utorak, 07.01.2014.

Voštani uglednici, gospođa Tussaud i zimski Prater

Godinama, za mene je the Muzej voštanih figura bio onaj u Londonu, kojega je teškom mukom otvorila gospođa Tussaud, Francuskinja koja se zbog političkih i ratnih prilika nije uspjela iz Engleske vratiti u rodnu Francusku, a koji su zatim njezini nasljednici proširili i preselili na novu adresu. Tijekom vremena, nasljednici gospođe Tussaud odličnim su poslovnim potezima pootvarali podružnice originalnog muzeja u gradovima diljem svijeta, no moram vam priznti da me nedavno otvaranje bečkog ogranka nije ni najmanje impresioniralo. Držala sam da je original samo jedan i nisam imala baš nikakve planove posjetiti ovaj koji mi se smjestio ispred nosa.

Međutim, došli su božićni praznici, dječica su imala puno i previše slobodnog vremena, uz to jako lijepo organizirane aktivnosti u svom Ferienheftu (knjižici koju svaki bečki učenik dobije prije svakih ferija, a u kojoj se nalazi popis besplatnih ili vrlo povoljnih stvari koje djeci tijekom praznika stoje na raspolaganju), shvatili smo da možemo ući u Madame Tussaud's za trećinu redovne cijene te se jednog lijepog, sunčanog zimskog dana zaputili razgledati uglednike od voska.

I što se dogodilo? Pa, skroz sam se razuvjerila. Muzej je super, nije pretjerano edukativan, ali vrlo je zabavan i sad mi je čak pomalo žao što smo toliko dugo odgađali da ga posjetimo.


First things first... Muzej je smješten u Prateru, točno preko puta poznatog velikog kola. U samom Prateru ovih je dana otvoren zimski sajam kakvih je po gradu bilo mnogo, no većina ih je bila zatvorena već 23. ili 24. prosinca, a ovaj je jedan od rijetkih koji je otvoren još i u siječnju. Nudi se, kao i obično, iće i piće, pokoji suvenir i to je to.














Bečki Madame Tussaud's nije velik kao londonski, ali sasvim je ok za ispunjeno poslijepodne; na ulazu će vas, nasmijana poput ljubazne domaćice, dočekati Katica s onog broda koji se prepolovio, sjećate se, ona teta koja je plutala na dasci?




U londonskoj sam podružnici prvi put bila prije više od dvadeset, a posljednji prije desetak godina i u sjećanju mi je ostalo da se izlošci nisu smjeli dodirivati; u Beču vas, međutim, potiču na interakciju. Gotovo je svaka lutka smještena tako da joj možete pristupiti, sjesti s njom na kavu, slikati se u nekoj neobičnoj pozi ili što već... Cijela priča započinje poviješću; tu su Marija Terezija, Franjo Josip I, Napoleon i nezaobilazna Sisi.




Zatim slijede aktualni političari; možete se slikati u kraljevskom prijestolju, s krunom ili policijskom kacigom na glavi, dok kraj vas stoji (!) engleska kraljica, pročavrljati s opuštenom Angelom Merkel ili odmeditirati jednu rundu s Dalai Lamom. Na raspolaganju vam, naravno, stoji i predsjednik Austrije, Heinz Fischer, a možete se javiti i na poznati telefon još poznatijeg Ovalnog ureda dok vas Obama promatra s odobravajućim osmijehom.

Nakon političara, tu su umjetnici, muzičari, fizolofi, znanstvenici i sportaši; ako ne legnete na kauč doktora Freuda (udoban je, vjerujte mi!), ne proskijate s Renate Götschl ili ne odlučite dirigirati sa Straussom možete sjesti na kavu s ovim gospodinom ovdje i pitati ga je li, dok je pisao svoja djela, sanjao na koji će ih sve način kasnije (zlo)upotrebljavati. Kladim se da nije.




Rock me, rock me, rock me, Amadeus! Kažu nasljednice da uopće ne sliči Mozartu. Pod tim misle da je drugačiji nego na omotu Mozart-kugla. Eh, te suvremene generacije!




U jednoj je prostoriji detaljno objašnjen postupak izrade voštanih likova, a u svrhu edukacije prikazani su i ovi dražesni izlošci.




Idemo dalje!




I sad stižemo do posljednjeg i vjerojatno najzabavnijeg dijela, onog s ikonama pop-kulture. Sve je puno Holivuđana, vitkih, odlično odjevenih i nasmijanih od uha do uha. Možete, primjerice, pojesti poznati doručak s Audrey (ali pazite, uz nju ovako sređenu sigurno ćete biti underdressed) ili pozirati u poznatoj Hitchcockovoj kadi.






Uz Freddieja Mercuryja postavljeni su bubnjevi i nekoliko gitara, uz pripadajuće perike, tako da se posjetitelji mogu uživjeti u ulogu Queenovaca, klinci se slikaju s Justinom Bieberom i Lady Gagom, gospoda ozbiljnijih godina s Angelinom Jolie, a njihove gospođe s Bradom Pittom. Na sredini prostorije na ogromnoj sofi leži Robbie Williams na čije se udobno rame možete slobodno osloniti.




I to vam je, uz suvenirnicu i kafić, zapravo to.


Kad smo izašli, već je padao mrak, pa evo par fotkica Pratera u suton.







Danas, kao i uvijek... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, Prater, Madame Tussaud, voštane figure, muzej, izložba, izlet, atrakcija

srijeda, 18.12.2013.

Adventski izlet - Željezno, Gradišće

Prošle smo subote odlučili posjetiti Željezno, glavni grad austrijske savezne države Gradišće. Na samo sat vremena vožnje od Beča nalazi se ovaj zgodan gradić kojeg smo zadnjih godina sasvim nepravedno zapustili kao odredište za izlete; prije par tjedana dobila sam obavijest o božićnom sajmu koji se tijekom nekoliko adventskih vikenda održava u dvorcu Esterhazy i tada smo odlučili da ispravimo nepravdu i ponovno ga posjetimo. Planirali smo otići tjedan dana ranije, no prehlada o kojoj sam pisala do te me je mjere oborila da nisam bila ni za što, a pogotovo ne za izlete.

No, tjedan dana kasnije konačno sam prizdravila, vratio mi se dio stare energije i više nije bilo izgovora. Budući da nas je prvenstveno zanimao božićni sajam, a bilo je i jako, jako hladno, šetnju gradom i obnavljanje starih dojmova ostavili smo za neki drugi put te se zaputili ravno u dvorac Esterhazy, koji se nalazi u središtu grada.

Kako nismo htjeli žuriti i gubiti vrijeme na put (iako udaljenost od Beča nije daleka, no subotom na autoputu zna biti prilična gužva, pogotovo tijekom adventa), sasvim smo spontano odlučili zaputiti se dan ranije i na jednoj internet stranici pronašli divan hotelčić u neposrednoj blizini dvorca, s prekrasnim pogledom na grad.

Evo ga, ljepotan raskošan barokni. Nekoć dom plemenitaša, a danas središte bogatog kulturnog i društvenog života.






Dvorac ne bi bio dvorac da ga ne čuva slikoviti gardist, pomalo kao iz neke starinske priče.




Ulaz u atrij dvorca besplatan je, a u njemu se nalazi nekoliko štandova s vrućim pićima, pogačama, kobasama i slatkišima. Tu su i obavezni muzičari sa svojim jazz obradama božićnih klasika. Sve je na mjestu, kako treba.




Glavnina božićnog sajma, ono zbog čega smo došli, nalazi se u dvorcu; za dva eura po glavi (djeca besplatno) ušli smo u izložbeni prostor i laganini šetali, uživajući u pogledu. Ovako izgleda jedna od izložbenih dvorana.




Gradišće je prava multi-kulti regija, regija koja je tijekom svoje povijesti bila u nekoliko država, regija koja je bila presijecana i prekrajana, regija u kojoj sasvim pitomo i dobroćudno zajedno žive pripadnici nekoliko naroda - Austrijanci, Hrvati, Mađari i Romi. Zašto to spominjem? Pa, zato što je upravo ta šarena multikulturalnost bila odlično vidljiva i na ovom sajmu: na jednom je štandu Mađarica prodavala nakit, na drugom Austrijanka krpene lutkice, za trećim je nekoliko Hrvata razgovaralo na hrvatskom i iako službeno komuniciraju na njemačkom, većina stanovnika zna barem osnove drugih manjinskih jezika.

Sajam je bio šarolik i zanimljiv; nije bilo onog što volim nazivati zajedničkim imenom kineska plastika, već su se nudili isključivo obrtnički proizvodi lokalnih proizvođača (pod "lokalni" mislim i na proizvođače iz susjednih krajeva Austrije, Mađarske i Slovačke). Bilo je tu ića i pića, raznih igračaka i nakita, torbica i šalova, a što je najljepše, cijene su bile i više nego umjerene; primjerice, kilogram bio-certificiranog meda koštao je samo par centa više od kilograma meda iz masovne proizvodnje koji se prodaje po samoposluživanjima.








Dvorac je, naravno, bio i prigodno uređen.










Ovo je najveća dvorana, na čijoj su pozornici pjevali zborovi. Naravno, i tu su štandovi, prodavači, mnoge privlačne stvarčice, degustacije i slične ljepote.








U jednoj je prostoriji bila organizirana i božićna radionica za djecu. Moram li reći da su nasljednice napravile sve, baš sve što se nudilo (blago njima kad imaju tako strpljive roditelje); različite anđele i zvijezde, božićna drvca i oznake za knjige, nema što te slatke male ručice nisu izradile. Na kraju su odlučile ukrasiti i svaka svoj medenjak, mirisan i ogroman, s mnogo šarenih šljokica, mrvica lješnjaka i šara u boji, da bi svojih ruku djelo, nakon kraćeg divljenja, odlučno pojele. Toliko o uporabnoj vrijednosti umjetničkih djela.

Kad se sajam već zatvarao, odlučili smo prošetati niz glavnu ulicu i pronaći restorančić u kojem bismo mogli pojesti večeru. Međutim - šipak! Sve osim jedne slastičarnice bilo je zatvoreno, no na glavnoj je ulici bio još jedan božićni sajam, pa smo - when in Rome... - slijedili primjer domaćih, stali uz jedan od štandova, pojeli kobase, popili punč, svakome svoj prema dobi, još malo prošetali i to je bilo to.


Za početak, slička-dvije noćnog pogleda na dvorac...






...a evo i gradskog božićnog sajma.








I to je to za ovaj put. Budite mi zdravi, sretni i veseli, pecite kolačiće, pijte kuhano vino i uživajte u posljednjim predbožićnim danima!


A nakon čitanja, 'ajmo svi, klik... Lajk!

Oznake: Željezno, Eisenstadt, Gradišće, Burgenland, Austrija, izlet, Advent, dvorac Esterhazy, adventski sajam

utorak, 22.10.2013.

Velika ljetna tura, 4. dio: Linz

Evo nas konačno i na posljednoj etapi našeg ljetnog putovanja. Nakon što smo posjetili dvorce Hohenschwangau i Neuschwanstein, sjeli smo u auto i krenuli put Austrije. Dosta smo se dugo vozili lokalnom, relativno zavojitom cesticom sjeverno od njemačko-austrijske granice, da bismo otprilike kod Rosenheima došli do autoputa i tada je sve krenulo osjetno brže. Nakon četiri sata vožnje stigli smo u Linz, glavni grad austrijske savezne države Gornje Austrije.

Priznajem, kad smo planirali putovanje Linz nije bio prvi grad koji nam je pao na pamet - prvi izbor bio je Salzburg, a drugi ideja da provedemo dan na jezeru Wolfgangsee i zatim posjetimo prekrasni Bad Ischl. Međutim, budući da smo sve to obišli više puta, a starija nasljednica prošle je školske godine učila sve o Austriji, uključujući savezne države i njihove glavne gradove, skužili smo da je mnogo pametnije da joj pokažemo veće gradove u kojima još nije bila, a od glavnih to su tada bili još samo Bregenz i Linz. I tako smo odlučili koji će grad biti posljednje odredište prije našeg povratka kući.

Prespavali smo u jednom zgodnom hotelu u širem središtu grada (u kojem su nam, jer nije bilo gužve, dozvolili da cijeli idući dan besplatno ostavimo auto na parkiralištu, na čemu najtoplije zahvaljujemo ), doručkovali i zaputili se u centar, kako bismo ga pogledali.


Prva stanica - turistički ured, smješten u zgradi Stare vijećnice.




Planirali smo napraviti đir po najužem središtu grada, pojesti ručak u restoranu koji nam se čini najzgodnijim i na kraju posjetiti neki od muzeja. U Linzu sam prije petnaestak godina provela punih tjedan dana i temeljito ga upoznala, pa sam bila uvjerena da ću se i ovaj put snaći k'o velika, međutim, u sjećanju su mi ostali samo neki neobični fragmenti koji su se na nekim mjestima sasvim lijepo poklapali i činili određene smislene cjeline, ali na nekim mjestima dolazilo je do kratkih spojeva. Na sreću, grad nije velik, pa ako negdje krivo skrenete, ne možete se baš izgubiti do te mjere da se stvar ne bi mogla srediti unutar par minuta.

Linz, budimo iskreni, i nije najljepši grad na svijetu. Ono što mu, po mom mišljenju, najviše nedostaje, jest pješačka zona. Cijelo je povijesno središte grada, naime, otvoreno za automobilski promet, pa kad autima dodate još i tramvaje, bicikliste, motoriste i dostavna vozila, dobivate priličnu buku, gužvu i dosta ispušnih plinova. Međutim, to na stranu, Linz ima krasno središte s divnim, lijepo uređenim starim zgradama, dosta zelenila i kuće urednih pročelja.


Odmah na obali Dunava, na brdašcu, nalazi se Dvorac, u kojemu je smješten Muzej. Riječ je o najvećem austrijskom muzeju opće prakse, u kojemu možete pronaći priličan broj različitih zbirki, od arheološke preko etnografske do prirodoslovne i tehničke. Dvorac je renoviran, dograđen mu je i novi dio, tako da je sada, uz stalne i gostujuće izložbe, koncerte, predstavljanja knjiga i druga događanja, riječ o instituciji koja je nezaobilazna u kulturnom životu grada.






Spuštamo se u grad...




...i evo nas kod zgrade Zemaljskog kazališta.




U sklopu nekog novijeg projekta kojemu je cilj "postaviti umjetnost na ulice" (tako nekako, je l') mnoge su gradske površine ukrašene ovakvim željezim instalacijama.




Vjerojatno ste čuli za poznatu Linzer Torte. Iako joj se porijeklo ne može odrediti sa sigurnošću, jer o njemu postoje najmanje tri različite priče, jedna od njih kaže da je izmišljena upravo u ovoj slastičarnici - Leo Jindrak. Odšetali smo do nje, ali na terasi nije bilo slobodnih mjesta, pa smo svoje kave i slastice odlučili potražiti negdje drugdje.






Usput smo obišli novu katedralu, sagrađenu nakon što je grad jednostavno prerastao staru.






A ovo je stara.




Evo nas i kod Landhausa, sjedišta Vlade Gornje Austrije.








Pojeli smo ručak u jednom od niza restorana na glavnom trgu i polako krenuli prema drugoj strani Dunava.




Prošli smo kraj nove Vijećnice...




...kako bismo došli do cilja, centra Ars Electronica, koji nazivaju i muzejom budućnosti.




Riječ je o muzeju u kojemu nema stalnog postava, već se izložbe mijenjaju ovisno o tome kako se mijenjaju znanstvene i tehničke spoznaje. Trenutačni postav podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina, od virtualnih svjetova do biomedicinskih istraživanja, s dosta toga u sredini. Muzej je smješten u futurističkoj zgradi na samoj obali Dunava i noću izgleda poput nasukanog svemirskog broda. U svakom slučaju, Gornja Austrija ponosi se svojom industrijom i tehnološkom superiornošću, tako da se mnogo ulaže u ovakav tip institucija.



Kad smo gledali izložbu o virtualnim svjetovima, kustosica nam je pričala o svojevrsnom eksperimentu koji je napravio jedan austrijski student prava dok je privremeno studirao u Americi. Budući da je bio svjestan da svugdje ostavlja neizrecivo mnogo osobnih podataka, bio je otvorio svoj profil na Facebooku, koji je tada bio još u začetku. Na toj je mreži bio aktivan tek nekih mjesec dana, imao je tridesetak prijatelja i od središta firme je zatražio, na što je imao potuno zakonsko pravo, da mu izlistaju sve, baš sve što znaju o njemu. Uskoro mu je na kućnu adresu stigla ogromna kartonska kutija s tri tisuće strana gusto isprintanog teksta; u to kratko vremena koje je proveo na Facebooku o njemu se mogla ispričati cijela priča. Iz kontakata s prijateljima, objava koje su mu se sviđale, objava koje je ignorirao, komentara koje je pisao, korporacijskih i drugih stranica koje je posjećivao, pretraga koje je radio i, da ne duljim, iz njegove sveukupne jednomjesečne aktivnosti na Facebooku o njemu je bio složen detaljan i izuzetno precizan profil, s toliko pojedinosti da je mladac neko vrijeme bio sleđen od užasa. U međuvremenu je od svoje pretrage napravio javni projekt i izložio ga upravo u centru Ars Electronica.

Još jedna stvar koja mi je bila dosta, pa, zastrašujuća jest priča na koju smo naletjeli na izložbi posvećenoj novim istraživanjima genoma i općenito biotehnici. Budući da ogroman dio čovječanstva svakodnevno guta sintetičke tablete za smirenje, irski su znanstvenici došli na ideju da se - sad ja to laički prepričavam, nemojte se smijati - izdvoji dio kravljeg gena koji je sličan ljudskom, pomiješa sa supstancom koja umiruje te da se umjetno stvori vrsta krava koje će, jednostavno rečeno, biti prirodno smirene, tj. u sebi će imati aktivne supstance koje se inače stavljaju u tablete. Mlijeko, jogurt i ostali mliječni proizvodi dobiveni iz mlijeka tih krava davali bi se pacijentima koji su do sad uzimali tablete, kako bi se smirili na što prirodniji način. Sad, ako mene pitate, cijela stvar je monstruozna. Osim što nemamo pojma kako bi na ljudsko tijelo dugoročno utjecala konzumacija takvih namirnica, zamislite samo kakvim bi takvo otkriće sve manipulacijama otvorilo vrata - sve bi nas, preko običnih, svakodnevnih proizvoda, lijepo i elegantno drogirali, bilo bi moguće stvoriti pospanu, apatičnu, bezvoljnu masu koja slijepo sluša svoje vođe i radi što joj se kaže. Brrrrrr... Ta mi se ideja nikako ne sviđa.

Apsolutni vrhunac Ars Electronice jest tzv. Deep Space, prostrija koja nije obično 3D kino, već se 3D slika projicira u cijeloj prostoriji, a vi sjedite na podu, stojite, hodate ili radite štogod želite. Odgledali smo dva Deep Space programa, jedan o Zemlji i drugi o Svemiru i bili su fantastični. Kao bonus ovom drugom dobili smo 3D snimku skoka Felixa Baumgartnera "s ruba svemira" (da, stvarno imate dojam da skačete s njim) i spust jednog vrhunskog skijaša na stazi u Kitzbühelu. Bolje da vam ne pričam što vam prolazi kroz glavu dok gospodin juri preko 100 km/h po zaleđenoj nizbrdici.

Nasljednicama smo uzeli i dječje vodstvo kroz muzej, a budući da je bilo malo posjetitelja, njih dvije i još dva dečka bili su sami s dvije kustosice i, naravno, uživali su k'o mali praščići. Kad se muzej u 17h zatvarao, starija nasljednica doslovce se rasplakala od tuge i nije se dala van sve dok joj nismo obećali da ćemo ponovno doći u Linz. Vjerojatno nećemo prije proljeća, ali obećanje je obećanje i potrudit ćemo se da joj ga ispunimo.

Još nam je preostala koja šetnjica gradom i, naravno, večera. Otišli smo u poznati restoran Klosterhof, odnosno njegov ogroman pivski vrt u najstrožem središtu grada. I kaj da vam velim... Klopa je bila izvrsna, atmosfera super, uživali smo u toploj kasnoljetnoj večeri, a nasljednice su svaka svom razredu pisale posljednje ovoljetne razglednice...






I to bi, dragi moji, bilo to. Nakon večere vratili smo se do hotelskog parkirališta po auto, krenuli za Beč i vratili se u svakodnevicu.


A sad obavezno klik... Lajk!

Oznake: Linz, Gornja Austrija, Oberösterreich, izlet, putovanje, putopis, Schlossmuseum, Alter Dom, Linzer Torte, Ars Electronica Center

srijeda, 09.10.2013.

Velika ljetna tura, 2. dio: Legoland

Evo nas konačno i na drugoj etapi (od četiri) naše velike ljetne ture i glavnom cilju putovanja (sve ostale destinacije nalijepili smo naknadno, u stilu kad nam je već usput...) - Legolandu!




Ideja da odemo rodila se još na proljeće i od tada smo malo po malo planirali, raspitivali se kod frendova koji su i sami bili, istraživali rute i uživali u pripremama. Nasljednice sve do tjedan dana prije puta nisu imale pojma kamo idemo, znale su samo da ih zadnji tjedan ferija čeka iznenađenje i da ima veze s putovanjem u inozemstvo.

Odakle da počnem? Možda od tehnikalija i praktikalija. Njemački Legoland (osim u Njemačkoj, Legoland parkovi postoje u Danskoj, Engleskoj, Kaliforniji, Floridi i Maleziji) smješten je u Bavarskoj, blizu grada Günzburga. Pokraj parka je i Legoland Feriendorf, odnosno vlastito hotelsko naselje, u kojem nismo odsjeli, jer su cijene u našem terminu bile opako visoke. Stoga smo se odlučili za noćenje s doručkom u jednom manjem, obiteljskom hotelu u mjestašcu udaljenom 8 km. Ta je regija dobro pokrivena hotelima, a mnogi od njih imaju i ugovore s Legolandom, tako da na kombinaciju noćenja i ulaznice dobivate određene popuste; sve to možete istražiti na navedenim web stranicama. Mi smo hotel našli neovisno o Legolandu.

Što se tiče samih ulaznica, uvijek ima nekih ponuda, popusta i aranžmana, ali stalno se mijenjaju. Namjeravate li posjetiti Legoland, taj ćete dio morati istražiti sami. U našem terminu, kupovina ulaznica preko interneta osjetno prije termina uštedjela nam je preko trećinu ukupne cijene. Ulaznice kupljene online i isprintane pokazale su se praktičnima i stoga što njihovi vlasnici ne moraju čekati u redovima na blagajnama, nego ih elegantno zaobiđu i jednostavno uđu. Ista je stvar i s plaćanjem parkinga. Možete ga platiti na izlazu iz parka, čekajući u dugačkoj koloni auta, a možete se dovesti ravno do rampe za aute s unaprijed plaćenim parkingom i za pola minute ste vani. Cijena je ista, čekanje nije.

Iduća caka na koju biste trebali obratiti pažnju su termini i dužina čekanja u redovima. Svaka atrakcija ima izvješeno vrijeme čekanja u redu, tako da možete unaprijed vidjeti želite li čekati ili ne. Postoji i nekoliko vrsta posebnih propusnica koje možete kupiti kako biste preskočili čekanje, pa ovisno o tome koliko platite, takvu ćete privilegiju imati (recimo, s jeftinijom ćete si moći rezervirati mjesto u redu, a da ne stojite fizički u njemu, što vam omogućuje da to vrijeme potrošite negdje drugdje, a sa skupljom ćete jednostavno proći mimo ljudi koji čekaju i bit ćete prvi u redu). Takve su propusnice bolesno skupe i mi smo izračunali da nam se više isplati doći u terminu koji lokalnom stanovništvu ne odgovara (kao što je napisano u prethodnom postu, u mnogim je njemačkim saveznim državama tada već bila počela škola) i kada gužve nisu velike. Mnogi naši frendovi iskoristili su proljetne produžene vikende (Tijelovo i Duhove) za posjetu Legolandu i tada su čekanja za svaku pojedinu vožnju ili što već bila po 45 minuta. U takvim se situacijama plaćanje propusnica isplati, jer ćete inače provesti dva dana stojeći u redovima, čekajući, a kući se vraćate prilično mlakih dojmova. Međutim, u vrijeme kad smo mi bili, na prosječnu se atrakciju čekalo između 5 i 10 minuta, a na samo dvije je red bio toliko dugačak da je iznosio 15-20 minuta.

I što još od ovih organizacijskih stvari? Dakle, park je odlično opremljen restoranima, kafićima, dućanima (o da, na svakom su koraku), zahodima, prematalicama za bebe i svim drugim što vam može zatrebati. Postoji i jedan dućan, prilično dobro sakriven iza nekih zgrada (ali naći ćete ga na planu parka) i otvoren tek od podneva, u kojemu je stalna rasprodaja. U njemu smo nasljednicama, dok nisu bile s nama, uspjeli kupiti ogromnu Lego Friends kuću za pola cijene (nju će im za koji mjesec donijeti mali Isusek ) i nešto odjeće iz Lego asortimana, koja je inače bezobrazno skupa, a uz popust joj je cijena, pa, pristojna i realna.

I za djecu mlađu od tri godine ima mnogo sadržaja, od raznih sporih vlakića do parkova i igrališta, tako da ni obiteljima s više djece različitih dobi izlet nije neizvediv.

Što se pak sigurnosti tiče, dobro je da svako dijete u džepu ima napisano svoje ime i prezime, adresu hotela i brojeve mobitela roditelja. Imate li djecu koja ne znaju njemački, bilo bi dobro uz osnovne podatke napisati i kratku poruku na engleskom te uputiti dijete da se u slučaju odvajanja od roditelja obrati najbližem zaposleniku.

Meteorolozi su nam za cijeli taj tjedan najavili loše vrijeme - hladno, vjetrovito, kišovito i čak olujno. Prvi dan putovanja i boravak na Chiemseeu iznenadili su nas; bilo je poluoblačno i vjetrovito, ali ne neugodno i hladno, dapače. Na kraju su baš svi dani tog tjedna bili suhi, uglavnom poluoblačni i vrlo ugodni. Budući da smo putovanje planirali (i platili) dosta unaprijed, loša prognoza nije nas mogla ni smjela omesti. Za slučaj kiše planirali smo brojne aktivnosti u zatvorenom, tako da smo najprije obilazili one na otvorenom, sve čekajući tu najavljenu kišu da obiđemo i ove druge. Na kraju smo ih obišli tek drugi dan, ne zbog lošeg vremena, nego zato što nam je bilo žao propustiti ih.


O Legolandu ukratko: ne mogu vam ni izdaleka opisati svoje oduševljenje!

O Legolandu naširoko... Nastavite čitati!


Za početak boravka preporučila bih vožnju nekim od vlakića, kako biste uopće dobili dojam o veličini parka i o tome što je gdje. (Naravno, na svakom ćete koraku naći plan s atrakcijama, ali vožnjama ćete dobiti osjećaj za prostor.) Vlakića je nekoliko vrsta, postoji i jedan jako spor, prilagođen maloj djeci i kukavicama , čije su tračnice dignute na par metara od zemlje, a postoji i vidikovac visok 50 metara s kojeg ćete također lijepo vidjeti cijeli park. Dakle, first things first, orijentacija!




Pa vožnja čamcem, zašto ne? (Ono visoko u zraku što se vidi u pozadini druge slike, to je jedna od najboljih stvari u Legolandu, nekakva sprava koja vas digne toliko visoko i koja se kreće toliko brzo da imate osjećaj da letite. Starija nasljednica joj se stalno iznova vraćala.)






Naravno, Legoland ne bi bio Legoland kad u njemu ne bi bilo raznih figura, maketa i svega život napravljeno od, naravno, Lego kockica. Takve se stvari nalaze doslovce na svakom uglu; gdje god pogledate, pronaći ćete neki detalj, uglavnom izuzetno duhovit. Međutim, otprilike u središtu parka nalazi se poseban dio s minijaturama različitih krajolika i gradova te sedam scena iz "Ratova zvijezda". Tu su Venecija, Nizozemska, brojni prizori iz Njemačke (Berlin, Frankfurt, dvorac Neuschwanstein), Švicarska... Kockice su međusobno zalijepljene, ne zato što inače ne bi držale, nego zato što, vjerovali ili ne, ogroman broj ljudi proba skinuti kockicu-dvije, ne bi li ih strpali u džepove. Uz to, sve je lakirano kako bi boje ostale što postojanije.

Na svakom od tih modela ima dosta pokretnih dijelova; primjerice, u Veneciji gondolijeri voze gondole (i pjevaju!), na aerodromu vatrogasci žure ugasiti požar i usput špricaju vodom (da, vas koji stojite sa strane), a ispred zgrade njemačkog Reichstaga Angela Merkel i Barack Obama idu šeću simo-tamo, a oko njih je hrpa novinara, policije i ljudi iz osiguranja.

Evo samo jednog dijela Venecije. (Obratite pažnju i na krajolik. U Hrvatskoj i Austriji je još bilo pravo ljeto, a u Njemačkoj je drveće već crvenkasto.)




Allianz Arena je najveći ikad napravljen Lego-model. U njemu je više od milijun kockica, a rađen je prema izvornim arhitektonskim nacrtima, precizan do posljednjeg detalja. (Sad, pitam se koliko je to pametno... Potencijalnim teroristima sve je pruženo na dlanu, čak i bolje nego u originalu, jer je manje i preglednije.)




Minhenski aerodrom također u potpunosti odgovara originalu. Ako ne kužite što sam mislila kad sam rekla da je sve puno duhovitih detalja, skužit ćete pogledate li malo bolje fotku presjeka aviona. Stjuardesa i pilot u akciji.






Ratovi zvijezda, jedna od scena.




(Mlađa nasljednica pitala je što čovjek treba biti po zanimanju da bi dobio posao slaganja kockica u Legolandu.)


Dvaput dnevno na otvorenoj kazališnoj pozornici nastupaju akrobati iz Kineskog nacionalnog cirkusa. Što da vam kažem, osim da su savršeni. Ostadosmo bez daha, više puta u vrlo malo vremena.




Park je organiziran u tzv. tematske svjetove, a jedan od njih je Atlantis. Riječ je o putovanju podmornicom u akvarij u kojem se nalaze ribe u kombinaciji s Lego-figurama (recimo, kosturom koji stoji kraj škrinje s blagom). Akvarij je napravljen kao tunel i stvarno odlično izgleda, a u izlaznom su dijelu dva manja akvarija s piranama, koji u sredini imaju udubinu u koju se možete uvući, pa izgleda kao da ste s njima u vodi. Malo spooky, ali totalna fora.






Egipatski svijet također je tu. Riječ je o vožnji autićima kroz polumračni tunel. Opremljeni ste laserskim pištoljem kojim morate pucati u osvjetljene ciljeve. Ciljevi su obilježeni zelenom, plavom i crvenom bojom, a svaka boja vam donosi određeni broj bodova. Kad je vožnja gotova, na izlazu vas čeka rang-lista ljudi koji su bili istovremeno u tunelu. Nije da se hvalim, je l', ali yours truly je uporno i uporno pobjeđivala. I to ne za male razlike u bodovima.




Ako se namočite (a namočit ćete se), odmah pokraj su ogromne kabine-fenovi u kojima ćete se i osušiti.




Sve, baš sve je ukrašeno figurama od Lego kockica. Recimo, vožnja vlakićem kroz "prašumu" ili vožnja kanuom kroz amazonski krajolik... Tih je figura toliko mnogo i tako su fenomenalno napravljene da ih na kraju skoro prestanete percipirati i postanu vam skroz normalne.




Ovo je ulaz u dvorac iz kojeg kreće jedan od dva najbrža i najviša roller coastera (postoji li hrvatska riječ?) u Legolandu...




...Ovaj!




Što se tiče vožnji, starija nasljednica i mužić odmah su sve isprobali, a mlađa nasljednica se bojala, pa sam za to vrijeme s njom išla na neke mirnije stvari. U ovaj smo dvorac zalutali, jer nismo kužili kamo vodi. Kad smo sjeli u vlakić, najprije smo se vozili unutrašnjošću dvorca, kadli se sve zamračilo, vlak je dobio na brzini i... Vuuuuš! Eto nas vani, deset-petnaest metara od tla. Mlađa nasljednica je najprije zavrištala, a znate što je prvo rekla nakon što je vožnja završila? "Ja bih opet!" Uglavnom, led je bio razbijen i od tog smo trenutka svi mogli na sve, što smo obilato iskoristili.


Svaki puni sat u kinu počinje film u 4D. Što je 3D znate, a četvrta dimenzija je vjetar koji puše dok glavni junak juri ulicom, kapljice koje padnu na vas kad si netko obriše znoj ili pjenica koja se spušta sa stropa kad u filmu pada snijeg. Uglavnom, fora. (U Beču smo bili i u 5D kinu, tada se još i stolice okreću i tresu u skladu s radnjom filma.)






Jedna od dvije stvari koje se dodatno plaćaju (3 eura po djetetu, ali budući da je mlađa nasljednica bila ispod dobne granice, a opet dovoljno velika da je prime, nama su naplatili samo za jedno dijete) je radionica iz robotike u Mind Storms centru. Traje nekih 45 minuta, koje smo iskoristili za ranijespomenutu opskrbu božićnim darovima i brzinsku bezdjecnu kavu.




Druga stvar koja se naplaćuje (5 eura po djetetu) je autoškola. Djeca najprije dobiju dvadesetominutni tečaj osnovnih pravila ponašanja u prometu, a zatim ih puste da se električnim autima voze po prekrasno uređenom poligonu, na kojem posebno veselje predstavlja praonica, jer vas tu i pošpricaju. Za kraj svako dijete dobije vozačku dozvolu koja izgleda identično njemačkoj, jedino što je kao ime zemlje navedeno "LL" (Legoland).


Legoland se može iskoristiti i za učenje, što se na više mjesta s ponosom ističe. Tako ćete kraj brojnih atrakcija pronaći table s objašnjenjima fizikalnih fenomena na kojima su atrakcije zasnovane. Jednostavnim, dječjim rječnikom i s primjerima iz svakodnevnog života.




Što se zatvorenih prostorija tiče, ima i dosta mjesta na kojima jednostavno možete slagati nešto od kockica. Mi smo neko vrijeme proveli slažući svatko svoj auto. Na kraju aute možete pustiti na laganoj nizbrdici, na stazi na kojoj se mjeri prolazno vrijeme. I opet je moj bio najbolji (a muž mi je inženjer, ccc).




Evo još jedne duhovite figure: bakica hrani golubove, a iz torbe joj izviruje knjiga na kojoj piše "Recepti s golubovima".




Postoji i Lego Factory, mjesto na kojem možete pogledati cijeli proizvodni proces kockica, a tu je i tvornički dućan, u kojem kupujete u rinfuzi koliko god i čega god želite. Nema veličine, debljine ili boje koje ne postoje. Cijena je 9 eura za 100 g, a vi miješajte kako god želite. Osim toga, tzv. Lego-ljudi prodaju se u dijelovima, tako da možete kombinirati kapu od jednog s glavom od drugog, trupom od trećeg, nogama od četvrtog... Granica je samo vaša mašta (i debljina novčanika).




Što da vam još kažem? Park se zatvara u 18h, ali dućani i restorani ostaju otvoreni još sat vremena. Nas je do te mjere prao adrenalin da sve do tada nismo bili gladni (ok, doručkovali smo zaista obilno i djeci ponijeli perece, ali ipak...). U parku vlada fenomenalna atmosfera, pojačana nabrijanom muzikom s jakim rifovima na gitari koja se u skoro svugdje vrti stalno ispočetka, ali vam na neku neobičnu foru nikad ne dosadi. Oba smo puta "ručali" tek nakon zatvaranja svih vožnji i kina, oba puta u istom restoranu i oba puta bili prezadovoljni okusom hrane, veličinom porcija i cijenama, koje su i više nego u redu.

I, eto, to je to.

Skoro smo se svi grupno rasplakali kad smo odlazili, a nasljednice su već izjavile da bi iduće ljeto rado posjetile engleski ili danski Legoland (još im nismo otkrili tajnu da Legoland parkova ima i na drugim kontinentima, zasad znaju samo za ove gdje su im bili frendovi) i spremne su se odreći svih mogućih poklona u ime štednje. Vidjet ćemo.

Posljednji pogled za ovaj put s izlaza iz parka. Šmrc.





Ajmo, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Legoland, Bavarska, Njemačka, izlet, putovanje, putopis, Günzburg

utorak, 24.09.2013.

Dobar zalet i buć! - Bad Vöslau

Da, odlučila sam vam malo pokazati okolicu Beča, odnosno neka od naših omiljenih mjesta. Jedno od njih je termalno kupalište Bad Vöslau u istoimenom gradiću nekih 35 km južno od Beča. Bad Vöslau beskrajno je uređen i ušminkan gradić, a budući da se za termalne izvore zna još od rimskih vremena, oko njih se tijekom povijesti razvila prilično lukrativna zdravstvena i turistička tradicija. Danas je grad prepun elegantnih hotela koji okružuju termalno kupalište, a nude različite, uglavnom medicinske tretmane. To je također mjesto u kojem brojni boljestojeći Bečani imaju svoje ljetne kuće - ne vikendice, nego baš ljetne kuće. U njih najčešće sele u lipnju, a iz njih se u grad vraćaju u rujnu i boravak u njima ne smatra se godišnjim odmorom, nego tek kvalitetnim načinom da se provede ljeto. Iz tih se kuća svakog jutra ide na posao i u njih se svakodnevno vraća, osim ako iz nekog razloga ne odluče provesti noć u Beču, jer i stan se, naravno, zadržava tijekom cijele godine. Bad Vöslau nije jedino takvo mjesto u kojemu se događa sezonska migracija, ali sigurno je jedno od poznatijih.


Mi, na žalost, ne posjedujemo ljetnu kuću, ali povremeno odemo do termalnog kupališta, koje je zaista prekrasno i na glasu je kao jedno od najelegantnijih u Austriji. Ovo je glavni bazen (tzv. plavi bazen) u kojemu je voda toliko nevjerojatno čista da kad zaronite i pogledate kroz vodu, možete sasvim jasno vidjeti pojedinosti na badićima ili tijelima ljudi koji su na drugom kraju bazena. Ne zezam se. (Ja inače ne volim bazene, pa kad za neki kažem da je čist, onda to stvarno jest.)






Ovo su mlazovi termalne vode pod koje stanete da vas izmasiraju. Jaki su. I hladni. Osjećajte se upozorenima.




Postoji i tzv. zeleni bazen, u kojemu je voda toliko hladna da smo samo sramežljivo umočili papke i brzo ih vratili na sigurno, suho i toplo.




Tu su i plitki dječji bazeni, a posebno je atraktivan tzv. šumski bazen, smješten na sasvim drugom dijelu kompleksa, u prekrasnoj prirodnoj šumskoj hladovini.




Kupalište je odlično opremljeno terenima za tenis, odbojku na pijesku, minigolf, livadama za piknik i mnogim drugim sadržajima (čak i kućicama i apartmanima koje možete iznajmiti sezonski).




Ono što me oduševilo jest prekrasna mala knjižnica u sklopu jednog od restorana. Dođete, pogledate izbor knjiga i časopisa, uzmete sa sobom što god želite i vratite se na bazen ili čitate u samom prostoru knjižnice/kafića... Nitko ne zapisuje vaše ime niti koji ste naslov uzeli, podrazumijeva se da ćete ga vratiti u istom stanju u kojemu ste ga i uzeli. Prekrasno, nije li?

Nasljednice su bile do te mjere oduševljene knjižnicom da su izignorirale "dječju" sobu s ogromnim televizorom na kojemu su se vrtili crtići, sjele su za stol i čitale svaka svoju knjigu, zbog čega se mužić i ja nismo ni najmanje bunili, već vrlo pragmatično iskoristili vrijeme za guštersko uživanje na terasi uz piće.




Jedan od kafića skrivenih u šumi.




Ovako izgleda kad u suton odete na čašu vina uz zeleni bazen.




Iako se bazen zatvara u 20 h, većina ode kući mnogo ranije, što znači da pred samo zatvaranje možete uživati u ovakvim prizorima...








Ajmo svi! Klik... Lajk!

Oznake: Bad Vöslau, kupalište, bazen, izlet, Donja Austrija, Niederösterreich

utorak, 10.09.2013.

Jurski park u štajerskoj šumici

Školica je počela, ferije završilo, a mi smo se koliko toliko smirili kod kuće. Nadam se da ste svi vi dobro, sretno i odmoreno. Ovo ljeto nam je bilo toliko prepuno putovanja i izleta da sam dio odlučila preskočiti i pokazati vam samo par najzanimljivijih.

Vijest nad vijestima je da sam k-o-n-a-č-n-o dobila novi laptop, samo još čekam da ga mužić sredi, složi i prikači na ogroman već postojeći monitor na mom radnom stolu, pa se, nadam se, vidimo i na vašim blogovima. (S kompjutora na kojem sad pišem ne mogu ostavljati komentare, a ne mogu ni s mobitela; nemam pojma zašto, ne pitajte, jednostavno mi ne da. A već mi jako fali dvosmjerna komunikacija s vama, o da! )


No, da... Jurski park u štajerskoj šumici... Već nas godinama na autoputu iz Beča za Zagreb i iz Zagreba za Beč intrigira putokaz za Styrassic Park. To bi trebao biti parkić s modelima dinosaura plus hotelom u krošnjama drveta plus određenom dozom zabave, što za dječicu, što za odrasle. I tako smo ovog ljeta odlučili iskoristiti povratak iz Zagreba u Beč za jednodnevni izlet i posjet tim dinosaurima i inim stvorenjima.

Nismo putovali autoputom, nego starom cestom, tako da smo uživali u ljepotama seoskih krajeva, koji su i u Sloveniji i u Austriji stvarno prekrasni. Više se ne sjećam koliko smo se točno vozili od Zagreba do Styrassic Parka, no pretpostavljam nekih dva-dva i pol sata.

Stigosmo gladni, pa smo najprije krenuli na ručak. Restoran je prilično simpatičan; nudi se isključivo hrana iz biološkog uzgoja, tako da nema ribljih i pilećih štapića te sličnih užasa koja današnja djeca tako rado jedu. Iako se restoran zove "Vegaro Rex", što bi dalo naslutiti da je vegetarijanski, nude se i mesna jela. Što se pak tiče pića, nema gaziranih slatkih industrijskih, već samo vode, svježe cijeđenih voćnih sokova te vina, piva i žestice lokalne proizvodnje.

Park je sam po sebi zgodan, iako nemojte očekivati ništa pretjerano spektakularno. Smješten je u prekrasnoj, zaista prekrasnoj šumi, po kojoj su raspoređeni modeli dinosaura u prirodnoj veličini, a uz njih se nalaze i table s podacima o svakoj pokazanoj vrsti. Neki su prikazani kako stoje, neki u borbi (ima čak i dosta naturalističkih scena međusobnih ugriza, krvavih vratova i sl.), neki u vodi, a neki u letu.






Izložba je zamišljena tako da šetate šumom stazicom koja vas kronološki vodi od najstarijih poznatih dinosaura, pa sve do predaka ljudske vrste, s kojima izložba i završava.




Čak i uz vrlo laganu šetnju i čitanje baš svake info-table park ćete proći za najviše dva sata. Preostaje vam da ili još koji put posjetite svoja omiljena stvorenja ili da iskoristite neke od dodatnih ponuda. Recimo, za doplatu od tri eura moći ćete, ako ste stariji od šest godina i/ili viši od 120 cm, u toj istoj šumi s dinosaurima uživati u akcijskom parku - hodati po konopcu između drveća, njihati se na lijanama, spuštati se koloturom s prilične visine... Ovo je samo dio cijele priče:




Zatim, tu je i (besplatno) kino u kojem se nekoliko puta dnevno vrte dokumentarci o dinosaurima. Na film smo djecu poslali samu, dok smo nas dvoje uživali u organskom, khm, je l', pivu. Ovdje.




Postoji i (opet besplatni) parkić za djecu - različite ljuljačke, dvorci za skakanje, tobogani i ostala veselja.




Jedna od najzgodnijih stvari u parku je hotel na drvetu. Budući da nismo ostali preko noći, ne mogu vam reći je l' to čemu, no mogu vam staviti slike da vidite kako izgleda. Posjetitelji hotela imaju na raspolaganju minijaturni bazenčić.






Tome dodajte još suvenirnicu, lijepo vrijeme, pjev ptičica i to je to.


Plus, naravno, klik... Lajk!

Oznake: Styrassic Park, Štajerska, izlet, obiteljski izlet, djeca, zabava, dinosauri

ponedjeljak, 19.08.2013.

Trst u novom ruhu

I tako... Nakon prijepodneva provedenog u dvorcu Miramare, zaputismo se u Trst. I, jedna od prvih stari na koje smo naletjeli bilo je upozorenje... Pa, nek' se zna!



Trst zaista više nije ono čega se sjećamo iz osamdesetih; nema štandova, gužve i glasnih trgovaca koji vas vuku za rukav. Tu i tamo neki kineski dućan (kao i svugdje, uostalom), a sve ostalo je šminka i elegancija. Dakle, Trst u novom ruhu!

Budući da smo po dolasku u Trst već bili poprilično gladni, prva postaja bila je hranidba. Vaša najdraža, budući da se Trsta sjećala samo u nejasnim fragmentima, aktivirala je svoj štreberski karakter još par dana prije izleta, istražila gdje se i što može dobro pojesti te povela svoju malu obitelj u Tommaseo, lokal kojeg su voljeli Joyce i Freud, pa kud ne bismo i mi. I nismo pogriješili. Vino je bilo izvrsno, hrana odlična, posluga diskretna i ljubazna, a cijene sasvim pristojne.


Pogledajte kako je serviran pribor za jelo; ovo je možebitna ideja za sve vas (nas) koje su bake opremile heklanim tabletićima i sad nemate (nemamo) pojma što s njima.




Ispričavam se na mutnim fotkama, prekrasno sam skužila da nemam nijedne oštre na kojoj nije barem jedan član moje obitelji; ovo je tek toliko da dobijete dojam o atmosferi (aha, sjedili smo unutra, jer je bilo ugodno klimatizirano, a vani je bilo plus tisuću, predvorje sedmog kruga pakla).






I cappuccino za kraj.




Budući da je restoran u središtu grada, polako smo se prošetali i evo što smo vidjeli... Tršćanski Canal Grande, koji završava katoličkom crkvom Sant'Antonio Nuovo.




Koji korak dalje, Piazza della Unita d'Italia ili Trg ujedinjenja Italije, na kojem se nalazi gradska Vijećnica i brojne druge palače.








Ovo je zgrada Burze...




...a ovo antički amfiteatar iz 1. stoljeća n.e.






Bio je vruć ljetni dan, djeca i mužić su zaželjeli sladoled, a ni ja nisam imala ništa protiv još jedne kave, tako da smo sjeli u kafić Stella Polare, također poznat po slavnim gostima, mahom književnicima. No da, bila je to greška. Mužić i starija nasljednica otišli su u kafić pogledati kojih sve vrsta sladoleda ima, dok smo mlađa i ja uhvatili stol na terasi. Došao je mrzovoljni stari konobar, nervozno obrisao stol i maknuo čaše prethodnih gostiju te preko volje uzeo našu narudžbu. Muž i starija nasljednica vratili su se za stol taman kad nam je donio kavu i sladoled te pokušali naručiti, ali im je mrzovoljni gospodin jednostavno okrenuo leđa i otišao - i tako nekoliko puta! Naravno, da nas dvije nismo bile dobile svoje iće i piće, ustali bismo i otišli u neki drugi kafić, no u konkretnoj nam je situaciji preostalo samo da vučemo konobara za rukav i nadamo se najboljem. Na kraju je mužić morao ustati, ući unutra, posvađati se i nakon nove runde čekanja stigao je i njihov sladoled. Aleluja. Sam kafić je, moram reći, jako lijep, iako ga nikad nikom ne bih preporučila. No, svaka čast označavanju "književnih itinerera" po gradu i pametnoj turističkoj propagandi.




I još koja slička za kraj.








Naravno, kao i svaki put, klik... Lajk!

Oznake: Trst, italija, putovanje, izlet, putopis, fotografija

srijeda, 07.08.2013.

Miramare u raljama bivšeg shopping-raja

Nakon tri tjedna odmora, evo nas ponovno u starom ritmu reda, rada i discipline. I ove smo godine bili u Istri, pa vam neću ponovno stavljati fotke slične onima iz prošlih godina, nego ću vam napisati (i naslikati) kako smo posjetili Trst.

Ruku gore, svi stariji od recimo 35, tko je barem jednom bio u shoppingu u Trstu. Išlo se, naravno, i drugdje, ali Trst je, uz Graz, bio najlegendarnije od svih legendarnih shopping-odredišta naše generacije, otužno opremljene konfekcijom iz socijalističkih, najčešće polupraznih dućana, željne Nike tenisica i Lacoste majica. Posljednji sam put u Trstu bila na jesen 1996., ali ne u kupovini, nego u izletu koji je bio organiziran u sklopu jedne konferencije - i od tada ništa, sve do ovog ljeta, kad sam predložila mužiću da odvedemo djecu na jednodnevni izlet u grad koji je odigrao važnu ulogu u stilskom odgoju i modnom razvoju nemalog broja naših sunarodnjaka.

Umjesto u dućane, zaputili smo se najprije u dvorac Miramare. Smješten malo izvan grada, u Tršćanskom zaljevu, građen za habsburškog nadvojvodu Maksimilijana i njegovu ženu, Šarlotu od Belgije. Projektirao ga je austrijski arkitekt Carl Junker, pažljivo slijedeći upute koje je dobio od svog poslodavca, koji se osobno izuzetno angažirao u projektiranju i nadgledanju gradnje dvorca i, kao veliki zaljubljenik u botaniku, parka. Gradnja je bila završena 1860., a rezultat nije velebna palača poput dvoraca Schönbrunn ili Belvedere, već nešto manji, ali vrlo lijep dvorac sagrađen na samoj morskoj hridi, okružen prekrasnim parkom i botaničkim vrtom.

Danas je ulaz u park dvorca besplatan, a za razgledavanje samog dvorca odrasli plaćaju 4 eura, a djeca ulaze besplatno.


Iako dvorac ima svoje parkiralište, spakirali smo se preko puta plaže, nešto dalje, i prošetali uz obalu. Naravno da ovdje baš sve nosi ime Miramare, pa čak i kafić na plaži.



(Inače, zgodno je za primijetiti da je prilično velik dio obale između plaže i dvorca zaštićen i da na njemu živi neobično mnogo različitih životinjskih vrsta - od riba različitih vrsta i veličina koje sasvim lijepo vidite s promenade sve do, pazite sad, patkica!)


Pogled na ulaz u park.




A evo konačno i dvorac.






Najprije malo hlađenja u hladovini parka...








Da ne kažete da je sve austrijsko, i Ameri su ostavili svoj trag.




I još malo prekrasno uređenog okoliša...










Unutrašnjost dvorca odlično je sačuvana; odmah po ulasku nalaze se Maksimilijanove odaje, koje imaju najniži strop u cijelome dvorcu, jer je inzistirao da budu točna replika njegovih brodskih odaja, a znamo da brodske kabine, čak i kad pripadaju članu carske obitelji, nisu pretjerano visokih zidova. No, sve druge prostorije, počevši od Šarlotinih, pa do zajedničkih i službenih, imaju visoke stropove, često prekrasno izrađene.

Ovo je biblioteka...




...a ovo pogled s prozora Šarlotine spavaće sobe.




Za ovim je stolom Maksimilijan potpisao pristanak na ponudu da postane car Meksika, što ga je vrlo brzo koštalo glave. Očito se u ovom pitomom i lijepom okruženju osjećao dovoljno zaštićeno i sigurno, pa nije mogao ni zamisliti što ga sve na drugom kontinentu čeka.




I to bi bilo to... Ovo je pogled na park s vrata dvorca.




I sad polako...




...idemo ća!




(Zasada toliko o dvorcu, najvećoj kolateralnoj žrtvi nekadašnje manije kupovanja; svi su, naime, zatvorenih očiju znali pronaći dućane s najpovoljnijim trapericama ili tenisicama, ali gotovo nitko nije ni čuo za tamo neki Miramare. O raljama shoppinga više u idućem postu, a sad brzo klik... Lajk!

Oznake: Dvorac Miramare, Trst, Tršćanski zaljev, italija, putovanje, izlet

srijeda, 22.05.2013.

Dan jahanja pataka ili Familypark na Nežiderskom jezeru

Volim proljeće u Austriji, svako malo je neki blagdan, pa još ako bude naslonjen na vikend, što ćeš bolje... Tako nam je i prošli vikend bio produžen, pa smo ga, koliko su nam to vremenske prilike dozvoljavale (a jesu), proveli na otvorenom.

Vrhunac zabave bio je u ponedjeljak, kad smo otišli u Familypark na Nežiderskom jezeru (ili, na njemačkom, Neusiedlersee) u austrijskoj saveznoj državi Gradišće. Riječ je o najvećem austrijskom parku na otvorenom, pravom malom raju za dječicu sitnog zuba, a bome i roditelje koji se ne boje viška adrenalina u žilama.


Krenimo ispočetka... Prognoza je bila lijepa, trebalo nas je dočekati 25 stupnjeva i poluoblačno nebo, dakle, idealno vrijeme za boravak u prirodi. Nebo je, doduše, bilo i više nego poluoblačno (ali cijelo smo se vrijeme tijekom vožnje od Beča nadali da će se razvedriti, ipak je Gradišće poznato kao "najsunčanija država Austrije", tako kaže službeni slogan), a ni stupnjeva nije bilo koliko su nam meteorolozi obećali, no ništa nas nije moglo smesti. I da ne duljim, nakon nešto manje od sat vremena vožnje, stigosmo...




Park je podijeljen u nekoliko većih tematskih dijelova; oni bliže ulazu namijenjeni su manjoj djeci, iako su sprave izdržljive, budući da je predviđeno da se djeci mlađoj od tri godine (ili, ovisno o spravi, nižoj od x centimetara) pridruže i roditelji. Cijeli je park prekrasno uređen, doduše za moj ukus prilično kičasto, ali mora se priznati da su vodili računa o svakom, i najmanjem, detalju i da je svaki kvadratni centimetar njegovan redovito i pažljivo, to se jednostavno vidi. Osim šarenog cvijeća, tu su najrazličitije figurice, od ogromnih keramičkih zečeva do divovskih crva (kišnih glista?), jezerca s ribicama, vidikovci i još sto čuda.










Ove patkice vesele uglavnom najmlađu kategoriju pikavaca (što nas uopće nije omelo da se provezemo koji krug).




A ovi pak baloni djeluju vrlo nevino i pitomo, ali kad jednom sjednete u njih, shvatite da se vrte vrlo brzo i prilično visoko. Dakle, samo još jedan dokaz da izgled vara.




Još jedna napast koja djeluje bezopasno, a zapravo će vam priuštiti par minuta prisilnog potresa mozga jest ovo strašilo, na koje me je nagovorila starija nasljednica, a ja sam naivno pristala.




Da vas sad ne zatrpavam slikama tog tipa, dio za male klince vrlo je velik, slikovit i šaren, prepun različitih autića, vlakića, traktora i sličnih vozila.


Zatim postoji dio posvećen bajkama, u kojemu su po šumi razbacane figure koje bi trebale dočarati pojedine bajke, a stiskom na gumb pali se snimka, pa bajku možete i čuti. Mali prigovor tom konceptu su vrlo glasni zvučnici, tako da se dvije susjedne bajke tuku za vašu pažnju, pa na kraju ne čujete nijednu, a drugi prigovor jest što su - iako je ostatak parka višejezičan i sve je prevedeno na engleski, slovački i mađarski - samo na njemačkom, bez mogućnosti izbora jezika. Bajki je stvarno mnogo, a cijela stvar izgleda otprilike ovako...





(Ajmo nagradna igra... O kojim je bajkama riječ?)


Nakon što smo obišli ta dva dijela, počeo je pljusak svih pljuskova, iako je prognoza bila suho, a mogućnost padalina procijenjena na 0 %. Khm. Da ne duljim, uspjela sam uhvatiti slobodan stol pod krovom, mužić i nasljednice otišli su po ručak i tako smo sjedili, jeli i pili kavu sve dok kiša, nekih sat vremena kasnije, nije posve prestala. (Usput budi rečeno, nakon što je kiša padala skoro sat vremena i taman koju minutu prije nego što je prestala, prognoza se promijenila u kišu s grmljavinom koja je trebala trajati od 16 do 20 sati, a ubrzo nakon toga kiša je prestala i dan je postao prekrasan. Jesam li paranoična ako se pitam pišu li se lažno lijepe prognoze u ime turizma i motiviranja ljudi da svaki slobodni dan provedu na izletu?) Ovdje smo se sklonili od kiše...




Kad već spominjem hranu, na svakom koraku (ovo shvatite doslovno - gdje god se okrenete) nalaze se restorani, zalogajnice, kafići, slastičarnice, mjesta na kojima možete kupiti kavu, donate, slatkiše, sokove u bocama različitih oblika... Uglavnom, park je dizajniran tako da vam svakih par metara izbaci koji euro iz džepa. Ovako, recimo, izgleda jedan od zatvorenih restorana, slikan nakon što je kiša prestala, zato je prazan...




...a ovako izgleda "antička taverna" u rimskom dijelu parka.



(Ovo je pak prazno jer smo slikali doslovce par minuta prije zatvaranja, ostali smo do zadnje sekunde i onda još malo.)

Cijene nisu visoke, dapače, očekivala sam da će biti mnogo opakije, ali nisu ni nezanemarive. No, da budem poštena, park je također odlično opremljen klupicama i stolovima koji se ne nalaze u krugu nijednog restorana, nego su postavljeni kako bi omogućili ljudima da pojedu svoju donesenu hranu, ukoliko ne žele konzumirati restoransku (što je apsolutno dozvoljeno i vidjeli smo da mnogi to rade - mi smo, recimo, sa sobom donijeli domaći kuglof kojeg smo isto tako u slast pojeli).


A sad slijedi dio sa životinjama... Ima tu koza, magaraca i svega živoga, a posebno su lijepi - i neočekivano pitomi - jeleni.




Cijeli park nalazi se u velikoj i zaista lijepoj šumi, tako da je, čak i ako ne volite to kičasto šarenilo, moguće uživati u sjenovitoj prirodi.




Ovo je labirint, ali ne bilo kakav, nego ne vodi!




Put nas je doveo do - vjerovali ili ne - dvorca s duhovima!






Ima i dosta raznih atrakcija s vodom, od parkića namijenjenog djeci sitnog zuba do raznih jurilica ili sprava koje od vas zahtijevaju da prođete put od točke A do točke B dok vas, pazite sad, publika šprica mlazovima vode. No, vrhunac vodene zabave bilo je spuštanje čamcima niz ogromni tobogan...




Želite li dati djeci da se igraju, a vi u miru popiti kavu, učinite to ovdje... Riječ je, naime, o prilično zapletenoj mreži puteva i puteljaka u koju je lako ući, ali bome ne i izaći.




I sad konačno dolazimo do roller coastera (bit će ih još, jedan se upravo gradi), hali-galija i drugih ludorija za veću djecu i odrasle (ne, nemojte misliti da ih nasljednice nisu isprobale - jesu, sve do jednog!). Tema tog dijela parka su antički svjetovi i more, tako da je sve uređeno u antičko-morskom stilu...




...čak i prostorije za prematanje beba.




I to vam je, dragi moji, manje-više to. Što da vam još kažem, osim možda kojeg praktičnog detalja... Ulaznicu plaćaju svi stariji od tri godine, a iznosi 19,50 eura. Za tu ćete lovu uživati u velikoj većini sprava besplatno, a tu je ujedno i najveća kritika parku; neke se atrakcije, naime, dodatno plaćaju, što mi se čini toliko apsurdnim i bezobraznim da stvarno nemam riječi... Te su atrakcije ujedno i poluprazne, jer posjetitelji očito nisu blesavi. Ne znam koji je matematičko-ekonomski lumen izračunao da će im se to isplatiti, no vjerujem da bi većina ljudi radije u startu platila dodatnih par eura više za dnevnu kartu, nego imala osjećaj da vas pelješe na svakom koraku. Što je najbitnije, nije riječ o spravama koje bi dale naslutiti da su skuplje ili atraktivnije od ostalih, a na sreću vrlo ih je malo, čak bih rekla manje od pet, ako sam dobro brojala.

Na svakoj se atrakciji možete provozati jednom, a želite li ponoviti vožnju, morate ponovno stati u red (naravno, broj vožnji koje ćete na taj način odvoziti doslovce je neograničen), što znači da ne možete, recimo, sjesti na roller coaster i voziti se unedogled, dok drugi čekaju u redu i okreću očima, što mi se čini dobrom organizacijom, zbog koje ljudi prilično brzo cirkuliraju kroz park i zbog koje objektivno ni na jednoj spravi nije bilo pretjerano dugačkog reda. Mislim da nam je najduže čekanje bilo kraće od pet minuta, a pritom je park bio dupkom pun (parkiralište je bilo toliko popunjeno da su brojni auti bili parkirani i izvan označenih mjesta). Na svakom se koraku nalaze uredni i čisti zahodi, a uz njih je obavezno prostorija za prematanje beba. Tu i tamo nalaze se i obični parkići s pješčanicima, namijenjeni u prvom redu bebama koje još ne mogu ili ne žele ići na sprave.

Parkiralište je veliko i sjenovito; žao mi je što ga nisam slikala pri dolasku, pa evo jedne slike polupraznog parkirališta, fotkane pri odlasku (da, da... kao što vidite, otišli smo među zadnjima, skoro smo im ostali prespavati).




I to je to... Ostajte mi dobro i veselo do idućeg puta!

(Što čekate? Klik... Lajk!)

Oznake: Familypark, Nežidersko jezero, Neusiedlersee, Gradišće, Burgenland, izlet, zabavni park

četvrtak, 21.02.2013.

Subotnja šetnja... Graz!

Možda ste već skužili da mi nikad ne putujemo pravocrtno, već da dan putovanja na odredište, isto kao i dan povratka kući iskoristimo za barem kratki poludnevni izlet. Obično bismo na povratku sa skijanja otišli u Klagenfurt, međutim, ove smo godine odlučili prekinuti tu tradiciju i provesti dio dana u Grazu. Graz je, naime, prekrasan (i drugi po veličini u Austriji!) grad, glavni grad Štajerske, u koji smo godinama - kao i pola bivše nam države - išli u shopping, a kraj kojeg u zadnje vrijeme samo projurimo, najčešće na putu između Beča i Zagreba. Današnji shopping-nomadi (među kojima ste možda i vi) najčešće više ne idu u središte, već se dovezu do trgovačkih centara smještenih ispred ulaza u grad.

Ajde da budem poštena, prije dosta godina i prije nego što su se nasljednice rodile, mužić i ja smo bili otišli u Graz zbog Graza, a ne zbog kupovine, a to vam je bilo one davne, davne godine kad je Graz bio kulturna prijestolnica Europe. Pa vi sad računajte.

I niš, nakon sat vremena vožnje od skijališta stigosmo u Graz. Pronašli smo odlično mjesto za parkiranje u samom središtu grada i krenuli u obilazak.


Počinjemo sa stubama koje vode u Stari grad, tj. Schlossberg.



Nismo išli gore, jer je dan bio relativno oblačan (kasnije je počelo i sniježiti), pa ni pogled nije bio naročit. Ali nadamo se da ćemo se još koji put zaustaviti u Grazu, pa držite fige da uspijemo uloviti neki lijepi, sunčani dan.


U Grazu su još uvijek aktivni svi muzeji i galerije izgrađeni za potrebe godine u kojoj je grad bio europska prijestolnica kulture. Na svakom koraku je neka izložba ili koncert. Uglavnom, živahno.




Ovo je Kastner & Öhler, legendarna robna kuća u kojoj su se nekoć kupovale levisice 501 i ostala čuda kojih nije bilo kod nas. Starog izgleda više nema, sve je iznova ušminkano, a i ponuda je prilično drugačija od negdašnje.




Evo i Vijećnice.




Evo i vrlo nedvosmisleno nazvane Obojane kuće. Nalazi se u Herrengasse (odnosno, Gospodskoj ulici), a fasada joj je 1742. godine oslikana freskama.




Naravno da smo morali posjetiti i igru zvona (hm... ne znam kako bih drugačije prevela), to je nešto što se ni u jednom gradu ne propušta. Prije jedno dva-tri mjeseca bili smo u Pragu i djeca su bila oduševljena tamošnjim lutkama i pijetlom, tako da su ih ove iz Graza ostavile malo... pa... ravnodušnim.




Multi-kulti opijanje; s jedne strane štajerski pub, a s druge američki, pa birajte.




Stigosmo i do Katedrale.




Schauspielhaus, jedno od brojnih kazališta.




I starinske reklame obrta raznijeh.




Murski otok sagrađen je 2003. kao privremena građevina, no ostao je na rijeci Muri do danas. Sjećam ga se kao vrlo privlačnog i blještavog, međutim, sada mi se čini prilično ofucan i napušten. Prošetali smo njime i, doduše, vidjeli u podrumskom prostoru slaba svjetla i dva konobara kako sjede za šankom, vidno se dosađujući, ali ništa nas nije privuklo da uđemo i provedemo na njemu više vremena.






Znate već da na mom blogu ne možete ostati gladni. Budući da je vrijeme bilo pokladno i jele su se krafne, ponudit ću vas za kraj jednom velikom, sočnom i prefinom iz pekarne/kafića Sorger, mjesto koje vam mogu toplo preporučiti (ne, nisu platili reklamu).




I to je to za danas. Idući put kad planirate otići u kupovinu svakako svratite u središte i prošećite, Graz je dovoljno velik da nije mali, a dovoljno je mali da je u njemu ugodno. I još nešto: jeste li znali da se Graz na hrvatskom zove Gradac? Ja nisam sve dok nisam otvorila Wikipedijinu stranicu; znala sam samo da mu je slovensko ime Gradec. Pričao mi je, doduše, jedan kolega germanist da na hrvatskom pridjev izveden iz imena grada glasi gradaški, ali to je opravdao njegovim slovenskim imenom. Evo, svakoga dana naučimo nešto novo.


P.S. I nemojte zaboraviti... Klik... Lajk!

Oznake: graz, Austrija, putovanje, izlet

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31