Marketing
Adventski izlet - Željezno, Gradišće
Prošle smo subote odlučili posjetiti Željezno, glavni grad austrijske savezne države Gradišće. Na samo sat vremena vožnje od Beča nalazi se ovaj zgodan gradić kojeg smo zadnjih godina sasvim nepravedno zapustili kao odredište za izlete; prije par tjedana dobila sam obavijest o božićnom sajmu koji se tijekom nekoliko adventskih vikenda održava u dvorcu Esterhazy i tada smo odlučili da ispravimo nepravdu i ponovno ga posjetimo. Planirali smo otići tjedan dana ranije, no prehlada o kojoj sam pisala do te me je mjere oborila da nisam bila ni za što, a pogotovo ne za izlete.
No, tjedan dana kasnije konačno sam prizdravila, vratio mi se dio stare energije i više nije bilo izgovora. Budući da nas je prvenstveno zanimao božićni sajam, a bilo je i jako, jako hladno, šetnju gradom i obnavljanje starih dojmova ostavili smo za neki drugi put te se zaputili ravno u dvorac Esterhazy, koji se nalazi u središtu grada.
Kako nismo htjeli žuriti i gubiti vrijeme na put (iako udaljenost od Beča nije daleka, no subotom na autoputu zna biti prilična gužva, pogotovo tijekom adventa), sasvim smo spontano odlučili zaputiti se dan ranije i na jednoj internet stranici pronašli divan hotelčić u neposrednoj blizini dvorca, s prekrasnim pogledom na grad.
Evo ga, ljepotan raskošan barokni. Nekoć dom plemenitaša, a danas središte bogatog kulturnog i društvenog života.
Dvorac ne bi bio dvorac da ga ne čuva slikoviti gardist, pomalo kao iz neke starinske priče.
Ulaz u atrij dvorca besplatan je, a u njemu se nalazi nekoliko štandova s vrućim pićima, pogačama, kobasama i slatkišima. Tu su i obavezni muzičari sa svojim jazz obradama božićnih klasika. Sve je na mjestu, kako treba.
Glavnina božićnog sajma, ono zbog čega smo došli, nalazi se u dvorcu; za dva eura po glavi (djeca besplatno) ušli smo u izložbeni prostor i laganini šetali, uživajući u pogledu. Ovako izgleda jedna od izložbenih dvorana.
Gradišće je prava multi-kulti regija, regija koja je tijekom svoje povijesti bila u nekoliko država, regija koja je bila presijecana i prekrajana, regija u kojoj sasvim pitomo i dobroćudno zajedno žive pripadnici nekoliko naroda - Austrijanci, Hrvati, Mađari i Romi. Zašto to spominjem? Pa, zato što je upravo ta šarena multikulturalnost bila odlično vidljiva i na ovom sajmu: na jednom je štandu Mađarica prodavala nakit, na drugom Austrijanka krpene lutkice, za trećim je nekoliko Hrvata razgovaralo na hrvatskom i iako službeno komuniciraju na njemačkom, većina stanovnika zna barem osnove drugih manjinskih jezika.
Sajam je bio šarolik i zanimljiv; nije bilo onog što volim nazivati zajedničkim imenom kineska plastika, već su se nudili isključivo obrtnički proizvodi lokalnih proizvođača (pod "lokalni" mislim i na proizvođače iz susjednih krajeva Austrije, Mađarske i Slovačke). Bilo je tu ića i pića, raznih igračaka i nakita, torbica i šalova, a što je najljepše, cijene su bile i više nego umjerene; primjerice, kilogram bio-certificiranog meda koštao je samo par centa više od kilograma meda iz masovne proizvodnje koji se prodaje po samoposluživanjima.
Dvorac je, naravno, bio i prigodno uređen.
Ovo je najveća dvorana, na čijoj su pozornici pjevali zborovi. Naravno, i tu su štandovi, prodavači, mnoge privlačne stvarčice, degustacije i slične ljepote.
U jednoj je prostoriji bila organizirana i božićna radionica za djecu. Moram li reći da su nasljednice napravile sve, baš sve što se nudilo (blago njima kad imaju tako strpljive roditelje); različite anđele i zvijezde, božićna drvca i oznake za knjige, nema što te slatke male ručice nisu izradile. Na kraju su odlučile ukrasiti i svaka svoj medenjak, mirisan i ogroman, s mnogo šarenih šljokica, mrvica lješnjaka i šara u boji, da bi svojih ruku djelo, nakon kraćeg divljenja, odlučno pojele. Toliko o uporabnoj vrijednosti umjetničkih djela.
Kad se sajam već zatvarao, odlučili smo prošetati niz glavnu ulicu i pronaći restorančić u kojem bismo mogli pojesti večeru. Međutim - šipak! Sve osim jedne slastičarnice bilo je zatvoreno, no na glavnoj je ulici bio još jedan božićni sajam, pa smo - when in Rome... - slijedili primjer domaćih, stali uz jedan od štandova, pojeli kobase, popili punč, svakome svoj prema dobi, još malo prošetali i to je bilo to.
Za početak, slička-dvije noćnog pogleda na dvorac...
...a evo i gradskog božićnog sajma.
I to je to za ovaj put. Budite mi zdravi, sretni i veseli, pecite kolačiće, pijte kuhano vino i uživajte u posljednjim predbožićnim danima!
A nakon čitanja, 'ajmo svi, klik... Lajk!
Post je objavljen 18.12.2013. u 14:32 sati.