srijeda, 25.03.2015.

Naschmarkt, špica za hranoljupce

Iako je zadnjih godina postao magnet za turiste, Naschmarkt je ostao jedno od klasičnih mjesta na kojima Bečani, odluče li za vikend ostati u gradu, rado provode subotu. Riječ je o tržnici koja na ovom mjestu postoji još od šesnaestog stoljeća, a u ovom obliku, kilometar i pol dužine između ulica Linke i Rechte Wienzeile, od 1977. godine.

Ovdje ćete naći zaista sve - hranu, piće, cvijeće, a subotom i popularni buvljak, prilično isfurano mjesto, no meni ne pretjerano drago pa ga uglavnom preskačem. No, dio tržnice na kojem je klopa , e, tamo ćete me naći.

Na Naschmarktu svoje namirnice prodaju lokalni proizvođači, vrlo slično kao u Zagrebu, pa s vremenom možete razviti i poluprijateljske odnose s ljudima kod kojih često kupujete i na taj način imati svog prodavača. Ima tu i inozemnih namirnica, dopremljenih iz mediteranskih, bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja, šarenih začina iz Indije i haringa sa Sjevernog mora, kava i čajeva iz cijelog svijeta te više vrsta soli nego slova abecede, a sve je lijepo, šareno i mirisno. Ako volite hranu, ovo je mjesto na kojem ćete uživati.


Osim hrane, ja volim i tulipane. Nisu li divni?

I ovo prepresuper povrće. Domaće, netretirano pesticidima i povoljnije od onog u samoposluživanju. Di ćeš veće sreće?




Tu su i razne vrste maslina, rukom rađena tjestenina punjena divnim čudima, peciva, kiflice, sirevi, šunke, namazi i još sto stvari.




Osim u kupovinu, na Naschmarkt se ide jesti, piti, uživati i, kao i obično u sličnim situacijama, promatrati i biti promatran. Tu je cijeli niz lokala, od kojih su mnogi postali prave gradske institucije. Ovdje se doručkuje, ide na popularni brunch, uživa u ručku, finom vinu ili jednostavno čaju ili kavi, a kuhinje koje se nude uglavnom su inozemne - od talijanskih do bliskoistočnih. Mnogi su lokali od svog imena napravili prave brendove pa svoje proizvode prodaju i na drugim lokacijama, a neki su otvorili podružnice i u drugim državama.






I za kraj...




A sad brzo klik...Lajk!

Oznake: Beč, Naschmarkt, tržnica, hrana, namirnice, kafići, restorani, gastronomija

utorak, 28.10.2014.

Berlin, treći dio - za sladokusce i gurmane

Sve što počnem, to i završim, pa ću tako i trilogiju o Berlinu privesti kraju, makar i sa zakašnjenjem. Najprije sam vas povela u šetnju gradom, zatim sam vam pokazala neke od stvari koje u Berlinu možete raditi s djecom i evo nas na kraju, naravno, na klopi, a da se previše ne udebljamo, nabacit ćemo i koju kraću šetnjicu.

Dakle, krenimo redom.


Doručak

Slično kao i u Beču, doručak u Berlinu ima gotovo kultni status. Teško je pronaći kafić koji ga ne nudi, ali za razliku od Beča i većine drugih gradova, u Berlinu ima mnogo više ljudi koji u tom doručku mogu zaista i uživati. Tamo, naravno, ima mnogo ljudi koji na poslu provode klasično radno vrijeme od devet do pet, no također je ogroman broj onih koji su takozvanih slobodnih profesija i koji sami oblikuju svoj radni dan. Berlin je grad umjetnosti, književnosti, raznih marketinških i PR agencija, glazbenika i glumaca, medija i novinara, općenito kreativaca, onih koji sami kroje svoje radno vrijeme i kojima nije problem doručkovati od 11 do 14 sati, jer rade u nekom drugom terminu. Stoga su kafići u vrijeme doručka puni ne samo studentarije i turistarije, već i brojnih lokalaca, i pritom ne mislim na onu vrstu hipsteraja koja nad svojim iBookom uz kavu i pred publikom piše svoj prvi roman, već na pripadnike svih mogućih dobnih, profesionalnih i društvenih skupina.

Iako ćete u Berlinu naići na lokale svih mogućih uglavnom američkih lanaca, čini mi se da oni nisu toliko česti kao u drugim gradovima. Mnogo je malih, nezavisnih lokala koji s ponosom ističu da poslužuju ekološki i lokalno uzgojenu hranu za, rekla bih, sasvim pristojnu lovu. Najviše ih je na Prenzlauer Bergu, dijelu grada u kojem je bio i naš hotel, pa je to možda samo moj subjektivni dojam, budući da smo tamo bili više i češće nego drugdje.

Jedan od najpoznatijih svakako je Anna Blume, zgodna kombinacija cvjećarnice, kafića i slastičarnice. Nalazi se u prekrasnoj secesijskoj zgradi, a ispred lokala je ogromna, dijelom zagrijana terasa.

Naručili smo trokatni doručak po kojem je lokal poznat, a uz njega smo dobili i košaricu svježe pečenih, još toplih peciva. Uglavnom, milina.

(Kliknite na slike ako ih želite vidjeti u većem formatu.)

Moja je preporuka, ukoliko se zaputite u Anna Blume, da prethodno nazovete i rezervirate si stol.


Ručak

Zapravo, u Berlinu nismo pojeli nijedan loš obrok - bilo na brzinu, bilo u nekom boljem restoranu, sve je uvijek bilo i više nego dobro, s vrlo korektnim i realnim odnosom cijene i kvalitete. Što se ručka tiče, preporučila bih vam dvije stvari - prva je, iznenadili biste se, kebab. Iako je riječ o tradicijskom turskom jelu, predaja kaže da je prvi njemački kiosk s kebabom otvoren upravo u Berlinu. Možete ići kod popularnog Mustafe ili u bilo koji drugi turski lokal, svejedno. Kebabi su u Berlinu zaista odlični; pecivo je nešto drugačije od lepinja u kojima se kebab servira u Austriji i za razliku od austrijskog kebaba, u kojemu je meso odvojeno od povrća, u berlinskim sam lokalima primijetila da se između slojeva mesa nalaze slojevi povrća, koji mesu daju posebnu aromu. Tu je još i obilna porcija salate, luka i umaka... Za polizati prste!

I nešto sasvim drugačije; pretpostavljam da ćete koje prijepodne provesti u shoppingu i da će Vas put navesti do poznate robne kuće KaDeWe (Kaufhaus des Westens). Na njezinoj najvišoj, šestoj etaži nalazi se prekrasan samoposlužni restoran Le Buffet, a u njemu se nudi cijeli niz različitih jela, od klasičnih njemačkih preko talijanskih do dalekoistočnih, uz i više nego solidan izbor sokova, vina i piva. Baš gledam svoje fotke, napravljene telefonom, i nijedna nije uspjela dostojno prikazati taj prekrasan ugođaj; zato kliknite na link i pogledajte fotke koje su napravili profesionalci. U tom ćete restoranu jesti doslovce pod nebom Berlina. Prekrasno.


Večera? Ne, slatkiši!

Na kraju, odvesti ću vas na Gedarmenmarkt, meni najljepši berlinski trg. Na njemu se nalaze njemačka i francuska katedrala, Konzerthaus i, u samom središtu, spomenik Friedricha Schillera.








Trg je uokviren prekrasnim nizom njegovanih kuća u čijim su prizemljima gotovo bez iznimke bolji restorani, a u jednoj od njih je poznata berlinska slastičarnica i tvornica čokolade Fassbender & Rausch.

U prizemlju je prodavaonica čokoladnih proizvoda iz vlastite proizvodnje, a u izlozima su ogromne čokoladne skulpture; tu ima svega, od berlinskih prizora do Titanica, izrađenih s nevjerojatnim smislom za detalje.









I to bi bilo to što se tiče Berlina. Uskoro putujemo dalje, a pomalo i kuhamo, odnosno pečemo. A do tada, što čekate, klik... Lajk!


P.S. Ima li netko odgovor na pitanje zašto se veličina i boja fonta mijenja nakon što umetnem prvu fotku i kako da to izbjegnem? Hvala unaprijed!

Oznake: Berlin, Njemačka, Putovanja, putopis, hrana, restorani, Anna Blume, Fassbender & Rausch, doručak, čokolada, slatkiši, slastičarnica

utorak, 21.10.2014.

Kako sam nestala, kako sam se vratila i kako je u našu obitelj ušla vreća krumpira

Kao što vidite, vraćam se nakon vjerojatno najduže pauze otkad je ovog bloga. On je u međuvremenu, tiho i diskretno, samo kratkom objavom na fejsu obilježio svoj okrugli deseti rođendan. Što se u međuvremenu događalo od mene? Brojna putovanja, obaveze, novi planovi, novi projekti, nove životne okolnosti, a pomalo i zamor materijala. Deset godina nije malo, znate vi to? (Ja sam, s druge strane, naravno cvjetić. )

Uglavnom, sad sam ovdje, u glavi je dosta priča, putopisa, dogodovština i recepata koje želim podijeliti s vama, pa bear with me, please.

A krumpiri? Što je s njima?

Svatko tko ima djecu ili se sjeća vlastitog djetinjstva zna da djeca povremeno uspiju izvaliti nešto što u njihovih roditelja izaziva reakcije od okretanja očima preko užasnute potrage za najbližim zaklonom do facepalma veličine nebodera.

Tako je starija nasljednica jednog dana oduševljeno došla iz vrtića s informacijom da je probala nešto pre-fi-no i da to odsad želi jesti i doma! A to pre-fi-no se zove, pazite sad, kivi. Činjenica da je kod kuće redovito nutkamo kivijem - kojeg je i tada bilo u zdjeli s voćem - nije ni najmanje omela njezin entuzijazam novootkrivenom voćnom divotom. Odmah sam joj donijela dva oguljena, na kriške narezana kivija, koja je poslušno pojela, idućeg dana s nešto manje oduševljenja, prekidućeg s još manje, da bi ih na kraju posve odbila jesti.

Mlađa nasljednica odgovorna je za sličnu zgodu u čijoj je glavnoj ulozi bio ananas. U vrtiću savršen, kod kuće užasan. A glavna poanta obje priče je što su djeca u vrtiću odlučno rekla da to još nikad nigdje nisu ni vidjela, a još manje probala, što je rezultiralo sažalnim kimanjem glave njihovih odgojiteljica u mom smjeru tijekom idućih nekoliko susreta, a i ponekim govorkanjem ispod glasa.

A sad krumpiri. Mlađa nasljednica iz predmeta koji je ovdašnji pandan prirodi i društvu ima različite projekte - od uzgoja leptira u razredu do sadnje vlastitog razrednog vrta s graškom i mrkvicama. Posljednji projekt zvao se, jednostavno i nedvosmisleno, krumpir, a završetak projekta bio je svečano obilježen cjelodnevnim odlaskom na obližnju farmu krumpira, gdje su dječica marljivo i s puno žara brala a što drugo nego krumpire.

I tako, dođem ja toga dana u školu po dijete, a ono mi presretnog izraza lica pruža ooooogromnu vreću krumpira (zaista ne znam kako ju je uspjela dovući s farme u autobus i iz autobusa u školu) i uzbuđeno kaže: "Mama!!! Krumpiri!!! Hrana!!! Besplatna hrana! Uzela sam nam krumpire za doma! Besplatne! Hranu!!!" I evo opet zemljo-otvori-se trenutka za yours truly.

Na sreću, ispostavilo se da su sva djeca dobila vreće jednake veličine i dozvolu da ih napune do vrha, a plijen ponesu kući. Prema riječima mlađe nasljednice, neka su djeca najprije napunila svoje vreće, a zatim trpala krumpire po džepovima jakni, hlača, pa čak i u hlače. Ergo, ipak nisam vlasnica najvećeg facepalma u razredu. Ovaj put.

I tak. Sad jedemo krumpire češće nego inače, jer nije da ih nemamo dovoljno, na opće oduševljenje mlađe nasljednice, koja je jako ponosna svaki put kad ih pripremim.

Budući da ne volim hranu prženu u dubokom ulju, pokazat ću vam kako da ispečete nešto zdraviju varijantu čipsa: krumpir ogulite, operite i narežite na što tanje ploškice (ja sam rezala rezalicom za šunku i sir). Protvanj premažite maslinovim uljem, ploškice krumpira poslažite po ulju tako da se što manje dodiruju te ih s gornje strane još malo pošpricajte maslinovim uljem i pecite u pećnici zagrijanoj na 220°C dok ne dobiju lijepu zlatnu boju. Kad ga izvadite, možete ga posoliti.

I to je to! Čips je gotov!

Eh, da. Ako ploške krumpira poslažete tako da se preklapaju, one će se tijekom pečenja zalijepiti jedna za drugu. Nije strašno; okus je i dalje odličan, samo je vizualni dojam nešto lošiji. Isprobano na prvoj turi. Kasnije smo bili pametniji. Očekujte još recepata. S krumpirom se daju napraviti stvarno super jela.


I za kraj - klik... Lajk!

Oznake: blog, krumpiri, recept, čips, maslinovo ulje, djeca, zgode, hrana, pria

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31