utorak, 13.10.2015.
Kulerica u tvornici snova ili čokolada gdje god se okreneš - Zotter
Ovo smo ljeto bili posvuda, između ostalog i tjedan dana u prekrasnom štajerskom gradiću Bad Gleichenbergu, u kojem smo mužić i ja uživali udvoje, dok su nasljednice bile nekoliko desetaka kilometara dalje, na ljetnom sportskom treningu svog kluba. I što smo radili, pitate se? Svašta; laganini razgledavali regiju, skoknuli do Graza, uživali u gastronomiji, išli s kave u saunu, iz saune na bazen, s bazena u šetnju, iz šetnje na večeru i tako u krug.
Između ostalog, posjetili smo poznatu tvornicu čokolade Zotter, koja se nalazi u nedalekom Berglu i koja je, kako čujem, postala čest dio programa jednodnevnih i dvodnevnih izleta iz Zagreba u Graz. Da, išli smo gledati (i jesti ) čokoladu bez djece, sram nas bilo.
Uglavnom, to je tako divan doživljaj da ga želim podijeliti s vama.
U osnovi, ulaznice bi se trebale moći rezervirati online, no Zotterovoj sam stranici pristupala s telefona (pametnog, nego kaj) i ona nam nije pružala tu opciju pa smo se jednostavno zaputili do Bergla.
Kad smo se sparkirali i krenuli prema tvornici, najprije nas je dočekao ovaj prizor (kliknite sliku ako želite da vam se prikaže u većem formatu)...
...a odmah zatim i ovaj, koji nas je, moram priznati, prilično šokirao...
Na tabli, naime, piše "Jestivi zoološki vrt". S prospekata smo znali da je u sklopu tvornice i zoološki vrt s domaćim životinjama, ali zamislili smo ga kao mjesto s dražesnim kozlićima i telićima te pokojom priglupom kokoškom koje maze razdragana dječica, a ne... Ovo.
No, na zoološki ću se vrt još vratiti.
Bio je lijep dan pa smo prije obilaska tvornice sjeli ispred ulaza na kavu. I kava je, mogu vam reći, bila stvarno dobra - kratka i jaka, takozvana kava-budnica. Usred sjedenja na sunčanoj terasi ničim izazvana zaputila sam se do blagajne pitati kako je organiziran posjet i žena mi je rekla da su baš taj dan imali nevjerojatnu gužvu i da su zbog toga umetnuli izvanredan termin koji počinje, pazite sad, za sedam minuta. I tako smo mi eksnuli kavicu, brzinski uzeli karte i ubacili se u grupu koja je upravo ulazila u kino-dvoranu.
Tu nas je pozdravio neki ljubazni gospodin, a zatim smo pogledali dva filma, jedan o povijesti tvornice Zotter, koja je od malog obiteljskog poduzetničkog projektića (koji je u međuvremenu doživio i bankrot i po drugi put krenuo od nule) došao do tvornice čokolade po kvaliteti rangirane kao osme na svijetu. Drugi film je dokumentarac o tome kako gospon Zotter, njegova žena i najmlađe dijete, tada jedanaestogodišnja kći, idu u Belize i tamo kupuju kakao direktno od proizvođača bez ikakvog cjenkanja, po fer cijenama koje uzgajivačima kakaovca omogućavaju pristojan standard i dostojanstven život. Uglavnom, filmovi ne traju dugo, ali dobri su, informativni i zabavni. Zanimljivo je da su baš svi sastojci koje Zotter upotrebljava u svojim čokoladama iz održivog biološkog uzgoja i plaćeni prema fair trade tarifi.
Nakon toga dobivate keramičku žličicu i slobodni ste kretati se po tvornici kojim god tempom želite, usput isprobavajući sve te čokoladaste divote (gospon Zotter nas je u završnoj sceni filma upozorio da tijekom obilaska i degustacije svako malo popijemo gutljaj vode i da čokoladu jedemo s puno poštovanja, jer ona nije stvorena za halapljivo gutanje, već svemirski užitak).
Prva stanica - zrna kakaa. I fakat se razlikuju od zemlje do zemlje, ne bi čovjek rekao.
I sad hodate, hodate, hodate... A pred vama su slapovi čokolade, doslovno. Bijele, skroz svijetle mliječne, pa malo tamnije, pa još malo tamnije, pa skroz tamne, pa skoro crne, pa čokolade s rižinim mlijekom, pa čokolade sa sojinim mlijekom, pa s dodacima lješnjaka ili badema, malina ili _____ (na ovom mjestu dodajte što god vam je srcu drago, od konjaka preko papaje do krupnih zrna oceanske soli ili latica provansalske lavande). I tako hodate tvornicom, probate kap tu, kap tamo (a smijete probati i tri, deset, dvadeset ili sto kapi - sve je dozvoljeno), pa popijete malo vode, pa postanete mrvicu izbirljiviji, pa komadić ovaj, komadić onaj... I svaki put mislite da je baš to što jedete savršena čokolada, baš nju kasnije morate kupiti, baš ćete nju i samo nju jesti od ovog trena sve do vječnosti, ali onda naletite na iduću, koja je još bolja i još joj lakše poklonite svoju buduću sladokusnu vjernost. I zatim na iduću. I iduću od idućine iduće.
Ovo je jedan od načina prezentiranja i serviranja čokolade - imate dva visoka stupa napunjena tablama čokolade, a na dnu je ručkica kojom si sami odlomite komadić, koji zatim pojedete. Ili dva komadića. Ili pet.
Čokolade su predstavljene u serijama u kojima se proizvode. Ovo je, recimo, serija Mitzi Blue.
Ovdje je i kafić u kojem možete odabrati pločicu čokolade za piće, a ljubazna konobarica dat će vam čašu vrućeg mlijeka i u njemu otopiti odabranu čoksu. Ne moram ni reći da okusi idu od klasične mliječne s nešto malo nugata do, recimo, tamne čokolade s džumbirom i viskijem. Pokušali smo prebrojati vrste, ali nije nam uspjelo.
I tu je negdje, baš oko kafića, u trenutku kad većinu posjetitelja već puca napad histerije od viška ugljikohidrata i, posljedično, energije, mužiću pozlilo. Jednostavno je digao ruke od te silne čokolade i tužno gledao nas otpornije kako pobožnim pokretima stavljamo u usta prefine zalogajčiće raznih boja i zatim znalački komentiramo: "Mmmmmmm!!!"
Dakle, izdržite li do kraja (a tajna je zaista u tome da ni na jednom mjestu ne pretjerate i da stvarno svako malo pijete vodu), bit ćete nagrađeni najluđim i najekstravagantnijim vrstama čokolade koje postoje, a koje se pred vama vrte na traci, poput running sushija. Vi samo trebate ispružiti ruku i jesti, jesti, jesti.
I, konačno, prije izlaza nalazi se dućan, ali to ste već i sami pretpostavili. U njemu, osim što možete kupiti sve te divote koje se proizvode samo korak-dva dalje, možete složiti i vlastitu čokoladnu kreaciju ili, jednostavno, ziheraški uzeti nešto što su pripremili stručnjaci kojima se ne vrti u glavi, kao trenutačno vama.
Sjećate se prve slike? One divne zelene livade? E, tamo smo se uputili nakon razgledavanja tvornice. Osim što se u tom zoološkom vrtu nalaze sve životinje koje se u našem podneblju uzgajaju i jedu, tu su i ljetno kino te krasan kafić s restoranom. Ali, prije svega, tu je jedan izuzetno duhovit kutak - groblje neuspjelih ideja. Za svaku su ideju koja im je pala na pamet napravili grobni humak, a na križ ili grobni kamen napisali su o kojem je proizvodu riječ, koliko je dugo bio u proizvodnji i zašto je propao ili, u nekim slučajevima, zašto nije ni ušao u proizvodnju. To je mjesto na kojem doslovce odzvanja glasni smijeh posjetitelja. I ne samo što je stvar sama po sebi ludo zabavna, nego i vrlo jasno govori o tome da i poznata, uspješna poduzeća imaju svoje promašaje pa dobijete prilično realnu sliku o odnosu broja promašaja i pogodaka. Meni se jako, jako svidjelo što se u Zotteru ne srame svojih grešaka, nego se i s njima i sa sobom kvalitetno zezaju.
A ideja iza jestivog zoološkog vrta je sljedeća: jedemo (mi koji nismo vegetarijanci) životinje. Živa bića. I s tim se moramo moći suočiti. Ako to ne možemo, slobodni smo postati vegetarijanci ili vegani, a ako i dalje želimo uživati u svinjskom pečenju ili hrskavim pilećim krilcima, moramo moći tim životinjama pogledati u oči. Priznat ćete, ima logike. Osim toga, Zotterovci kažu da je bolje i za životinje i za ljude koji ih jedu da (životinje, ne ljudi) ugodno žive i slobodno šeću zelenim livadama prije nego što ih se smjesti u lonac ili na roštilj. I tako su spojili ugodno s korisnim, pa vam prijepodne pokažu prekrasno, mazno tele, a poslijepodne vam serviraju odrezak od njegovog buta. Malo karikiram, ali kužite što želim reći.
Ovo je izvadak iz cjenika, u kojem lijepo piše da je jelo pripremljeno od bivših stanovnika zoološkog vrta.
Na svakom će vas stolu dočekati ladica s nekoliko vrsta domaćeg kruha (također iz vlastite proizvodnje), koji je u potpunosti besplatan (što inače po restoranima nije slučaj). Sad, nemam pojma što bi rekli kad bi neki gost iz svoje torbe izvadio, recimo, sirni namaz i poslužio se
, ali kruha u osnovi možete pojesti koliko god želite, a konobar redovno provjerava imate li ga dovoljno i povremeno napuni ladicu.
Za kraj vas častim kavom i finom limunadom s mentom. Uživajte!
I da, obavezna stanica,
klik... Lajk!
Oznake: putovanje, Štajerska, Austrija, Zotter, Tvornica čokolade, Bergl, putopis, fotografija, zoološki vrt
četvrtak, 14.05.2015.
Budimpeštanski Zoološki vrt i njegovi simpatični stanovnici - Budimpešta, 3. dio
Dragi moji, u zadnje ste mi vrijeme često slali mailove s pitanjima kamo da čovjek ode u proljeće, kad se nižu produženi vikendi, da vožnja ne bude preduga, a destinacija zanimljiva; neki su me pak vrlo konkretno pitali bih li preporučila nekolikodnevno putovanje u Budimpeštu. Što da vam kažem... Budimpešta je, živite li u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini ili istočnoj Austriji, zaista odličan odgovor na prvo pitanje. Iskreno priznajem da nije riječ o gradu koji me je osvojio na prvi pogled - možda i stoga što sam u njemu prvi put bila tijekom prvih tmurnih postsocijalističkih godina - ali u zadnje sam vrijeme relativno često u njemu i tijekom posljednjih par godina u potpunosti me osvojio.
Prije otprilike dvije godine objavila sam dvodjelni putopis kojim možete obići Peštu, a zatim i Budim. Naravno, to su samo natuknice pomoću kojih možete nadograđivati putovanje po svom izboru, dodajući mu muzeje, galerije, restorane, buvljake i sve ostalo što vas privlači.
Danas ću vam pak pisati o destinaciji koju, imate li dječicu, nikako ne biste smjeli propustiti - o budimpeštanskom Zoološkom vrtu.
Prvi dojam - maksimalno je sređen i ušminkan. Osnovan prije gotovo 150 godina (okrugla obljetnica proslavit će se iduće godine) i jedan je od starijih zooloških vrtova Europe. Prepun je divne vegetacije, životinje su u njemu smještene geografski, a jedan od glavnih prigovora je nedostatak ploča s natpisima na stranim jezicima. Budimpeštanske se turističke službe trude uvjeriti goste grada da je posjet Zoološkom vrtu neizostavan, ali kad jednom uđete, prepušteni ste samo svom vlastitom smislu za snalaženje (kao i uvijek, kliknite na sliku ako je želite pogledati u većem fortmatu).
Edukativne table nalaze se na više mjesta, ali... Treba vam neka aplikacija za prevođenje ili barem džepni rječnik!
Neću vam stavljati previše slika životinja, znate i sami kako izgledaju... Evo samo jednog simpa susreta prpošnog vrapca i umornih klokana.
Malo praktičnih informacija - u Zoološki vrt stigli smo javnim prijevozom (linijom M1 podzemne željeznice, stanica Széchenyi Fürdő) nakon doručka i kraće šetnje gradom. Budući da smo relativno česti gosti bečkog i zagrebačkog zoološkog vrta, a koji mjesec ranije bili smo i u berlinskom, iz iskustva smo očekivali neki restorančić u kojem ćemo moći posjesti lagani ručak ili barem nešto u stilu tost-hot dog (nemojte komentirati, molim vas - sila ne pita!)-pržene krumpire... Dakle, nešto brzinski pripremljeno i ne preskupo. Međutim, toga nema. N-e-m-a! Na nekoliko se mjesta nalaze kiosci s grickalicama i sokovima, naravno da je riječ o mini pakiranjima i maksi cijenama, pronašli smo jedan kafić u kojem smo dobili i sladoled, a na samom ulazu/izlazu je baš pravi restoran, ali, ono... U njemu ozbiljna hrana i ozbiljne cijene. Uglavnom, pouka bi bila, ili ručajte prije dolaska ili donesite svoje sendviče, grickalice, vodu ili sokove.
Ima tu i nekoliko tematskih parkova. Ovo je fotka iz japanskog vrta.
Ovo je pak dio prekrasnog cvjetnog nasada kraj ulaza.
A vidite njega kak' je fora.
Prošle godine, kad je sve ovo slikano, Zoološki vrt pohvalio se brojnim podmlatkom rođenim prethodne godine, što je značilo da je u vrijeme našeg posjeta sve bilo puno razigranih mladunaca.
Opći dojam - imate li na putovanjima običaj posjećivati zoološke vrtove ili ste u posjedu mladunaca koji to vole, svakako navratite i u budimpeštanski. Nećete biti impresionirani kao u nekim drugima, ali provest ćete ugodno prijepodne ili poslijepodne (da, pola dana vam je i više nego dovoljno). Iako sam na Wikipediji našla podatak da budimpeštanski Zoo ima punih 17 hektara (usporedbe radi, zagrebački ima, ovisno o izvoru, između pet i sedam hektara), međutim, subjektivni mi je dojam da je zaista mali pa bih rekla, ovako napamet, da su u tih 17 hektara brojili veličinu cijelog parka u kojem se zoološki vrt nalazi, a u kojem su i cirkus, još neki drugi parkovi i da ne nabrajam dalje.
Položaj mu je dobar, vrlo ćete lako doći do njega podzemnom željeznicom, a ako ste dovoljno ludi, hrabri i izdržljivi, možete i prošetati duž Andrassy ut - mi smo to jednom napravili, od Oktogona do kraja avenije, ali tada nam cilj nije bio Zoološki vrt, već kojih stotinjak metara udaljen Trg heroja. Cijenu ulaznice pronaći ćete na linku koji je pri vrhu posta, no dobro je da se za eventualne aktualne popuste raspitate u turističkim uredima, budući da povremeno nude popuste ako istodobno kupite ulaznice za neke druge institucije ili javni prijevoz.
Najedite se. Ozbiljna sam.
Uzmite bocu vode. Kava u Zoološkom vrtu je očajna, ali terasa prekrasna pa ćemo zanemariti okus. Sladoled je ok.
Na ulaznom dijelu i na dječjem igralištu ulovit ćete besplatni wi-fi. I što još? Ako sam nešto zaboravila, pitajte!
Do tada, obavezna postaja:
klik... Lajk!Oznake: Budimpešta, Mađarska, zoološki vrt, Životinje, fotografija, putopis, putovanja s djecom
ponedjeljak, 02.06.2014.
Berlin, drugi dio - za djecu i odrasle
Dragi moji, evo me natrag na blogu i vodim vas, kao što sam obećala, ponovno u Berlin. Znate i sami da putujemo s nasljednicama, curkama koje imaju osam i deset godina, tako da svako putovanje dobrim dijelom posvetimo njihovim željicama. Ovaj smo put posjetili berlinski Zoološki vrt i Spectrum, dio Tehničkog muzeja posvećen eksperimentima, a namijenjen djeci sitnog zuba. Tu je bilo još par djeci milih stvarčica, ali o njima u trećem (i posljednjem) dijelu putpisa.
Dakle, najprije Zoološki vrt. Do njega nas je dovela podzemna željeznica; silazak na istoimenoj stanici znači da ćete se najprije naći licem u lice s poznatom Gedächtniskirche, protestantskom crkvom koja je teško stradala u bombardiranjima grada 1943. godine i koju su, za razliku od ostalih gradskih ruševina, redom obnovljenih, odlučili ostaviti u ruševnom stanju kako bi zorno svjedočila užasima rata. Crkva se trenutačno obnavlja; da budemo precizni, i dalje će ostati u ruševnom stanju, ali i takvu ruševnu treba je redovito konzervirati kako se ne bi posve uništila.
(Tu je, naravno, i poznati kolodvor iz knjige i filma
Mi djeca s kolodvora Zoo, ali o njemu možda nekom drugom prigodom.)
A Zoološki vrt, kaj da vam velim... U biti, na putovanjima ih rijetko posjećujemo, jer ovaj naš lokalni toliko je velik i lijep da je malo onih s kojima se može mjeriti (u
Maksimir odemo iz lokalpatriotsko-nostalgičnih razloga), no o berlinskom sam čula i čitala toliko pohvala da sam ga odlučila uglaviti u raspored - i zaista se isplatilo!
Rijetki su gradovi koji u samom središtu imaju ovakvu zelenu oazu; riječ je o prekrasno uređenom, velikom parku s mnoštvom životinjskih vrsta, zanimljivim tablama s informacijama, dijelu s životinjskom mladunčadi (koju, na žalost, ne smijete dirati, pa se dječica skupe oko ograde i zborno se glasaju s "Iiiiiiiii!" i "Aaaaaaa!" kad god neka ovčica, pjetlić ili zeko dođe dovoljno blizu da ga se može dotaknuti kroz ogradu. Tu su i zgodni restorani, parkić za dječju igru, klupice za odmor, ma baš sve što vam treba.
Idemo dalje u šetnju! Prethodnih smo dana vidjeli turističke
must see lokalitete, pa smo kasnije imali vremena za razgledavanje i onih drugih, zanimljivih, ali ne toliko isfuranih. Jedna od njih je
Groblje invalida, jedno od najstarijih u gradu, u kojemu su bili pokopani vojni veterani pruske, ali i kasnijih vojski, kao i članovi njihovih najužih obitelji. Budući da se groblje nalazilo odmah do Berlinskog zida, odnosno s njegove istočne strane, dio je bio uništen tijekom njegove gradnje, a dio tijekom kasnijih desetljeća.
Osim zida, sastavni dio granice bilo je i deset metara brisanog prostora, na njemačkom još zvanim i
Todesstreifen, odnosno
linija smrti, budući da su upravo na takvim dijelovima granice najčešće stradavali prebjezi iz bivšeg DDR-a. Takva se linija protezala i Grobljem invalida, što je bio još jedan od razloga njegove devastacije. Iako je ogroman dio Zida u međuvremenu srušen, vjerovali ili ne, ogroman dio još uvijek stoji, a neki su dijelovi posebno označeni i sačuvani kao spomen-područje. Dio Zida koji se nadovezuje odmah na Groblje invalida, zajedno sa stražarskim tornjem (još uvijek ukrašenim zastavom DDR-a), te brojnim tablama sa slikama i opisima političkih i povijesnih prilika od gradnje do rušenja Zida, nalaze se upravo na ovome mjestu. Tu je, naime, pala prva žrtva pokušaja bijega iz
komunističkog raja, Günter Litfin, kojega su 1961. godine izrešetali pogranični vojnici DDR-a. Spomen područje posvećeno je njemu i svim drugim žrtvama podjele Berlina.
Povijest, pogotovo povijest dvadesetog stoljeća, u Berlinu je, kao što vidite, prisutna na svakom koraku. 'Ajmo mi natrag na laganije teme i veselije šetnje.
Dakle, Njemački tehnički muzej uz glavnu zgradu ima i poseban centar za djecu i eksperimente -
Science center Spectrum. To je ustanova kakvu bi, po mom mišljenju, trebao imati svaki veći grad na ovom svijetu i u kakvu bi svako dijete trebalo imati priliku doći barem jednom. Nema što ovdje nije objašnjeno: slika, boje, svjetlost i optičke iluzije, zvuk, kretanje i brzina, valovi, težina, struja, magnetska polja, toplina i još sto stvari kojih se trenutačno ni ne mogu sjetiti. I, što je najvažnije, nije riječ o pec-pec-ne-diraj tipu muzeja sa zanimljivim izlošcima, a suhoparnom postavom, već o veselom i opuštenom mjestu na kojemu se svaki, baš svaki izložak smije (i treba!) dirati i isprobati.
Reći ću vam samo jedno: u Spectrum smo otišli zadnji dan. Budući da nam je let bio tek kasno poslijepodne, mislili smo posjetiti Spectrum, a zatim još malo prošetati gradom, popiti kavu i uživati u atmosferi. Međutim, ništa od toga. U Spectrumu je bilo toliko zanimljivo i zabavno (ne samo djeci, nego i nama velikima) da smo ostali do posljednje minute, a možda i koji trenutak duže. Na let smo, istina, stigli na vrijeme, no šetnju gradom i kavu zaboravite. Dakle, imate li priliku, svakako posjetite ovaj muzej, a moja bi vam preporuka bila da neizostavno odete u vještičju kuću - i to je sve što ću vam reći. (Na ulazu provjerite kad je otvorena; nalazi se na prvom katu i puštaju je u pogon samo svaki puni sat na deset-petnaest minuta.)
I za kraj današnjeg posta evo opet jedne suncozalazne fotke; na obali rijeke Spree, točno preko puta Katedrale.
U to ime pozdrav do sljedećeg čitanja, a sad brzinski
klik... Lajk!Oznake: Berlin, Njemačka, Gedächtniskirche, zoološki vrt, Invalidenfriedhof, Berlinski zid, Njemački tehnički muzej, Deutsches Technikmuseum, Science center Spectrum, putopis, putovanja s djecom