utorak, 18.02.2014.

Još samo ovo o ženama, muškarcima, bojama i ostali tricama i kučinama

Najprije, nakon duge pauze (kraj polugodišta, skijanje, upis starije nasljednice u gimnaziju... da ne nabrajam) moram vam reći da me jako vesele komentari na prošli post, onaj o krhkoj muževnosti i jakim ženama, jer, možemo se i ne moramo slagati, ali svaki put kad vidim da na moj blog dolaze ljudi koji ga pažljivo pročitaju i odvoje svoje vrijeme da bi napisali pametan i smislen odgovor, srce mi je kao kuća.

Nisam planirala još jedan post o toj temi, ali shvatila sam da bi pojedinačno odgovaranje na vaše komentare zapravo iznjedrilo još triput više teksta, pa mislim da je ipak bolje ovako.

Najprije, naravno da ne mislim da svaka poštena žena mora voljeti ružičastu, jer inače nešto ne valja s njezinom percepcijom vlastite ženstvenosti; ukusi su različiti, netko voli plavu, netko crvenu, a netko smeđu. Jednako je legitimno ne voljeti zelenu kao i ružičastu, razlike nema, sve dok smo svjesni da je riječ o estetici, a ne o simbolici određene boje. U svom sam prošlom postu pisala o majkama koje svojim kćerima ne dozvoljavaju ništa ružičasto, lila ili šljokasto uz objašnjenje da je to za priglupe ženice, implicirajući pritom ne samo riječima, već i izborom tradicionalno "muških" boja da će djevojčice izrasti u pametnije i inteligentije osobe ako se ne identificiraju s onim što društvo smatra uobičajenim za njihov spol. Možemo samo pretpostaviti kakve će to imati posljedice za doživljaj sebe koji će te djevojčice prije ili kasnije razviti. Vjerujem da je to samo druga, jednako štetna, krajnost kao i namjerno guranje djevojčica u sjajne haljinice princeza i ružičasti svijet plišanih jednoroga.

Slično se uvjerenje proteže i u odrasle godine. Ambiciozne japijevke još su osamdesetih godina osvajale tradicionalno muške "gornje katove" korporacijskih zgrada (one u kojima je smješten menadžment) s minimalno šminke na licima, strogih izraza lica uokvirenih strogim frizurama, u sivim, tamnoplavim i crnim kostimima i s dosadnim cipelama koje nisu ni štikle ni mokasine ni, zapravo, ništa što bi ženskoj nozi napravilo bilo kakvu estetsku uslugu.

I nije uvjerenje da je sve što pripada području žena glupo, trivijalno ili nevažno vezano samo za poslovni svijet. Klasični muški hobiji i zanimacije promatrani su na mnogo drugačiji način; ako ne kao zanimljive i atraktivne stvari, onda barem kao nešto na što muškarci, nakon što odrade svoje ozbiljne poslove, imaju pravo u vidu opuštanja. (Za razliku od njih, žene se cijele dane bave trivijalnostima, pa su sapunice i trač-časopisi samo produžetak njihove trivijalne egzistencije.) Nisam jednom za neku dobro obrazovanu, pametnu i uspješnu ženu, nakon što je izjavila da voli modu ili povremeno kupi Vogue, čula komentar "ajme, pa nismo imali pojma da je ona u biti tako plitka". I nema te diplome, sportskog ili profesionalnog uspjeha, napisane knjige ili zarađene love koja će je vratiti u svijet rijetkih žena za koje se vjeruje da su pametne i inteligentne, odnosno, netipične za svoj spol. S druge strane, to što vaš jednako dobro obrazovani šef zna tko je zabio gol u 27. minuti utakmice Špičkovina Donja - Špičkovina Gornja tamo neke 1979. godine ili koliko je trajala baterija na prvom modelu Nokijinog mobitela nipošto njegovu glavu ne čini napunjenu trivijalnim i nepotrebnim podacima. On je ozbiljan muškarac koji ozbiljno shvaća svoje hobije i pokazuje zavidnu razinu predanosti stvarima kojima se bavi. No, imajte na umu da ćete za dvadeset godina star mobitel od nekog nostalgičnog čudaka možda dobiti 50 kn, a ako ste imali sreću da je još vaša baka kupila Diorovu ili Chanelovu torbicu i dobro pazila na nju, sad ćete za nju bez problema dobiti više no što košta nova.



Na sreću, takve su podjele, od vizualnih do svih ostalih, sve rjeđe. Bila sam neki dan poslom na jednom mjestu na kojem su svi osim mene bili djelatnici industrije poznate kao izuzetno konzervativne, uglavnom od srednjeg do visokog menadžmenta, i mogu vam reći da sam bila ugodno iznenađena prizorima jarkocrvenih, trendovskih ženskih torbica, poslovne odjeće svih boja, cipela vrtoglavo visokih peta, minica, otkačenih frizura i boja kose te upadljivog nakita. Na kraju krajeva, ako Angela može biti smatrana najmoćnijom ženom svjetske politike i pojaviti se na nekom važnom događaju u lila-roza tonovima (a imajmo na umu da nije ni prva ni jedina žena u visokoj politici koja prkosi rodnim stereotipima - sjetimo se još Madeleine Albright, koja je znala nositi crveno i ljubičasto, a bila je poznata po upadljivim broševima, pa Julije Timošenko, čiji je svaki javni nastup ujedno bio i modni stejtment, tu je i uvijek sređena Cristina Elisabet Fernández i još dosta političarki svjetskog ranga) i bilo koja djelatnica bilo koje firme može i smije očekivati da je se shvati ozbiljno bez obzira na razbarušene šiškice ili neki ludi modni detalj.

Netko je u komentarima napisao da nismo jednaki i da to ni ne bismo trebali biti. Slažem se. Ne samo da žene i muškarci nisu jednaki, nego i među ženama, kao i među muškarcima ima toliko različitih pojedinaca da je svaka generalizacija i podjela, osim možda na žive i mrtve, sasvim pogrešna. Nije cilj - barem moj nije - da svi postanemo jednaki i da se utopimo u nekoj muško-žensko-bespolnoj masi, već da imamo prostora razvijati se kao pojedinci i stvarati svijet u kojem će biti mjesta za sve nas. I za muškarce u plavim trapericama i za muškarce u ružičastim jaknama, i za žene u sivim kaputima i za žene u svijetloplavim poliesterskim haljinama s lila umjetnim noktima dugačkim pet centimetara. Nitko se ne bi trebao osjećati više ili manje muškarac/žena ili, još gore, vredniji, pametniji, gluplji ili nevažniji zbog svog izbora odjeće, obrazovanja i hobija. I glupo je da se ljudi srame karakteristika koje se tradicionalno povezuju s njihovim spolom samo kako bi dokazali da su bolji, zanimljiviji ili barem drugačiji od onog što se sasvim pogrešno smatra većinom.

I, za kraj, imate li vremena, svakako vam preporučam da bacite pogled i pročitate.


A sad, 'ajmo svi na FB! Klik... Lajk!

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, karijera, boje

utorak, 21.01.2014.

Krhka muževnost i snažne žene

Iako je podjela svijeta na ružičastu i plavu općepoznata svakome tko nije baš totalni daltonist, onog trenutka kad postanete roditelji i uđete u komercijalni svijet djetinjstva, lupit će vas posred lica razni katalozi koji na plavo-sivim stranicama nude plastične bušilice i čekiće, čudovišta opasnih izraza lica, policijska i vatrogasna vozila, autiće, vlakove s prugom, zgradama stanice i popratnim krajolikom, plašteve za čarobnjake, drvene i plastične kocke i još hrpe toga što se smatra igračkama za dječake. S druge strane, na ružičastim će stranicama biti oglašene plastične, mahom ružičaste, kuhinje, pegle i šivaće mašine, lonci za kuhanje s plastičnim povrćem, lutkice u svim bojama i veličinama te nebrojeno pripadajuće im opreme, raznih mačkica, princezica, vila i svega drugog što se smatra interesnom sferom djevojčica.

Nije novost niti otkrivanje tople vode da se djevojčice od najmanjih nogu uči da budu dobre kućanice i pažljive majke, a igračke koje im se nude potiču statičnost, mirnoću i repetitivnost. S druge strane, dečkima se nude igračke koje potiču kreativnost i tjelesnu aktivnost, pa čak i agresivnost, jer smatra se da je sasvim u redu da se muški od malih nogu barem međusobno psuju, ako već ne i mlate. Podjela na ružičasto-plavi svijet do te je mjere opće mjesto marketinga usmjerenog prema obiteljima da nije ni potrebno trošiti riječi na nju.

Međutim.

Iako postoje ljudi - i sve ih je više - koji na tu podjelu ne pristaju, među onima koji je smatraju normalnom i podrazumijevajućom primjećujem nešto zanimljivo; iako se djevojčice trpa u ružičasto-lila-crveni okoliš, od bojanki i namještaja do odjeće i bicikla, nekako nikome nije bed kad je djevojčica odjevena u sivu ili crnu jaknu, plave traperice ili na nogama ima smeđe čizme. Ona je i dalje slatka mala curica (po mogućnosti tiha, nježna i plaha), dok, s druge strane, nikom ne pada na pamet odjenuti dječaka u ružičaste hlače ili mu dati da vozi ljubičasti bicikl ukrašen šljokicama (a da ne govorimo o tome da se slučajno poželi igrati lutkicama, puj, puj, puj!).

S mojim nasljednicama u razrede ide nekoliko djece u čijim su obiteljima rođena najprije ženska, a zatim muška djeca. Dok su djevojčice bile jedinice, bez razmišljanja im se kupovalo sve u tim takozvanim ženskim bojama. Kad su, par godina kasnije, na svijet došli sinovi, kćeri su odjednom počele dobivati plave bicikle, crne jakne i smeđe majice, uz objašnjenje da će to sve ionako još nositi sin, pa da mu boje budu prilagođene. Obrnuti slučaj, da starijeg sina odijevaju u lila majice s Hello Kitty i šljokicama zato što ima mlađu sestru koja će za godinu-dvije nositi tu istu majicu, ne pamtim. Ali zato mlađe sestre uredno nose maslinaste majice s gormitima koje su još nedavno pripadale starijoj braći.

Tu i tamo vidim takozvanu rodno neutralnu odjeću za djecu i, guess what, uvijek je, bez iznimke, bojama prilagođena dječacima. Osim žute i zelene, koje se ne smatraju ni muškim ni ženskim bojama, sva ta kao fol neutralna odjeća, oprema za dječje sobe i ostalo što se nudi, bez iznimke je u plavim, sivim i smeđim tonovima (odnosno, u bojama koje se inače bez iznimke identificiraju s dječacima), jer djevojčice - iako im je marketing neupitno pripisao ružičastu boju kao njihovu - se lako prilagode, za razliku od dječaka, koji bi vjerojatno na mjestu umrli da ih se pokrije lila posteljinom ili ih se, ne daj Bože, nahrani iz tanjura s princezama.

U školi mojih nasljednica svake se godine održava velika vrtna zabava. Za tu se zabavu unaprijed naprave majice za sjećanje, a novac od njihove prodaje ide za opremanje škole. Majice su svake godine druge boje i svake se godine roditelji svađaju oko toga koje će boje biti; do sad su bile tamnozelene, svijetlozelene, žute, svijetloplave i sive, jer to mogu nositi i dečki i curice, ali nikad, baš nikad ružičaste ili ljubičaste, jer te boje su samo za curice, a ne i za dečke. Tu i tamo neka mama djevojčica iz čiste zabave i određene doze zlobe predloži da majice budu, recimo, nježno roza, samo zato da može uživati u prizoru uspaničenih i često zapjenjenih majki dječaka, koje tvrde da njihovi dečki to jednostavno ne mogu nositi. Podtekst - kojeg u Austriji ne smiju izgovoriti, jer se jako, jako, jako pazi na političku korektnost - jest da bi dečki u ružičastim majicama bili manje dečki. Curice u plavom, sivom ili smeđem, s druge strane, nisu manje curice. U Hrvatskoj, u kojoj je izričaj mnogo direktniji, mnoge će mame za svog sina bez ustezanja odbiti bilo što ružičasto, uz objašnjenje ne odgajam ja pedera.

(Ovom prilikom namjerno preskačem sve one mame koje svoje djevojčice planski odijevaju u boje karakteristične za posmrtne povorke ili sredovječne činovnice samo zato da ne bi, ne daj Bože, dječica razvila nešto od tzv. ženskog identiteta, koji se u očima tih majki smatra krajnje nepoželjnim. Takve mame očito imaju problem s doživljajem vlastite spolnosti, a kćeri im prije ili kasnije završe u kričavim hlačama s leopard uzorkom, s previše blještavog nakita i ružičastim pramenovima u kosi.)

Slična je stvar i u svijetu odraslih. Kad je neka moja vrlo površna poznanica vidjela da mužić nosi ružičastu košulju uz sivo odijelo, što je sasvim korektna i u Austriji ni najmanje neobična poslovna kombinacija, prvo što je prokomentirala bilo je moj muž NIKAD ne bi obukao roza košulju, on je PRAVO muško.

Ispada, dakle, da je ženstvenost neuništiva i podnosi sve, od Jagodice Bobice do Gormita, od Minnie Mouse do Batmana, od ružičaste do crne, od lila do plave. S druge strane, muškost je jedna neopisivo krhka stvarca; dovoljno je odjenuti majicu krive boje, i hop, ode pimpek. Otpadne. Dečkić se istog trena prpošnim baletnim korakom zaputi u prvi DM, pjevušeći usput nešto od Cher, te si kupi lak za nokte, tekući puder i maskaru, a već idući dan napuca curi nogu i nađe si dečka (jednog malog koji već godinama nosi lila vestice i s kojim se potajice pogledava još od prošle jeseni). Pošaljete li sina u park na zlatnom biciklu njegove starije sestre, ne gine mu uspješna karijera u homoseksualnoj porno industriji. Kad se pater familias, odrasla osoba koja zna što želi u životu i odlučnim korakom ide u smjeru ispunjavanja svojih ciljeva, slučajno spotakne o svilenu ružičastu kravatu, unutar mjesec dana dogovorit će formalnosti oko razvoda braka i sretno otploviti u novi život sa svojim novim dečkom, sretan zbog svog novopronađenog spolnog i rodnog identiteta.


Klik... Lajk! Što čekaš?

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, boje

srijeda, 30.10.2013.

Odgoj fiskalno odgovornih ljudi

Ako je vjerovati bankarskim statistikama, Njemačka, Austrija i Češka europske su države u kojima se izuzetno mnogo štedi; uspoređujući prihode i rashode prosječnog Čeha i prosječnog Nijemca, jasno je da Čeh raspolaže mnogo manjim svotama novca, no ipak uspijeva dosta staviti sa strane (mnogo više od, recimo, u prosjeku mnogo bogatijih Francuza ili Skandinavaca), prvenstveno zahvaljujući mudrom raspolaganju novcem.

Austrijanci su također u samom europskom vrhu. Štednja se ovdje promatra kao vrlina, a ne kao mana, štedi se dosta (iako su kamate na štednju u usporedbi s, recimo, hrvatskim kamatama, prilično niske), no, da si ne lažemo, također se i rado troši. Ne znam jesu li i vas roditelji, škola, dječji časopisi i televizijske emisije u nježnim mladim godinama (na)hranili parolama poput štedi se dok se ima ili u radiše svega biše, u štediše i još više, no čini mi se (a i jedno od novijih istraživanja to je potvrdilo) da je u tradicionalno štednji sklonoj Austriji zadnjih godina došlo do sudara te omiljene tradicije štednje i suvremenog pogleda na svijet u kojem moramo odmah imati sve ikad jer mi to zaslužujemo, pa tako ljudi osrednje ili čak loše kupovne moći kupuju nove aute, odlaze na skupa skijanja, ljetuju zimi na egzotičnim destinacijama, a u božićnu kupovinu odlaze u New York. Kako to plaćaju? Naravno, kreditima koje banke odobravaju, oh, tako rado. Imajući na umu visinu kamata koje banke dobivaju svaki put kad zbog skupih cipela ili novog balonera kojeg neizostavno morate imati uđete u minus (ne mislim konkretno vi koji čitate, već govorim općenito, ali to se valjda kuži ), uopće nisu glupe.

E, sad. Osim što se takvim načinom života vrtite u ovisnosti između duga koji otplaćujete, ali nikako da otplatite i ovisnosti o poslodavcu koji vas može i smije tretirati kao staru krpu, a vi si ne možete pomoći, jer ne smijete izgubiti posao, takav način financijske organizacije vlastitog života za sobom povlači još jednu lošu posljedicu: život u uvjerenju da je trošenje novca glavna stvar koja vas može usrećiti, zbog čega prestajete primjećivati sve one prekrasne, a besplatne stvari poput lijepog dana ili omiljene pjesme na radiju. Idući problem, pogotovo za djecu i mlade ljude (iako često ni stariji, tzv. izgrađeni ljudi nisu imuni), jest definiranje vlastite vrijednosti pomoću predmeta koje posjedujete ili novca koji ste potrošili, pogotovo kad se ta potrošnja vidi - u obliku sjajnog novog auta parkiranog ispred kuće ili torbice koja košta kao zbroj ukupnog namještaja kojeg posjedujete u stanu, kojeg pak malo tko vidi, jednako kao što je i pustoš na vašem računu javnosti neprimjetna, pa samim time nije ni važna.

Kao koliko-toliko odgovoran roditelj za svoju djecu ne želim život u zatvorenom krugu kupovine, trošenja, duga, polurobovskog rada, nezadovoljstva, stresa i zatim liječenja tog istog nezadovoljstva i stresa novom kupovinom, kojom se pak ulazi u novi dug i tako unedogled.

I što je čovjeku činiti kad su nasljednice stare tek sedam i devet godina?

Evo kako sam ja postupila. Dječica bi jedno vrijeme svakodnevno po povratku iz škole počela cviliti da su gladna. Glaaaadna! Iako su u školi ručale, dobile poslijepodnevnu užinu, od kuće svakodnevno uzele kutijicu s hranom, a u razredu imale i košare s voćem kojeg slobodno uzmu kad i koliko žele. Međutim, većina stanica bečke podzemne željeznice mučki je opremljena pekarnama, a miris peciva i svih tih divota doslovce vam otvori apetit. To priznajem čak i ja, koja nisam neka pretjerana ljubiteljica pekarskih proizvoda. I tako su djeca, objektivno sita, pod naletima tih mirisa odjednom postajala gladna i inzistirala da kupimo neko od tih peciva. A peciva, pogađate, nisu pretjerano povoljna. Ima ih za euro, ima i za dva. To pomnožite s dvoje djece. Pa s pet dana u tjednu. I onda s brojem tjedana jedne školske godine. Tome dodajte zahtjeve za šarenim olovčicama, naljepnicama sa šljokicama i sličnim dječjim radostma. Shvatili ste poantu.

Nakon kraćeg vijećanja, mužić i ja smo odlučili uvesti instituciju džeparca. Svakog je ponedjeljka svaka nasljednica dobila pet eura koje je mogla potrošiti na što je god htjela. Ja sam uvijek, baš uvijek kad bih išla po njih u školu uzela sa sobom nešto sitno za pojesti (recimo, bananu ili domaći muffin) kako bih bila sigurna da zaista nisu gladne, a ako su njih dvije htjele kupiti još nešto, to su morale učiniti same i platiti svojim novcem.

Prvi su tjedan pet eura potrošile do srijede, ali - svjesne vlastite greške u proračunu - u četvrtak i petak nisu žicale peciva. Idući tjedan džeparac im je potrajao do petka. Zatim smo im objasnili da ga ne moraju potrošiti, odnosno, da sasvim sigurno nisu gladne, a da za ušteđenu svotu mogu kupiti nešto veće - knjigu, igračku ili što već. Kako bismo im opciju štednje učinili što atraktivnijom, za svaki okrugli euro koji je od ponedjeljka dočekao nedjelju dali smo im deset centi. Kamata od deset posto, pa, nije loše. Druga stvar koju smo im pokušali osvijestiti bila je odgovor na pitanje koliko nam je neka stvar zaista potrebna. Jer, izlozi su privlačni i pretrpani stvarima koje bismo rado imali. Stvar je racionalnosti hoćemo li ih i kupiti, a kako često biva s igračkama, i staviti na neku policu te uspješno zaboraviti da postoje i pustiti ih da tonu u zaborav, prekrivene tugom i prašinom.

Tu i tamo nasljednice su si ušteđenim novcem kupile neku sitnicu (recimo, starija nasljednica jako je ponosna kad sama kupi Harryja Pottera , a mlađa je prošle godine s razredom bila na božićnom sajmu u Schönbrunnu, gdje je ostavila brdo love, ali tu čak sumnjam i da su ju prodavačice prilično zavaljale), no u međuvremenu smo došli do toga da uopće više ne troše, već vrijedno štede (iako nemaju neki cilj, već štede prilično apstraktno, što je za njihovu dob zaista izvrsno). Starija nasljednica nedavno mi se pohvalila da je jako bogata za jedno dijete. Slažem se s njom. Sakupila je priličnu količinu love koju redovno nosi u banku, sakuplja žigove i uskoro će od banke dobiti neki sitni poklončić.

Ovdje se, inače, savjetuje da se djeci njihove dobi daje 70-90 centi tjedno, tako da se većina drugih roditelja križa u nevjerici kad čuje koliko love dobivaju naša djeca. Međutim, meni se čini da je pretjerano skroman džeparac kontraproduktivan jer, najprije, roditelji i dalje nastavljaju plaćati stvari koje smo mi efektivno prestali kupovati i, kao drugo, djeci dajemo realnu svotu s kojom mogu nešto realno napraviti. Džeparac u visini od 70 centi omogućit će vam da kupite, recimo, dvije lizalice ili dvije kajzerice ili mliječnu čokoladu sumnjive kvalitete. Štede li djeca za nešto veće, bit će im potrebno dvanaest tjedana da sakupe novac potreban za kupovinu prosječne dječje knjige. To je, vjerujem, većini djece predugo i posve nepregledno razdoblje u kojem izgube svaku orijentaciju za vrijeme, a i volju za štednjom, pa novac opet završi na lizalicama, tetovažama i sličnim šarenim glupostima smještenima kraj blagajna.

Evo, tako je to trenutačno kod nas. A kod vas?


Obavezna stanica: klik... Lajk!

Oznake: odgoj, djeca, financije, fiskalna odgovornost, džeparac

petak, 22.03.2013.

Posebna djeca posebnih roditelja

Ne, ne mislim na djecu i odrasle s posebnim potrebama, barem ne na način na koji se to obično podrazumijeva. Kao što je Orwell još 1945. u svojoj "Životinjskoj farmi" ustanovio da su neke svinje jednakije od drugih, tako ste i svi vi sasvim sigurno i sami došli do zaključka da su neki ljudi posebniji od drugih. Ne na dobar način, nego onako, više... Kad je svima hladno, njima je najhladnije, kad su svi umorni, oni su najumorniji, ako su znatiželjni, bez imalo sustezanja pootvarat će ladice u vašem stanu, a ako žele pažnju, u stanju su minirati svaki razgovor koji vode ljudi oko njih; znate na koju vrstu mislim.

Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, no čini li vam se da ih je sve više i više? Djecu se u posljednje vrijeme sve učestalije odgaja tako da doslovce moraju biti u središtu svijeta, a potrebe im moraju biti zadovoljene u desetinki sekunde, inače nastaje erupcija kataklizmičkih razmjera. Nemojte me krivo shvatiti, i sama imam dvoje djece koja su centar mog svijeta i za koju nema što ne bih napravila, ali kad mi roditelji izađemo iz svog obiteljskog mikrokozmosa, dužnost nam je (da, dužnost) podučiti svoju djecu da više nisu, niti smiju biti centar svakog centrovog centra, jer ako ih to ne naučimo u ranoj dobi na lijep i blag način, uz toplu roditeljsku amortizaciju frustracija koje nastaju iz te spoznaje, naučit će ih kasnije, i mnogo bolnije, vršnjaci u školi, na faksu ili kolege na poslu. Jer, da parafraziram Kennedyja (danas samo nešto citiram, takav mi je dan), svatko od nas može biti centar nekog malog svijeta cijelo vrijeme i velikog svijeta kratko vrijeme, ali nitko ne može biti centar cijelog svijeta cijelo vrijeme.

Jerbo što. Čovjek si može/smije ispuniti samo one potrebe koje ne idu na štetu drugih, a ako nije naučen da postoje potrebe koje jednostavno ne može ispuniti jer njihovo ispunjavanje u nedopustivoj mjeri smeta/inkomodira/ozljeđuje druge, krenut će naprijed i poput buldožera rušiti sve što mu se nađe na putu ne bi li ostvario svoje namjere. Problem je kad u tome ima podršku svoje okoline, koja smatra da sunce naše (čak i kad sunce ima 42 godine) ima pravo na ispunjenje svojih snova.

Tako je razred moje starije kćeri prije dvije godine bio na klizanju. Nije to ništa čudno, djeca svake godine sa školom idu na Wiener Eistraum, to im je neka vrsta tradicije. Međutim, baš je taj dan kišilo, vrijeme je bilo izuzetno neugodno, a na ledu se stvorio sloj od par centimetara vode. Mužić i ja smo išli s razredom, jer se za takve prigode obično traže roditelji koji će pratiti razred, pa smo cijeloj stvari nazočili osobno. I našao se tu jedan mali - koji je i inače radio probleme u razredu - kojem je bilo neizmjerno zabavno otimati djeci kape i bacati ih u tu vodu (da, nisu sva djeca imala kacige) ili ih gurnuti da u nju padnu. Na stranu što su neki iste sekunde bili posve mokri (da, nisu sva djeca imala ni skijaške hlače), opasnost od raznih lomova i težih ozljeda na ledu je i bez naguravanja velika, a još kad se netko u punoj brzini zaleti u vas i namjerno vas gurne... Pa, recimo da to i nije najljepša gesta kojom vas vaš bližnji može počastiti. I tak, mali je među svojim istomišljenicima odmah pronašao par sljedbenika (to su oni dečki koji ne rade gluposti samoinicijativno, ali rado slijede vođu), pa je ledom vrlo brzo orio plač curica mokrih kapa i hlača te natučene guze. Kad smo ga mužić i ja upozorili da to ne radi, pokazao nam je prstima dugi nos (znate ono kad stavite obje ruke raširenih prstiju ispred nosa i zatim lamatate prstima) i poručio nam da mu nismo šefovi. Zatim je došla odgojiteljica i još jednom mu rekla da prestane. Nije prestao. Pa ga je odgojiteljica poslala da sjedi na klupi; to čak i nije bilo zamišljeno kao kazna (jer danas se djecu u školama više ne smije kažnjavati, bez obzira na to kakvu spačku naprave), nego više kao uklanjanje hodajuće (tj. kližuće) opasnosti. Mama tog malog došla je desetak minuta ranije i s osmijehom na licu naslonjena na ogradu gledala kako joj se sin krasno zabavlja. Kad je mali poslan na klupu, prišla je odgojiteljici i počela se svađati. Njezin sin ima pravo klizati! Njezin sin se tako lijepo zabavlja! Njezinog sina nitko neće micati s leda! Njezin sin ima ista prava na klizanje kao i druga djeca! Argumenti odgojiteljice da i druga djeca isto tako imaju pravo na klizanje bez guranja i mokre odjeće nisu naišli na plodno tlo. Mama je uzela sinčića (koji je s priličnim guštom slušao cijelo prepucavanje, jer mama je, eto, dokazala da ga voli) i uvrijeđeno napustila klizalište. Idite u miru, rekla sam u sebi. Ostali dečki smirili su se u trenu, ali zabava je većini djece, mokroj i promrzloj, bila uništena.

Nisu svi primjeri tako drastični. Neki dan je kod nas bila na igranju frendica mojih nasljednica, pametno, drago i simpatično dijete, ali, eto, naučeno da mu se sve želje ispunjavaju sad i ovdje. S njom je bila i mama, također pametna, draga i simpatična žena. I dok su se djeca igrala u dječjoj sobi, nas dvije smo pile kavu u kuhinji. Nakon nekog vremena, djeca su došla do nas; bila sam im ispekla, naime, muffine s Nutellom i kruh od banane (hoćete recept?). Dok su dječica papala, mužić je otključao vrata stana, ušao, pozdravio se i tu pada pitanje starije gošće o tome kako to da tako kasno dolazi kući i njegov odgovor da upravo stiže direktno iz Budimpešte i da je premoren. Nekako istovremeno mlađa gošća kaže "Ja bih kakao!". I krenem ja njoj raditi kakao, kadli skužim da nemam mlijeka. Peh. Kupila sam grickalice, sokove, sve moguće i nemoguće, ali budući da mi ne koristimo mlijeko (osim za palačinke), nemamo ga naviku kupovati i mlijeko je vjerojatno posljednja namirnica koja će mi u dućanu pasti na pamet. Niš, pitam ja malu je l' bi sokić ovaj-sokić onaj, vodu ili čaj, a ona sve odlučnije i, što je najgore, histeričnije odgovara da ne bi. Ona bi kakao, ona hoće kakao, ona mora dobiti kakao! Ali, zlato, nemam mlijeka, kako da ti napravim kakao. Ali ja hoću kakao! Hoću! Ka-ka-o! Majčica sjedi sa strane i prilično nezainteresirano prati naš milozvučan razgovor. Na kraju mužiću pukne film i kaže "Ok, otrčat ću u dućan po mlijeko" i ode čovjek kupit' mlijeko. Mama joj utješno kaže "Evo, X. će sad otići kupiti mlijeko, pa ćeš dobiti svoj kakao". Mala se u trenu smirila, ali još se neko vrijeme durila, jer sam se drznula pregovarati oko ispunjavanja njezine želje i dovesti ispunjenje iste u pitanje. Zle li i bezobzirne mene!

I ne, nisu samo djeca takva. Prije nešto godina jedna je odrasla osoba obavijestila mužića i mene da se od nas očekuje da se odreknemo određenih stvari kako bismo njoj priuštili upravo te iste stvari koje bi nama trebale biti nevažne. I tako je osobica koja si je netom kupila novi stan, novi auto i koristila isključivo Chanelovu kozmetiku zamislila da joj mužić i ja, ničim izazvani, prpošno kupimo par komada bijele tehnike za njezinu novu kuhinju. Mi, prema njezinim riječima, možemo uštedjeti novac za to tako da vozimo stari auto. Kad sam dovela u pitanje cijeli taj neobičan, ali priznat ćete originalan koncept, osobica mi je s visoka odgovorila da njoj novi auto treba, jer je po zanimanju _____ i ne može si dozvoliti da se vozi u starom, dočim smo mi valjda klošari koji moraju biti sretni da uopće imaju auto, a svaku kunu koju otmemo sebi i svojoj djeci od usta poletno ćemo uplatiti direktno na njezin tekući račun. I svi se slatko nasmijaše.

Takvih je primjera neizmjerno, neću vam ih sad više navoditi, jer sam sigurna da biste ih i vi bez pretjeranog napora mogli nabrajati do jutra. No, ono što me brine jest zapravo odgoj vlastite djece u svijetu u kojem većina postaje cijepljena protiv svake empatije, strpljenja, socijalne i emotivne osjetljivosti i, na kraju krajeva, realne slike o svojoj važnosti na ovom našem svijetu. Ponekad ih, kao u slučaju klinca s klizanja ili tete s novom kuhinjom, stavimo na mjesto, a ponekad im još dodatno nahranimo ego, kao u slučaju ove male koja je inzistirala na kakau i na kraju ga dobila.

Dok je još u mojoj generaciji (koja, mind you, nije baš toliko stara) okolina, odnosno vršnjačka grupa prilično spontano i efikasno korigirala taj tip ponašanja, do kakvih će promjena doći za dvadeset ili trideset godina, kad će takvi ljudi možda biti i u većini? Jesam li ja naivna ili glupa što svoju djecu odgajam na način da njihova zabava ne smije uzrokovati ničiju nelagodu ili da neke stvari ponekad jednostavno nije moguće dobiti, pa uzmeš prvo iduće što ti se nudi i bez pretjerane drame ideš dalje? Mislim, ja zaista ne bih mogla pogledati u oči roditeljima čija su se djeca na klizanju prehladila ili ozljedila zbog zabave mog djeteta, kao što mi ne bi palo na pamet dozvoliti mogućnost da zbog hira mog djeteta čovjek koji je u jednom danu odvalio put od 500 km juri u dućan, umjesto da sjedne i odmori se. Radim li svojoj djeci uslugu ili protuuslugu? Hoće li ih jednog dana mali egocentrici, ovako empatične i pažljive, jednostavno pregaziti? Nemam pojma.


I ne zaboravite... Klik... Lajk!

Oznake: odgoj, empatija

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31