srijeda, 25.10.2006.

Hik, štuc, podrig, povrać

Dakle, naslov se, pogađate, odnosi na najveći pivotulum Europe, a možda i svijeta, 173. po redu Oktoberfest. Iako u nazivu ima ime mjeseca listopada, poznata se lokalačko-prežderavačka manifestacija održava krajem rujna i početkom listopada i tijekom tih par tjedana u München se svake godine slije šest do sedam milijuna turista. Usporedbe radi, kad turistički djelatnici lijepog nam mora našega sezonu smatraju uspješnom, tada na cijeloj njegovoj obali i pripadajućim mu otocima tijekom nekoliko mjeseci gostuje oko milijun duša. Tek toliko da dobijete feeling kolika je to količina ljudi u jednom gradu. Odjednom.

Naši su se domaćini žalili da su hotelijeri višestruko povisili cijene hotela, jerbo je navala i to si jednostavno mogu dozvoliti, te nam debelo ranije rezervirali sobe u solidnom hotelu s tri zvjezdice u neposrednoj blizini sveučilišta i pješačke zone, no čak je i prigodno poskupjela soba bila najmanje dvostruko povoljnija od sobe iste kategorije u Beču, u kojem biste za tu lovu mogli dobiti tek ubožničku izbu u malom pansionu neke opskurne četvrti. Eh, blažene minhenške cijene.

Prostor na kojem se odvija Oktoberfest izuzetno je velik. Budući da nikad nisam bila dobra u odokalnoj procjeni veličine neke površine ili broja ljudi na istoj, bolje da se ne bavim ćoravim poslom i dajem vam krive podatke, pa neka ostane na tome da je sve to skupa ogromno. Dakle, do Wiesna, kako se zove taj dio grada, voze brojne linije autobusa, S-Bahna i U-Bahna te o tome na kojoj strani uđete ovisi i prvi dojam koji ćete dobiti.


Naš je prvi dojam bio - vašar. Stigosmo u dio Wiesna prepun svjetlucavih vrtuljaka, sprava za izazivanje povraćanja okretanjem na sve strane na visini od pet metara, hali-galija i kojekakvih čudesa. Naravno da je sve bilo, kao što jednoj Njemačkoj dolikuje, složeno u široke, uredne ulice omeđene upicanjenim štandovima na kojima se prodavalo, naravo, pivo, ali i kobase, lepinje, sva moguća druga klopa, suveniri i nezaobilazna licitarska srca.






Eto, iskreno priznajem da smo na prvu loptu bili malo razočarani. Sa svakog je vrtuljka dolazila glasna muzika, naravno, različita od susjedne. Sve je bilo šareno i blještavo, ali nimalo onome što smo navikli vidjeti na televizijskim reportažama. Očekivali smo raspjevane gomile pijanih mišićavih plavokosih arijevaca rumenih obraza i razdrljenih košulja , a dočekalo nas je mnoštvo pubertetlija koji su teturali, pijaniji od vožnji svim tim čudima, nego od piva, za koje nismo primijetili da baš teče u potocima. Kad smo već kod pijanih pubertetlija, nemrem odoljeti a da vam ne stavim sliku ovog totalno ubijenog malca, kaj nije legendaran?




A kad smo kod ljudi, iznenadilo me koliko je njih odjeveno u bavarsku nošnju. I ne, nisu to samo tradicionalno odgojeni stanovnici obližnjih sela i manjih gradova u pohodu na lokalnu metropolu, nego moderni mladi ljudi izbušenih noseva, ušiju, obrva i tkoznačegajoš, s hrpom tetovaža i, eto, u kožnim hlačama na tregere i sa šeširićima ukrašenima izvezenim runolistima.






Međutim, Bogu hvala na našim divnim domaćinima koji su nam odmah objasnili da sve to nije ono što Oktoberfest čini Oktoberfestom te nas odveli u sasvim drugi dio Wiesna, s građevinama koje oni nazivaju šatorima, a koje meni djeluju poput pravih pravcatih kuća. Ogromnih.






Zbog veličine svega skupa nisam uspjela poloviti koliko je tih šatora, no rekla bih da su u pitanju deseci, a rečeno nam je da se u svakom od njih nalaze tisuće ljudi. I tu zapravo dolazimo do onog što očekujemo od Oktoberfesta. Pivo zaista počinje teći u potocima, ljudi teturaju i urlaju, ne znate grle li se jer se vole ili jer se pridržavaju, zrakom se ore zvukovi limene glazbe i pjevanja bez sluha. Svaki šator ima nekoliko ulaza i izlaza na kojima stoje zaštitari i veće skupine puštaju unutra tek kad određeni broj ljudi izađe, kako ne bi došlo do pretrpavanja. No, uza svu tu brigu, svaki je šator popunjen do posljednjeg mjesta.


A unutra - prizor koji morate doživjeti. Mirisi znoja i piva, zagrljeni ljudi sjajnih lica, glasno pjevanje i plesanje na stolu, muzičari na podiju u sredini prostorije i konobari koji nose po petnaest krigli odjednom. Pa, dozvolite mi da s tim slikama i završim, a vi si otvorite pivce za živce i uživajte!






I da se ne pitate što smo za to vrijeme napravili s podmlatkom - pa naravno da smo ih vodili sa sobom. Mlađa nasljednica je većinu prespavala, starija je fascinirano gledala oko sebe, pogotovo u onaj prvi vašar-dio, a budući da je oktoberfeštanski običaj da ljudi jedni drugima kupuju licitarska srca te ih vješaju oko vrata, vremenom ih je sakupila ni manje ni više nego šest komada, a yours truly je - hm, bili su to najtragikomičniji trenuci večeri - tihim glasom oprezno naručivala ein alkoholfreies, bitte.

Oznake: München, Njemačka, Oktoberfest

četvrtak, 12.10.2006.

Germanske dogodovštine

Nakon toplog i pomalo egzotičnog Tunisa vodim vas ravno u srce Europe, u jedan meni jako, jako dragi grad kojeg sam, nakon točno petnaest godina slučajne, nimalo prisilne, ali krajnje nepravedne apstinencije, prije dva tjedna uspjela ponovno posjetiti. Riječ je, naravno, o Münchenu (engl. Mjunik, hrv. Minken).

Imadoh tamo nekog posla, a budući da sam jako vezana za svoje najdraže, povedoh i njih. I tako, dok brusih mozak na svojoj konferenciji, a sve u težnji da mi nijedan jedini neurončić slučajno ne odumre, jerbo vam ja - ako već niste sami primijetili - nisam tipična mama-na-porodiljnom-koja-niš-ne-radi-osim-šetnji-gledanja-sapunica-i-žaljenja-o-nedostaku-vremena, mužić je uživao s nasljednicama po minhenskim ulicama i parkovima, na divnom, sunčanom vremenu koje nas je uglavnom pratilo.

Baš mi je drag taj grad. Iz njega su uvijek počinjale moje srednjoškolske i studentske putešestvije po Njemačkoj. U njegovim sam šarenim trgovinama kupovala divne, očaravajuće stvari kojih nekoć davno nije bilo kod nas: obleku, cipele i ploče. Aha, ploče, znate ono crno, vinilsko. Sad, naravno, nema što nema i u Hrvatskoj, a budući da živim u Beču, veći mi je problem odoljeti kupovini nego pronaći ono što želim. Međutim, München je, moram reći, i dalje shopping-meka: nisam imala previše slobodnog vremena, no ono malo trgovina koje sam obišla ostavile su me punu pravedničkog gnjeva. München je, naime, osjetno povoljniji od Beča, čega se god primite košta par eura manje: isti proizvodi u istim lancima samoposluživanja u Njemačkoj su povoljniji, hrana u restoranima za bečke je pojmove skoro pa smiješno jeftina, a pića u kafićima gotovo dvostruko povoljnija. Od svojih sam minhenških prijatelja i kolega saznala i cijene stanarine, režija i ostalih za život neophodnih stvari i usporedbom Beča i Münchena lagano se ubedirala. Eto što je bogato društvo s bogatom ponudom [uzdah].

Budući da mi je dnevni raspored bio takav da je bilo dosta stanki, a i mi smo planirali putovanje tako da smo došli dan ranije i otišli dan kasnije, ipak smo uspjeli vidjeti dosta toga, a mužić, koji je u Münchenu svojedobno proveo dosta vremena učeći jezik, dobro se sjećao svakog kutka grada i suvereno nas vodio središtem. Osim kad nas je jednom pogubio, jer mi nije vjerovao da je ono što nas zanima desno, pa nas je odveo lijevo. Ali nema veze, to sam mu otkvocala na licu mjesta, pa dug nesuvislog lutanja pogrešnim ulicma smatrajte naplaćenim.

Znam, znam, čekate slikice. Pa, evo ih.


Najprije gospodin Ludwig, bavarski kralj, i njegov vjerni konj.




Potom šetnja po Odeonsplatzu prema pješačkoj zoni. Mjesto za slike kultno je za povijest nacionalsocijalizma. Ovdje se, naime, Hitler prvi put sukobio sa silama tadašnjeg zakona. Bilo je i mrtvih, ali ništa strašno naspram onoga koje je u nastavku svoje političko-vojne karijere uspio izvesti.




Stojite li okrenuti prema Feldherrnhalleu, tj. mjestu s prethodne slike, s vaše će desne strane biti prekrasna, barokna Theatinerkirche.








Kad smo već kod crkvi, 'ajmo odmah obaviti i Katedralu, tj. Frauenkirche, punim imenom Domkirche zu Unserer Lieben Frau.








Evo pogled na Katedralu koji me poprilično dojmio: morate priznati da ova kombinacija prošlosti i tek nedavno zastarjele suvremenosti bode oči. Pitam se hoće li arhitektura posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, posebno ovako nespretno implementirana u staru gradsku jezgru, ikada biti smatrana lijepom?




U srcu grada nalazi se, kao i obično, glavni trg, Marienplatz. A njime pak dominira neogotička Nova vijećnica na čijim su tornjevima poznata zvona koja nekoliko puta dnevno sviraju, prikazujući pritom lutkama prizore iz povijesti grada.










Jeste li znali da se u Münchenu nalazi jedna od najvećih egiptoloških zbirki Europe?




Središte su grada preplavili lavovi! Aha, lavovi! Pogledajte samo ovog macana, nije li strašan?




Karlstor je jedan od ulaza u Stari grad, tj. pješačku zonu.




Obično stavljam fotke hrane, pa vas ni ovaj put ne smijem iznevjeriti. Ok, sad nema hrane, ali zato ću vam pokazati kako izgledaju divni restorani skriveni po odlično uređenim gradskim dvorištima.




Parkovi, parkovi, parkovi... München zaista ima mnogo zelenila, a središtem grada dominira ogroman Engleski vrt. Za dojmove pitajte stariju nasljednicu, ona se puno i rado igrala u njemu.








I malo romantike za kraj.




Pitate se jesmo li bili na Oktoberfestu? Hehe, morat ćete pričekati idući post.

Oznake: München, Njemačka

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31