utorak, 11.11.2014.

Potsdam - palače neobičnog kralja poljoprivrednika, mjesto za inatljive političare i opet o krumpirima

Ako vam Potsdam nije drugačije poznat, sigurno ste učili o Potsdamskoj konrerenciji, na kojoj su Ameri, Englezi i Rusi podijelili Europu i stavili točku na i ratu koji je netom bio opustošio popriličan dio svijeta. No, ovo nije post o politici, nego o putovanju, pa se stoga zavalite i uživajte!

Potsdam je nevelik grad, glavni grad njemačke savezne države Brandenburg, odlično povezan s Berlinom, odakle smo ga i posjetili. Budući da je mužić dosta dugo vremena provodio gledajući dokumentarce povijesne tematike, a posebno one koji se bave Drugim svjetskim ratom, mislila sam da će mu ovaj izlet biti zgodno iznenađenje. Na moje čuđenje, najprije je negodovao, jer mu se Potsdam činio daaaaleko od Berlina, no kad je malo prosurfao i shvatio da tome nije tako, nevoljko je pristao, a s izleta se na kraju vratio oduševljen.

Iako smo obišli cijeli grad, uključujući centar, prekrasnu Nizozemsku četvrt, rusku koloniju Aleksandrovku, elitne dijelove grada u kojima žive industrijalci i bogate medijske ličnosti, većinu vremena pratila nas je kiša, pa nismo baš previše slikali.

Međutim, kad smo obilazili park Sanssouci, u kojem se nalazi nekoliko dvoraca, od kojih je najpoznatiji upravo istoimeni Sanssouci, ljetna rezidencija pruskog kralja Fridrika II. Velikog, poslužilo nas je prilično ugodno vrijeme.

Naše je razgledavanje parka započelo kod Nove palače.

Ta je palača trebala služiti ničem drugom doli hvalisanju - Fridrik II Veliki već je imao svoju rezidenciju u kojoj je sretno stolovao, ali htio je pokazati da ga Sedmogodišnji rat, iz kojeg se netom izvukao, nije osiromašio, pa je sagradio palaču namijenjenu prvenstveno prihvaćanju gostiju. No, budući da ga spomenuti rat je osiromašio, i to jako, skupe crvene cigle koje su trebale pokazati puku i plemenitim gostima da je kralj i dalje dovoljno bogat da si priušti takvu raskošnu fasadu, pazite sad, uopće nisu prave! One su, naime, bile skupe, a boja i radna snaga jeftine, pa je domišljati kralj zaključio da mu je lakše dovesti majstore koji će na vanjske zidove jednostavno nacrtati cigle, vjerujući da nikad nitko neće prići palači i vrškom nokta strugati po površini. To bi nekako bilo nepristojno kad vas jedan kralj pozove u goste. Ipak.

Iduća je stanica bio dvorac Sanssouci, čije ime doslovce znači "bez brige". To je trebalo biti - a vjerojatno je i bilo - bezbrižno utočište za kralja koji je volio dobar provod sa svojim muškim prijateljima i čije su seksualne sklonosti još uvijek predmet istraživanja povjesničara. Fridrik II. Veliki, naime, u potpunosti je zabranio prisustvo žena u ovom dvorcu; vlastitu je ženu viđao protokolarno, dvaput godišnje, a ostatak su vremena provodili u odvojenim dvorcima, a često i u odvojenim gradovima. Potomstvo, naravno, nisu imali.





Fridrik je bio neobičan lik. Osim što je, kako se dolikovalo kralju tog vremena, išao iz rata u rat, zanimao se za poljoprivredu i bavio se zaštitom životinja te bio vjerojatno prvi aristokrat koji se otvoreno odrekao lova, tvrdeći da je riječ o barbarskoj i prizemnoj zabavi.

Trudeći se spasiti vlastiti narod od gladi, isušio je pruske močvare i pretvorio ih u plodno tlo. Pritom je, doduše, uništio većinu tamošnjeg životinjskog i biljnog svijeta, ali time se ponosio; tadašnji je pogled na svijet, naime, tvrdio da je priroda divlja i da je treba pokoriti, a uništavanje ekološke raznolikosti promatralo se kao veličanstvena pobjeda čovjeka, odnosno civilizacije nad prirodom, odnosno divljinom.

Ono po čemu će Fridrik II. Veliki vjerojatno ostati najpoznatiji u njemačkoj kulturnoj povijesti jest donošenje krumpira u Njemačku i njegovo omasovljavanje. Današnja se njemačka kuhinja bez krumpira doslovce ne može zamisliti, tako da je Fridrik u očima mnogih Nijemaca pravi gastronomski heroj. On je, naime, shvatio da je krumpir rješenje masovne gladi koja je svako malo harala Europom, no znajući nepovjerljivi mentalitet svojih podanika, shvatio je da naredbe nemaju pretjeranog smisla, pa je pribjegao triku; na svoja je polja zasadio krumpir i oko njih stavio vojnike da ih čuvaju. Seljaci su, naravno, bili najprije znatiželjni, a zatim i ljubomorni, smatrajući da hrana koja je dobra za kralja ne može biti ni za njih loša, pa su se noću upućivali u akcije krađe sadnica. Vojnici su imali naredbu da gledaju na drugu stranu, tako da su krađe bile česte i masovne, a krumpir se brzo proširio Pruskom i uspješno riješio problem gladi.

Danas, u znak sjećanja na kralja krumpira, brojni štovatelji i te namirnice i Fridrika II. Velikog posjećuju njegov grob, koji se nalazi odmah kraj dvorca, i umjesto cvijeća na njemu ostavljaju krumpire.




Posljednja foto-stanica ovog izleta bit će Cecilienhof, mjesto na kojem se sastajao engleski, američki i ruski politički vrh kako bi ugovorio uvjete završetka Drugog svjetskog rata. Cecilienhof je donedavno bio hotel, a trenutačno se preuređuje. Trebao bi biti otvoren za goste početkom iduće godine.



Ono što me zaista ugodno iznenadilo jest odlično stanje i stalna održavanost spomeničke baštine iz vremena DDR-a. Iako vjerujem da ljudi iz tog doba nose nemile uspomene režima koji se nikad, nigdje i nikom ne bi smio ponoviti, s kim smo god razgovarali vrlo je smireno objasnio da zgrade, parkovi i spomenici nisu nikom ništa skrivili. Glupo ih je rušiti, mišljenje je većine, svako doba ima svoje spomenike, pa zašto ne bi i doba u kojemu se nije tako dobro živjelo? Uostalom, park Sanssouci u potpunosti je zaštićen kao najveći njemački kompleks baštine pod okriljem UNESCO-a pa je svaka promjena pod povećalom te institucije.

Ako malo bolje pogledate gornju sliku, vidjet ćete ogromnu cvjetnu crvenu petokraku; njezinu je sadnju naredio Staljin osobno, postavljajući bezumne uvjete tek tako, kako bi pokazao i potvrdio svoju političku i vojnu moć. Jer je mogao.

I posljednja slika prije potopa svih potopa...



Tko bi rekao, zar ne? Nebo je relativno vedro, a unutar dvije-tri minute pokosio nas je pljusak kakav se rijetko doživi.

Inače, zanimljivo je što nam je vodičica pričala dok nas je vodila središtem grada, pokazujući pojedine velebne gradske palače; iza vanjskih zidova mnogih od njih nema baš ničega! Budući da nije bilo interesa da se konkretnije ulaže u zgrade koje su mahom bile srušene krajem Drugog svjetskog rata i tako srušene stajale sve do ujedinjenja Njemačke, a da je grad prilično bogat, dao je urediti fasade većine zgrada, ne dirajući ono unutra - a unutra ima svega, od zaraslog grmlja do miševa i štakora. Naime, nema zainteresiranih, a ni potrebe za bilo kakvim iskorištavanjem tih lokacija, a ako ikada bude, uvijek se može obaviti restauracija unutrašnjeg prostora unutar već postojećih i uređenih vanjskih zidova. I tako, od Fridrikovih lažnih cigli sve do uređenih fasada iza kojih nema ničeg, Potsdam je često jedna velika - ali i vrlo šarmantna - kulisa i ako niste insajder zaista nećete moći znati gledate li u pravu stvar ili samo neku vrstu scenografije.


A sad svi, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Potsdam, Pruska, Njemačka, putovanje, putopis, Sanssouci, Frederik II. Veliki, krumpiri, Baština, Cecilienhof

utorak, 28.10.2014.

Berlin, treći dio - za sladokusce i gurmane

Sve što počnem, to i završim, pa ću tako i trilogiju o Berlinu privesti kraju, makar i sa zakašnjenjem. Najprije sam vas povela u šetnju gradom, zatim sam vam pokazala neke od stvari koje u Berlinu možete raditi s djecom i evo nas na kraju, naravno, na klopi, a da se previše ne udebljamo, nabacit ćemo i koju kraću šetnjicu.

Dakle, krenimo redom.


Doručak

Slično kao i u Beču, doručak u Berlinu ima gotovo kultni status. Teško je pronaći kafić koji ga ne nudi, ali za razliku od Beča i većine drugih gradova, u Berlinu ima mnogo više ljudi koji u tom doručku mogu zaista i uživati. Tamo, naravno, ima mnogo ljudi koji na poslu provode klasično radno vrijeme od devet do pet, no također je ogroman broj onih koji su takozvanih slobodnih profesija i koji sami oblikuju svoj radni dan. Berlin je grad umjetnosti, književnosti, raznih marketinških i PR agencija, glazbenika i glumaca, medija i novinara, općenito kreativaca, onih koji sami kroje svoje radno vrijeme i kojima nije problem doručkovati od 11 do 14 sati, jer rade u nekom drugom terminu. Stoga su kafići u vrijeme doručka puni ne samo studentarije i turistarije, već i brojnih lokalaca, i pritom ne mislim na onu vrstu hipsteraja koja nad svojim iBookom uz kavu i pred publikom piše svoj prvi roman, već na pripadnike svih mogućih dobnih, profesionalnih i društvenih skupina.

Iako ćete u Berlinu naići na lokale svih mogućih uglavnom američkih lanaca, čini mi se da oni nisu toliko česti kao u drugim gradovima. Mnogo je malih, nezavisnih lokala koji s ponosom ističu da poslužuju ekološki i lokalno uzgojenu hranu za, rekla bih, sasvim pristojnu lovu. Najviše ih je na Prenzlauer Bergu, dijelu grada u kojem je bio i naš hotel, pa je to možda samo moj subjektivni dojam, budući da smo tamo bili više i češće nego drugdje.

Jedan od najpoznatijih svakako je Anna Blume, zgodna kombinacija cvjećarnice, kafića i slastičarnice. Nalazi se u prekrasnoj secesijskoj zgradi, a ispred lokala je ogromna, dijelom zagrijana terasa.

Naručili smo trokatni doručak po kojem je lokal poznat, a uz njega smo dobili i košaricu svježe pečenih, još toplih peciva. Uglavnom, milina.

(Kliknite na slike ako ih želite vidjeti u većem formatu.)

Moja je preporuka, ukoliko se zaputite u Anna Blume, da prethodno nazovete i rezervirate si stol.


Ručak

Zapravo, u Berlinu nismo pojeli nijedan loš obrok - bilo na brzinu, bilo u nekom boljem restoranu, sve je uvijek bilo i više nego dobro, s vrlo korektnim i realnim odnosom cijene i kvalitete. Što se ručka tiče, preporučila bih vam dvije stvari - prva je, iznenadili biste se, kebab. Iako je riječ o tradicijskom turskom jelu, predaja kaže da je prvi njemački kiosk s kebabom otvoren upravo u Berlinu. Možete ići kod popularnog Mustafe ili u bilo koji drugi turski lokal, svejedno. Kebabi su u Berlinu zaista odlični; pecivo je nešto drugačije od lepinja u kojima se kebab servira u Austriji i za razliku od austrijskog kebaba, u kojemu je meso odvojeno od povrća, u berlinskim sam lokalima primijetila da se između slojeva mesa nalaze slojevi povrća, koji mesu daju posebnu aromu. Tu je još i obilna porcija salate, luka i umaka... Za polizati prste!

I nešto sasvim drugačije; pretpostavljam da ćete koje prijepodne provesti u shoppingu i da će Vas put navesti do poznate robne kuće KaDeWe (Kaufhaus des Westens). Na njezinoj najvišoj, šestoj etaži nalazi se prekrasan samoposlužni restoran Le Buffet, a u njemu se nudi cijeli niz različitih jela, od klasičnih njemačkih preko talijanskih do dalekoistočnih, uz i više nego solidan izbor sokova, vina i piva. Baš gledam svoje fotke, napravljene telefonom, i nijedna nije uspjela dostojno prikazati taj prekrasan ugođaj; zato kliknite na link i pogledajte fotke koje su napravili profesionalci. U tom ćete restoranu jesti doslovce pod nebom Berlina. Prekrasno.


Večera? Ne, slatkiši!

Na kraju, odvesti ću vas na Gedarmenmarkt, meni najljepši berlinski trg. Na njemu se nalaze njemačka i francuska katedrala, Konzerthaus i, u samom središtu, spomenik Friedricha Schillera.








Trg je uokviren prekrasnim nizom njegovanih kuća u čijim su prizemljima gotovo bez iznimke bolji restorani, a u jednoj od njih je poznata berlinska slastičarnica i tvornica čokolade Fassbender & Rausch.

U prizemlju je prodavaonica čokoladnih proizvoda iz vlastite proizvodnje, a u izlozima su ogromne čokoladne skulpture; tu ima svega, od berlinskih prizora do Titanica, izrađenih s nevjerojatnim smislom za detalje.









I to bi bilo to što se tiče Berlina. Uskoro putujemo dalje, a pomalo i kuhamo, odnosno pečemo. A do tada, što čekate, klik... Lajk!


P.S. Ima li netko odgovor na pitanje zašto se veličina i boja fonta mijenja nakon što umetnem prvu fotku i kako da to izbjegnem? Hvala unaprijed!

Oznake: Berlin, Njemačka, Putovanja, putopis, hrana, restorani, Anna Blume, Fassbender & Rausch, doručak, čokolada, slatkiši, slastičarnica

ponedjeljak, 02.06.2014.

Berlin, drugi dio - za djecu i odrasle

Dragi moji, evo me natrag na blogu i vodim vas, kao što sam obećala, ponovno u Berlin. Znate i sami da putujemo s nasljednicama, curkama koje imaju osam i deset godina, tako da svako putovanje dobrim dijelom posvetimo njihovim željicama. Ovaj smo put posjetili berlinski Zoološki vrt i Spectrum, dio Tehničkog muzeja posvećen eksperimentima, a namijenjen djeci sitnog zuba. Tu je bilo još par djeci milih stvarčica, ali o njima u trećem (i posljednjem) dijelu putpisa.


Dakle, najprije Zoološki vrt. Do njega nas je dovela podzemna željeznica; silazak na istoimenoj stanici znači da ćete se najprije naći licem u lice s poznatom Gedächtniskirche, protestantskom crkvom koja je teško stradala u bombardiranjima grada 1943. godine i koju su, za razliku od ostalih gradskih ruševina, redom obnovljenih, odlučili ostaviti u ruševnom stanju kako bi zorno svjedočila užasima rata. Crkva se trenutačno obnavlja; da budemo precizni, i dalje će ostati u ruševnom stanju, ali i takvu ruševnu treba je redovito konzervirati kako se ne bi posve uništila.

(Tu je, naravno, i poznati kolodvor iz knjige i filma Mi djeca s kolodvora Zoo, ali o njemu možda nekom drugom prigodom.)


A Zoološki vrt, kaj da vam velim... U biti, na putovanjima ih rijetko posjećujemo, jer ovaj naš lokalni toliko je velik i lijep da je malo onih s kojima se može mjeriti (u Maksimir odemo iz lokalpatriotsko-nostalgičnih razloga), no o berlinskom sam čula i čitala toliko pohvala da sam ga odlučila uglaviti u raspored - i zaista se isplatilo!

Rijetki su gradovi koji u samom središtu imaju ovakvu zelenu oazu; riječ je o prekrasno uređenom, velikom parku s mnoštvom životinjskih vrsta, zanimljivim tablama s informacijama, dijelu s životinjskom mladunčadi (koju, na žalost, ne smijete dirati, pa se dječica skupe oko ograde i zborno se glasaju s "Iiiiiiiii!" i "Aaaaaaa!" kad god neka ovčica, pjetlić ili zeko dođe dovoljno blizu da ga se može dotaknuti kroz ogradu. Tu su i zgodni restorani, parkić za dječju igru, klupice za odmor, ma baš sve što vam treba.














Idemo dalje u šetnju! Prethodnih smo dana vidjeli turističke must see lokalitete, pa smo kasnije imali vremena za razgledavanje i onih drugih, zanimljivih, ali ne toliko isfuranih. Jedna od njih je Groblje invalida, jedno od najstarijih u gradu, u kojemu su bili pokopani vojni veterani pruske, ali i kasnijih vojski, kao i članovi njihovih najužih obitelji. Budući da se groblje nalazilo odmah do Berlinskog zida, odnosno s njegove istočne strane, dio je bio uništen tijekom njegove gradnje, a dio tijekom kasnijih desetljeća.




Osim zida, sastavni dio granice bilo je i deset metara brisanog prostora, na njemačkom još zvanim i Todesstreifen, odnosno linija smrti, budući da su upravo na takvim dijelovima granice najčešće stradavali prebjezi iz bivšeg DDR-a. Takva se linija protezala i Grobljem invalida, što je bio još jedan od razloga njegove devastacije. Iako je ogroman dio Zida u međuvremenu srušen, vjerovali ili ne, ogroman dio još uvijek stoji, a neki su dijelovi posebno označeni i sačuvani kao spomen-područje. Dio Zida koji se nadovezuje odmah na Groblje invalida, zajedno sa stražarskim tornjem (još uvijek ukrašenim zastavom DDR-a), te brojnim tablama sa slikama i opisima političkih i povijesnih prilika od gradnje do rušenja Zida, nalaze se upravo na ovome mjestu. Tu je, naime, pala prva žrtva pokušaja bijega iz komunističkog raja, Günter Litfin, kojega su 1961. godine izrešetali pogranični vojnici DDR-a. Spomen područje posvećeno je njemu i svim drugim žrtvama podjele Berlina.






Povijest, pogotovo povijest dvadesetog stoljeća, u Berlinu je, kao što vidite, prisutna na svakom koraku. 'Ajmo mi natrag na laganije teme i veselije šetnje.

Dakle, Njemački tehnički muzej uz glavnu zgradu ima i poseban centar za djecu i eksperimente - Science center Spectrum. To je ustanova kakvu bi, po mom mišljenju, trebao imati svaki veći grad na ovom svijetu i u kakvu bi svako dijete trebalo imati priliku doći barem jednom. Nema što ovdje nije objašnjeno: slika, boje, svjetlost i optičke iluzije, zvuk, kretanje i brzina, valovi, težina, struja, magnetska polja, toplina i još sto stvari kojih se trenutačno ni ne mogu sjetiti. I, što je najvažnije, nije riječ o pec-pec-ne-diraj tipu muzeja sa zanimljivim izlošcima, a suhoparnom postavom, već o veselom i opuštenom mjestu na kojemu se svaki, baš svaki izložak smije (i treba!) dirati i isprobati.

Reći ću vam samo jedno: u Spectrum smo otišli zadnji dan. Budući da nam je let bio tek kasno poslijepodne, mislili smo posjetiti Spectrum, a zatim još malo prošetati gradom, popiti kavu i uživati u atmosferi. Međutim, ništa od toga. U Spectrumu je bilo toliko zanimljivo i zabavno (ne samo djeci, nego i nama velikima) da smo ostali do posljednje minute, a možda i koji trenutak duže. Na let smo, istina, stigli na vrijeme, no šetnju gradom i kavu zaboravite. Dakle, imate li priliku, svakako posjetite ovaj muzej, a moja bi vam preporuka bila da neizostavno odete u vještičju kuću - i to je sve što ću vam reći. (Na ulazu provjerite kad je otvorena; nalazi se na prvom katu i puštaju je u pogon samo svaki puni sat na deset-petnaest minuta.)






I za kraj današnjeg posta evo opet jedne suncozalazne fotke; na obali rijeke Spree, točno preko puta Katedrale.




U to ime pozdrav do sljedećeg čitanja, a sad brzinski klik... Lajk!

Oznake: Berlin, Njemačka, Gedächtniskirche, zoološki vrt, Invalidenfriedhof, Berlinski zid, Njemački tehnički muzej, Deutsches Technikmuseum, Science center Spectrum, putopis, putovanja s djecom

nedjelja, 04.05.2014.

Berlin - prvi dio

Nisam nestala; ako me pratite na Facebooku, znate da sam (kuc-kuc u drvo) živa i zdrava, ali nikako da ulovim vremena i koncentracije za pošteni post. Od mog posljednjeg javljanja dogodilo se mnogo toga: proslavili smo Uskrs, nasljednice su navršile osam i deset godina, ispekli smo (i pojeli) nekoliko torta i brdo kolača, a dio uskrsnog ferija proveli smo u Berlinu - pa evo koje sličke i par dojmova.

Napomena i molba prije čitanja: fotografije sam uploadala na server blog.hr-a i nemam pojma zašto su na blogu prikazane izrezano. Ako ih želite vidjeti onako kako sam ih ja slikala, molim Vas da kliknete na svaku od njih. To je bila napomena, a sad molba: zna li netko zašto su mi okomite fotke objavljene vodoravno? Na kompjutoru su mi okomite i nemam pojma što bih trebala napraviti da takve budu i na blogu. Ako netko zna, bit ću mu/joj jako zahvalna na savjetu.


Dakle, za početak - Berlin je genijalan! Stanovali smo u Prenzlauer Bergu, u bivšem istočnom dijelu grada, u kojem se nalaze nebrojeni kafići, restorani, klubovi i galerije, ali o našem kvartu idući put. Sad ću vas povesti na šetnju gradom koji smo, vjerovali ili ne, velikim dijelom obišli pješice.

Iz Prenzlauer Berga krenuli smo ravno i samo ravno do Rosa-Luxemburg-Platza, na kojem se nalazi jedno od najpoznatijih gradskih kazališta, Volksbühne Berlin. Kazalište je osnovano krajem devetnaestog stoljeća, a zgrada u kojoj se i danas nalazi sagrađena je 1914. godine.

Iduća veća stanica bila je Alexanderplatz, na kojem sam doživjela i svoj prvi flashmob, odmah ispod poznatog svjetskog sata! Došli, otplesali, otišli, samo tako.










I zatim po velebnom bulevaru Unter den Linden do Brandenburških vrata. Kažem velebnom, jer ne radi se samo o dužini i širini ulice, već i o institucijama smještenim na njoj, od Opere i Nacionalne knjižnice do raznih veleposlanstava, memorijalnih građevina i komercijalnih muzeja. Tu je i glavna zgrada Sveučilišta Humboldt, jednog od nekoliko berlinskih sveučilišta...




...a preko puta glavne zgrade nalazi se Pravni fakultet, koji je u noviju svjetsku povijest ušao neslavnom epizodom u kojoj su njegovi studenti 1933. godine inicirali i proveli u djelo poznato spaljivanje nepodobnih knjiga. Danas je to mjesto, kao i brojna druga mjesta koja su obilježila nacionalsocijalističku prošlost Berlina, obilježeno memorijalnim pločama i umjetničkim instalacijama.






Katedrala, na njemačkom Dom, nalazi se na poznatom Muzejskom otoku u gradskoj četvrti Mitte. Kako su se mijenjale većinske religije, tako je i katedrala mijenjala publiku te je od katoličke postala luteranskom, pa kalvinističkom da bi danas bila protestantska, no iako je riječ o katedrali smještenoj u glavnom gradu, ona nikad nije bila sjedište biskupa. Eto. Najprije pogled na stražnju, a zatim na prednju stranu.






Evo nas konačno i na Brandenburškim vratima, jednom od najpoznatijih razgledničarskih prizora grada. Sve donedavno nalazila su se tik do Berlinskog zida, s njegove istočne strane, a danas predstavljaju praktički središte grada. Slika koju ću vam staviti nije slikana za vrijeme ove šetnje, nego par dana kasnije, ali zbog prekrasnog zalaska sunca i oblaka iz kojih se upravo ispadao žestoki pljusak, ispale su puno ljepše. Najprije, pogled s Brandenburških vrata prema Pariškom trgu i bulevaru Unter den Linden...




...i zatim pogled na Brandenburška vrata iz bivšeg zapadnog dijela grada.




Evo nas i u bivšem zapadnom dijelu. Prva stanica: Reichstag, odnosno njemački Parlament. Savjet svima koji namjeravate posjetiti Berlin: posjetite web stranicu Parlamenta i na njoj rezervirajte svoj termin za besplatno razgledavanje zgrade, posjet kupoli ili što vas već zanima. Ja sam to pokušala napraviti tri tjedna prije putovanja, ali budući da je Uskrs očigledno turistički atraktivan, više nije bilo nijednog jedinog slobodnog termina!




Zatim smo posjetili Memorijal ubijenim Židovima Europe, poznat i pod imenom Memorijal holokausta.



(Možda nije najsretniji trenutak da vam obratim pažnju na veliki balon koji se vidi u pozadini. Riječ je o svojevrsnom mobilnom vidikovcu imenom Hi Flyer koji se nalazi u neposrednoj blizini Checkpoint Charlieja i koji smo svakako odlučili posjetiti. Međutim, budući da je riječ o balonu - iako vezanom za tlo - taj su dan zbog jakog vjetra obustavili letove, a kasnije više nismo išli u taj dio grada.)


Ovo vam izgleda kao tipična gradska novogradnja, ružnjikava i bezlična? Eeeeeek, krivo! Upravo na ovom mjestu nalazio se podzemni bunker u kojem je skončao Hitler. Zapravo je cijeli ovaj dio grada prije no što su ga u bombardiranju sravnali sa zemljom bio središte tadašnje vlasti; tu su bile zgrade brojnih ministarstava, različitih vladinih tijela i tajnih podzemnih skrovišta. Danas se tu mogu naći samo brojne spomen ploče, ništa više.




Idemo dalje prema vjerojatno najpoznatijem dijelu ostatka nekadašnje podjele Berlina na dva grada i dvije ideologije - osim samog Zida, tu je i memorijalni centar Topografija terora, napravljen u bivšim podrumima tajne policije i SS-a, vjerojatno najmračnijim podrumima nacionalsocijalističke vlasti. Mjesto od kojeg vam se ježi koža. Slike i tekst koji se pamte.






Checkpoint Charlie, vjerojatno najpoznatiji berlinski granični prijelaz, danas predstavlja vrhunac masovnog turizma; tu su brojne suvenirnice, komercijalnih muzeja ima na svakom koraku, u obližnjem dvorištu možete na par sati unajmiti šaroliko obojan trabant, na samom prijelazu za dva će se eura s vama slikati manekeni odjeveni u vojne odore, a vrhunac povijesne ironije je činjenica da je prva stvar koju ćete ugledati u bivšem američkom sektoru ništa drugo nego McDonald'sov restoran. Budući da ima terasu s koje se pruža lijep pogled na prijelaz, uzeli smo kave i sladoled i upravo u njemu odmorili noge.

Slika s bivše istočne strane grada...




...i slika s terase McDonald'sa.




Muzej Ramonesa? Rado, ali pet-šest dana je jednostavno prekratko. Drugi put.




Cijeli dan hodamo, umorni smo i polako se vraćamo u svoj kvart. Usput, tu je Djevičanski most na Friedrichsgrachtu, najstariji očuvani most u Berinu.




Put nas vodi kroz Nikolaiviertel, staro središte grada (naravno, najvećim dijelom rekonstrukirano), udaljeno samo par minuta hoda od popularnog Alexa, u kojem se nalaze brojni šarmantni restorani.




Berlinčani su ponosni na svoj grad i rado to pokazuju. Između ostalog, stolicama koje vas obavještavaju da je grad jednostavno super.




Obratite pažnju na adresu. Ovo je primjer duhovitog ugostitelja, zar ne?




Većina trgovaca prijeti snimanjem objekta, prijavama kradljivaca policiji i sličnim već viđenim stvarima. Ovaj je radikalan, ali i originalan - tko ovdje krade, umrijet će! Pa da ne kažete da niste upozoreni.




Tko kaže da vodovod i kanalizacija moraju biti dosadni?




I za kraj današnjeg posta jedan lijepi zalazak Sunca i nekoliko poznatih berlinskih građevina: Njemački povijesni muzej, Katedrala i TV-toranj.





I to je to za početak. Stay tuned, jer bit ć još Berlina, ovo je bio tek prvi dan, za zagrijavanje. A sad svi na Facebook i klik... Lajk!

Oznake: Berlin, Njemačka, putopis, putovanje, fotografije, Brandenburška vrata, Checkpoint Charlie, Alexanderplatz, Rosa-Luxemburg-Platz, Volksbühne Berlin, Humboldt Universität, Unter den Linden, dom, Reichstag, Nikolaiviertel

utorak, 15.10.2013.

Velika ljetna tura, 3. dio: dvorci Hohenschwangau i Neuschwanstein

Putovanje smo počeli na Chiemseeu, glavni dio odigrao se u Legolandu (koji smo napustili teška srca) i do povratka kući ostale su nam još samo dvije etape.

Nakon što smo se odmorili, naspavali i pojeli doručak, nastavili smo put prema jugu, kako bismo nekoliko sati kasnije došli do odredišta, mjestašca Hohenschwangau na prekrasnom jezeru Alpsee, u kojemu se nalaze dva poznata dvorca (istoimeni Hohenschwangau te mnogo poznatiji Neuschwanstein) te Muzej bavarskih kraljeva.

Planirali smo posjetiti dvorac, zatim se vratiti u obližnji gradić Füssen, u njemu večerati te nastaviti put za četvrtu i konačnu etapu, no na kraju je ispalo drugačije - rekla bih, i bolje.

Uglavnom, ne sluteći da je u dvorcima gužva čak i izvan sezone, ulaznice za dvorac Neuschwanstein nismo kupili preko interneta, a nismo ih kupili čak ni onog trena kad smo stigli u mjesto i parkirali auto, već smo najprije sjeli na terasu jednog restorana s prekrasnim pogledom na dvorac. Istina, bilo je divno i uživali smo u pogledu (i svemu ostalom), ali na blagajnu (koja je u središtu mjesta) smo stigli tek oko 13 h i - pazite sad - dobili ulaznice za termin u 16.45! Naime, u dvorac se može ući samo u određenom terminu, ovisno o tome želite li da vas kroza nj vodi živi ili audio-vodič te na kojem jeziku; grupe od desetak ljudi ulaze u razmacima od pet minuta, a sa svojom kartom možete ući samo u ono vrijeme koje je označeno na karti i semaforu te minutu kasnije. Dođite dvije minute kasnije i više nećete moći ući, bez obzira na to što imate karte. Dakle, ponovite za mnom, karte se kupuju preko interneta, unaprijed, za termin koji vam odgovara ili pak neposredno po dolasku u mjesto.


Budući da smo imali skoro pet sati za ubiti, odlučili smo prošetati do dvorca Hohenschwangaua. Riječ je o dvorcu kojeg je otac poznatog bavarskog kralja Ludovika II (nama već dobro poznatog ) napravio na ruševinama dvorca iz 12. stoljeća. To je ujedno bio i dvorac u kojemu je Ludovik II proveo svoje djetinjstvo i u kojem se zarazio ljubavlju prema bajkama i Wagneru.




Iako uspon do dvorca, promatran odozdo, djeluje dugačko i strmo, nije nijedno od tog. Blag je, staze su lijepo uređene i od središta mjesta do samog dvorca ne treba vam više od petnaest minuta, čak ni s dvoje djece koja, u dubokoj žalosti, cvile da "neeee mogu više". (Inače, bacite pogled na nebo. Meterolozi su prognozirali smak svijeta. Oluju, grmljavinu, kišu i vjetar. Opći potop i temperature vječnog leda i zime. Hm, da.)






Evo nas konačno gore! Prošetat ćemo malo oko dvorca.










Pogled s jednog Ludovikovog dvorca na drugi.




Jedna staza vodi do dvorca, a druga vraća u mjesto. No, kako bismo došli do središta, najprije moramo proći obalom jezera. Ovdje je sve puno ogromnih, šarenih vilinskih konjica, leptira i gusjenica, nasljednice su oduševljene, a mlađa me tjera da fotkam svako leteće biće koje je dovoljno tromo i nesnalažljivo da na vrijeme pobjegne.




Detalj iz mjesta.




Kupili smo povratne autobusne karte od središta mjesta do dvorca Neuschwanstein. E, to je bila greška. Cesta je, naime, uska i zavojita, a vozač slaboumni manijak kvocijenta inteligencije drogiranog pingvina koji je namjerno ulazio u zavoje nevjerojatnom brzinom, skretao u posljednji tren i s nekim svojim frendom, likom koji je stajao kraj njega, ismijavao ljude koji su u većini zavoja glasno vrištali. Mislio je da ga, budući da priča češki, nitko ne razumije. Car.

Vožnja nije bila samo opasna, nego i, jednostavno rečeno, loša. Čak i ako želite glumiti frajera, možete to učiniti na način da nikom u busu nije zlo. Ako stvarno znate voziti, je l'. A ovaj naš češki junačina nije znao. Moj se želudac popeo visoko u grlo i trebalo mu je dosta vremena da se vrati na mjesto.

No, to sad nije toliko važno. Važno je da smo se konačno dočepali toliko željenog dvorca iz bajki pa nam je za sve ostalo odjednom postalo svejedno.

Neuschwanstein je dvorac koji je Ludovik II sagradio (kao i njegov otac Hohenschwangau) na ruševinama jednog mnogo starijeg dvorca. Poput dvorca na Chiemseeu, i ovaj je trebao utjeloviti njegovu ljubav prema bajkama i umjetnosti. Za mjesto gradnje odabrana je teško dostupna litica koju je mali Ludo kroz prozor svoje dvorske sobe čeznutljivo promatrao cijelo svoje djetinjstvo, a budući da je Neuschwanstein trebao imati sve tada suvremene pogodnosti i udobnosti, ulazilo se u prilične manevre ne bi li naš kralj dobio ono što je želio - a dobio je sve, od grijanja, struje i telefona do tekuće vode! Sobe su bile uređene nevjerojatno raskošno, a svaka je predstavljala po jedno Wagnerovo djelo. Budući da je gradnja Neuschwansteina bila dugotrajna, skupa i iscrpljujuća, a Ludovik nije dugo poživio, njegovu je smrt dvorac dočekao sagrađen tek djelomično. Nakon njegove smrti odlučeno je da se ne nastavlja s onako opsežnom i raskošnom gradnjom kakva je bila zamišljena, već je ostatak manje-više skrpan tek onoliko koliko je potrebno kako bi služio svrsi. Danas je prosječnom konzumentu popularne kulture Neuschwanstein poznat kao dvorac kojim su se inspirirali Disneyjevi crtači kad su stvarali logo svoje kompanije. Ukucate li u google "Disney castle Germany" bez greške ćete dobiti Neuschwanstein kao rezultat.


Ok, gore ste. Najbolji ćete pogled imati s (klimavog, aha) drvenog mosta postavljenog iznad visoke, zaista visoke provalije, južno od dvorca. To su vam one fotke s razglednica. Pa, u to ime...






Ovo je pogled na dvorac s donje strane.




Ulaz u kompleks dvorca.




Sjećate se kad sam rekla da karte imaju svoj broj i točno vrijeme ulaska te da ne možete ući ni prije ni poslije? Ovo je monitor na kojem piše kad tko može ući. Čekamo svoj termin. Broj 504.




Slika iz dvorca nema, budući da je fotografiranje u njemu zabranjeno. U tzv. postsezoni u dvorcu i oko njega još uvijek vlada ogromna gužva. Naša vodičica, simpatična mlađa ženskica, rekla je da "sad kad je malo mirnije" ima "tek nekih osamdeset vodstava na njemačkom i isto toliko na engleskom na dan". Turisti koji pričaju ostale jezike izvan glavne sezone ne mogu dobiti živog vodiča, već se moraju zadovoljiti snimkom.

Vodstvo kroz dvorac traje otprilike pola sata. Kad dođete do kuhinje, slobodni ste ostatkom dvorca šetati koliko god dugo želite. Osim kuhinje i prostorija za poslugu, tu su još i odlično opremljene suvenirnice (zar ste sumnjali?). S prozora dvorca i na terasama slikanje je dozvoljeno.


Sjećate li se moje primjedbe o klimavom mostu iznad jaaaako visoke provalije? Kad smo bili na njemu, nismo ni sami kužili koliko smo visoko. Pogled s jedne od terasa dvorca pomogao nam je da te visine postanemo svjesni.




S dvorca do parkirališta spustili smo se pješice, iako smo imali karte za autobus. Svakome tko je u iole dobroj formi preporučila bih uspon pješice (pješaci imaju svoju stazu) ili eventualno kočijom (kočije cestu, na žalost, dijele s busovima). Obujte udobne cipele ili tenisice i udri! Uspon traje 20-30 minuta, ovisno o tempu vašeg hoda.

Inače, staza kojom smo se spuštali bila je prepuna minijaturnih žabica koje su nasljednice strpljivo, jednu po jednu vraćale u šumu, kako ih ljudi ne bi zgazili. Bile su jako slatke. Kad sam im nešto kasnije rekla da su, zapravo, trebale poljubiti barem jednu od tih žabica (dvorac je u blizini, žabac-princ, je l'), reakcija je bila, pa, burna.

I to je to za danas. Ubrzo smo sjeli u auto i krenuli prenoćiti u... Saznat ćete!


Klik... Lajk!

Oznake: dvorci, Hohenschwangau, Neuschwanstein, Ludwig II, Ludovik II, Bavarska, Njemačka, putovanje, izleti, obitelj

srijeda, 09.10.2013.

Velika ljetna tura, 2. dio: Legoland

Evo nas konačno i na drugoj etapi (od četiri) naše velike ljetne ture i glavnom cilju putovanja (sve ostale destinacije nalijepili smo naknadno, u stilu kad nam je već usput...) - Legolandu!




Ideja da odemo rodila se još na proljeće i od tada smo malo po malo planirali, raspitivali se kod frendova koji su i sami bili, istraživali rute i uživali u pripremama. Nasljednice sve do tjedan dana prije puta nisu imale pojma kamo idemo, znale su samo da ih zadnji tjedan ferija čeka iznenađenje i da ima veze s putovanjem u inozemstvo.

Odakle da počnem? Možda od tehnikalija i praktikalija. Njemački Legoland (osim u Njemačkoj, Legoland parkovi postoje u Danskoj, Engleskoj, Kaliforniji, Floridi i Maleziji) smješten je u Bavarskoj, blizu grada Günzburga. Pokraj parka je i Legoland Feriendorf, odnosno vlastito hotelsko naselje, u kojem nismo odsjeli, jer su cijene u našem terminu bile opako visoke. Stoga smo se odlučili za noćenje s doručkom u jednom manjem, obiteljskom hotelu u mjestašcu udaljenom 8 km. Ta je regija dobro pokrivena hotelima, a mnogi od njih imaju i ugovore s Legolandom, tako da na kombinaciju noćenja i ulaznice dobivate određene popuste; sve to možete istražiti na navedenim web stranicama. Mi smo hotel našli neovisno o Legolandu.

Što se tiče samih ulaznica, uvijek ima nekih ponuda, popusta i aranžmana, ali stalno se mijenjaju. Namjeravate li posjetiti Legoland, taj ćete dio morati istražiti sami. U našem terminu, kupovina ulaznica preko interneta osjetno prije termina uštedjela nam je preko trećinu ukupne cijene. Ulaznice kupljene online i isprintane pokazale su se praktičnima i stoga što njihovi vlasnici ne moraju čekati u redovima na blagajnama, nego ih elegantno zaobiđu i jednostavno uđu. Ista je stvar i s plaćanjem parkinga. Možete ga platiti na izlazu iz parka, čekajući u dugačkoj koloni auta, a možete se dovesti ravno do rampe za aute s unaprijed plaćenim parkingom i za pola minute ste vani. Cijena je ista, čekanje nije.

Iduća caka na koju biste trebali obratiti pažnju su termini i dužina čekanja u redovima. Svaka atrakcija ima izvješeno vrijeme čekanja u redu, tako da možete unaprijed vidjeti želite li čekati ili ne. Postoji i nekoliko vrsta posebnih propusnica koje možete kupiti kako biste preskočili čekanje, pa ovisno o tome koliko platite, takvu ćete privilegiju imati (recimo, s jeftinijom ćete si moći rezervirati mjesto u redu, a da ne stojite fizički u njemu, što vam omogućuje da to vrijeme potrošite negdje drugdje, a sa skupljom ćete jednostavno proći mimo ljudi koji čekaju i bit ćete prvi u redu). Takve su propusnice bolesno skupe i mi smo izračunali da nam se više isplati doći u terminu koji lokalnom stanovništvu ne odgovara (kao što je napisano u prethodnom postu, u mnogim je njemačkim saveznim državama tada već bila počela škola) i kada gužve nisu velike. Mnogi naši frendovi iskoristili su proljetne produžene vikende (Tijelovo i Duhove) za posjetu Legolandu i tada su čekanja za svaku pojedinu vožnju ili što već bila po 45 minuta. U takvim se situacijama plaćanje propusnica isplati, jer ćete inače provesti dva dana stojeći u redovima, čekajući, a kući se vraćate prilično mlakih dojmova. Međutim, u vrijeme kad smo mi bili, na prosječnu se atrakciju čekalo između 5 i 10 minuta, a na samo dvije je red bio toliko dugačak da je iznosio 15-20 minuta.

I što još od ovih organizacijskih stvari? Dakle, park je odlično opremljen restoranima, kafićima, dućanima (o da, na svakom su koraku), zahodima, prematalicama za bebe i svim drugim što vam može zatrebati. Postoji i jedan dućan, prilično dobro sakriven iza nekih zgrada (ali naći ćete ga na planu parka) i otvoren tek od podneva, u kojemu je stalna rasprodaja. U njemu smo nasljednicama, dok nisu bile s nama, uspjeli kupiti ogromnu Lego Friends kuću za pola cijene (nju će im za koji mjesec donijeti mali Isusek ) i nešto odjeće iz Lego asortimana, koja je inače bezobrazno skupa, a uz popust joj je cijena, pa, pristojna i realna.

I za djecu mlađu od tri godine ima mnogo sadržaja, od raznih sporih vlakića do parkova i igrališta, tako da ni obiteljima s više djece različitih dobi izlet nije neizvediv.

Što se pak sigurnosti tiče, dobro je da svako dijete u džepu ima napisano svoje ime i prezime, adresu hotela i brojeve mobitela roditelja. Imate li djecu koja ne znaju njemački, bilo bi dobro uz osnovne podatke napisati i kratku poruku na engleskom te uputiti dijete da se u slučaju odvajanja od roditelja obrati najbližem zaposleniku.

Meteorolozi su nam za cijeli taj tjedan najavili loše vrijeme - hladno, vjetrovito, kišovito i čak olujno. Prvi dan putovanja i boravak na Chiemseeu iznenadili su nas; bilo je poluoblačno i vjetrovito, ali ne neugodno i hladno, dapače. Na kraju su baš svi dani tog tjedna bili suhi, uglavnom poluoblačni i vrlo ugodni. Budući da smo putovanje planirali (i platili) dosta unaprijed, loša prognoza nije nas mogla ni smjela omesti. Za slučaj kiše planirali smo brojne aktivnosti u zatvorenom, tako da smo najprije obilazili one na otvorenom, sve čekajući tu najavljenu kišu da obiđemo i ove druge. Na kraju smo ih obišli tek drugi dan, ne zbog lošeg vremena, nego zato što nam je bilo žao propustiti ih.


O Legolandu ukratko: ne mogu vam ni izdaleka opisati svoje oduševljenje!

O Legolandu naširoko... Nastavite čitati!


Za početak boravka preporučila bih vožnju nekim od vlakića, kako biste uopće dobili dojam o veličini parka i o tome što je gdje. (Naravno, na svakom ćete koraku naći plan s atrakcijama, ali vožnjama ćete dobiti osjećaj za prostor.) Vlakića je nekoliko vrsta, postoji i jedan jako spor, prilagođen maloj djeci i kukavicama , čije su tračnice dignute na par metara od zemlje, a postoji i vidikovac visok 50 metara s kojeg ćete također lijepo vidjeti cijeli park. Dakle, first things first, orijentacija!




Pa vožnja čamcem, zašto ne? (Ono visoko u zraku što se vidi u pozadini druge slike, to je jedna od najboljih stvari u Legolandu, nekakva sprava koja vas digne toliko visoko i koja se kreće toliko brzo da imate osjećaj da letite. Starija nasljednica joj se stalno iznova vraćala.)






Naravno, Legoland ne bi bio Legoland kad u njemu ne bi bilo raznih figura, maketa i svega život napravljeno od, naravno, Lego kockica. Takve se stvari nalaze doslovce na svakom uglu; gdje god pogledate, pronaći ćete neki detalj, uglavnom izuzetno duhovit. Međutim, otprilike u središtu parka nalazi se poseban dio s minijaturama različitih krajolika i gradova te sedam scena iz "Ratova zvijezda". Tu su Venecija, Nizozemska, brojni prizori iz Njemačke (Berlin, Frankfurt, dvorac Neuschwanstein), Švicarska... Kockice su međusobno zalijepljene, ne zato što inače ne bi držale, nego zato što, vjerovali ili ne, ogroman broj ljudi proba skinuti kockicu-dvije, ne bi li ih strpali u džepove. Uz to, sve je lakirano kako bi boje ostale što postojanije.

Na svakom od tih modela ima dosta pokretnih dijelova; primjerice, u Veneciji gondolijeri voze gondole (i pjevaju!), na aerodromu vatrogasci žure ugasiti požar i usput špricaju vodom (da, vas koji stojite sa strane), a ispred zgrade njemačkog Reichstaga Angela Merkel i Barack Obama idu šeću simo-tamo, a oko njih je hrpa novinara, policije i ljudi iz osiguranja.

Evo samo jednog dijela Venecije. (Obratite pažnju i na krajolik. U Hrvatskoj i Austriji je još bilo pravo ljeto, a u Njemačkoj je drveće već crvenkasto.)




Allianz Arena je najveći ikad napravljen Lego-model. U njemu je više od milijun kockica, a rađen je prema izvornim arhitektonskim nacrtima, precizan do posljednjeg detalja. (Sad, pitam se koliko je to pametno... Potencijalnim teroristima sve je pruženo na dlanu, čak i bolje nego u originalu, jer je manje i preglednije.)




Minhenski aerodrom također u potpunosti odgovara originalu. Ako ne kužite što sam mislila kad sam rekla da je sve puno duhovitih detalja, skužit ćete pogledate li malo bolje fotku presjeka aviona. Stjuardesa i pilot u akciji.






Ratovi zvijezda, jedna od scena.




(Mlađa nasljednica pitala je što čovjek treba biti po zanimanju da bi dobio posao slaganja kockica u Legolandu.)


Dvaput dnevno na otvorenoj kazališnoj pozornici nastupaju akrobati iz Kineskog nacionalnog cirkusa. Što da vam kažem, osim da su savršeni. Ostadosmo bez daha, više puta u vrlo malo vremena.




Park je organiziran u tzv. tematske svjetove, a jedan od njih je Atlantis. Riječ je o putovanju podmornicom u akvarij u kojem se nalaze ribe u kombinaciji s Lego-figurama (recimo, kosturom koji stoji kraj škrinje s blagom). Akvarij je napravljen kao tunel i stvarno odlično izgleda, a u izlaznom su dijelu dva manja akvarija s piranama, koji u sredini imaju udubinu u koju se možete uvući, pa izgleda kao da ste s njima u vodi. Malo spooky, ali totalna fora.






Egipatski svijet također je tu. Riječ je o vožnji autićima kroz polumračni tunel. Opremljeni ste laserskim pištoljem kojim morate pucati u osvjetljene ciljeve. Ciljevi su obilježeni zelenom, plavom i crvenom bojom, a svaka boja vam donosi određeni broj bodova. Kad je vožnja gotova, na izlazu vas čeka rang-lista ljudi koji su bili istovremeno u tunelu. Nije da se hvalim, je l', ali yours truly je uporno i uporno pobjeđivala. I to ne za male razlike u bodovima.




Ako se namočite (a namočit ćete se), odmah pokraj su ogromne kabine-fenovi u kojima ćete se i osušiti.




Sve, baš sve je ukrašeno figurama od Lego kockica. Recimo, vožnja vlakićem kroz "prašumu" ili vožnja kanuom kroz amazonski krajolik... Tih je figura toliko mnogo i tako su fenomenalno napravljene da ih na kraju skoro prestanete percipirati i postanu vam skroz normalne.




Ovo je ulaz u dvorac iz kojeg kreće jedan od dva najbrža i najviša roller coastera (postoji li hrvatska riječ?) u Legolandu...




...Ovaj!




Što se tiče vožnji, starija nasljednica i mužić odmah su sve isprobali, a mlađa nasljednica se bojala, pa sam za to vrijeme s njom išla na neke mirnije stvari. U ovaj smo dvorac zalutali, jer nismo kužili kamo vodi. Kad smo sjeli u vlakić, najprije smo se vozili unutrašnjošću dvorca, kadli se sve zamračilo, vlak je dobio na brzini i... Vuuuuš! Eto nas vani, deset-petnaest metara od tla. Mlađa nasljednica je najprije zavrištala, a znate što je prvo rekla nakon što je vožnja završila? "Ja bih opet!" Uglavnom, led je bio razbijen i od tog smo trenutka svi mogli na sve, što smo obilato iskoristili.


Svaki puni sat u kinu počinje film u 4D. Što je 3D znate, a četvrta dimenzija je vjetar koji puše dok glavni junak juri ulicom, kapljice koje padnu na vas kad si netko obriše znoj ili pjenica koja se spušta sa stropa kad u filmu pada snijeg. Uglavnom, fora. (U Beču smo bili i u 5D kinu, tada se još i stolice okreću i tresu u skladu s radnjom filma.)






Jedna od dvije stvari koje se dodatno plaćaju (3 eura po djetetu, ali budući da je mlađa nasljednica bila ispod dobne granice, a opet dovoljno velika da je prime, nama su naplatili samo za jedno dijete) je radionica iz robotike u Mind Storms centru. Traje nekih 45 minuta, koje smo iskoristili za ranijespomenutu opskrbu božićnim darovima i brzinsku bezdjecnu kavu.




Druga stvar koja se naplaćuje (5 eura po djetetu) je autoškola. Djeca najprije dobiju dvadesetominutni tečaj osnovnih pravila ponašanja u prometu, a zatim ih puste da se električnim autima voze po prekrasno uređenom poligonu, na kojem posebno veselje predstavlja praonica, jer vas tu i pošpricaju. Za kraj svako dijete dobije vozačku dozvolu koja izgleda identično njemačkoj, jedino što je kao ime zemlje navedeno "LL" (Legoland).


Legoland se može iskoristiti i za učenje, što se na više mjesta s ponosom ističe. Tako ćete kraj brojnih atrakcija pronaći table s objašnjenjima fizikalnih fenomena na kojima su atrakcije zasnovane. Jednostavnim, dječjim rječnikom i s primjerima iz svakodnevnog života.




Što se zatvorenih prostorija tiče, ima i dosta mjesta na kojima jednostavno možete slagati nešto od kockica. Mi smo neko vrijeme proveli slažući svatko svoj auto. Na kraju aute možete pustiti na laganoj nizbrdici, na stazi na kojoj se mjeri prolazno vrijeme. I opet je moj bio najbolji (a muž mi je inženjer, ccc).




Evo još jedne duhovite figure: bakica hrani golubove, a iz torbe joj izviruje knjiga na kojoj piše "Recepti s golubovima".




Postoji i Lego Factory, mjesto na kojem možete pogledati cijeli proizvodni proces kockica, a tu je i tvornički dućan, u kojem kupujete u rinfuzi koliko god i čega god želite. Nema veličine, debljine ili boje koje ne postoje. Cijena je 9 eura za 100 g, a vi miješajte kako god želite. Osim toga, tzv. Lego-ljudi prodaju se u dijelovima, tako da možete kombinirati kapu od jednog s glavom od drugog, trupom od trećeg, nogama od četvrtog... Granica je samo vaša mašta (i debljina novčanika).




Što da vam još kažem? Park se zatvara u 18h, ali dućani i restorani ostaju otvoreni još sat vremena. Nas je do te mjere prao adrenalin da sve do tada nismo bili gladni (ok, doručkovali smo zaista obilno i djeci ponijeli perece, ali ipak...). U parku vlada fenomenalna atmosfera, pojačana nabrijanom muzikom s jakim rifovima na gitari koja se u skoro svugdje vrti stalno ispočetka, ali vam na neku neobičnu foru nikad ne dosadi. Oba smo puta "ručali" tek nakon zatvaranja svih vožnji i kina, oba puta u istom restoranu i oba puta bili prezadovoljni okusom hrane, veličinom porcija i cijenama, koje su i više nego u redu.

I, eto, to je to.

Skoro smo se svi grupno rasplakali kad smo odlazili, a nasljednice su već izjavile da bi iduće ljeto rado posjetile engleski ili danski Legoland (još im nismo otkrili tajnu da Legoland parkova ima i na drugim kontinentima, zasad znaju samo za ove gdje su im bili frendovi) i spremne su se odreći svih mogućih poklona u ime štednje. Vidjet ćemo.

Posljednji pogled za ovaj put s izlaza iz parka. Šmrc.





Ajmo, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Legoland, Bavarska, Njemačka, izlet, putovanje, putopis, Günzburg

četvrtak, 03.10.2013.

Velika ljetna tura, 1. dio: Chiemsee

Dragi moji, ako ne želim dočekati božićne blagdane pišući o ljetnim izletima, jednostavno ću nekolicinu morati preskočiti. Vjerovat ćete mi na riječ da su bili prekrasni i zabavni, zar ne? Ali ono što ni u kom slučaju ne želim preskočiti jest naša velika ljetna tura, na koju smo otišli posljednji tjedan ferija.

Dakle, riječ je o iznenađenju koje smo odlučili prirediti djeci i planirali ga doslovce mjesecima. U tu smo svrhu štedjeli i svu lovu koju su nasljednice dobile za rođendan i slične prigode, imajući na umu da su doživljaji i uspomene u široj perspektivi mnogo bitniji od petnaeste barbike ili nečeg sličnog.

Zbog obaveza koje smo tijekom ljeta imali, odlučili smo se za posljednji tjedan ferija. Ovo je putovanje ujedno trebalo biti i highlight ljetnih praznika, pa je na neki način i prirodno da smo ga čuvali za posljednji tjedan. I još jedan važan razlog jest taj što je u većini njemačkih saveznih država taj tjedan već počela nastava, što je značilo manje prometa na cestama, manje gužvi na autoputu, a bome i tamo gdje smo se zaputili.

No, kako to obično biva, kad negdje putujete, proučavate kartu, gledate gdje je što, pa kažete "hm, usput će nam biti to... i to... i to, pa zašto ne bismo stali" i tako je ono što smo trebali obaviti u tri dana naraslo na gotovo cjelotjedno putovanje, a ja ću vam ga opisati etapu po etapu.

Najprije, na preporuku jednog prijatelja, zaljubljenika u dvorce i vrsnog poznavatelja povijesti europskih kraljevskih obitelji, odučili smo posjetiti jezero Chiemsee, koje se nalazi otprilike na pola puta između Rosenheima i Salzburga, a kojeg rado nazivaju bavarskim morem. Osim što je jezero veliko i lijepo, na njegovom najvećem otoku nalazi se dvorac kojeg je bavarski kralj Ludovik II (u izvorniku Ludwig II) dao napraviti po uzoru na francuski Versailles.

Za sirotog se Ludovika pričalo da je bio lud ili barem luckast, iako nikakva duševna bolest nije bila službeno dokazana. Bio je megaloman, zaljubljenik u bajke i Wagnera, imao je love i gradio dvorce, ispunjavajući si tako želje poput razmaženog djeteta. Danas dvorci koje je dao sagraditi privlače milijune turista godišnje i donose Bavarskoj ogromne prihode, pa je Ludovik još uvijek, vjerojatno stoga što se njegova simpatična ludost pokazala rentabilnom turističkom investicijom u budućnost - jedna od omiljenih lokalnih povijesnih ličnosti.


Uglavnom... Ubrzo nakon što smo prešli austrijsko-njemačku granicu, dočekala nas je, tko-što, gužva na autoputu. Istina, ne onako strašna kakve znaju biti usred sezone, ali ipak.




Na sreću, nismo stajali na mjestu, ali vozili smo 20-30 km/h, pa si možete zamisliti kojim smo puževim korakom napredovali. Kad bismo uspjeli ubaciti u četvrtu, činilo nam se da jurimo. Cilj nam je bio gradić Prien, odakle voze brodovi za Herreninsel, otok na kojem se nalazi spomenuti dvorac. I evo nas u Prienu. Konačno. Ovako izgledaju dokovi.




Velikim slovima piše da je zabranjeno hraniti ptice. Malima je objašnjeno zašto.




Pogled na pučinu.




Kud plovi ovaj brooood...




I evo nas na otoku!




Priroda je prekrasna. Razmišljamo kako da dođemo do dvorca - ponuđeni su vlakić i kočije, ali šetnja ne traje dugo, vrijeme je dobro (doduše, mrvicu oblačno, ali vrlo ugodno) i odlučujemo, nakon duge vožnje, protegnuti noge.




Ovo je navodno otok šišmiša. Ehm... Nije me ta informacija baš oduševila. Nasljednice ciče od sreće.




Šumski puteljci.




I, evo ga, dvorac! Ogroman, pompozan, veličanstven.






Ludovikova je ideja bila sve, do najsitnijeg detalja, prekopirati iz Versaillesa. Dvorac nije dovršen, pa tako ni plan o kopiranju koji je, meni barem, skroz bezveze. Imajući na umu da je Ludovik imao bogatu maštu, a istodobno i vrlo praktičan način razmišljanja (što dokazuje podatak da je ravnopravno s arhitektima sudjelovao u projektiranju dvorca Neuschwanstein) i sredstva da isfinancira baš svaku svoju ideju, šteta je što nije odlučio sagraditi nešto originalno. No, dobro. Uživajte u bavarskoj verziji Francuske.








I pogled iz dvorca prema jezeru.




Dvorac se zatvorio već u 18 sati, pa nam nije preostalo ništa nego da se još jednom prošetamo otokom (koji, usput budi rečeno, iako najveći od tri, nije pretjerano velik). Usput smo vidjeli i ove ljepotane.




Do polaska posljednjeg broda i povratka na kopno imali smo više od sat vremena. Mislili smo pojesti večeru na otoku, u restoranu s ogromnom terasom i prekrasnim pogledom na jezero, međutim, ništa od toga. Sve na otoku, ponavljam, baš sve (restoran, kafić, suvenirnica), zatvara se istodobno, u 18 h, tako da vam ne preostaje ništa doli da odete do obale, porazgovarate s patkama i labudovima, bacate kamenčiće u vodu i čekate brod. Naravno, ne idete na posljednji, nego na prvi koji dođe.

I nemojte misliti da smatram da je za dobar doživljaj nužno trošenje novca - ali smiješno je kad ste zatvoreni na otoku na kojemu nema baš ničega, čak ni aparata na kojem biste mogli kupiti bocu vode i nešto za grickanje. Imajući na umu nevjerojatno velik broj turista koji posjećuju ovaj dvorac, mislim da bi im se isplatilo držati lokale otvorenima do polaska posljednjeg broda ili barem opremiti pristanište aparatom s pićima i sendvičima. Mi smo bili baš razočarani što ne možemo pojesti večeru u toj ljepoti. Putovali smo satima, a pred nama je bilo još nekoliko sati putovanja do konačnog odredišta.


Niš, dočekali smo svoj brod...






...i vratili se u Prien.

Međutim, i tamo je sve bilo zatvoreno - baš sve. Svaki kiosk, suvenirnica, dućančić... Nasljednice su htjele poslati razglednice svaka svom razredu, ali nismo ih uspjeli kupiti. Na kraju smo se razočarano ukrcali u auto, večeru pojeli negdje usput i nastavili putovanje...





A sad svi - klik... Lajk!

Oznake: putovanje, putopis, Njemačka, Chiemsee, Herreninsel, Herrenchiemsee, Bavarska

četvrtak, 03.07.2008.

Proljetne skitnje Njemačkom: Oldenburg

Eh da, mužić je uspio spasiti fotke s eksternog diska te ostao u milosti svoje nježne ženice (čitaj: mene ) i izbjegao neugodne pute hude sudbe kojima bi morao koračati u slučaju da su slike zauvijek nestale. Vi, pak, dobivate nekoliko nastavaka naših proljetnih putešestvija Europom, uz ispriku zbog loše kvalitete slika: budući da je stari nam fotić ispustio dušu i preselio se na vječna lovišta pokojnih tehnikalija (kad malo bolje razmislim, u zadnje vrijeme nam je riknulo dosta toga: fotić, disk, perilica te širem puku već poznata zahodska školjka), prije nego što smo kupili novi, slikali smo mobitelima, koji su izreklamirani kao vrhunski fotići, no krajnji rezultat definitivno nije nešto. No dobro, uspjela sam odabrati nekoliko koliko-toliko pristojnih fotki, pa uživajte.

Put, odnosno, moj posao odveo nas je u Oldenburg, jedan od dva istoimena njemačka grada. Oldenburg u kojemu smo mi bili osjetno je veći od drugog Oldenburga, ima nešto više od 150 000 stanovnika i u svrhu razlikovanja označava se s dodatkom "in Oldb". Riječ je o slikovitom gradiću u Donjoj Saskoj, udaljenom četrdesetak kilometara od Bremena, koji je kroz povijest bio središtem lokalne uprave, grofovije i kasnijih oblika državnog organiziranja, a danas je dijelom metropolitske regije Bremen/Oldenburg, jedne od jedanaest takvih u Njemačkoj.


Krenuli smo avionom iz, vjerovali ili ne, Bratislave...



...i sletjeli u Bremen.




Na žalost, o samome vam gradu ne mogu puno napisati: tek sam prvi i posljednji dan svog boravka uspjela prošetati središtem, dok sam ostale dane praktički od jutra do večeri boravila na konferenciji na samom rubu grada, odakle je bilo relativno komplicirano u stankama za ručak skoknuti do grada, pa nisam ni pokušavala. Utjehu sam potražila u obližnjem shopping centru, u koji su nas domaćini vodili na ručkove, a ni ubijanje ostatka slobodnog vremena nije bilo preproblematično. Naravno, mužić i nasljednice za to su vrijeme uživali po gradskim parkovima i u šetnjama, a apsolutni vrhunac gušta bio je hotelski bazen.

Vrijeme je bilo ludo: unutar sat vremena izmijenila bi se tri godišnja doba, proljeće, ljeto i jesen. Na sreću, nije bilo snijega, no da je i pao, ne bih mu se previše začudila. Rekla bih da je krajem ožujka i početkom travnja, kad smo putovali, u tom dijelu Njemačke gotovo sve moguće. A sad u šetnju...


U susjedstvu našeg hotela, u rezidencijalnom dijelu grada, nalazila se protestantska crkva.




Oldenburg je proglašen njemačkim gradom znanosti za 2009. godinu, što nije mala stvar, imajući na umu brojne veće i poznatije gradove i sveučilišta koji redovno konkuriraju za tu titulu. Iako smo ga posjetili tek početkom 2008., znači, punih godinu dana ranije, cijeli je grad bio u pripremama za svoju nadolazeću funkciju: ukrašavali su ga plakati, organizirane su brojne izložbe, u pripremi su konferencije, znanstvene tribine i susreti svih vrsta. Imala sam priliku razgovarati s ministrom znanosti Donje Saske, koji je bio osobito ponosan, budući da je tek dvije godine ranije istu titulu dobio Braunschweig, također donjosaski grad.






I, konačno, evo nekoliko slika iz šetnje središtem grada, fotkanih netom nakon prestanka kiše. Grad nije velik, vrlo je ugodan za šetnju i kavicu na suncu (da, i to smo uspjeli doživjeti, usprkos čestim kišama). Međutim, ono što mi se nikako ne sviđa jest opsada središta globalnim ugostiteljskim lancima: gotovo cijela pješačka zona prepunjena je masovnim, posvuda istim kafićima i restoranima, od McDonald'sa i Burger Kinga nadalje. Naravno da postoje i klasični kafići s lokalnim ugođajem, no nema ih mnogo i slobodan stol na njihovim terasama doslovce je nemoguće pronaći (na slikama su terase poluprazne, jer je kiša tek prestala padati).










U idućem nastavku idemo dalje.

Oznake: Oldenburg, Njemačka

srijeda, 25.10.2006.

Hik, štuc, podrig, povrać

Dakle, naslov se, pogađate, odnosi na najveći pivotulum Europe, a možda i svijeta, 173. po redu Oktoberfest. Iako u nazivu ima ime mjeseca listopada, poznata se lokalačko-prežderavačka manifestacija održava krajem rujna i početkom listopada i tijekom tih par tjedana u München se svake godine slije šest do sedam milijuna turista. Usporedbe radi, kad turistički djelatnici lijepog nam mora našega sezonu smatraju uspješnom, tada na cijeloj njegovoj obali i pripadajućim mu otocima tijekom nekoliko mjeseci gostuje oko milijun duša. Tek toliko da dobijete feeling kolika je to količina ljudi u jednom gradu. Odjednom.

Naši su se domaćini žalili da su hotelijeri višestruko povisili cijene hotela, jerbo je navala i to si jednostavno mogu dozvoliti, te nam debelo ranije rezervirali sobe u solidnom hotelu s tri zvjezdice u neposrednoj blizini sveučilišta i pješačke zone, no čak je i prigodno poskupjela soba bila najmanje dvostruko povoljnija od sobe iste kategorije u Beču, u kojem biste za tu lovu mogli dobiti tek ubožničku izbu u malom pansionu neke opskurne četvrti. Eh, blažene minhenške cijene.

Prostor na kojem se odvija Oktoberfest izuzetno je velik. Budući da nikad nisam bila dobra u odokalnoj procjeni veličine neke površine ili broja ljudi na istoj, bolje da se ne bavim ćoravim poslom i dajem vam krive podatke, pa neka ostane na tome da je sve to skupa ogromno. Dakle, do Wiesna, kako se zove taj dio grada, voze brojne linije autobusa, S-Bahna i U-Bahna te o tome na kojoj strani uđete ovisi i prvi dojam koji ćete dobiti.


Naš je prvi dojam bio - vašar. Stigosmo u dio Wiesna prepun svjetlucavih vrtuljaka, sprava za izazivanje povraćanja okretanjem na sve strane na visini od pet metara, hali-galija i kojekakvih čudesa. Naravno da je sve bilo, kao što jednoj Njemačkoj dolikuje, složeno u široke, uredne ulice omeđene upicanjenim štandovima na kojima se prodavalo, naravo, pivo, ali i kobase, lepinje, sva moguća druga klopa, suveniri i nezaobilazna licitarska srca.






Eto, iskreno priznajem da smo na prvu loptu bili malo razočarani. Sa svakog je vrtuljka dolazila glasna muzika, naravno, različita od susjedne. Sve je bilo šareno i blještavo, ali nimalo onome što smo navikli vidjeti na televizijskim reportažama. Očekivali smo raspjevane gomile pijanih mišićavih plavokosih arijevaca rumenih obraza i razdrljenih košulja , a dočekalo nas je mnoštvo pubertetlija koji su teturali, pijaniji od vožnji svim tim čudima, nego od piva, za koje nismo primijetili da baš teče u potocima. Kad smo već kod pijanih pubertetlija, nemrem odoljeti a da vam ne stavim sliku ovog totalno ubijenog malca, kaj nije legendaran?




A kad smo kod ljudi, iznenadilo me koliko je njih odjeveno u bavarsku nošnju. I ne, nisu to samo tradicionalno odgojeni stanovnici obližnjih sela i manjih gradova u pohodu na lokalnu metropolu, nego moderni mladi ljudi izbušenih noseva, ušiju, obrva i tkoznačegajoš, s hrpom tetovaža i, eto, u kožnim hlačama na tregere i sa šeširićima ukrašenima izvezenim runolistima.






Međutim, Bogu hvala na našim divnim domaćinima koji su nam odmah objasnili da sve to nije ono što Oktoberfest čini Oktoberfestom te nas odveli u sasvim drugi dio Wiesna, s građevinama koje oni nazivaju šatorima, a koje meni djeluju poput pravih pravcatih kuća. Ogromnih.






Zbog veličine svega skupa nisam uspjela poloviti koliko je tih šatora, no rekla bih da su u pitanju deseci, a rečeno nam je da se u svakom od njih nalaze tisuće ljudi. I tu zapravo dolazimo do onog što očekujemo od Oktoberfesta. Pivo zaista počinje teći u potocima, ljudi teturaju i urlaju, ne znate grle li se jer se vole ili jer se pridržavaju, zrakom se ore zvukovi limene glazbe i pjevanja bez sluha. Svaki šator ima nekoliko ulaza i izlaza na kojima stoje zaštitari i veće skupine puštaju unutra tek kad određeni broj ljudi izađe, kako ne bi došlo do pretrpavanja. No, uza svu tu brigu, svaki je šator popunjen do posljednjeg mjesta.


A unutra - prizor koji morate doživjeti. Mirisi znoja i piva, zagrljeni ljudi sjajnih lica, glasno pjevanje i plesanje na stolu, muzičari na podiju u sredini prostorije i konobari koji nose po petnaest krigli odjednom. Pa, dozvolite mi da s tim slikama i završim, a vi si otvorite pivce za živce i uživajte!






I da se ne pitate što smo za to vrijeme napravili s podmlatkom - pa naravno da smo ih vodili sa sobom. Mlađa nasljednica je većinu prespavala, starija je fascinirano gledala oko sebe, pogotovo u onaj prvi vašar-dio, a budući da je oktoberfeštanski običaj da ljudi jedni drugima kupuju licitarska srca te ih vješaju oko vrata, vremenom ih je sakupila ni manje ni više nego šest komada, a yours truly je - hm, bili su to najtragikomičniji trenuci večeri - tihim glasom oprezno naručivala ein alkoholfreies, bitte.

Oznake: München, Njemačka, Oktoberfest

četvrtak, 12.10.2006.

Germanske dogodovštine

Nakon toplog i pomalo egzotičnog Tunisa vodim vas ravno u srce Europe, u jedan meni jako, jako dragi grad kojeg sam, nakon točno petnaest godina slučajne, nimalo prisilne, ali krajnje nepravedne apstinencije, prije dva tjedna uspjela ponovno posjetiti. Riječ je, naravno, o Münchenu (engl. Mjunik, hrv. Minken).

Imadoh tamo nekog posla, a budući da sam jako vezana za svoje najdraže, povedoh i njih. I tako, dok brusih mozak na svojoj konferenciji, a sve u težnji da mi nijedan jedini neurončić slučajno ne odumre, jerbo vam ja - ako već niste sami primijetili - nisam tipična mama-na-porodiljnom-koja-niš-ne-radi-osim-šetnji-gledanja-sapunica-i-žaljenja-o-nedostaku-vremena, mužić je uživao s nasljednicama po minhenskim ulicama i parkovima, na divnom, sunčanom vremenu koje nas je uglavnom pratilo.

Baš mi je drag taj grad. Iz njega su uvijek počinjale moje srednjoškolske i studentske putešestvije po Njemačkoj. U njegovim sam šarenim trgovinama kupovala divne, očaravajuće stvari kojih nekoć davno nije bilo kod nas: obleku, cipele i ploče. Aha, ploče, znate ono crno, vinilsko. Sad, naravno, nema što nema i u Hrvatskoj, a budući da živim u Beču, veći mi je problem odoljeti kupovini nego pronaći ono što želim. Međutim, München je, moram reći, i dalje shopping-meka: nisam imala previše slobodnog vremena, no ono malo trgovina koje sam obišla ostavile su me punu pravedničkog gnjeva. München je, naime, osjetno povoljniji od Beča, čega se god primite košta par eura manje: isti proizvodi u istim lancima samoposluživanja u Njemačkoj su povoljniji, hrana u restoranima za bečke je pojmove skoro pa smiješno jeftina, a pića u kafićima gotovo dvostruko povoljnija. Od svojih sam minhenških prijatelja i kolega saznala i cijene stanarine, režija i ostalih za život neophodnih stvari i usporedbom Beča i Münchena lagano se ubedirala. Eto što je bogato društvo s bogatom ponudom [uzdah].

Budući da mi je dnevni raspored bio takav da je bilo dosta stanki, a i mi smo planirali putovanje tako da smo došli dan ranije i otišli dan kasnije, ipak smo uspjeli vidjeti dosta toga, a mužić, koji je u Münchenu svojedobno proveo dosta vremena učeći jezik, dobro se sjećao svakog kutka grada i suvereno nas vodio središtem. Osim kad nas je jednom pogubio, jer mi nije vjerovao da je ono što nas zanima desno, pa nas je odveo lijevo. Ali nema veze, to sam mu otkvocala na licu mjesta, pa dug nesuvislog lutanja pogrešnim ulicma smatrajte naplaćenim.

Znam, znam, čekate slikice. Pa, evo ih.


Najprije gospodin Ludwig, bavarski kralj, i njegov vjerni konj.




Potom šetnja po Odeonsplatzu prema pješačkoj zoni. Mjesto za slike kultno je za povijest nacionalsocijalizma. Ovdje se, naime, Hitler prvi put sukobio sa silama tadašnjeg zakona. Bilo je i mrtvih, ali ništa strašno naspram onoga koje je u nastavku svoje političko-vojne karijere uspio izvesti.




Stojite li okrenuti prema Feldherrnhalleu, tj. mjestu s prethodne slike, s vaše će desne strane biti prekrasna, barokna Theatinerkirche.








Kad smo već kod crkvi, 'ajmo odmah obaviti i Katedralu, tj. Frauenkirche, punim imenom Domkirche zu Unserer Lieben Frau.








Evo pogled na Katedralu koji me poprilično dojmio: morate priznati da ova kombinacija prošlosti i tek nedavno zastarjele suvremenosti bode oči. Pitam se hoće li arhitektura posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, posebno ovako nespretno implementirana u staru gradsku jezgru, ikada biti smatrana lijepom?




U srcu grada nalazi se, kao i obično, glavni trg, Marienplatz. A njime pak dominira neogotička Nova vijećnica na čijim su tornjevima poznata zvona koja nekoliko puta dnevno sviraju, prikazujući pritom lutkama prizore iz povijesti grada.










Jeste li znali da se u Münchenu nalazi jedna od najvećih egiptoloških zbirki Europe?




Središte su grada preplavili lavovi! Aha, lavovi! Pogledajte samo ovog macana, nije li strašan?




Karlstor je jedan od ulaza u Stari grad, tj. pješačku zonu.




Obično stavljam fotke hrane, pa vas ni ovaj put ne smijem iznevjeriti. Ok, sad nema hrane, ali zato ću vam pokazati kako izgledaju divni restorani skriveni po odlično uređenim gradskim dvorištima.




Parkovi, parkovi, parkovi... München zaista ima mnogo zelenila, a središtem grada dominira ogroman Engleski vrt. Za dojmove pitajte stariju nasljednicu, ona se puno i rado igrala u njemu.








I malo romantike za kraj.




Pitate se jesmo li bili na Oktoberfestu? Hehe, morat ćete pričekati idući post.

Oznake: München, Njemačka

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31