Marketing
Još samo ovo o ženama, muškarcima, bojama i ostali tricama i kučinama
Najprije, nakon duge pauze (kraj polugodišta, skijanje, upis starije nasljednice u gimnaziju... da ne nabrajam) moram vam reći da me jako vesele komentari na prošli post, onaj o krhkoj muževnosti i jakim ženama, jer, možemo se i ne moramo slagati, ali svaki put kad vidim da na moj blog dolaze ljudi koji ga pažljivo pročitaju i odvoje svoje vrijeme da bi napisali pametan i smislen odgovor, srce mi je kao kuća. 
Nisam planirala još jedan post o toj temi, ali shvatila sam da bi pojedinačno odgovaranje na vaše komentare zapravo iznjedrilo još triput više teksta, pa mislim da je ipak bolje ovako.
Najprije, naravno da ne mislim da svaka poštena žena mora voljeti ružičastu, jer inače nešto ne valja s njezinom percepcijom vlastite ženstvenosti; ukusi su različiti, netko voli plavu, netko crvenu, a netko smeđu. Jednako je legitimno ne voljeti zelenu kao i ružičastu, razlike nema, sve dok smo svjesni da je riječ o estetici, a ne o simbolici određene boje. U svom sam prošlom postu pisala o majkama koje svojim kćerima ne dozvoljavaju ništa ružičasto, lila ili šljokasto uz objašnjenje da je to za priglupe ženice, implicirajući pritom ne samo riječima, već i izborom tradicionalno "muških" boja da će djevojčice izrasti u pametnije i inteligentije osobe ako se ne identificiraju s onim što društvo smatra uobičajenim za njihov spol. Možemo samo pretpostaviti kakve će to imati posljedice za doživljaj sebe koji će te djevojčice prije ili kasnije razviti. Vjerujem da je to samo druga, jednako štetna, krajnost kao i namjerno guranje djevojčica u sjajne haljinice princeza i ružičasti svijet plišanih jednoroga.
Slično se uvjerenje proteže i u odrasle godine. Ambiciozne japijevke još su osamdesetih godina osvajale tradicionalno muške "gornje katove" korporacijskih zgrada (one u kojima je smješten menadžment) s minimalno šminke na licima, strogih izraza lica uokvirenih strogim frizurama, u sivim, tamnoplavim i crnim kostimima i s dosadnim cipelama koje nisu ni štikle ni mokasine ni, zapravo, ništa što bi ženskoj nozi napravilo bilo kakvu estetsku uslugu.
I nije uvjerenje da je sve što pripada području žena glupo, trivijalno ili nevažno vezano samo za poslovni svijet. Klasični muški hobiji i zanimacije promatrani su na mnogo drugačiji način; ako ne kao zanimljive i atraktivne stvari, onda barem kao nešto na što muškarci, nakon što odrade svoje ozbiljne poslove, imaju pravo u vidu opuštanja. (Za razliku od njih, žene se cijele dane bave trivijalnostima, pa su sapunice i trač-časopisi samo produžetak njihove trivijalne egzistencije.) Nisam jednom za neku dobro obrazovanu, pametnu i uspješnu ženu, nakon što je izjavila da voli modu ili povremeno kupi Vogue, čula komentar "ajme, pa nismo imali pojma da je ona u biti tako plitka". I nema te diplome, sportskog ili profesionalnog uspjeha, napisane knjige ili zarađene love koja će je vratiti u svijet rijetkih žena za koje se vjeruje da su pametne i inteligentne, odnosno, netipične za svoj spol. S druge strane, to što vaš jednako dobro obrazovani šef zna tko je zabio gol u 27. minuti utakmice Špičkovina Donja - Špičkovina Gornja tamo neke 1979. godine ili koliko je trajala baterija na prvom modelu Nokijinog mobitela nipošto njegovu glavu ne čini napunjenu trivijalnim i nepotrebnim podacima. On je ozbiljan muškarac koji ozbiljno shvaća svoje hobije i pokazuje zavidnu razinu predanosti stvarima kojima se bavi. No, imajte na umu da ćete za dvadeset godina star mobitel od nekog nostalgičnog čudaka možda dobiti 50 kn, a ako ste imali sreću da je još vaša baka kupila Diorovu ili Chanelovu torbicu i dobro pazila na nju, sad ćete za nju bez problema dobiti više no što košta nova.
Na sreću, takve su podjele, od vizualnih do svih ostalih, sve rjeđe. Bila sam neki dan poslom na jednom mjestu na kojem su svi osim mene bili djelatnici industrije poznate kao izuzetno konzervativne, uglavnom od srednjeg do visokog menadžmenta, i mogu vam reći da sam bila ugodno iznenađena prizorima jarkocrvenih, trendovskih ženskih torbica, poslovne odjeće svih boja, cipela vrtoglavo visokih peta, minica, otkačenih frizura i boja kose te upadljivog nakita. Na kraju krajeva, ako Angela može biti smatrana najmoćnijom ženom svjetske politike i pojaviti se na nekom važnom događaju u lila-roza tonovima (a imajmo na umu da nije ni prva ni jedina žena u visokoj politici koja prkosi rodnim stereotipima - sjetimo se još Madeleine Albright, koja je znala nositi crveno i ljubičasto, a bila je poznata po upadljivim broševima, pa Julije Timošenko, čiji je svaki javni nastup ujedno bio i modni stejtment, tu je i uvijek sređena Cristina Elisabet Fernández i još dosta političarki svjetskog ranga) i bilo koja djelatnica bilo koje firme može i smije očekivati da je se shvati ozbiljno bez obzira na razbarušene šiškice ili neki ludi modni detalj.
Netko je u komentarima napisao da nismo jednaki i da to ni ne bismo trebali biti. Slažem se. Ne samo da žene i muškarci nisu jednaki, nego i među ženama, kao i među muškarcima ima toliko različitih pojedinaca da je svaka generalizacija i podjela, osim možda na žive i mrtve, sasvim pogrešna. Nije cilj - barem moj nije - da svi postanemo jednaki i da se utopimo u nekoj muško-žensko-bespolnoj masi, već da imamo prostora razvijati se kao pojedinci i stvarati svijet u kojem će biti mjesta za sve nas. I za muškarce u plavim trapericama i za muškarce u ružičastim jaknama, i za žene u sivim kaputima i za žene u svijetloplavim poliesterskim haljinama s lila umjetnim noktima dugačkim pet centimetara. Nitko se ne bi trebao osjećati više ili manje muškarac/žena ili, još gore, vredniji, pametniji, gluplji ili nevažniji zbog svog izbora odjeće, obrazovanja i hobija. I glupo je da se ljudi srame karakteristika koje se tradicionalno povezuju s njihovim spolom samo kako bi dokazali da su bolji, zanimljiviji ili barem drugačiji od onog što se sasvim pogrešno smatra većinom.
I, za kraj, imate li vremena, svakako vam preporučam da bacite pogled i pročitate.
A sad, 'ajmo svi na FB! Klik... Lajk!
Post je objavljen 18.02.2014. u 19:55 sati.