utorak, 13.10.2015.

Kulerica u tvornici snova ili čokolada gdje god se okreneš - Zotter

Ovo smo ljeto bili posvuda, između ostalog i tjedan dana u prekrasnom štajerskom gradiću Bad Gleichenbergu, u kojem smo mužić i ja uživali udvoje, dok su nasljednice bile nekoliko desetaka kilometara dalje, na ljetnom sportskom treningu svog kluba. I što smo radili, pitate se? Svašta; laganini razgledavali regiju, skoknuli do Graza, uživali u gastronomiji, išli s kave u saunu, iz saune na bazen, s bazena u šetnju, iz šetnje na večeru i tako u krug.

Između ostalog, posjetili smo poznatu tvornicu čokolade Zotter, koja se nalazi u nedalekom Berglu i koja je, kako čujem, postala čest dio programa jednodnevnih i dvodnevnih izleta iz Zagreba u Graz. Da, išli smo gledati (i jesti ) čokoladu bez djece, sram nas bilo.

Uglavnom, to je tako divan doživljaj da ga želim podijeliti s vama.

U osnovi, ulaznice bi se trebale moći rezervirati online, no Zotterovoj sam stranici pristupala s telefona (pametnog, nego kaj) i ona nam nije pružala tu opciju pa smo se jednostavno zaputili do Bergla.


Kad smo se sparkirali i krenuli prema tvornici, najprije nas je dočekao ovaj prizor (kliknite sliku ako želite da vam se prikaže u većem formatu)...

...a odmah zatim i ovaj, koji nas je, moram priznati, prilično šokirao...




Na tabli, naime, piše "Jestivi zoološki vrt". S prospekata smo znali da je u sklopu tvornice i zoološki vrt s domaćim životinjama, ali zamislili smo ga kao mjesto s dražesnim kozlićima i telićima te pokojom priglupom kokoškom koje maze razdragana dječica, a ne... Ovo. No, na zoološki ću se vrt još vratiti.

Bio je lijep dan pa smo prije obilaska tvornice sjeli ispred ulaza na kavu. I kava je, mogu vam reći, bila stvarno dobra - kratka i jaka, takozvana kava-budnica. Usred sjedenja na sunčanoj terasi ničim izazvana zaputila sam se do blagajne pitati kako je organiziran posjet i žena mi je rekla da su baš taj dan imali nevjerojatnu gužvu i da su zbog toga umetnuli izvanredan termin koji počinje, pazite sad, za sedam minuta. I tako smo mi eksnuli kavicu, brzinski uzeli karte i ubacili se u grupu koja je upravo ulazila u kino-dvoranu.

Tu nas je pozdravio neki ljubazni gospodin, a zatim smo pogledali dva filma, jedan o povijesti tvornice Zotter, koja je od malog obiteljskog poduzetničkog projektića (koji je u međuvremenu doživio i bankrot i po drugi put krenuo od nule) došao do tvornice čokolade po kvaliteti rangirane kao osme na svijetu. Drugi film je dokumentarac o tome kako gospon Zotter, njegova žena i najmlađe dijete, tada jedanaestogodišnja kći, idu u Belize i tamo kupuju kakao direktno od proizvođača bez ikakvog cjenkanja, po fer cijenama koje uzgajivačima kakaovca omogućavaju pristojan standard i dostojanstven život. Uglavnom, filmovi ne traju dugo, ali dobri su, informativni i zabavni. Zanimljivo je da su baš svi sastojci koje Zotter upotrebljava u svojim čokoladama iz održivog biološkog uzgoja i plaćeni prema fair trade tarifi.

Nakon toga dobivate keramičku žličicu i slobodni ste kretati se po tvornici kojim god tempom želite, usput isprobavajući sve te čokoladaste divote (gospon Zotter nas je u završnoj sceni filma upozorio da tijekom obilaska i degustacije svako malo popijemo gutljaj vode i da čokoladu jedemo s puno poštovanja, jer ona nije stvorena za halapljivo gutanje, već svemirski užitak).


Prva stanica - zrna kakaa. I fakat se razlikuju od zemlje do zemlje, ne bi čovjek rekao.




I sad hodate, hodate, hodate... A pred vama su slapovi čokolade, doslovno. Bijele, skroz svijetle mliječne, pa malo tamnije, pa još malo tamnije, pa skroz tamne, pa skoro crne, pa čokolade s rižinim mlijekom, pa čokolade sa sojinim mlijekom, pa s dodacima lješnjaka ili badema, malina ili _____ (na ovom mjestu dodajte što god vam je srcu drago, od konjaka preko papaje do krupnih zrna oceanske soli ili latica provansalske lavande). I tako hodate tvornicom, probate kap tu, kap tamo (a smijete probati i tri, deset, dvadeset ili sto kapi - sve je dozvoljeno), pa popijete malo vode, pa postanete mrvicu izbirljiviji, pa komadić ovaj, komadić onaj... I svaki put mislite da je baš to što jedete savršena čokolada, baš nju kasnije morate kupiti, baš ćete nju i samo nju jesti od ovog trena sve do vječnosti, ali onda naletite na iduću, koja je još bolja i još joj lakše poklonite svoju buduću sladokusnu vjernost. I zatim na iduću. I iduću od idućine iduće.

Ovo je jedan od načina prezentiranja i serviranja čokolade - imate dva visoka stupa napunjena tablama čokolade, a na dnu je ručkica kojom si sami odlomite komadić, koji zatim pojedete. Ili dva komadića. Ili pet.




Čokolade su predstavljene u serijama u kojima se proizvode. Ovo je, recimo, serija Mitzi Blue.




Ovdje je i kafić u kojem možete odabrati pločicu čokolade za piće, a ljubazna konobarica dat će vam čašu vrućeg mlijeka i u njemu otopiti odabranu čoksu. Ne moram ni reći da okusi idu od klasične mliječne s nešto malo nugata do, recimo, tamne čokolade s džumbirom i viskijem. Pokušali smo prebrojati vrste, ali nije nam uspjelo.

I tu je negdje, baš oko kafića, u trenutku kad većinu posjetitelja već puca napad histerije od viška ugljikohidrata i, posljedično, energije, mužiću pozlilo. Jednostavno je digao ruke od te silne čokolade i tužno gledao nas otpornije kako pobožnim pokretima stavljamo u usta prefine zalogajčiće raznih boja i zatim znalački komentiramo: "Mmmmmmm!!!"

Dakle, izdržite li do kraja (a tajna je zaista u tome da ni na jednom mjestu ne pretjerate i da stvarno svako malo pijete vodu), bit ćete nagrađeni najluđim i najekstravagantnijim vrstama čokolade koje postoje, a koje se pred vama vrte na traci, poput running sushija. Vi samo trebate ispružiti ruku i jesti, jesti, jesti.


I, konačno, prije izlaza nalazi se dućan, ali to ste već i sami pretpostavili. U njemu, osim što možete kupiti sve te divote koje se proizvode samo korak-dva dalje, možete složiti i vlastitu čokoladnu kreaciju ili, jednostavno, ziheraški uzeti nešto što su pripremili stručnjaci kojima se ne vrti u glavi, kao trenutačno vama.




Sjećate se prve slike? One divne zelene livade? E, tamo smo se uputili nakon razgledavanja tvornice. Osim što se u tom zoološkom vrtu nalaze sve životinje koje se u našem podneblju uzgajaju i jedu, tu su i ljetno kino te krasan kafić s restoranom. Ali, prije svega, tu je jedan izuzetno duhovit kutak - groblje neuspjelih ideja. Za svaku su ideju koja im je pala na pamet napravili grobni humak, a na križ ili grobni kamen napisali su o kojem je proizvodu riječ, koliko je dugo bio u proizvodnji i zašto je propao ili, u nekim slučajevima, zašto nije ni ušao u proizvodnju. To je mjesto na kojem doslovce odzvanja glasni smijeh posjetitelja. I ne samo što je stvar sama po sebi ludo zabavna, nego i vrlo jasno govori o tome da i poznata, uspješna poduzeća imaju svoje promašaje pa dobijete prilično realnu sliku o odnosu broja promašaja i pogodaka. Meni se jako, jako svidjelo što se u Zotteru ne srame svojih grešaka, nego se i s njima i sa sobom kvalitetno zezaju.




A ideja iza jestivog zoološkog vrta je sljedeća: jedemo (mi koji nismo vegetarijanci) životinje. Živa bića. I s tim se moramo moći suočiti. Ako to ne možemo, slobodni smo postati vegetarijanci ili vegani, a ako i dalje želimo uživati u svinjskom pečenju ili hrskavim pilećim krilcima, moramo moći tim životinjama pogledati u oči. Priznat ćete, ima logike. Osim toga, Zotterovci kažu da je bolje i za životinje i za ljude koji ih jedu da (životinje, ne ljudi) ugodno žive i slobodno šeću zelenim livadama prije nego što ih se smjesti u lonac ili na roštilj. I tako su spojili ugodno s korisnim, pa vam prijepodne pokažu prekrasno, mazno tele, a poslijepodne vam serviraju odrezak od njegovog buta. Malo karikiram, ali kužite što želim reći.

Ovo je izvadak iz cjenika, u kojem lijepo piše da je jelo pripremljeno od bivših stanovnika zoološkog vrta.




Na svakom će vas stolu dočekati ladica s nekoliko vrsta domaćeg kruha (također iz vlastite proizvodnje), koji je u potpunosti besplatan (što inače po restoranima nije slučaj). Sad, nemam pojma što bi rekli kad bi neki gost iz svoje torbe izvadio, recimo, sirni namaz i poslužio se , ali kruha u osnovi možete pojesti koliko god želite, a konobar redovno provjerava imate li ga dovoljno i povremeno napuni ladicu.




Za kraj vas častim kavom i finom limunadom s mentom. Uživajte!




I da, obavezna stanica, klik... Lajk!

Oznake: putovanje, Štajerska, Austrija, Zotter, Tvornica čokolade, Bergl, putopis, fotografija, zoološki vrt

srijeda, 18.12.2013.

Adventski izlet - Željezno, Gradišće

Prošle smo subote odlučili posjetiti Željezno, glavni grad austrijske savezne države Gradišće. Na samo sat vremena vožnje od Beča nalazi se ovaj zgodan gradić kojeg smo zadnjih godina sasvim nepravedno zapustili kao odredište za izlete; prije par tjedana dobila sam obavijest o božićnom sajmu koji se tijekom nekoliko adventskih vikenda održava u dvorcu Esterhazy i tada smo odlučili da ispravimo nepravdu i ponovno ga posjetimo. Planirali smo otići tjedan dana ranije, no prehlada o kojoj sam pisala do te me je mjere oborila da nisam bila ni za što, a pogotovo ne za izlete.

No, tjedan dana kasnije konačno sam prizdravila, vratio mi se dio stare energije i više nije bilo izgovora. Budući da nas je prvenstveno zanimao božićni sajam, a bilo je i jako, jako hladno, šetnju gradom i obnavljanje starih dojmova ostavili smo za neki drugi put te se zaputili ravno u dvorac Esterhazy, koji se nalazi u središtu grada.

Kako nismo htjeli žuriti i gubiti vrijeme na put (iako udaljenost od Beča nije daleka, no subotom na autoputu zna biti prilična gužva, pogotovo tijekom adventa), sasvim smo spontano odlučili zaputiti se dan ranije i na jednoj internet stranici pronašli divan hotelčić u neposrednoj blizini dvorca, s prekrasnim pogledom na grad.

Evo ga, ljepotan raskošan barokni. Nekoć dom plemenitaša, a danas središte bogatog kulturnog i društvenog života.






Dvorac ne bi bio dvorac da ga ne čuva slikoviti gardist, pomalo kao iz neke starinske priče.




Ulaz u atrij dvorca besplatan je, a u njemu se nalazi nekoliko štandova s vrućim pićima, pogačama, kobasama i slatkišima. Tu su i obavezni muzičari sa svojim jazz obradama božićnih klasika. Sve je na mjestu, kako treba.




Glavnina božićnog sajma, ono zbog čega smo došli, nalazi se u dvorcu; za dva eura po glavi (djeca besplatno) ušli smo u izložbeni prostor i laganini šetali, uživajući u pogledu. Ovako izgleda jedna od izložbenih dvorana.




Gradišće je prava multi-kulti regija, regija koja je tijekom svoje povijesti bila u nekoliko država, regija koja je bila presijecana i prekrajana, regija u kojoj sasvim pitomo i dobroćudno zajedno žive pripadnici nekoliko naroda - Austrijanci, Hrvati, Mađari i Romi. Zašto to spominjem? Pa, zato što je upravo ta šarena multikulturalnost bila odlično vidljiva i na ovom sajmu: na jednom je štandu Mađarica prodavala nakit, na drugom Austrijanka krpene lutkice, za trećim je nekoliko Hrvata razgovaralo na hrvatskom i iako službeno komuniciraju na njemačkom, većina stanovnika zna barem osnove drugih manjinskih jezika.

Sajam je bio šarolik i zanimljiv; nije bilo onog što volim nazivati zajedničkim imenom kineska plastika, već su se nudili isključivo obrtnički proizvodi lokalnih proizvođača (pod "lokalni" mislim i na proizvođače iz susjednih krajeva Austrije, Mađarske i Slovačke). Bilo je tu ića i pića, raznih igračaka i nakita, torbica i šalova, a što je najljepše, cijene su bile i više nego umjerene; primjerice, kilogram bio-certificiranog meda koštao je samo par centa više od kilograma meda iz masovne proizvodnje koji se prodaje po samoposluživanjima.








Dvorac je, naravno, bio i prigodno uređen.










Ovo je najveća dvorana, na čijoj su pozornici pjevali zborovi. Naravno, i tu su štandovi, prodavači, mnoge privlačne stvarčice, degustacije i slične ljepote.








U jednoj je prostoriji bila organizirana i božićna radionica za djecu. Moram li reći da su nasljednice napravile sve, baš sve što se nudilo (blago njima kad imaju tako strpljive roditelje); različite anđele i zvijezde, božićna drvca i oznake za knjige, nema što te slatke male ručice nisu izradile. Na kraju su odlučile ukrasiti i svaka svoj medenjak, mirisan i ogroman, s mnogo šarenih šljokica, mrvica lješnjaka i šara u boji, da bi svojih ruku djelo, nakon kraćeg divljenja, odlučno pojele. Toliko o uporabnoj vrijednosti umjetničkih djela.

Kad se sajam već zatvarao, odlučili smo prošetati niz glavnu ulicu i pronaći restorančić u kojem bismo mogli pojesti večeru. Međutim - šipak! Sve osim jedne slastičarnice bilo je zatvoreno, no na glavnoj je ulici bio još jedan božićni sajam, pa smo - when in Rome... - slijedili primjer domaćih, stali uz jedan od štandova, pojeli kobase, popili punč, svakome svoj prema dobi, još malo prošetali i to je bilo to.


Za početak, slička-dvije noćnog pogleda na dvorac...






...a evo i gradskog božićnog sajma.








I to je to za ovaj put. Budite mi zdravi, sretni i veseli, pecite kolačiće, pijte kuhano vino i uživajte u posljednjim predbožićnim danima!


A nakon čitanja, 'ajmo svi, klik... Lajk!

Oznake: Željezno, Eisenstadt, Gradišće, Burgenland, Austrija, izlet, Advent, dvorac Esterhazy, adventski sajam

četvrtak, 21.02.2013.

Subotnja šetnja... Graz!

Možda ste već skužili da mi nikad ne putujemo pravocrtno, već da dan putovanja na odredište, isto kao i dan povratka kući iskoristimo za barem kratki poludnevni izlet. Obično bismo na povratku sa skijanja otišli u Klagenfurt, međutim, ove smo godine odlučili prekinuti tu tradiciju i provesti dio dana u Grazu. Graz je, naime, prekrasan (i drugi po veličini u Austriji!) grad, glavni grad Štajerske, u koji smo godinama - kao i pola bivše nam države - išli u shopping, a kraj kojeg u zadnje vrijeme samo projurimo, najčešće na putu između Beča i Zagreba. Današnji shopping-nomadi (među kojima ste možda i vi) najčešće više ne idu u središte, već se dovezu do trgovačkih centara smještenih ispred ulaza u grad.

Ajde da budem poštena, prije dosta godina i prije nego što su se nasljednice rodile, mužić i ja smo bili otišli u Graz zbog Graza, a ne zbog kupovine, a to vam je bilo one davne, davne godine kad je Graz bio kulturna prijestolnica Europe. Pa vi sad računajte.

I niš, nakon sat vremena vožnje od skijališta stigosmo u Graz. Pronašli smo odlično mjesto za parkiranje u samom središtu grada i krenuli u obilazak.


Počinjemo sa stubama koje vode u Stari grad, tj. Schlossberg.



Nismo išli gore, jer je dan bio relativno oblačan (kasnije je počelo i sniježiti), pa ni pogled nije bio naročit. Ali nadamo se da ćemo se još koji put zaustaviti u Grazu, pa držite fige da uspijemo uloviti neki lijepi, sunčani dan.


U Grazu su još uvijek aktivni svi muzeji i galerije izgrađeni za potrebe godine u kojoj je grad bio europska prijestolnica kulture. Na svakom koraku je neka izložba ili koncert. Uglavnom, živahno.




Ovo je Kastner & Öhler, legendarna robna kuća u kojoj su se nekoć kupovale levisice 501 i ostala čuda kojih nije bilo kod nas. Starog izgleda više nema, sve je iznova ušminkano, a i ponuda je prilično drugačija od negdašnje.




Evo i Vijećnice.




Evo i vrlo nedvosmisleno nazvane Obojane kuće. Nalazi se u Herrengasse (odnosno, Gospodskoj ulici), a fasada joj je 1742. godine oslikana freskama.




Naravno da smo morali posjetiti i igru zvona (hm... ne znam kako bih drugačije prevela), to je nešto što se ni u jednom gradu ne propušta. Prije jedno dva-tri mjeseca bili smo u Pragu i djeca su bila oduševljena tamošnjim lutkama i pijetlom, tako da su ih ove iz Graza ostavile malo... pa... ravnodušnim.




Multi-kulti opijanje; s jedne strane štajerski pub, a s druge američki, pa birajte.




Stigosmo i do Katedrale.




Schauspielhaus, jedno od brojnih kazališta.




I starinske reklame obrta raznijeh.




Murski otok sagrađen je 2003. kao privremena građevina, no ostao je na rijeci Muri do danas. Sjećam ga se kao vrlo privlačnog i blještavog, međutim, sada mi se čini prilično ofucan i napušten. Prošetali smo njime i, doduše, vidjeli u podrumskom prostoru slaba svjetla i dva konobara kako sjede za šankom, vidno se dosađujući, ali ništa nas nije privuklo da uđemo i provedemo na njemu više vremena.






Znate već da na mom blogu ne možete ostati gladni. Budući da je vrijeme bilo pokladno i jele su se krafne, ponudit ću vas za kraj jednom velikom, sočnom i prefinom iz pekarne/kafića Sorger, mjesto koje vam mogu toplo preporučiti (ne, nisu platili reklamu).




I to je to za danas. Idući put kad planirate otići u kupovinu svakako svratite u središte i prošećite, Graz je dovoljno velik da nije mali, a dovoljno je mali da je u njemu ugodno. I još nešto: jeste li znali da se Graz na hrvatskom zove Gradac? Ja nisam sve dok nisam otvorila Wikipedijinu stranicu; znala sam samo da mu je slovensko ime Gradec. Pričao mi je, doduše, jedan kolega germanist da na hrvatskom pridjev izveden iz imena grada glasi gradaški, ali to je opravdao njegovim slovenskim imenom. Evo, svakoga dana naučimo nešto novo.


P.S. I nemojte zaboraviti... Klik... Lajk!

Oznake: graz, Austrija, putovanje, izlet

utorak, 12.02.2013.

Sličke sa skijanja - Petzen 2013.

Evo nas kod kuće s već četvrtog skijanja na Petzenu, najjužnijem austrijskom skijalištu. Možda se sjećate, već sam jednom i dvaput (prošle godine, tj. treći put nisam) pisala o njemu. To je mjesto na kojem smo se već počeli osjećati kao kod kuće - skijalište je relativno malo, idealno za obitelj s djecom koja još ne mogu/ne znaju proskijati stotinjak kilometara dnevno, sa zaposlenicima na ski liftovima i konobarima u planinskim kolibama pozdravljamo se poput starih prijatelja, snijega uvijek ima i bilo bi neskromno i nerazumno tražiti još nešto povrh svega toga.


Ove je godine jedan dan bila totalna snježna mećava, oluja svih oluja, radi koje su bile zatvorene sve gornje staze, pa smo se morali gužvati s klincima na donjem liftu. No, kad je idućeg dana zasjalo sunce uz sav taj novi, mekani snijeg... Isplatio se taj jedan dan ograničenog skijanja. Pogledajte samo ovu ljepotu.








Na glavne staze Petzena stići ćete gondolom, ali to nije najviši vrh s kojeg se možete spustiti. Na njega se dolazi dodatnim sidrom i s njega se pruža fantastičan pogled na austrijski dio Koruške. Taj je planinski vrh, inače, toliko blizu Slovenije da mobiteli ponekad hvataju slovenski signal.




Nasljednice su dio dana provele u skijaškoj školi, obje su u najnaprednijoj grupi i lijepo skijaju. Svaka, doduše, ima svoju boljku: starija je ziherašica i boji se strmih staza, a mlađa se ničeg ne boji i dovodi se u situacije od kojih nam se diže kosa na glavi, tako da nam je priredila nekoliko dražesnih situacija. Jednom se u punoj brzini zaletila van staze, direktno u nekakav jarak s polusmrznutim planinskim potokom, a drugi put se u spustu sjurila s vrha crvene staze. Na sreću, svi smo se sa skijanja vratili u komadu (i s, moram reći, pokojom sijedom više).


Ovo je naša omiljena terasa na skoro dvije tisuće metara nadmorske visine. Na njoj smo znali sjesti dok su djeca bila u školi, jer iako je bilo prekrasno i sunčano, temperatura je bila -10°C, dakle... Hladno! S djecom smo išli unutra, na toplo.




A ovo je kolibica na dnu staze. Nasljednice bi rekle da se ovdje jedu najbolje bečke šnicle s kajzericama. To je sinonim za skijaški ručak.




Kad smo već kod kolibica, ove godine nismo stanovali u hotelu, nego u apartmanu jedne prekrasne, moderne brvnare, u zaselku odmah kraj donje stanice žice, u kojem osim nekoliko kućica nema baš ničega i mogu vam reći da mi je baš pasao taj mir. Nakon što bismo došli sa skijanja, utoplili bismo se i uživali u udobnoj kućici s pogledom na snježni krajolik. A u krajoliku, osim snijega, planine i borove šume, još nekoliko prekrasnih brvnara...








...i ova crvena ljepotica je bila naša...




Predvečer u našem zaselku...




Možda se sjećate da se svake godine prejedamo germ-knedlama, našim omiljenim skijaškim jelom (koje je toliko kalorično da nakon svake porcije treba odskijati dodatnih pola sata ako ne želite da vam se knedlica prilijepi direktno za guzu). Pa, evo, jedna u umaku od vanilije i druga u otopljenom maslacu, s kuhanim vinom.






I to je to za ovu godinu... Možda dođemo i iduće, što bi nam bio jubilarni peti put. A možda odemo i negdje drugdje, tko zna. Iduća zima je daleko, ova još traje. Uživajte u možda posljednjim danima snijega ove sezone!

Oznake: skijanje, Petzen, Koruška, Austrija

ponedjeljak, 08.11.2004.

Upomoc, ludjaci na cesti!

Kad sam vec pocela pisati o austrijskim specijalitetima, bio bi red da posvetim rijec-dvije i Geisterfahrerima, koji nedvojbeno vladaju ovdasnjim autoputevima. Kome?! Geisterfahrerima. To su vam nevjerojatno gusto rasprostranjeni vozaci koji uglavnom namjerno ulaze na autoput u krivom smjeru i tako neko vrijeme voze.

Pa dobro, zbog cega to cine? - vjerojatno se zbunjeno pitate, kao i svaki manje-vise normalan covjek. E, sad. Razloge bi trebalo traziti u nekom udzbeniku iz psihopatologije, ali recimo da se dijele u dvije velike skupine: jedni zele izvrsiti samoubojstvo i smatraju da je ulazak na autoput u suprotnom smjeru i frontalka s nekim kamionom ili barem brzim autom siguran nacin da se rijese ovozemaljskog zivota, a cinjenica da bi pritom jos netko mogao stradati nimalo ih ne dira, dok su drugi najcesce klinci koji nocu bez pitanja uzimaju roditeljske aute i smatraju takav tip voznje probom hrabrosti, pa je tocno tako i zovu: Mutprobe.

Perverzno, nije li?

Krenete na put, zuri vam se, mozda ne slusate lokalne radio-stanice na kojima se vrti takav tip upozorenja ili, jos vjerojatnije, ne razumijete njemacki dovoljno dobro da uopce skuzite o cemu se radi, krenete preticati neki kamion, kadli se direktno pred vama stvori auto koji, umjesto da u lijevoj traci juri u istom smjeru kao i vi, ide prema vama. Ostaje vam sekunda-dvije da vam, kao u filmovima, cijeli zivot preleti pred ocima i evo vas kod svetog Petra ili barem na traumatologiji neke lokalne bolnice - ovo posljednje ako imate srece.

Austrijanci se protiv Geisterfahrera bore vec godinama. U nekim su regijama toliko rasprostranjeni da se cak pricalo o tome da ce se na ulazima na autoput ugraditi hupseri koji ce, idete li u pravom smjeru, biti samo hupseri koji ce vas prisiliti da malo prikocite, a idete li u krivom, iz njih ce izletjeti nozevi i prerezati vam gume. Na zalost, nisam ziher jesu li vec negdje ugradili takve mehanizme, no ja ih osobno svim srcem podrzavam i bilo bi mi drago da ih postave po cijeloj zemlji.

Slusate li neku nacionalnu radio-stanicu, cut cete da nema tjedna da negdje u Austriji neki nadobudni Geisterfahrer nije usao na autoput. U takvim se prilikama obicno prekida program i slijedi izvjestaj o tome na kojem se doticni dijelu autoputa nalazi i u kojem smjeru ide, uz molbu vozacima da stanu na zaustavnu traku ili barem voze sto sporije i nikako ne preticu. To je i inace tip savjeta koje ÖAMTC, tj. austrijski autoklub, daje vozacima.

Ako mene pitate (tko mene pita, ali 'ajde, recimo da me se pita), tretman tih manijaka je debelo preblag. Primjerice, vec spomenuti ÖAMTC vrlo blagonaklono govori o tome kako je moguce da svatko od nas postane Geisterfahrer ako smo preumorni, pod stresom ili nam se signalizacija cini nerazumljivom. Mislim, halo?! Ako smo preumorni da bismo skuzili da smo usli na autoput u krivom smjeru, mozda je bolje da uopce ne vozimo. Ili mozda nije?! Na zalost, ne znam mnogo o zakonskom tretmanu Geisterfahrera u Austriji, no znam da je u Njemackoj za njih predvidjena zatvorska kazna od dvije do pet godina ili novcana kazna. Mislim, ponavljam, halo?! Nema te love koju bih ja takvom neodgovornom kretenu naplatila. To treba objesit za jaja na glavnom gradskom trgu, pa da vidimo kad ce se iduce objesno, razmazeno deriste odlucit na kradju roditeljskog auta i rjesavanje pitanja posvemasnje zivotne dosade ovakvim tipom dizanja razine adrenalina u krvi.

Prosli tjedan je bila kulminacija Geisterfahrera na austrijskim autoputevima. Najprije mi se muzic javio s autoputa nadomak Beca s vijescu da ce kasniti, jer je policija posve obustavila promet u lovu na Geisterfahrera koji je postavio rekord i neometano vozio punih pola sata u suprotnom smjeru. Na srecu, nitko nije stradao. Pa je iduci dan na radiju bila vijest o Geisterfahreru u Tirolu, a dan nakon toga o osamnaestogodisnjem klincu iz Vorarlberga koji ne samo da je dosta dugo vozio u krivom smjeru, nego je odlucio ignorirati policijsku potjeru i sirene, pa su specijalno zbog njega morali postavljati zasjedu na autoputu. Kad su ga konacno prisilili da stane i izadje iz auta, mali je odglumio totalno cudjenje i pitao murjake u cemu je problem. Treba li napomenuti da dijete nije imalo vozacku i da je auto ukraden iz roditeljske garaze dok su starci mirno spavali i vjerovali da im djetesce brije negdje po susjedstvu?

Anyway, umjesto da si samoubojice na dobar, stari, pouzdani nacin propucaju glavu, objese se ili se bace s nebodera, ovaj novi tip skroz sebicno odlucuje da ce, kad vec umire, sa sobom povesti jos nekog. Ili nazoviavanturisti koji bi si mogli rjesavati pitanje monotonije, ako ih vec muci, bungee-jumpingom, ekstremnim alpinizmom i slicnim zajebancijama u kojima, ako se vec dogodi nesreca, pogibaju samo oni, ali ne. To su za mene totalno poremeceni likovi koji si daju za pravo riskirati tudje zivote, jer ih to valjda dodatno rajca. Ne da bih takvima dozivotno oduzela vozacku, nego bih ih trajno smjestila u ustanovu zatvorenog tipa u kojoj bi samo mogli lupati glavom u gumene zidove, ruku zavezanih u neku cvrstu kosulju zanimljivog kroja.

A sad, ako se nadjete u Austriji na autoputu... Pretpostavljam da idete u Graz u shopping, a ta je streka po tom pitanju manje-vise sigurna, ili pak idete na skijanje, sto moze ukljucivati dijelove autoputa na kojima je moguc bliski susret goreopisane vrste. Dakle, ukljucite Ö3, stanicu na kojoj cete cuti puno kuruze, ali i pouzdane informacije o stanju na cestama. Probajte se koncentrirati na spikera, koji najmanje svakih pola sata govori o tome ima li stogod novog, i to za podrucje cijele drzave. I sretan vam put.

* * * * * * * * *

I na kraju, da ne bude bas sve tako crno, evo jedan prigodni.

Dosao Mujo prvi put u zivotu u Njemacku i bio je fasciniran svime sto je vidio, ali se u mnogim stvarima nije mogao snaci. Recimo, posve su ga zbunili autoputevi s mnogo traka, puno automobila, guzve na cestama i tako mu se dogodilo da udje na autoput u krivom smjeru.

Vozi on i, sav zbunjen, gleda aute koji mu idu u susret... Ali i dalje vozi slalom kroz njih.

- Paznja, paznja! Molimo vozace za poseban oprez! Na autoputu A36 u smjeru Frankfurta jedan auto vozi u suprotnom smjeru! - cuje se glas iz radija.

Mujo ga pogleda i izbezumljeno kaze:
- Kako jedan?! Stotine, majke ti, stotine!

Oznake: promet, Austrija

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31