ovdje se doručkuje, ide na popularni brunch, uživa u ručku, finom vinu ili jednostavno čaju ili kavi, a kuhinje koje se nude uglavnom su inozemne - od talijanskih do bliskoistočnih. Mnogi su lokali od svog imena napravili prave brendove pa svoje proizvode prodaju i na drugim lokacijama, a neki su otvorili podružnice i u drugim državama.






I za kraj...




A sad brzo klik...Lajk!

Oznake: Beč, Naschmarkt, tržnica, hrana, namirnice, kafići, restorani, gastronomija

subota, 24.01.2015.

Talijanska divota zvana panzerotti

Nedavno sam vidjela nevjerojatno privlačnu sliku nevjerojatno privlačne namirnice - znate onu vrstu koja vam uopće ne prođe kroz probavni trakt, nego se zalijepi direktno na guzicu i pretvori u celulit - te krenula istraživati o čemu se radi.

Ta divota zove se panzerotti i iako se Talijani žestoko svađaju odakle potječe, većina će ipak priznati Apuliju, južnotalijanski regiju čiji je glavni grad Bari, kao njezin zavičaj. Panzerotti podsjeća na calzone, odnosno preklopljenu pizzu, samo je manjeg formata, a dok je calzone obavezno od dizanog tijesta, panzerotti mogu biti i od prhkog. Naravno, kao i uvijek u takvim slučajevima, recepata ima cijelo brdo, autor svakog od njih tvrdi da je baš njegov originalan (jer je tako pekla njegova nona, je l') i spremni su se potući do krvi.

Ja vam neću tvrditi da je recept koji sam isprobala originalan, već da mi je, od svih koje sam našla na netu, zvučao najbolje. Osim razlika u vrsti tijesta, panzerotti se u Italiji mogu peći u pećnici ili pržiti u dubokom ulju; odlučila sam se za varijatnu s pećnicom jednostavno zato što mi je to draži način pripreme hrane.

Također ima i dosta varijanti punjenja, od klasičnog s mozzarellom, cherry rajčicama i bosiljkom do špinata, gljiva, šunke i kukuruza. U osnovi, možete staviti sve što biste stavili i na bilo koju pizzu i nećete pogriješiti. Igrajte se različitim vrstama sireva, origanom, bosiljkom i drugim finim travama.

Zanimljivo je da su panzerotti, osim u Italiji, jako popularni i na sjevernoameričkom kontinentu; Ameri i Kanađani su ih, doduše, prekrstili u panzarotti i taj naziv smatraju jedninom (iako je u talijanskom množina), tako da na engleskom množina glasi panzarottis. Budući da se Ameri odlikuju iskrenom ljubavlju prema što nezadravijim načinima pripreme hrane, američna varijanta tog jela obavezno je pržena u dubokom ulju, a izbor punjenja mnogo je veći nego u Italiji.


Pa, krenimo.


SASTOJCI:

Tijesto:
850-900 g oštrog brašna
500 g kiselog vrhnja
1,5 žličice soli
velika žlica šećera
200 g maslaca
2 vrećice praška za pecivo
3 jaja

Punjenje:
po želji; ja sam uzela umak od rajčice, mozzarellu, šunku i gaudu

Za premazivanje:
jaje


POSTUPAK:

Najprije mikserom na nižoj brzini umutiti vrhnje, sol, šećer i jaja, zatim dodati mekani maslac i prašak za pecivo. Zatim postupno dodavati brašno; trebat će vam najmanje 850 grama, a ako je tijesto i dalje jako ljepljivo, dodajte još, ali nemojte pretjerati da cijela stvar ne bi postala presuha.

Kad tijesto prestane biti jako ljepljivo, oblikujte loptice, razvaljajte ih na okrugle komade debljine najviše 2 mm (bolje da je tijesto tanje, nego deblje, jer će se u pečenju napuhati) i zatim stavite punjenje po želji. Ja sam najprije namazala umakom od rajčice...



Zatim sam stavila, u prvu rundu, šunku i mozzarellu, ali pokazalo se da bi ipak bilo bolje s više sira, pa sam idućim rundama dodala i mrvicu gaude. I to je to! Savršeni omjer!



Na kraju tijesto treba preklopiti, rubove snažno utisnuti prstima, a zatim još i vilicom (pazite da bude stvarno, stvarno spojeno, jer ako nije, sir će vam iscuriti; meni se to dogodilo na dva komada), premazati razmućenim jajem i peći dvadesetak minuta na 200°C.




Od navedene količine tijesta ispalo je mi je točno 22 komada (dvije runde po pet komada i dvije po šest) i ostala je omanja loptica tijesta koja, umotana u najlonsku foliju, u hladnjaku čeka da je ispečemo.

Panzerotti su prefini vrući, ali sasvim u redu i hladni; nasljednice su ih idući dan nosile u školu za užinu i bile su jako zadovoljne, kao i njihove prijateljice. Možete ih i zagrijati u mikrovalnoj, ako vam se ne sviđaju hladni, a najbolje pašu uz jogurt ili, u ozbiljnijoj varijanti, laganije bijelo vino.

I to je to. Dobar vam tek i uživajte!




Klik... Lajk! I nemojte zaboraviti podijeliti s prijateljima!

Oznake: panzerotti, panzarottis, recept, talijanska kuhinja, gastronomija, panceroti, pancerote

ponedjeljak, 08.04.2013.

Brza hrana na bečki način

Ne brinite, i u Beču je sve prepuno općepoznatih fast food restorana u kojima se nude jednako općepoznata jela, od hamburgera do picek-only varijante. Postoje i nebrojeni lokali koji poslužuju kebab i/ili gyros i slične istočnomediteranske i bliskoistočne specijalitete, međutim the brza hrana u Beču kupuje se na tzv. štandovima s kobasicama, odnosno, na Würstelstandovima.

Štandovi s kobasicama nastali su još za vrijeme Austrougarske monarhije; bili su to pokretni štandovi na kojima su se pekle različite vrste kobasica i posluživale s kruhom (ili, u novije vrijeme, kajzericom), a kao prilog nudili su se feferoni, kiseli krastavci i ukiseljeni luk. Najpopularnija pića bila su pivo i vino u malim bočicama (navodno se upravo u Austriji vino počelo flaširati u boce od 0,375, a zatim i od 0,2 i 0,25 l, a Austria Airlines je početkom pedesetih popularizirala takve bočice nudeći ih putnicima u prvoj klasi). Danas se na većini štandova može pojesti i hot dog (ali morate naglasiti koju kobasicu želite u pecivu, hrenovka se ne podrazumijeva), kao prilog nudi se još i nekoliko vrsta senfa, kečap, a ponegdje i majoneza, a nekad popularnim austrijskim bezalkoholnim pićima Schartner Bombe i Almdudler pridružila su se različita gazirana pića i ledeni čaj. Štandovi s kobasicama nude i napolitanke bečke tvornice Manner.

Glavna je svrha nastanka tih štandova bila zbrinuti ratne invalide u vrijeme dok pojam mirovine ili socijalne pomoći nije postojao, a postojala je akutna potreba za pružanjem mogućnosti zarade ljudima koji više nisu tjelesno bili u stanju pobrinuti se za sebe (a prije rata su uglavnom radili fizičke poslove). I tako su invalidi pekli kobasice, servirali ih gladnim građanima, tu i tamo svojim pokretnim kioskom napravili krug kvartom i vrlo brzo stvorili novu gastronomsku tradiciju.

Od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pokretni se štandovi pretvaraju u prave kioske sa svojim stalnim adresama, gostima i navikama.




Na slici: štand s kobasicama na Urban-Loritz-Platzu, ispred glavne zgrade Gradske knjižnice; kraj njega je štand s orijentalnom hranom


Budući da je kebab & co. popularna hrana, kiosci koji je nude također se mogu naći u cijelom gradu, a Würstelstandovi i kiosci s kebabom često stoje jedan do drugog, pogotovo na frekventnim mjestima poput većih stanica gradskog prometa; međutim, nikad, pa ni tad, nemojte na kiosku na kojem vidite riječ "Würstel" tražiti kebab ili falafel. Riječ je o dvije posve različite gastronomske tradicije i prodavač kobasica vrlo će vam uvrijeđeno pokazati gdje možete kupiti hranu za koju ste zainteresirani.

Kobasice su u Beču više od hrane; štandovi s kobasicama mjesta su susreta, mjesta na kojima se često priča starim, gotovo izumrlim bečkim žargonom, a u komunikaciji između prodavača i gostiju nerijetko se njeguje tipičan, prilično šarmantan bečki humor. Noću se na tim štandovima okupljaju taksisti, ekipa koja se vraća iz provoda i beskućnici, a danju nije neobično vidjeti elegantne, skupo odjevene ljude kako s puno neskrivenog gušta trpaju u usta komade kobasice i zalijevaju ih pivom iz limenke. Tijekom sezone balova, koja službeno traje od svetog Nikole do početka korizme, mnogi održavaju tradiciju ranog doručka na nekom od štandova poslije noći provedene na balu, tako da ćete, ustanete li dovoljno rano, na štandovima u središtu grada vidjeti svečano odjevene ljude, žene u večernjim haljinama i muškarce u frakovima, umorne od cjelonoćnog provoda, naslonjene na štandove, s kobasama i pićem. Čak i mnogi moji poznanici koji se furaju na zdravu hranu i broje svaku kaloriju koju stave u usta povremeno pokleknu pred sirenskim zovom kobasa sa štandova. Jedan od najpopularnijih kioska u središtu grada nalazi se točno ispred ulaza u Albertinu, a zbog neposredne blizine hotela Sacher zovu ga "mali Sacher".




Na slici: Würstelstand Leo, najstariji štand s kobasicama u Beču

Najstariji štand navodno je Würstelstand Leo, a osnovao ga je još 1928. godine Leopold Mlynek. Taj je štand, kao i svi drugi, bio pokretan i prodavao je kobasice u dijelu grada u kojemu se kasnije nastanio za stalno; riječ je o granici između 9. i 19. gradskog okruga, na uglu Nußdorferstraße i Währinger Gürtela, točno ispred popularnog kafića Blaustern (jednog od mojih omiljenih, ako vas kojim slučajem zanima gdje ćete me izvesti na kavu kad dođete u Beč :trep-trep: ). Kiosk koji je danas tu postavljen četvrti je u povijesti ovog ugostiteljskog establishmenta, star je petnaestak godina, a vodi ga već treća generacija iste obitelji.

I, stoga, kad dođete u Beč, a niste li vegetarijanac (bilo je, doduše, pokušaja pokretanja vegetarijanskih i veganskih štandova, ali neslavno su propali), zaboravite McOvaj i McOnaj i najedite se na prvom štandu koji vam se nađe na putu. Želite li lokalno iskustvo? E, pa to je to.


(Kao i uvijek, ne zaboravite... Klik... Lajk!)

Oznake: Beč, brza hrana, gastronomija, kobasice

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31