Marketing
Hik, štuc, podrig, povrać
Dakle, naslov se, pogađate, odnosi na najveći pivotulum Europe, a možda i svijeta, 173. po redu Oktoberfest. Iako u nazivu ima ime mjeseca listopada, poznata se lokalačko-prežderavačka manifestacija održava krajem rujna i početkom listopada i tijekom tih par tjedana u München se svake godine slije šest do sedam milijuna turista. Usporedbe radi, kad turistički djelatnici lijepog nam mora našega sezonu smatraju uspješnom, tada na cijeloj njegovoj obali i pripadajućim mu otocima tijekom nekoliko mjeseci gostuje oko milijun duša. Tek toliko da dobijete feeling kolika je to količina ljudi u jednom gradu. Odjednom.
Naši su se domaćini žalili da su hotelijeri višestruko povisili cijene hotela, jerbo je navala i to si jednostavno mogu dozvoliti, te nam debelo ranije rezervirali sobe u solidnom hotelu s tri zvjezdice u neposrednoj blizini sveučilišta i pješačke zone, no čak je i prigodno poskupjela soba bila najmanje dvostruko povoljnija od sobe iste kategorije u Beču, u kojem biste za tu lovu mogli dobiti tek ubožničku izbu u malom pansionu neke opskurne četvrti. Eh, blažene minhenške cijene. 
Prostor na kojem se odvija Oktoberfest izuzetno je velik. Budući da nikad nisam bila dobra u odokalnoj procjeni veličine neke površine ili broja ljudi na istoj, bolje da se ne bavim ćoravim poslom i dajem vam krive podatke, pa neka ostane na tome da je sve to skupa ogromno. Dakle, do Wiesna, kako se zove taj dio grada, voze brojne linije autobusa, S-Bahna i U-Bahna te o tome na kojoj strani uđete ovisi i prvi dojam koji ćete dobiti.
Naš je prvi dojam bio - vašar. Stigosmo u dio Wiesna prepun svjetlucavih vrtuljaka, sprava za izazivanje povraćanja okretanjem na sve strane na visini od pet metara, hali-galija i kojekakvih čudesa. Naravno da je sve bilo, kao što jednoj Njemačkoj dolikuje, složeno u široke, uredne ulice omeđene upicanjenim štandovima na kojima se prodavalo, naravo, pivo, ali i kobase, lepinje, sva moguća druga klopa, suveniri i nezaobilazna licitarska srca.
Eto, iskreno priznajem da smo na prvu loptu bili malo razočarani. Sa svakog je vrtuljka dolazila glasna muzika, naravno, različita od susjedne. Sve je bilo šareno i blještavo, ali nimalo onome što smo navikli vidjeti na televizijskim reportažama. Očekivali smo raspjevane gomile pijanih mišićavih plavokosih arijevaca rumenih obraza i razdrljenih košulja 
, a dočekalo nas je mnoštvo pubertetlija koji su teturali, pijaniji od vožnji svim tim čudima, nego od piva, za koje nismo primijetili da baš teče u potocima. Kad smo već kod pijanih pubertetlija, nemrem odoljeti a da vam ne stavim sliku ovog totalno ubijenog malca, kaj nije legendaran?
A kad smo kod ljudi, iznenadilo me koliko je njih odjeveno u bavarsku nošnju. I ne, nisu to samo tradicionalno odgojeni stanovnici obližnjih sela i manjih gradova u pohodu na lokalnu metropolu, nego moderni mladi ljudi izbušenih noseva, ušiju, obrva i tkoznačegajoš, s hrpom tetovaža i, eto, u kožnim hlačama na tregere i sa šeširićima ukrašenima izvezenim runolistima. 
Međutim, Bogu hvala na našim divnim domaćinima koji su nam odmah objasnili da sve to nije ono što Oktoberfest čini Oktoberfestom te nas odveli u sasvim drugi dio Wiesna, s građevinama koje oni nazivaju šatorima, a koje meni djeluju poput pravih pravcatih kuća. Ogromnih.
Zbog veličine svega skupa nisam uspjela poloviti koliko je tih šatora, no rekla bih da su u pitanju deseci, a rečeno nam je da se u svakom od njih nalaze tisuće ljudi. I tu zapravo dolazimo do onog što očekujemo od Oktoberfesta. Pivo zaista počinje teći u potocima, ljudi teturaju i urlaju, ne znate grle li se jer se vole ili jer se pridržavaju, zrakom se ore zvukovi limene glazbe i pjevanja bez sluha. Svaki šator ima nekoliko ulaza i izlaza na kojima stoje zaštitari i veće skupine puštaju unutra tek kad određeni broj ljudi izađe, kako ne bi došlo do pretrpavanja. No, uza svu tu brigu, svaki je šator popunjen do posljednjeg mjesta.
A unutra - prizor koji morate doživjeti. Mirisi znoja i piva, zagrljeni ljudi sjajnih lica, glasno pjevanje i plesanje na stolu, muzičari na podiju u sredini prostorije i konobari koji nose po petnaest krigli odjednom. Pa, dozvolite mi da s tim slikama i završim, a vi si otvorite pivce za živce i uživajte! 
I da se ne pitate što smo za to vrijeme napravili s podmlatkom - pa naravno da smo ih vodili sa sobom. Mlađa nasljednica je većinu prespavala, starija je fascinirano gledala oko sebe, pogotovo u onaj prvi vašar-dio, a budući da je oktoberfeštanski običaj da ljudi jedni drugima kupuju licitarska srca te ih vješaju oko vrata, vremenom ih je sakupila ni manje ni više nego šest komada, a yours truly je - hm, bili su to najtragikomičniji trenuci večeri - tihim glasom oprezno naručivala ein alkoholfreies, bitte.
Post je objavljen 25.10.2006. u 23:51 sati.