Ne, ne mislim na djecu i odrasle s posebnim potrebama, barem ne na način na koji se to obično podrazumijeva. Kao što je Orwell još 1945. u svojoj "Životinjskoj farmi" ustanovio da su neke svinje jednakije od drugih, tako ste i svi vi sasvim sigurno i sami došli do zaključka da su neki ljudi posebniji od drugih. Ne na dobar način, nego onako, više... Kad je svima hladno, njima je najhladnije, kad su svi umorni, oni su najumorniji, ako su znatiželjni, bez imalo sustezanja pootvarat će ladice u vašem stanu, a ako žele pažnju, u stanju su minirati svaki razgovor koji vode ljudi oko njih; znate na koju vrstu mislim.
Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, no čini li vam se da ih je sve više i više? Djecu se u posljednje vrijeme sve učestalije odgaja tako da doslovce moraju biti u središtu svijeta, a potrebe im moraju biti zadovoljene u desetinki sekunde, inače nastaje erupcija kataklizmičkih razmjera. Nemojte me krivo shvatiti, i sama imam dvoje djece koja su centar mog svijeta i za koju nema što ne bih napravila, ali kad mi roditelji izađemo iz svog obiteljskog mikrokozmosa, dužnost nam je (da, dužnost) podučiti svoju djecu da više nisu, niti smiju biti centar svakog centrovog centra, jer ako ih to ne naučimo u ranoj dobi na lijep i blag način, uz toplu roditeljsku amortizaciju frustracija koje nastaju iz te spoznaje, naučit će ih kasnije, i mnogo bolnije, vršnjaci u školi, na faksu ili kolege na poslu. Jer, da parafraziram Kennedyja (danas samo nešto citiram, takav mi je dan), svatko od nas može biti centar nekog malog svijeta cijelo vrijeme i velikog svijeta kratko vrijeme, ali nitko ne može biti centar cijelog svijeta cijelo vrijeme.
Jerbo što. Čovjek si može/smije ispuniti samo one potrebe koje ne idu na štetu drugih, a ako nije naučen da postoje potrebe koje jednostavno ne može ispuniti jer njihovo ispunjavanje u nedopustivoj mjeri smeta/inkomodira/ozljeđuje druge, krenut će naprijed i poput buldožera rušiti sve što mu se nađe na putu ne bi li ostvario svoje namjere. Problem je kad u tome ima podršku svoje okoline, koja smatra da sunce naše (čak i kad sunce ima 42 godine) ima pravo na ispunjenje svojih snova.
Tako je razred moje starije kćeri prije dvije godine bio na klizanju. Nije to ništa čudno, djeca svake godine sa školom idu na Wiener Eistraum, to im je neka vrsta tradicije. Međutim, baš je taj dan kišilo, vrijeme je bilo izuzetno neugodno, a na ledu se stvorio sloj od par centimetara vode. Mužić i ja smo išli s razredom, jer se za takve prigode obično traže roditelji koji će pratiti razred, pa smo cijeloj stvari nazočili osobno. I našao se tu jedan mali - koji je i inače radio probleme u razredu - kojem je bilo neizmjerno zabavno otimati djeci kape i bacati ih u tu vodu (da, nisu sva djeca imala kacige) ili ih gurnuti da u nju padnu. Na stranu što su neki iste sekunde bili posve mokri (da, nisu sva djeca imala ni skijaške hlače), opasnost od raznih lomova i težih ozljeda na ledu je i bez naguravanja velika, a još kad se netko u punoj brzini zaleti u vas i namjerno vas gurne... Pa, recimo da to i nije najljepša gesta kojom vas vaš bližnji može počastiti. I tak, mali je među svojim istomišljenicima odmah pronašao par sljedbenika (to su oni dečki koji ne rade gluposti samoinicijativno, ali rado slijede vođu), pa je ledom vrlo brzo orio plač curica mokrih kapa i hlača te natučene guze. Kad smo ga mužić i ja upozorili da to ne radi, pokazao nam je prstima dugi nos (znate ono kad stavite obje ruke raširenih prstiju ispred nosa i zatim lamatate prstima) i poručio nam da mu nismo šefovi. Zatim je došla odgojiteljica i još jednom mu rekla da prestane. Nije prestao. Pa ga je odgojiteljica poslala da sjedi na klupi; to čak i nije bilo zamišljeno kao kazna (jer danas se djecu u školama više ne smije kažnjavati, bez obzira na to kakvu spačku naprave), nego više kao uklanjanje hodajuće (tj. kližuće) opasnosti. Mama tog malog došla je desetak minuta ranije i s osmijehom na licu naslonjena na ogradu gledala kako joj se sin krasno zabavlja. Kad je mali poslan na klupu, prišla je odgojiteljici i počela se svađati. Njezin sin ima pravo klizati! Njezin sin se tako lijepo zabavlja! Njezinog sina nitko neće micati s leda! Njezin sin ima ista prava na klizanje kao i druga djeca! Argumenti odgojiteljice da i druga djeca isto tako imaju pravo na klizanje bez guranja i mokre odjeće nisu naišli na plodno tlo. Mama je uzela sinčića (koji je s priličnim guštom slušao cijelo prepucavanje, jer mama je, eto, dokazala da ga voli) i uvrijeđeno napustila klizalište. Idite u miru, rekla sam u sebi. Ostali dečki smirili su se u trenu, ali zabava je većini djece, mokroj i promrzloj, bila uništena.
Nisu svi primjeri tako drastični. Neki dan je kod nas bila na igranju frendica mojih nasljednica, pametno, drago i simpatično dijete, ali, eto, naučeno da mu se sve želje ispunjavaju sad i ovdje. S njom je bila i mama, također pametna, draga i simpatična žena. I dok su se djeca igrala u dječjoj sobi, nas dvije smo pile kavu u kuhinji. Nakon nekog vremena, djeca su došla do nas; bila sam im ispekla, naime, muffine s Nutellom i kruh od banane (hoćete recept?). Dok su dječica papala, mužić je otključao vrata stana, ušao, pozdravio se i tu pada pitanje starije gošće o tome kako to da tako kasno dolazi kući i njegov odgovor da upravo stiže direktno iz Budimpešte i da je premoren. Nekako istovremeno mlađa gošća kaže "Ja bih kakao!". I krenem ja njoj raditi kakao, kadli skužim da nemam mlijeka. Peh. Kupila sam grickalice, sokove, sve moguće i nemoguće, ali budući da mi ne koristimo mlijeko (osim za palačinke), nemamo ga naviku kupovati i mlijeko je vjerojatno posljednja namirnica koja će mi u dućanu pasti na pamet. Niš, pitam ja malu je l' bi sokić ovaj-sokić onaj, vodu ili čaj, a ona sve odlučnije i, što je najgore, histeričnije odgovara da ne bi. Ona bi kakao, ona hoće kakao, ona mora dobiti kakao! Ali, zlato, nemam mlijeka, kako da ti napravim kakao. Ali ja hoću kakao! Hoću! Ka-ka-o! Majčica sjedi sa strane i prilično nezainteresirano prati naš milozvučan razgovor. Na kraju mužiću pukne film i kaže "Ok, otrčat ću u dućan po mlijeko" i ode čovjek kupit' mlijeko. Mama joj utješno kaže "Evo, X. će sad otići kupiti mlijeko, pa ćeš dobiti svoj kakao". Mala se u trenu smirila, ali još se neko vrijeme durila, jer sam se drznula pregovarati oko ispunjavanja njezine želje i dovesti ispunjenje iste u pitanje. Zle li i bezobzirne mene!
I ne, nisu samo djeca takva. Prije nešto godina jedna je odrasla osoba obavijestila mužića i mene da se od nas očekuje da se odreknemo određenih stvari kako bismo njoj priuštili upravo te iste stvari koje bi nama trebale biti nevažne. I tako je osobica koja si je netom kupila novi stan, novi auto i koristila isključivo Chanelovu kozmetiku zamislila da joj mužić i ja, ničim izazvani, prpošno kupimo par komada bijele tehnike za njezinu novu kuhinju. Mi, prema njezinim riječima, možemo uštedjeti novac za to tako da vozimo stari auto. Kad sam dovela u pitanje cijeli taj neobičan, ali priznat ćete originalan koncept, osobica mi je s visoka odgovorila da njoj novi auto treba, jer je po zanimanju _____ i ne može si dozvoliti da se vozi u starom, dočim smo mi valjda klošari koji moraju biti sretni da uopće imaju auto, a svaku kunu koju otmemo sebi i svojoj djeci od usta poletno ćemo uplatiti direktno na njezin tekući račun. I svi se slatko nasmijaše.
Takvih je primjera neizmjerno, neću vam ih sad više navoditi, jer sam sigurna da biste ih i vi bez pretjeranog napora mogli nabrajati do jutra. No, ono što me brine jest zapravo odgoj vlastite djece u svijetu u kojem većina postaje cijepljena protiv svake empatije, strpljenja, socijalne i emotivne osjetljivosti i, na kraju krajeva, realne slike o svojoj važnosti na ovom našem svijetu. Ponekad ih, kao u slučaju klinca s klizanja ili tete s novom kuhinjom, stavimo na mjesto, a ponekad im još dodatno nahranimo ego, kao u slučaju ove male koja je inzistirala na kakau i na kraju ga dobila.
Dok je još u mojoj generaciji (koja, mind you, nije baš toliko stara) okolina, odnosno vršnjačka grupa prilično spontano i efikasno korigirala taj tip ponašanja, do kakvih će promjena doći za dvadeset ili trideset godina, kad će takvi ljudi možda biti i u većini? Jesam li ja naivna ili glupa što svoju djecu odgajam na način da njihova zabava ne smije uzrokovati ničiju nelagodu ili da neke stvari ponekad jednostavno nije moguće dobiti, pa uzmeš prvo iduće što ti se nudi i bez pretjerane drame ideš dalje? Mislim, ja zaista ne bih mogla pogledati u oči roditeljima čija su se djeca na klizanju prehladila ili ozljedila zbog zabave mog djeteta, kao što mi ne bi palo na pamet dozvoliti mogućnost da zbog hira mog djeteta čovjek koji je u jednom danu odvalio put od 500 km juri u dućan, umjesto da sjedne i odmori se. Radim li svojoj djeci uslugu ili protuuslugu? Hoće li ih jednog dana mali egocentrici, ovako empatične i pažljive, jednostavno pregaziti? Nemam pojma.
I ne zaboravite... Klik... Lajk!
Post je objavljen 22.03.2013. u 22:23 sati.