utorak, 18.02.2014.

Još samo ovo o ženama, muškarcima, bojama i ostali tricama i kučinama

Najprije, nakon duge pauze (kraj polugodišta, skijanje, upis starije nasljednice u gimnaziju... da ne nabrajam) moram vam reći da me jako vesele komentari na prošli post, onaj o krhkoj muževnosti i jakim ženama, jer, možemo se i ne moramo slagati, ali svaki put kad vidim da na moj blog dolaze ljudi koji ga pažljivo pročitaju i odvoje svoje vrijeme da bi napisali pametan i smislen odgovor, srce mi je kao kuća.

Nisam planirala još jedan post o toj temi, ali shvatila sam da bi pojedinačno odgovaranje na vaše komentare zapravo iznjedrilo još triput više teksta, pa mislim da je ipak bolje ovako.

Najprije, naravno da ne mislim da svaka poštena žena mora voljeti ružičastu, jer inače nešto ne valja s njezinom percepcijom vlastite ženstvenosti; ukusi su različiti, netko voli plavu, netko crvenu, a netko smeđu. Jednako je legitimno ne voljeti zelenu kao i ružičastu, razlike nema, sve dok smo svjesni da je riječ o estetici, a ne o simbolici određene boje. U svom sam prošlom postu pisala o majkama koje svojim kćerima ne dozvoljavaju ništa ružičasto, lila ili šljokasto uz objašnjenje da je to za priglupe ženice, implicirajući pritom ne samo riječima, već i izborom tradicionalno "muških" boja da će djevojčice izrasti u pametnije i inteligentije osobe ako se ne identificiraju s onim što društvo smatra uobičajenim za njihov spol. Možemo samo pretpostaviti kakve će to imati posljedice za doživljaj sebe koji će te djevojčice prije ili kasnije razviti. Vjerujem da je to samo druga, jednako štetna, krajnost kao i namjerno guranje djevojčica u sjajne haljinice princeza i ružičasti svijet plišanih jednoroga.

Slično se uvjerenje proteže i u odrasle godine. Ambiciozne japijevke još su osamdesetih godina osvajale tradicionalno muške "gornje katove" korporacijskih zgrada (one u kojima je smješten menadžment) s minimalno šminke na licima, strogih izraza lica uokvirenih strogim frizurama, u sivim, tamnoplavim i crnim kostimima i s dosadnim cipelama koje nisu ni štikle ni mokasine ni, zapravo, ništa što bi ženskoj nozi napravilo bilo kakvu estetsku uslugu.

I nije uvjerenje da je sve što pripada području žena glupo, trivijalno ili nevažno vezano samo za poslovni svijet. Klasični muški hobiji i zanimacije promatrani su na mnogo drugačiji način; ako ne kao zanimljive i atraktivne stvari, onda barem kao nešto na što muškarci, nakon što odrade svoje ozbiljne poslove, imaju pravo u vidu opuštanja. (Za razliku od njih, žene se cijele dane bave trivijalnostima, pa su sapunice i trač-časopisi samo produžetak njihove trivijalne egzistencije.) Nisam jednom za neku dobro obrazovanu, pametnu i uspješnu ženu, nakon što je izjavila da voli modu ili povremeno kupi Vogue, čula komentar "ajme, pa nismo imali pojma da je ona u biti tako plitka". I nema te diplome, sportskog ili profesionalnog uspjeha, napisane knjige ili zarađene love koja će je vratiti u svijet rijetkih žena za koje se vjeruje da su pametne i inteligentne, odnosno, netipične za svoj spol. S druge strane, to što vaš jednako dobro obrazovani šef zna tko je zabio gol u 27. minuti utakmice Špičkovina Donja - Špičkovina Gornja tamo neke 1979. godine ili koliko je trajala baterija na prvom modelu Nokijinog mobitela nipošto njegovu glavu ne čini napunjenu trivijalnim i nepotrebnim podacima. On je ozbiljan muškarac koji ozbiljno shvaća svoje hobije i pokazuje zavidnu razinu predanosti stvarima kojima se bavi. No, imajte na umu da ćete za dvadeset godina star mobitel od nekog nostalgičnog čudaka možda dobiti 50 kn, a ako ste imali sreću da je još vaša baka kupila Diorovu ili Chanelovu torbicu i dobro pazila na nju, sad ćete za nju bez problema dobiti više no što košta nova.



Na sreću, takve su podjele, od vizualnih do svih ostalih, sve rjeđe. Bila sam neki dan poslom na jednom mjestu na kojem su svi osim mene bili djelatnici industrije poznate kao izuzetno konzervativne, uglavnom od srednjeg do visokog menadžmenta, i mogu vam reći da sam bila ugodno iznenađena prizorima jarkocrvenih, trendovskih ženskih torbica, poslovne odjeće svih boja, cipela vrtoglavo visokih peta, minica, otkačenih frizura i boja kose te upadljivog nakita. Na kraju krajeva, ako Angela može biti smatrana najmoćnijom ženom svjetske politike i pojaviti se na nekom važnom događaju u lila-roza tonovima (a imajmo na umu da nije ni prva ni jedina žena u visokoj politici koja prkosi rodnim stereotipima - sjetimo se još Madeleine Albright, koja je znala nositi crveno i ljubičasto, a bila je poznata po upadljivim broševima, pa Julije Timošenko, čiji je svaki javni nastup ujedno bio i modni stejtment, tu je i uvijek sređena Cristina Elisabet Fernández i još dosta političarki svjetskog ranga) i bilo koja djelatnica bilo koje firme može i smije očekivati da je se shvati ozbiljno bez obzira na razbarušene šiškice ili neki ludi modni detalj.

Netko je u komentarima napisao da nismo jednaki i da to ni ne bismo trebali biti. Slažem se. Ne samo da žene i muškarci nisu jednaki, nego i među ženama, kao i među muškarcima ima toliko različitih pojedinaca da je svaka generalizacija i podjela, osim možda na žive i mrtve, sasvim pogrešna. Nije cilj - barem moj nije - da svi postanemo jednaki i da se utopimo u nekoj muško-žensko-bespolnoj masi, već da imamo prostora razvijati se kao pojedinci i stvarati svijet u kojem će biti mjesta za sve nas. I za muškarce u plavim trapericama i za muškarce u ružičastim jaknama, i za žene u sivim kaputima i za žene u svijetloplavim poliesterskim haljinama s lila umjetnim noktima dugačkim pet centimetara. Nitko se ne bi trebao osjećati više ili manje muškarac/žena ili, još gore, vredniji, pametniji, gluplji ili nevažniji zbog svog izbora odjeće, obrazovanja i hobija. I glupo je da se ljudi srame karakteristika koje se tradicionalno povezuju s njihovim spolom samo kako bi dokazali da su bolji, zanimljiviji ili barem drugačiji od onog što se sasvim pogrešno smatra većinom.

I, za kraj, imate li vremena, svakako vam preporučam da bacite pogled i pročitate.


A sad, 'ajmo svi na FB! Klik... Lajk!

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, karijera, boje

utorak, 21.01.2014.

Krhka muževnost i snažne žene

Iako je podjela svijeta na ružičastu i plavu općepoznata svakome tko nije baš totalni daltonist, onog trenutka kad postanete roditelji i uđete u komercijalni svijet djetinjstva, lupit će vas posred lica razni katalozi koji na plavo-sivim stranicama nude plastične bušilice i čekiće, čudovišta opasnih izraza lica, policijska i vatrogasna vozila, autiće, vlakove s prugom, zgradama stanice i popratnim krajolikom, plašteve za čarobnjake, drvene i plastične kocke i još hrpe toga što se smatra igračkama za dječake. S druge strane, na ružičastim će stranicama biti oglašene plastične, mahom ružičaste, kuhinje, pegle i šivaće mašine, lonci za kuhanje s plastičnim povrćem, lutkice u svim bojama i veličinama te nebrojeno pripadajuće im opreme, raznih mačkica, princezica, vila i svega drugog što se smatra interesnom sferom djevojčica.

Nije novost niti otkrivanje tople vode da se djevojčice od najmanjih nogu uči da budu dobre kućanice i pažljive majke, a igračke koje im se nude potiču statičnost, mirnoću i repetitivnost. S druge strane, dečkima se nude igračke koje potiču kreativnost i tjelesnu aktivnost, pa čak i agresivnost, jer smatra se da je sasvim u redu da se muški od malih nogu barem međusobno psuju, ako već ne i mlate. Podjela na ružičasto-plavi svijet do te je mjere opće mjesto marketinga usmjerenog prema obiteljima da nije ni potrebno trošiti riječi na nju.

Međutim.

Iako postoje ljudi - i sve ih je više - koji na tu podjelu ne pristaju, među onima koji je smatraju normalnom i podrazumijevajućom primjećujem nešto zanimljivo; iako se djevojčice trpa u ružičasto-lila-crveni okoliš, od bojanki i namještaja do odjeće i bicikla, nekako nikome nije bed kad je djevojčica odjevena u sivu ili crnu jaknu, plave traperice ili na nogama ima smeđe čizme. Ona je i dalje slatka mala curica (po mogućnosti tiha, nježna i plaha), dok, s druge strane, nikom ne pada na pamet odjenuti dječaka u ružičaste hlače ili mu dati da vozi ljubičasti bicikl ukrašen šljokicama (a da ne govorimo o tome da se slučajno poželi igrati lutkicama, puj, puj, puj!).

S mojim nasljednicama u razrede ide nekoliko djece u čijim su obiteljima rođena najprije ženska, a zatim muška djeca. Dok su djevojčice bile jedinice, bez razmišljanja im se kupovalo sve u tim takozvanim ženskim bojama. Kad su, par godina kasnije, na svijet došli sinovi, kćeri su odjednom počele dobivati plave bicikle, crne jakne i smeđe majice, uz objašnjenje da će to sve ionako još nositi sin, pa da mu boje budu prilagođene. Obrnuti slučaj, da starijeg sina odijevaju u lila majice s Hello Kitty i šljokicama zato što ima mlađu sestru koja će za godinu-dvije nositi tu istu majicu, ne pamtim. Ali zato mlađe sestre uredno nose maslinaste majice s gormitima koje su još nedavno pripadale starijoj braći.

Tu i tamo vidim takozvanu rodno neutralnu odjeću za djecu i, guess what, uvijek je, bez iznimke, bojama prilagođena dječacima. Osim žute i zelene, koje se ne smatraju ni muškim ni ženskim bojama, sva ta kao fol neutralna odjeća, oprema za dječje sobe i ostalo što se nudi, bez iznimke je u plavim, sivim i smeđim tonovima (odnosno, u bojama koje se inače bez iznimke identificiraju s dječacima), jer djevojčice - iako im je marketing neupitno pripisao ružičastu boju kao njihovu - se lako prilagode, za razliku od dječaka, koji bi vjerojatno na mjestu umrli da ih se pokrije lila posteljinom ili ih se, ne daj Bože, nahrani iz tanjura s princezama.

U školi mojih nasljednica svake se godine održava velika vrtna zabava. Za tu se zabavu unaprijed naprave majice za sjećanje, a novac od njihove prodaje ide za opremanje škole. Majice su svake godine druge boje i svake se godine roditelji svađaju oko toga koje će boje biti; do sad su bile tamnozelene, svijetlozelene, žute, svijetloplave i sive, jer to mogu nositi i dečki i curice, ali nikad, baš nikad ružičaste ili ljubičaste, jer te boje su samo za curice, a ne i za dečke. Tu i tamo neka mama djevojčica iz čiste zabave i određene doze zlobe predloži da majice budu, recimo, nježno roza, samo zato da može uživati u prizoru uspaničenih i često zapjenjenih majki dječaka, koje tvrde da njihovi dečki to jednostavno ne mogu nositi. Podtekst - kojeg u Austriji ne smiju izgovoriti, jer se jako, jako, jako pazi na političku korektnost - jest da bi dečki u ružičastim majicama bili manje dečki. Curice u plavom, sivom ili smeđem, s druge strane, nisu manje curice. U Hrvatskoj, u kojoj je izričaj mnogo direktniji, mnoge će mame za svog sina bez ustezanja odbiti bilo što ružičasto, uz objašnjenje ne odgajam ja pedera.

(Ovom prilikom namjerno preskačem sve one mame koje svoje djevojčice planski odijevaju u boje karakteristične za posmrtne povorke ili sredovječne činovnice samo zato da ne bi, ne daj Bože, dječica razvila nešto od tzv. ženskog identiteta, koji se u očima tih majki smatra krajnje nepoželjnim. Takve mame očito imaju problem s doživljajem vlastite spolnosti, a kćeri im prije ili kasnije završe u kričavim hlačama s leopard uzorkom, s previše blještavog nakita i ružičastim pramenovima u kosi.)

Slična je stvar i u svijetu odraslih. Kad je neka moja vrlo površna poznanica vidjela da mužić nosi ružičastu košulju uz sivo odijelo, što je sasvim korektna i u Austriji ni najmanje neobična poslovna kombinacija, prvo što je prokomentirala bilo je moj muž NIKAD ne bi obukao roza košulju, on je PRAVO muško.

Ispada, dakle, da je ženstvenost neuništiva i podnosi sve, od Jagodice Bobice do Gormita, od Minnie Mouse do Batmana, od ružičaste do crne, od lila do plave. S druge strane, muškost je jedna neopisivo krhka stvarca; dovoljno je odjenuti majicu krive boje, i hop, ode pimpek. Otpadne. Dečkić se istog trena prpošnim baletnim korakom zaputi u prvi DM, pjevušeći usput nešto od Cher, te si kupi lak za nokte, tekući puder i maskaru, a već idući dan napuca curi nogu i nađe si dečka (jednog malog koji već godinama nosi lila vestice i s kojim se potajice pogledava još od prošle jeseni). Pošaljete li sina u park na zlatnom biciklu njegove starije sestre, ne gine mu uspješna karijera u homoseksualnoj porno industriji. Kad se pater familias, odrasla osoba koja zna što želi u životu i odlučnim korakom ide u smjeru ispunjavanja svojih ciljeva, slučajno spotakne o svilenu ružičastu kravatu, unutar mjesec dana dogovorit će formalnosti oko razvoda braka i sretno otploviti u novi život sa svojim novim dečkom, sretan zbog svog novopronađenog spolnog i rodnog identiteta.


Klik... Lajk! Što čekaš?

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, boje

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31