utorak, 21.01.2014.

Krhka muževnost i snažne žene

Iako je podjela svijeta na ružičastu i plavu općepoznata svakome tko nije baš totalni daltonist, onog trenutka kad postanete roditelji i uđete u komercijalni svijet djetinjstva, lupit će vas posred lica razni katalozi koji na plavo-sivim stranicama nude plastične bušilice i čekiće, čudovišta opasnih izraza lica, policijska i vatrogasna vozila, autiće, vlakove s prugom, zgradama stanice i popratnim krajolikom, plašteve za čarobnjake, drvene i plastične kocke i još hrpe toga što se smatra igračkama za dječake. S druge strane, na ružičastim će stranicama biti oglašene plastične, mahom ružičaste, kuhinje, pegle i šivaće mašine, lonci za kuhanje s plastičnim povrćem, lutkice u svim bojama i veličinama te nebrojeno pripadajuće im opreme, raznih mačkica, princezica, vila i svega drugog što se smatra interesnom sferom djevojčica.

Nije novost niti otkrivanje tople vode da se djevojčice od najmanjih nogu uči da budu dobre kućanice i pažljive majke, a igračke koje im se nude potiču statičnost, mirnoću i repetitivnost. S druge strane, dečkima se nude igračke koje potiču kreativnost i tjelesnu aktivnost, pa čak i agresivnost, jer smatra se da je sasvim u redu da se muški od malih nogu barem međusobno psuju, ako već ne i mlate. Podjela na ružičasto-plavi svijet do te je mjere opće mjesto marketinga usmjerenog prema obiteljima da nije ni potrebno trošiti riječi na nju.

Međutim.

Iako postoje ljudi - i sve ih je više - koji na tu podjelu ne pristaju, među onima koji je smatraju normalnom i podrazumijevajućom primjećujem nešto zanimljivo; iako se djevojčice trpa u ružičasto-lila-crveni okoliš, od bojanki i namještaja do odjeće i bicikla, nekako nikome nije bed kad je djevojčica odjevena u sivu ili crnu jaknu, plave traperice ili na nogama ima smeđe čizme. Ona je i dalje slatka mala curica (po mogućnosti tiha, nježna i plaha), dok, s druge strane, nikom ne pada na pamet odjenuti dječaka u ružičaste hlače ili mu dati da vozi ljubičasti bicikl ukrašen šljokicama (a da ne govorimo o tome da se slučajno poželi igrati lutkicama, puj, puj, puj!).

S mojim nasljednicama u razrede ide nekoliko djece u čijim su obiteljima rođena najprije ženska, a zatim muška djeca. Dok su djevojčice bile jedinice, bez razmišljanja im se kupovalo sve u tim takozvanim ženskim bojama. Kad su, par godina kasnije, na svijet došli sinovi, kćeri su odjednom počele dobivati plave bicikle, crne jakne i smeđe majice, uz objašnjenje da će to sve ionako još nositi sin, pa da mu boje budu prilagođene. Obrnuti slučaj, da starijeg sina odijevaju u lila majice s Hello Kitty i šljokicama zato što ima mlađu sestru koja će za godinu-dvije nositi tu istu majicu, ne pamtim. Ali zato mlađe sestre uredno nose maslinaste majice s gormitima koje su još nedavno pripadale starijoj braći.

Tu i tamo vidim takozvanu rodno neutralnu odjeću za djecu i, guess what, uvijek je, bez iznimke, bojama prilagođena dječacima. Osim žute i zelene, koje se ne smatraju ni muškim ni ženskim bojama, sva ta kao fol neutralna odjeća, oprema za dječje sobe i ostalo što se nudi, bez iznimke je u plavim, sivim i smeđim tonovima (odnosno, u bojama koje se inače bez iznimke identificiraju s dječacima), jer djevojčice - iako im je marketing neupitno pripisao ružičastu boju kao njihovu - se lako prilagode, za razliku od dječaka, koji bi vjerojatno na mjestu umrli da ih se pokrije lila posteljinom ili ih se, ne daj Bože, nahrani iz tanjura s princezama.

U školi mojih nasljednica svake se godine održava velika vrtna zabava. Za tu se zabavu unaprijed naprave majice za sjećanje, a novac od njihove prodaje ide za opremanje škole. Majice su svake godine druge boje i svake se godine roditelji svađaju oko toga koje će boje biti; do sad su bile tamnozelene, svijetlozelene, žute, svijetloplave i sive, jer to mogu nositi i dečki i curice, ali nikad, baš nikad ružičaste ili ljubičaste, jer te boje su samo za curice, a ne i za dečke. Tu i tamo neka mama djevojčica iz čiste zabave i određene doze zlobe predloži da majice budu, recimo, nježno roza, samo zato da može uživati u prizoru uspaničenih i često zapjenjenih majki dječaka, koje tvrde da njihovi dečki to jednostavno ne mogu nositi. Podtekst - kojeg u Austriji ne smiju izgovoriti, jer se jako, jako, jako pazi na političku korektnost - jest da bi dečki u ružičastim majicama bili manje dečki. Curice u plavom, sivom ili smeđem, s druge strane, nisu manje curice. U Hrvatskoj, u kojoj je izričaj mnogo direktniji, mnoge će mame za svog sina bez ustezanja odbiti bilo što ružičasto, uz objašnjenje ne odgajam ja pedera.

(Ovom prilikom namjerno preskačem sve one mame koje svoje djevojčice planski odijevaju u boje karakteristične za posmrtne povorke ili sredovječne činovnice samo zato da ne bi, ne daj Bože, dječica razvila nešto od tzv. ženskog identiteta, koji se u očima tih majki smatra krajnje nepoželjnim. Takve mame očito imaju problem s doživljajem vlastite spolnosti, a kćeri im prije ili kasnije završe u kričavim hlačama s leopard uzorkom, s previše blještavog nakita i ružičastim pramenovima u kosi.)

Slična je stvar i u svijetu odraslih. Kad je neka moja vrlo površna poznanica vidjela da mužić nosi ružičastu košulju uz sivo odijelo, što je sasvim korektna i u Austriji ni najmanje neobična poslovna kombinacija, prvo što je prokomentirala bilo je moj muž NIKAD ne bi obukao roza košulju, on je PRAVO muško.

Ispada, dakle, da je ženstvenost neuništiva i podnosi sve, od Jagodice Bobice do Gormita, od Minnie Mouse do Batmana, od ružičaste do crne, od lila do plave. S druge strane, muškost je jedna neopisivo krhka stvarca; dovoljno je odjenuti majicu krive boje, i hop, ode pimpek. Otpadne. Dečkić se istog trena prpošnim baletnim korakom zaputi u prvi DM, pjevušeći usput nešto od Cher, te si kupi lak za nokte, tekući puder i maskaru, a već idući dan napuca curi nogu i nađe si dečka (jednog malog koji već godinama nosi lila vestice i s kojim se potajice pogledava još od prošle jeseni). Pošaljete li sina u park na zlatnom biciklu njegove starije sestre, ne gine mu uspješna karijera u homoseksualnoj porno industriji. Kad se pater familias, odrasla osoba koja zna što želi u životu i odlučnim korakom ide u smjeru ispunjavanja svojih ciljeva, slučajno spotakne o svilenu ružičastu kravatu, unutar mjesec dana dogovorit će formalnosti oko razvoda braka i sretno otploviti u novi život sa svojim novim dečkom, sretan zbog svog novopronađenog spolnog i rodnog identiteta.


Klik... Lajk! Što čekaš?

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, boje

utorak, 07.01.2014.

Voštani uglednici, gospođa Tussaud i zimski Prater

Godinama, za mene je the Muzej voštanih figura bio onaj u Londonu, kojega je teškom mukom otvorila gospođa Tussaud, Francuskinja koja se zbog političkih i ratnih prilika nije uspjela iz Engleske vratiti u rodnu Francusku, a koji su zatim njezini nasljednici proširili i preselili na novu adresu. Tijekom vremena, nasljednici gospođe Tussaud odličnim su poslovnim potezima pootvarali podružnice originalnog muzeja u gradovima diljem svijeta, no moram vam priznti da me nedavno otvaranje bečkog ogranka nije ni najmanje impresioniralo. Držala sam da je original samo jedan i nisam imala baš nikakve planove posjetiti ovaj koji mi se smjestio ispred nosa.

Međutim, došli su božićni praznici, dječica su imala puno i previše slobodnog vremena, uz to jako lijepo organizirane aktivnosti u svom Ferienheftu (knjižici koju svaki bečki učenik dobije prije svakih ferija, a u kojoj se nalazi popis besplatnih ili vrlo povoljnih stvari koje djeci tijekom praznika stoje na raspolaganju), shvatili smo da možemo ući u Madame Tussaud's za trećinu redovne cijene te se jednog lijepog, sunčanog zimskog dana zaputili razgledati uglednike od voska.

I što se dogodilo? Pa, skroz sam se razuvjerila. Muzej je super, nije pretjerano edukativan, ali vrlo je zabavan i sad mi je čak pomalo žao što smo toliko dugo odgađali da ga posjetimo.


First things first... Muzej je smješten u Prateru, točno preko puta poznatog velikog kola. U samom Prateru ovih je dana otvoren zimski sajam kakvih je po gradu bilo mnogo, no većina ih je bila zatvorena već 23. ili 24. prosinca, a ovaj je jedan od rijetkih koji je otvoren još i u siječnju. Nudi se, kao i obično, iće i piće, pokoji suvenir i to je to.














Bečki Madame Tussaud's nije velik kao londonski, ali sasvim je ok za ispunjeno poslijepodne; na ulazu će vas, nasmijana poput ljubazne domaćice, dočekati Katica s onog broda koji se prepolovio, sjećate se, ona teta koja je plutala na dasci?




U londonskoj sam podružnici prvi put bila prije više od dvadeset, a posljednji prije desetak godina i u sjećanju mi je ostalo da se izlošci nisu smjeli dodirivati; u Beču vas, međutim, potiču na interakciju. Gotovo je svaka lutka smještena tako da joj možete pristupiti, sjesti s njom na kavu, slikati se u nekoj neobičnoj pozi ili što već... Cijela priča započinje poviješću; tu su Marija Terezija, Franjo Josip I, Napoleon i nezaobilazna Sisi.




Zatim slijede aktualni političari; možete se slikati u kraljevskom prijestolju, s krunom ili policijskom kacigom na glavi, dok kraj vas stoji (!) engleska kraljica, pročavrljati s opuštenom Angelom Merkel ili odmeditirati jednu rundu s Dalai Lamom. Na raspolaganju vam, naravno, stoji i predsjednik Austrije, Heinz Fischer, a možete se javiti i na poznati telefon još poznatijeg Ovalnog ureda dok vas Obama promatra s odobravajućim osmijehom.

Nakon političara, tu su umjetnici, muzičari, fizolofi, znanstvenici i sportaši; ako ne legnete na kauč doktora Freuda (udoban je, vjerujte mi!), ne proskijate s Renate Götschl ili ne odlučite dirigirati sa Straussom možete sjesti na kavu s ovim gospodinom ovdje i pitati ga je li, dok je pisao svoja djela, sanjao na koji će ih sve način kasnije (zlo)upotrebljavati. Kladim se da nije.




Rock me, rock me, rock me, Amadeus! Kažu nasljednice da uopće ne sliči Mozartu. Pod tim misle da je drugačiji nego na omotu Mozart-kugla. Eh, te suvremene generacije!




U jednoj je prostoriji detaljno objašnjen postupak izrade voštanih likova, a u svrhu edukacije prikazani su i ovi dražesni izlošci.




Idemo dalje!




I sad stižemo do posljednjeg i vjerojatno najzabavnijeg dijela, onog s ikonama pop-kulture. Sve je puno Holivuđana, vitkih, odlično odjevenih i nasmijanih od uha do uha. Možete, primjerice, pojesti poznati doručak s Audrey (ali pazite, uz nju ovako sređenu sigurno ćete biti underdressed) ili pozirati u poznatoj Hitchcockovoj kadi.






Uz Freddieja Mercuryja postavljeni su bubnjevi i nekoliko gitara, uz pripadajuće perike, tako da se posjetitelji mogu uživjeti u ulogu Queenovaca, klinci se slikaju s Justinom Bieberom i Lady Gagom, gospoda ozbiljnijih godina s Angelinom Jolie, a njihove gospođe s Bradom Pittom. Na sredini prostorije na ogromnoj sofi leži Robbie Williams na čije se udobno rame možete slobodno osloniti.




I to vam je, uz suvenirnicu i kafić, zapravo to.


Kad smo izašli, već je padao mrak, pa evo par fotkica Pratera u suton.







Danas, kao i uvijek... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, Prater, Madame Tussaud, voštane figure, muzej, izložba, izlet, atrakcija

<	siječanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31