utorak, 21.10.2014.

Kako sam nestala, kako sam se vratila i kako je u našu obitelj ušla vreća krumpira

Kao što vidite, vraćam se nakon vjerojatno najduže pauze otkad je ovog bloga. On je u međuvremenu, tiho i diskretno, samo kratkom objavom na fejsu obilježio svoj okrugli deseti rođendan. Što se u međuvremenu događalo od mene? Brojna putovanja, obaveze, novi planovi, novi projekti, nove životne okolnosti, a pomalo i zamor materijala. Deset godina nije malo, znate vi to? (Ja sam, s druge strane, naravno cvjetić. )

Uglavnom, sad sam ovdje, u glavi je dosta priča, putopisa, dogodovština i recepata koje želim podijeliti s vama, pa bear with me, please.

A krumpiri? Što je s njima?

Svatko tko ima djecu ili se sjeća vlastitog djetinjstva zna da djeca povremeno uspiju izvaliti nešto što u njihovih roditelja izaziva reakcije od okretanja očima preko užasnute potrage za najbližim zaklonom do facepalma veličine nebodera.

Tako je starija nasljednica jednog dana oduševljeno došla iz vrtića s informacijom da je probala nešto pre-fi-no i da to odsad želi jesti i doma! A to pre-fi-no se zove, pazite sad, kivi. Činjenica da je kod kuće redovito nutkamo kivijem - kojeg je i tada bilo u zdjeli s voćem - nije ni najmanje omela njezin entuzijazam novootkrivenom voćnom divotom. Odmah sam joj donijela dva oguljena, na kriške narezana kivija, koja je poslušno pojela, idućeg dana s nešto manje oduševljenja, prekidućeg s još manje, da bi ih na kraju posve odbila jesti.

Mlađa nasljednica odgovorna je za sličnu zgodu u čijoj je glavnoj ulozi bio ananas. U vrtiću savršen, kod kuće užasan. A glavna poanta obje priče je što su djeca u vrtiću odlučno rekla da to još nikad nigdje nisu ni vidjela, a još manje probala, što je rezultiralo sažalnim kimanjem glave njihovih odgojiteljica u mom smjeru tijekom idućih nekoliko susreta, a i ponekim govorkanjem ispod glasa.

A sad krumpiri. Mlađa nasljednica iz predmeta koji je ovdašnji pandan prirodi i društvu ima različite projekte - od uzgoja leptira u razredu do sadnje vlastitog razrednog vrta s graškom i mrkvicama. Posljednji projekt zvao se, jednostavno i nedvosmisleno, krumpir, a završetak projekta bio je svečano obilježen cjelodnevnim odlaskom na obližnju farmu krumpira, gdje su dječica marljivo i s puno žara brala a što drugo nego krumpire.

I tako, dođem ja toga dana u školu po dijete, a ono mi presretnog izraza lica pruža ooooogromnu vreću krumpira (zaista ne znam kako ju je uspjela dovući s farme u autobus i iz autobusa u školu) i uzbuđeno kaže: "Mama!!! Krumpiri!!! Hrana!!! Besplatna hrana! Uzela sam nam krumpire za doma! Besplatne! Hranu!!!" I evo opet zemljo-otvori-se trenutka za yours truly.

Na sreću, ispostavilo se da su sva djeca dobila vreće jednake veličine i dozvolu da ih napune do vrha, a plijen ponesu kući. Prema riječima mlađe nasljednice, neka su djeca najprije napunila svoje vreće, a zatim trpala krumpire po džepovima jakni, hlača, pa čak i u hlače. Ergo, ipak nisam vlasnica najvećeg facepalma u razredu. Ovaj put.

I tak. Sad jedemo krumpire češće nego inače, jer nije da ih nemamo dovoljno, na opće oduševljenje mlađe nasljednice, koja je jako ponosna svaki put kad ih pripremim.

Budući da ne volim hranu prženu u dubokom ulju, pokazat ću vam kako da ispečete nešto zdraviju varijantu čipsa: krumpir ogulite, operite i narežite na što tanje ploškice (ja sam rezala rezalicom za šunku i sir). Protvanj premažite maslinovim uljem, ploškice krumpira poslažite po ulju tako da se što manje dodiruju te ih s gornje strane još malo pošpricajte maslinovim uljem i pecite u pećnici zagrijanoj na 220°C dok ne dobiju lijepu zlatnu boju. Kad ga izvadite, možete ga posoliti.

I to je to! Čips je gotov!

Eh, da. Ako ploške krumpira poslažete tako da se preklapaju, one će se tijekom pečenja zalijepiti jedna za drugu. Nije strašno; okus je i dalje odličan, samo je vizualni dojam nešto lošiji. Isprobano na prvoj turi. Kasnije smo bili pametniji. Očekujte još recepata. S krumpirom se daju napraviti stvarno super jela.


I za kraj - klik... Lajk!

Oznake: blog, krumpiri, recept, čips, maslinovo ulje, djeca, zgode, hrana, pria

srijeda, 30.10.2013.

Odgoj fiskalno odgovornih ljudi

Ako je vjerovati bankarskim statistikama, Njemačka, Austrija i Češka europske su države u kojima se izuzetno mnogo štedi; uspoređujući prihode i rashode prosječnog Čeha i prosječnog Nijemca, jasno je da Čeh raspolaže mnogo manjim svotama novca, no ipak uspijeva dosta staviti sa strane (mnogo više od, recimo, u prosjeku mnogo bogatijih Francuza ili Skandinavaca), prvenstveno zahvaljujući mudrom raspolaganju novcem.

Austrijanci su također u samom europskom vrhu. Štednja se ovdje promatra kao vrlina, a ne kao mana, štedi se dosta (iako su kamate na štednju u usporedbi s, recimo, hrvatskim kamatama, prilično niske), no, da si ne lažemo, također se i rado troši. Ne znam jesu li i vas roditelji, škola, dječji časopisi i televizijske emisije u nježnim mladim godinama (na)hranili parolama poput štedi se dok se ima ili u radiše svega biše, u štediše i još više, no čini mi se (a i jedno od novijih istraživanja to je potvrdilo) da je u tradicionalno štednji sklonoj Austriji zadnjih godina došlo do sudara te omiljene tradicije štednje i suvremenog pogleda na svijet u kojem moramo odmah imati sve ikad jer mi to zaslužujemo, pa tako ljudi osrednje ili čak loše kupovne moći kupuju nove aute, odlaze na skupa skijanja, ljetuju zimi na egzotičnim destinacijama, a u božićnu kupovinu odlaze u New York. Kako to plaćaju? Naravno, kreditima koje banke odobravaju, oh, tako rado. Imajući na umu visinu kamata koje banke dobivaju svaki put kad zbog skupih cipela ili novog balonera kojeg neizostavno morate imati uđete u minus (ne mislim konkretno vi koji čitate, već govorim općenito, ali to se valjda kuži ), uopće nisu glupe.

E, sad. Osim što se takvim načinom života vrtite u ovisnosti između duga koji otplaćujete, ali nikako da otplatite i ovisnosti o poslodavcu koji vas može i smije tretirati kao staru krpu, a vi si ne možete pomoći, jer ne smijete izgubiti posao, takav način financijske organizacije vlastitog života za sobom povlači još jednu lošu posljedicu: život u uvjerenju da je trošenje novca glavna stvar koja vas može usrećiti, zbog čega prestajete primjećivati sve one prekrasne, a besplatne stvari poput lijepog dana ili omiljene pjesme na radiju. Idući problem, pogotovo za djecu i mlade ljude (iako često ni stariji, tzv. izgrađeni ljudi nisu imuni), jest definiranje vlastite vrijednosti pomoću predmeta koje posjedujete ili novca koji ste potrošili, pogotovo kad se ta potrošnja vidi - u obliku sjajnog novog auta parkiranog ispred kuće ili torbice koja košta kao zbroj ukupnog namještaja kojeg posjedujete u stanu, kojeg pak malo tko vidi, jednako kao što je i pustoš na vašem računu javnosti neprimjetna, pa samim time nije ni važna.

Kao koliko-toliko odgovoran roditelj za svoju djecu ne želim život u zatvorenom krugu kupovine, trošenja, duga, polurobovskog rada, nezadovoljstva, stresa i zatim liječenja tog istog nezadovoljstva i stresa novom kupovinom, kojom se pak ulazi u novi dug i tako unedogled.

I što je čovjeku činiti kad su nasljednice stare tek sedam i devet godina?

Evo kako sam ja postupila. Dječica bi jedno vrijeme svakodnevno po povratku iz škole počela cviliti da su gladna. Glaaaadna! Iako su u školi ručale, dobile poslijepodnevnu užinu, od kuće svakodnevno uzele kutijicu s hranom, a u razredu imale i košare s voćem kojeg slobodno uzmu kad i koliko žele. Međutim, većina stanica bečke podzemne željeznice mučki je opremljena pekarnama, a miris peciva i svih tih divota doslovce vam otvori apetit. To priznajem čak i ja, koja nisam neka pretjerana ljubiteljica pekarskih proizvoda. I tako su djeca, objektivno sita, pod naletima tih mirisa odjednom postajala gladna i inzistirala da kupimo neko od tih peciva. A peciva, pogađate, nisu pretjerano povoljna. Ima ih za euro, ima i za dva. To pomnožite s dvoje djece. Pa s pet dana u tjednu. I onda s brojem tjedana jedne školske godine. Tome dodajte zahtjeve za šarenim olovčicama, naljepnicama sa šljokicama i sličnim dječjim radostma. Shvatili ste poantu.

Nakon kraćeg vijećanja, mužić i ja smo odlučili uvesti instituciju džeparca. Svakog je ponedjeljka svaka nasljednica dobila pet eura koje je mogla potrošiti na što je god htjela. Ja sam uvijek, baš uvijek kad bih išla po njih u školu uzela sa sobom nešto sitno za pojesti (recimo, bananu ili domaći muffin) kako bih bila sigurna da zaista nisu gladne, a ako su njih dvije htjele kupiti još nešto, to su morale učiniti same i platiti svojim novcem.

Prvi su tjedan pet eura potrošile do srijede, ali - svjesne vlastite greške u proračunu - u četvrtak i petak nisu žicale peciva. Idući tjedan džeparac im je potrajao do petka. Zatim smo im objasnili da ga ne moraju potrošiti, odnosno, da sasvim sigurno nisu gladne, a da za ušteđenu svotu mogu kupiti nešto veće - knjigu, igračku ili što već. Kako bismo im opciju štednje učinili što atraktivnijom, za svaki okrugli euro koji je od ponedjeljka dočekao nedjelju dali smo im deset centi. Kamata od deset posto, pa, nije loše. Druga stvar koju smo im pokušali osvijestiti bila je odgovor na pitanje koliko nam je neka stvar zaista potrebna. Jer, izlozi su privlačni i pretrpani stvarima koje bismo rado imali. Stvar je racionalnosti hoćemo li ih i kupiti, a kako često biva s igračkama, i staviti na neku policu te uspješno zaboraviti da postoje i pustiti ih da tonu u zaborav, prekrivene tugom i prašinom.

Tu i tamo nasljednice su si ušteđenim novcem kupile neku sitnicu (recimo, starija nasljednica jako je ponosna kad sama kupi Harryja Pottera , a mlađa je prošle godine s razredom bila na božićnom sajmu u Schönbrunnu, gdje je ostavila brdo love, ali tu čak sumnjam i da su ju prodavačice prilično zavaljale), no u međuvremenu smo došli do toga da uopće više ne troše, već vrijedno štede (iako nemaju neki cilj, već štede prilično apstraktno, što je za njihovu dob zaista izvrsno). Starija nasljednica nedavno mi se pohvalila da je jako bogata za jedno dijete. Slažem se s njom. Sakupila je priličnu količinu love koju redovno nosi u banku, sakuplja žigove i uskoro će od banke dobiti neki sitni poklončić.

Ovdje se, inače, savjetuje da se djeci njihove dobi daje 70-90 centi tjedno, tako da se većina drugih roditelja križa u nevjerici kad čuje koliko love dobivaju naša djeca. Međutim, meni se čini da je pretjerano skroman džeparac kontraproduktivan jer, najprije, roditelji i dalje nastavljaju plaćati stvari koje smo mi efektivno prestali kupovati i, kao drugo, djeci dajemo realnu svotu s kojom mogu nešto realno napraviti. Džeparac u visini od 70 centi omogućit će vam da kupite, recimo, dvije lizalice ili dvije kajzerice ili mliječnu čokoladu sumnjive kvalitete. Štede li djeca za nešto veće, bit će im potrebno dvanaest tjedana da sakupe novac potreban za kupovinu prosječne dječje knjige. To je, vjerujem, većini djece predugo i posve nepregledno razdoblje u kojem izgube svaku orijentaciju za vrijeme, a i volju za štednjom, pa novac opet završi na lizalicama, tetovažama i sličnim šarenim glupostima smještenima kraj blagajna.

Evo, tako je to trenutačno kod nas. A kod vas?


Obavezna stanica: klik... Lajk!

Oznake: odgoj, djeca, financije, fiskalna odgovornost, džeparac

utorak, 10.09.2013.

Jurski park u štajerskoj šumici

Školica je počela, ferije završilo, a mi smo se koliko toliko smirili kod kuće. Nadam se da ste svi vi dobro, sretno i odmoreno. Ovo ljeto nam je bilo toliko prepuno putovanja i izleta da sam dio odlučila preskočiti i pokazati vam samo par najzanimljivijih.

Vijest nad vijestima je da sam k-o-n-a-č-n-o dobila novi laptop, samo još čekam da ga mužić sredi, složi i prikači na ogroman već postojeći monitor na mom radnom stolu, pa se, nadam se, vidimo i na vašim blogovima. (S kompjutora na kojem sad pišem ne mogu ostavljati komentare, a ne mogu ni s mobitela; nemam pojma zašto, ne pitajte, jednostavno mi ne da. A već mi jako fali dvosmjerna komunikacija s vama, o da! )


No, da... Jurski park u štajerskoj šumici... Već nas godinama na autoputu iz Beča za Zagreb i iz Zagreba za Beč intrigira putokaz za Styrassic Park. To bi trebao biti parkić s modelima dinosaura plus hotelom u krošnjama drveta plus određenom dozom zabave, što za dječicu, što za odrasle. I tako smo ovog ljeta odlučili iskoristiti povratak iz Zagreba u Beč za jednodnevni izlet i posjet tim dinosaurima i inim stvorenjima.

Nismo putovali autoputom, nego starom cestom, tako da smo uživali u ljepotama seoskih krajeva, koji su i u Sloveniji i u Austriji stvarno prekrasni. Više se ne sjećam koliko smo se točno vozili od Zagreba do Styrassic Parka, no pretpostavljam nekih dva-dva i pol sata.

Stigosmo gladni, pa smo najprije krenuli na ručak. Restoran je prilično simpatičan; nudi se isključivo hrana iz biološkog uzgoja, tako da nema ribljih i pilećih štapića te sličnih užasa koja današnja djeca tako rado jedu. Iako se restoran zove "Vegaro Rex", što bi dalo naslutiti da je vegetarijanski, nude se i mesna jela. Što se pak tiče pića, nema gaziranih slatkih industrijskih, već samo vode, svježe cijeđenih voćnih sokova te vina, piva i žestice lokalne proizvodnje.

Park je sam po sebi zgodan, iako nemojte očekivati ništa pretjerano spektakularno. Smješten je u prekrasnoj, zaista prekrasnoj šumi, po kojoj su raspoređeni modeli dinosaura u prirodnoj veličini, a uz njih se nalaze i table s podacima o svakoj pokazanoj vrsti. Neki su prikazani kako stoje, neki u borbi (ima čak i dosta naturalističkih scena međusobnih ugriza, krvavih vratova i sl.), neki u vodi, a neki u letu.






Izložba je zamišljena tako da šetate šumom stazicom koja vas kronološki vodi od najstarijih poznatih dinosaura, pa sve do predaka ljudske vrste, s kojima izložba i završava.




Čak i uz vrlo laganu šetnju i čitanje baš svake info-table park ćete proći za najviše dva sata. Preostaje vam da ili još koji put posjetite svoja omiljena stvorenja ili da iskoristite neke od dodatnih ponuda. Recimo, za doplatu od tri eura moći ćete, ako ste stariji od šest godina i/ili viši od 120 cm, u toj istoj šumi s dinosaurima uživati u akcijskom parku - hodati po konopcu između drveća, njihati se na lijanama, spuštati se koloturom s prilične visine... Ovo je samo dio cijele priče:




Zatim, tu je i (besplatno) kino u kojem se nekoliko puta dnevno vrte dokumentarci o dinosaurima. Na film smo djecu poslali samu, dok smo nas dvoje uživali u organskom, khm, je l', pivu. Ovdje.




Postoji i (opet besplatni) parkić za djecu - različite ljuljačke, dvorci za skakanje, tobogani i ostala veselja.




Jedna od najzgodnijih stvari u parku je hotel na drvetu. Budući da nismo ostali preko noći, ne mogu vam reći je l' to čemu, no mogu vam staviti slike da vidite kako izgleda. Posjetitelji hotela imaju na raspolaganju minijaturni bazenčić.






Tome dodajte još suvenirnicu, lijepo vrijeme, pjev ptičica i to je to.


Plus, naravno, klik... Lajk!

Oznake: Styrassic Park, Štajerska, izlet, obiteljski izlet, djeca, zabava, dinosauri

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31