Pregled posta

Odgoj fiskalno odgovornih ljudi

Ako je vjerovati bankarskim statistikama, Njemačka, Austrija i Češka europske su države u kojima se izuzetno mnogo štedi; uspoređujući prihode i rashode prosječnog Čeha i prosječnog Nijemca, jasno je da Čeh raspolaže mnogo manjim svotama novca, no ipak uspijeva dosta staviti sa strane (mnogo više od, recimo, u prosjeku mnogo bogatijih Francuza ili Skandinavaca), prvenstveno zahvaljujući mudrom raspolaganju novcem.

Austrijanci su također u samom europskom vrhu. Štednja se ovdje promatra kao vrlina, a ne kao mana, štedi se dosta (iako su kamate na štednju u usporedbi s, recimo, hrvatskim kamatama, prilično niske), no, da si ne lažemo, također se i rado troši. Ne znam jesu li i vas roditelji, škola, dječji časopisi i televizijske emisije u nježnim mladim godinama (na)hranili parolama poput štedi se dok se ima ili u radiše svega biše, u štediše i još više, no čini mi se (a i jedno od novijih istraživanja to je potvrdilo) da je u tradicionalno štednji sklonoj Austriji zadnjih godina došlo do sudara te omiljene tradicije štednje i suvremenog pogleda na svijet u kojem moramo odmah imati sve ikad jer mi to zaslužujemo, pa tako ljudi osrednje ili čak loše kupovne moći kupuju nove aute, odlaze na skupa skijanja, ljetuju zimi na egzotičnim destinacijama, a u božićnu kupovinu odlaze u New York. Kako to plaćaju? Naravno, kreditima koje banke odobravaju, oh, tako rado. Imajući na umu visinu kamata koje banke dobivaju svaki put kad zbog skupih cipela ili novog balonera kojeg neizostavno morate imati uđete u minus (ne mislim konkretno vi koji čitate, već govorim općenito, ali to se valjda kuži ), uopće nisu glupe.

E, sad. Osim što se takvim načinom života vrtite u ovisnosti između duga koji otplaćujete, ali nikako da otplatite i ovisnosti o poslodavcu koji vas može i smije tretirati kao staru krpu, a vi si ne možete pomoći, jer ne smijete izgubiti posao, takav način financijske organizacije vlastitog života za sobom povlači još jednu lošu posljedicu: život u uvjerenju da je trošenje novca glavna stvar koja vas može usrećiti, zbog čega prestajete primjećivati sve one prekrasne, a besplatne stvari poput lijepog dana ili omiljene pjesme na radiju. Idući problem, pogotovo za djecu i mlade ljude (iako često ni stariji, tzv. izgrađeni ljudi nisu imuni), jest definiranje vlastite vrijednosti pomoću predmeta koje posjedujete ili novca koji ste potrošili, pogotovo kad se ta potrošnja vidi - u obliku sjajnog novog auta parkiranog ispred kuće ili torbice koja košta kao zbroj ukupnog namještaja kojeg posjedujete u stanu, kojeg pak malo tko vidi, jednako kao što je i pustoš na vašem računu javnosti neprimjetna, pa samim time nije ni važna.

Kao koliko-toliko odgovoran roditelj za svoju djecu ne želim život u zatvorenom krugu kupovine, trošenja, duga, polurobovskog rada, nezadovoljstva, stresa i zatim liječenja tog istog nezadovoljstva i stresa novom kupovinom, kojom se pak ulazi u novi dug i tako unedogled.

I što je čovjeku činiti kad su nasljednice stare tek sedam i devet godina?

Evo kako sam ja postupila. Dječica bi jedno vrijeme svakodnevno po povratku iz škole počela cviliti da su gladna. Glaaaadna! Iako su u školi ručale, dobile poslijepodnevnu užinu, od kuće svakodnevno uzele kutijicu s hranom, a u razredu imale i košare s voćem kojeg slobodno uzmu kad i koliko žele. Međutim, većina stanica bečke podzemne željeznice mučki je opremljena pekarnama, a miris peciva i svih tih divota doslovce vam otvori apetit. To priznajem čak i ja, koja nisam neka pretjerana ljubiteljica pekarskih proizvoda. I tako su djeca, objektivno sita, pod naletima tih mirisa odjednom postajala gladna i inzistirala da kupimo neko od tih peciva. A peciva, pogađate, nisu pretjerano povoljna. Ima ih za euro, ima i za dva. To pomnožite s dvoje djece. Pa s pet dana u tjednu. I onda s brojem tjedana jedne školske godine. Tome dodajte zahtjeve za šarenim olovčicama, naljepnicama sa šljokicama i sličnim dječjim radostma. Shvatili ste poantu.

Nakon kraćeg vijećanja, mužić i ja smo odlučili uvesti instituciju džeparca. Svakog je ponedjeljka svaka nasljednica dobila pet eura koje je mogla potrošiti na što je god htjela. Ja sam uvijek, baš uvijek kad bih išla po njih u školu uzela sa sobom nešto sitno za pojesti (recimo, bananu ili domaći muffin) kako bih bila sigurna da zaista nisu gladne, a ako su njih dvije htjele kupiti još nešto, to su morale učiniti same i platiti svojim novcem.

Prvi su tjedan pet eura potrošile do srijede, ali - svjesne vlastite greške u proračunu - u četvrtak i petak nisu žicale peciva. Idući tjedan džeparac im je potrajao do petka. Zatim smo im objasnili da ga ne moraju potrošiti, odnosno, da sasvim sigurno nisu gladne, a da za ušteđenu svotu mogu kupiti nešto veće - knjigu, igračku ili što već. Kako bismo im opciju štednje učinili što atraktivnijom, za svaki okrugli euro koji je od ponedjeljka dočekao nedjelju dali smo im deset centi. Kamata od deset posto, pa, nije loše. Druga stvar koju smo im pokušali osvijestiti bila je odgovor na pitanje koliko nam je neka stvar zaista potrebna. Jer, izlozi su privlačni i pretrpani stvarima koje bismo rado imali. Stvar je racionalnosti hoćemo li ih i kupiti, a kako često biva s igračkama, i staviti na neku policu te uspješno zaboraviti da postoje i pustiti ih da tonu u zaborav, prekrivene tugom i prašinom.

Tu i tamo nasljednice su si ušteđenim novcem kupile neku sitnicu (recimo, starija nasljednica jako je ponosna kad sama kupi Harryja Pottera , a mlađa je prošle godine s razredom bila na božićnom sajmu u Schönbrunnu, gdje je ostavila brdo love, ali tu čak sumnjam i da su ju prodavačice prilično zavaljale), no u međuvremenu smo došli do toga da uopće više ne troše, već vrijedno štede (iako nemaju neki cilj, već štede prilično apstraktno, što je za njihovu dob zaista izvrsno). Starija nasljednica nedavno mi se pohvalila da je jako bogata za jedno dijete. Slažem se s njom. Sakupila je priličnu količinu love koju redovno nosi u banku, sakuplja žigove i uskoro će od banke dobiti neki sitni poklončić.

Ovdje se, inače, savjetuje da se djeci njihove dobi daje 70-90 centi tjedno, tako da se većina drugih roditelja križa u nevjerici kad čuje koliko love dobivaju naša djeca. Međutim, meni se čini da je pretjerano skroman džeparac kontraproduktivan jer, najprije, roditelji i dalje nastavljaju plaćati stvari koje smo mi efektivno prestali kupovati i, kao drugo, djeci dajemo realnu svotu s kojom mogu nešto realno napraviti. Džeparac u visini od 70 centi omogućit će vam da kupite, recimo, dvije lizalice ili dvije kajzerice ili mliječnu čokoladu sumnjive kvalitete. Štede li djeca za nešto veće, bit će im potrebno dvanaest tjedana da sakupe novac potreban za kupovinu prosječne dječje knjige. To je, vjerujem, većini djece predugo i posve nepregledno razdoblje u kojem izgube svaku orijentaciju za vrijeme, a i volju za štednjom, pa novac opet završi na lizalicama, tetovažama i sličnim šarenim glupostima smještenima kraj blagajna.

Evo, tako je to trenutačno kod nas. A kod vas?


Obavezna stanica: klik... Lajk!



Post je objavljen 30.10.2013. u 01:09 sati.