ponedjeljak, 19.08.2013.

Trst u novom ruhu

I tako... Nakon prijepodneva provedenog u dvorcu Miramare, zaputismo se u Trst. I, jedna od prvih stari na koje smo naletjeli bilo je upozorenje... Pa, nek' se zna!



Trst zaista više nije ono čega se sjećamo iz osamdesetih; nema štandova, gužve i glasnih trgovaca koji vas vuku za rukav. Tu i tamo neki kineski dućan (kao i svugdje, uostalom), a sve ostalo je šminka i elegancija. Dakle, Trst u novom ruhu!

Budući da smo po dolasku u Trst već bili poprilično gladni, prva postaja bila je hranidba. Vaša najdraža, budući da se Trsta sjećala samo u nejasnim fragmentima, aktivirala je svoj štreberski karakter još par dana prije izleta, istražila gdje se i što može dobro pojesti te povela svoju malu obitelj u Tommaseo, lokal kojeg su voljeli Joyce i Freud, pa kud ne bismo i mi. I nismo pogriješili. Vino je bilo izvrsno, hrana odlična, posluga diskretna i ljubazna, a cijene sasvim pristojne.


Pogledajte kako je serviran pribor za jelo; ovo je možebitna ideja za sve vas (nas) koje su bake opremile heklanim tabletićima i sad nemate (nemamo) pojma što s njima.




Ispričavam se na mutnim fotkama, prekrasno sam skužila da nemam nijedne oštre na kojoj nije barem jedan član moje obitelji; ovo je tek toliko da dobijete dojam o atmosferi (aha, sjedili smo unutra, jer je bilo ugodno klimatizirano, a vani je bilo plus tisuću, predvorje sedmog kruga pakla).






I cappuccino za kraj.




Budući da je restoran u središtu grada, polako smo se prošetali i evo što smo vidjeli... Tršćanski Canal Grande, koji završava katoličkom crkvom Sant'Antonio Nuovo.




Koji korak dalje, Piazza della Unita d'Italia ili Trg ujedinjenja Italije, na kojem se nalazi gradska Vijećnica i brojne druge palače.








Ovo je zgrada Burze...




...a ovo antički amfiteatar iz 1. stoljeća n.e.






Bio je vruć ljetni dan, djeca i mužić su zaželjeli sladoled, a ni ja nisam imala ništa protiv još jedne kave, tako da smo sjeli u kafić Stella Polare, također poznat po slavnim gostima, mahom književnicima. No da, bila je to greška. Mužić i starija nasljednica otišli su u kafić pogledati kojih sve vrsta sladoleda ima, dok smo mlađa i ja uhvatili stol na terasi. Došao je mrzovoljni stari konobar, nervozno obrisao stol i maknuo čaše prethodnih gostiju te preko volje uzeo našu narudžbu. Muž i starija nasljednica vratili su se za stol taman kad nam je donio kavu i sladoled te pokušali naručiti, ali im je mrzovoljni gospodin jednostavno okrenuo leđa i otišao - i tako nekoliko puta! Naravno, da nas dvije nismo bile dobile svoje iće i piće, ustali bismo i otišli u neki drugi kafić, no u konkretnoj nam je situaciji preostalo samo da vučemo konobara za rukav i nadamo se najboljem. Na kraju je mužić morao ustati, ući unutra, posvađati se i nakon nove runde čekanja stigao je i njihov sladoled. Aleluja. Sam kafić je, moram reći, jako lijep, iako ga nikad nikom ne bih preporučila. No, svaka čast označavanju "književnih itinerera" po gradu i pametnoj turističkoj propagandi.




I još koja slička za kraj.








Naravno, kao i svaki put, klik... Lajk!

Oznake: Trst, italija, putovanje, izlet, putopis, fotografija

srijeda, 07.08.2013.

Miramare u raljama bivšeg shopping-raja

Nakon tri tjedna odmora, evo nas ponovno u starom ritmu reda, rada i discipline. I ove smo godine bili u Istri, pa vam neću ponovno stavljati fotke slične onima iz prošlih godina, nego ću vam napisati (i naslikati) kako smo posjetili Trst.

Ruku gore, svi stariji od recimo 35, tko je barem jednom bio u shoppingu u Trstu. Išlo se, naravno, i drugdje, ali Trst je, uz Graz, bio najlegendarnije od svih legendarnih shopping-odredišta naše generacije, otužno opremljene konfekcijom iz socijalističkih, najčešće polupraznih dućana, željne Nike tenisica i Lacoste majica. Posljednji sam put u Trstu bila na jesen 1996., ali ne u kupovini, nego u izletu koji je bio organiziran u sklopu jedne konferencije - i od tada ništa, sve do ovog ljeta, kad sam predložila mužiću da odvedemo djecu na jednodnevni izlet u grad koji je odigrao važnu ulogu u stilskom odgoju i modnom razvoju nemalog broja naših sunarodnjaka.

Umjesto u dućane, zaputili smo se najprije u dvorac Miramare. Smješten malo izvan grada, u Tršćanskom zaljevu, građen za habsburškog nadvojvodu Maksimilijana i njegovu ženu, Šarlotu od Belgije. Projektirao ga je austrijski arkitekt Carl Junker, pažljivo slijedeći upute koje je dobio od svog poslodavca, koji se osobno izuzetno angažirao u projektiranju i nadgledanju gradnje dvorca i, kao veliki zaljubljenik u botaniku, parka. Gradnja je bila završena 1860., a rezultat nije velebna palača poput dvoraca Schönbrunn ili Belvedere, već nešto manji, ali vrlo lijep dvorac sagrađen na samoj morskoj hridi, okružen prekrasnim parkom i botaničkim vrtom.

Danas je ulaz u park dvorca besplatan, a za razgledavanje samog dvorca odrasli plaćaju 4 eura, a djeca ulaze besplatno.


Iako dvorac ima svoje parkiralište, spakirali smo se preko puta plaže, nešto dalje, i prošetali uz obalu. Naravno da ovdje baš sve nosi ime Miramare, pa čak i kafić na plaži.



(Inače, zgodno je za primijetiti da je prilično velik dio obale između plaže i dvorca zaštićen i da na njemu živi neobično mnogo različitih životinjskih vrsta - od riba različitih vrsta i veličina koje sasvim lijepo vidite s promenade sve do, pazite sad, patkica!)


Pogled na ulaz u park.




A evo konačno i dvorac.






Najprije malo hlađenja u hladovini parka...








Da ne kažete da je sve austrijsko, i Ameri su ostavili svoj trag.




I još malo prekrasno uređenog okoliša...










Unutrašnjost dvorca odlično je sačuvana; odmah po ulasku nalaze se Maksimilijanove odaje, koje imaju najniži strop u cijelome dvorcu, jer je inzistirao da budu točna replika njegovih brodskih odaja, a znamo da brodske kabine, čak i kad pripadaju članu carske obitelji, nisu pretjerano visokih zidova. No, sve druge prostorije, počevši od Šarlotinih, pa do zajedničkih i službenih, imaju visoke stropove, često prekrasno izrađene.

Ovo je biblioteka...




...a ovo pogled s prozora Šarlotine spavaće sobe.




Za ovim je stolom Maksimilijan potpisao pristanak na ponudu da postane car Meksika, što ga je vrlo brzo koštalo glave. Očito se u ovom pitomom i lijepom okruženju osjećao dovoljno zaštićeno i sigurno, pa nije mogao ni zamisliti što ga sve na drugom kontinentu čeka.




I to bi bilo to... Ovo je pogled na park s vrata dvorca.




I sad polako...




...idemo ća!




(Zasada toliko o dvorcu, najvećoj kolateralnoj žrtvi nekadašnje manije kupovanja; svi su, naime, zatvorenih očiju znali pronaći dućane s najpovoljnijim trapericama ili tenisicama, ali gotovo nitko nije ni čuo za tamo neki Miramare. O raljama shoppinga više u idućem postu, a sad brzo klik... Lajk!

Oznake: Dvorac Miramare, Trst, Tršćanski zaljev, italija, putovanje, izlet

petak, 23.11.2012.

Plutajući grad - Venecija (kolovoz 2012.)

U Veneciji smo, da budem iskrena, završili slučajno. Ja je, naime, već dugo želim pokazati djeci, ali mužić ne voli Italiju, pa se mojim nagovaranjima opire jače nego da mu predlažem čupanje kutnjaka bez anestezije. I tako smo jednog dana šetali Porečom, a moje oko sokolovo usnimilo je putničku agenciju ispred koje je bila velika reklama za jednodnevne izlete brodom do Venecije, pa zastadoh, uđoh i od ljubazne mlade dame saznah da za prvi idući polazak iz Poreča (koji je bio tri dana kasnije, ako se dobro sjećam) postoji još svega par karata koje se nude po sniženoj cijeni. Dakle, trebala mi je nanosekunda da donesem odluku, mužić se prošetao do bankomata i karte su nam unutar deset minuta bile v žepu. Inače, iako volim Italiju, Venecija mi ne spada među najdraže gradove (jedno vrijeme sam na blogu imala popis svojih omiljenih i manje omiljenih gradova; Venecija je bila na ovoj drugoj listi, pa su mi se tu i tamo mailom javljali čitatelji u nadi da će me razuvjeriti, a neki su se i zabrinuto pitali je li sa mnom sve u redu, jer osoba čije je mentalno stanje uredno jednostavno mora voljeti Veneciju), ali smatram je gradom vrijednim posjete.



I tko smo se jednog lijepog utorka rano ujutro ukrcali u brod, što je samo po sebi bila sreća pregolema, i odosmo mi u Mletke.




Nakon otprilike trosatne vožnje, brod pred ulazak u lagunu osjetno uspori, pa možete uživati u prekrasnim prizorima... Ovo su slike s broda.












Ako ste bili u Veneciji, jeste li ikada primijetili krovne terase? Ja sam bila dosta puta i svaki put sam fascinirana em idejom da se na taj način iskoristi prostor (takav tip kreativne maštovitosti tipičan je za stanovnike gradova kojima krajolik ne omogućava daljnje širenje, pa moraju smišljati nove načine proširivanja postojećeg životnog prostora), em barem prividnom krhkošću tih konstrukcija, em idejom da bi bilo super sjediti na takvoj terasi, piti kavu s limoncellom i promatrati grad iz ptičje perspektive.

Uglavnom, pogled izdaleka...




I jedan zumirani.




Evo nas u luci.




I sad lijepo pješice do Trga svetog Marka, pa đir po središtu grada.


Ne znam tko je ovaj gospodin, ali baš je simpatičan sa svojim (doduše, nedobrovoljnim) ugošćivanjem ptice.




Jeste li gledali "Prijatelje"? Sjećate li se faze kad je Joey glumio u sapunici i dobro zarađivao, pa si je iznajmio stan i napunio ga porculanskim figurama? E, pa...



(Morala sam. Jednostavno sam morala. )


Evo i Trga svetog Marka, poznate istoimene bazilike te sata.








"Parkiralište" za gondole. :-)




Idemo prema Rialtu...




Ne moram ni reći koliko šetnja traje... Stajemo svako malo, gledamo, pričamo, objašnjavamo... Nasljednice fascinirane idejom da je netko spojio gotovo 120 (točnije, 118) otoka u jedan grad i još više pogledom na stražnje strane palača, čija ulazna vrata vode direktno u kanale. Dakle, nema gondole/taksija/čamca - nema izlaska iz kuće.

Starija nasljednica pitala je postoji li u Veneciji fakultet (još nije odlučila što će točno studirati, ali zna da jednog dana nešto hoće - i to je početak). Kad sam joj rekla da postoji, odahnula je i rekla "Onda dobro, onda mogu doći ovdje studirati." Eto kako nastaju motivacije za buduće akademske karijere.


I, evo nas konačno kod Rialta, gdje smo, kao i svi pošteni turisti, i ručali... Tamo, ispod tamnocrvene tende, ispred blijedonarančaste kuće.






Pogled s našeg stola, ručak x eura, osjećaj neprocjenjiv.




Nakon ručka šetnja drugim putem do luke, pa vožnja do Poreča i u Poreču zasluženi sladoled! (U Veneciji jednostavno nismo imali vremena. Bit će prilike, nadam se.)

Oznake: Venecija, italija

petak, 17.10.2008.

S djecom u Rim

Evo i posljednjeg nastavka našeg putovanja u Rim.

Putujete li s djecom, vjerojatno ćete pokušati pronaći kompromis između dječjih i svojih želja i interesa. Nećete očekivati da će klinci tri dana zaredom od jutra do večeri šetati muzejima, zainteresirano razgledavajući slike starih majstora, ali isto tako nećete provoditi cijele dane na ljuljačkama u nekom parku ili, još gore, u igraonici nekog fast food restorana, jer za takav provod niste ni trebali napustiti svoj grad.

Mi se na svakom putovanju potrudimo unaprijed saznati lokacije parkova u blizini hotela, kao i postoje li neke druge zanimljivosti za djecu, ne bi li nasljednicama svako putovanje bilo što veselije i zanimljivije. Ovaj smo put otkrili postojanje Explore, muzeja za djecu u kojemu klinci mogu isprobati četrdesetak zanimanja odraslih. Na žalost, muzej nije otvoren cijeli dan, nego u određenim terminima, a broj posjetitelja je ograničen, pa se preporuča rezervirati ulaznice unaprijed. Mi smo išli na sreću i dobili smo ulaznice i bez rezervacije.


Zgrada Explore prilično je velika i navodno izgrađena uz maksimalno poštivanje okoliša: upotrebljava se solarna energija, mnoge su stvari napravljene od recikliranih materijala i sl.


Dječici se nudi, kao što rekoh, isprobavanje brojnih zanimanja odraslih: od vatrogasaca i trgovaca, preko vozača tramvaja i broda, voditelja vijesti, televizijskih meteorologa, grafičkih dizajnera, bankovnih službenika, stomatologa i liječnika, sportaša i kuhara do egzotičnih zvanja poput dizajnera parfema u posebnom kutku kojeg je opremio Bulgari. Postoji i kutak za najmanje pikavce. Oni ne eksperimentiraju sa zanimanjima odraslih, već s vlastitom vještinom hodanja bez držanja za maminu ruku.










Muzej ima i relativno veliko dvorište u kojemu možete boraviti i izvan radnog vremena. Nema u njemu neki preveliki izbor igračaka, pa čak ni raskošno velike površine za dječje ispucavanje energije, no dobra je stvar što možete bez brige pustiti dječicu da se vesele, jer je dvorište sasvim ograđeno, pa nema opasnosti od prometa.




Konačno, tu je i restoran u kojem smo jeli izvrsnu pizzu.




Muzej se nalazi u središtu grada - do muzeja smo išli javnim prijevozom, a pri povratku smo nabacili prekrasnu šetnju do Piazza di Spagna.

Putujete li s potomcima u Rim, svakako zavirite u Exploru. Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj ne postoji slično mjesto, pa će klinci uživati, a vi ćete imati mirnu savjest kad ćete idući dan odlučiti posjetiti neko ozbiljnije mjesto.

Oznake: Rim, italija, dječji muzej Explora

nedjelja, 28.09.2008.

S juga na sjever, sa sjevera na jug - ravno u Rim!

U nedjeljno jutro pojela sam doručak u Metkoviću, te zajedno s kolegicama sjela u auto i pravac Zagreb. Kad sam stigla, nasljedice su spavale, pa smo mužić i ja popili kavicu, a nakon što su se dječica probudila, brzinski sam se prepakirala i krenusmo za Beč. Od ponedjeljka sam bila na godišnjem - živjeli neiskorišteni prošlogodišnji slobodni dani! Živjeli!

Nakon par dana u Beču odvezli smo se u zračnu luku Schwechat, i avionom u Rim! I kad smo već kod letova i aviona, moram vam pohvaliti Fly Niki, aviokompaniju koju je davnih dana osnovao Niki Lauda. Riječ je o nekom hibridu između low cost i običnog avioprijevoznika - karte su osjetno povoljnije od onih koje možete kupiti redovno, nešto skuplje od onih koje će vam prodati low cost prijevoznici, a usluga je bolja od mnogih koje sam zadnjih godina doživjela na skupim letovima. Iako je riječ o relativno kratkom letu, stjuardese su nas nekoliko puta ponudile kavom i ostalim pićima, dobili smo dva velika sendviča po osobi s punjenjem po izboru, a dječicu su nam zatrpali igračkama. Recimo, mnogo skuplja Lufthansa na jednako dugom letu za puno više para isprsila se tek za čašicu bezalkoholnog pića i mali, žilavi sendvič.

I tako stigosmo u Rim i pred nama je bilo punih osam dana uživanja u tom krasnom gradu. Na žalost, došlo je do nekih komplikacija o kojima ću detaljnije pisati u nekom od kasnijih postova, no usprkos svemu, uživali jesmo. Jako.

O Rimu imam dvojaki stav. Kad sam ga prvi puta posjetila, prije gotovo dvadeset godina, totalno me očarao. Ovaj put nisam bila toliko očarana i shvatila sam da je mnogo, hm, tražim pravu riječ... običniji (?) od slike koja mi je ostala u sjećanju. Naravno, tu su prekrasne palače i divni antički ostaci, mirisi i zvukovi velegrada, ta posebna atmosfera koju imaju samo južnjački, mediteranski gradovi. No, koliko je god Rim jedinstven po mnogim pozitivnim stvarima, svakako će vam u većoj ili manjoj mjeri zasmetati prljava i nepouzdana podzemna željeznica čije stanice uglavnom nemaju lift, pokretne stepenice ili rampu za dječja ili invalidska kolica i općenito javni prijevoz na razini tek malo boljestojeće afričke državice; ljudi koji će vam se bezobzirno preguravati, lupajući vas laktom kako bi uhvatili mjesto u metrou, da bi tridesetak sekundi kasnije, iz svoje udobne stolice, upućivali muci-buci poglede i glasno se prenemagali nametljivo tepajući vašem muci-buci djetetu s kojim balansirate dok stojite u gužvi jurećeg vlaka, jerbo se, naravno, niste uspjeli dovoljno efikasno izlaktariti; opća prljavština i smeće koje danima leži na istom mjestu posred pločnika, jer u gradu očigledno ne postoje smetlari koji bi ga pokupili; prljavi zahodi ušminkanih kafića i restorana u kojima često nema ni papira ni sapuna, dakle, stanje koje u Zagrebu nisam vidjela već najmanje cijelo desetljeće, i još dosta toga. No, usprkos takvim stvarima koje vam povremeno znaju dignuti tlak, moram reći da je Rim zaista divan grad i da bih ga rado ponovno posjetila. Tlak mi je ionako nizak, pa nema frke ako se povremeno digne.

Neću vam otkriti ni Ameriku ni toplu vodu - o Rimu ionako možete i sami pronaći mnoštvo podataka, što na netu, što po enciklopedijama, tiskanim vodičima i sl. Ovo je samo naša mala, virtualna, obiteljska šetnja gradom. Pa, uživajte.


Fontana Trevi. Naravno da smo u nju ubacili nekoliko nofčeka. Ujedno smo doznali i nešto novo o starijoj nasljednici: dijete jednostavno voli fontane.




Španjolski trg, odnosno Piazza di Spagna, s poznatim Španjolskim stubama. Ako imate love i voljni ste potrošiti dva soma eura za torbicu, na pravom ste mjestu. Prošetajte Trgom i okolnim uličicama.






Ok, talijanskih muzeja, spomenika, fontana i ostalog prepun je Rim. Za ljubitelje engleskog romantičnog pjesništva tu je pak Keats-Shelley House, kuća u kojoj je 1821. godine umro Keats.




Španjolske stube u sumrak. Bile bi romantične da vas sa svih strana ne napadaju prodavači raznih plastičnih blještećih neonskih narukvica i sličnih nevjerojatno ružnih, a posve nepotrebnih gluposti. Nisu toliko važni da bi vam mogli pokvariti provod, nego samo dosadni i naporni, poput komaraca koji vam ne daju da se opustite dok večerate na nekoj primorskoj terasi. Uspijete li ih se trajno riješiti, da, uživat ćete u večernjoj atmosferi.




A ovo je pun mjesec iznad Piazza Mignanelli, trga koji se naslanja na Piazza di Spagna, a kojime dominira Colonna dell'immacolata.




Jedan od ulaza u podzemnu željeznicu, koja je mračna, ružna i loše opremljena. Mužić i ja smo zajednički došli do zaključka da su nas godine provedene u Beču nepovratno razmazile.




Piazza della Repubblica - u središtu trga je, naravno, fontana, a što bi drugo? Prelijep dio grada, ako mene pitate. Ovdje smo pod arkadama uživali u kavi i sladoledu, svatko u svome, ovisno o generacijskoj pripadnosti.




Nema Rima bez antike.








A tu je i Oltar domovine ili spomenik Vittorio Emanuele II, posvećen prvom kralju ujedinjene Italije.




Ova velika livada zove se Circo Massimo i na njoj se nekoć nalazio najveći stadion antičkoga Rima s drvenim tribinama koje su navodno primale 250 000 posjetitelja. Danas je to odlično mjesto za ispucavanje dječje energije.




Mrvicu dalje nalaze se Usta istine, tj. Bocca della Verita, smještena u predvorje srednjovjekovne crkve Chiesa si Santa Maria in Cosmedin. Vjerujem da je svakom ljubitelju filma poznata scena u kojoj Gregory Peck gura ruku u mramornu skulpturu te glumi da je ostao bez nje, dok prestravljena Audrey Hepburn šokirano vrišti. E, pa i mi smo stali u red kako bismo dokazali da govorimo istinu, samo istinu i ništa drugo osim istine.






Najbližim smo mostom prešli Tiber kako bismo došli u Trastevere, četvrt koja je nekoć bila radnička, a danas slovi kao studentsko-umjetnička. Po tom je pitanju zaista slična svim takvim četvrtima ovoga svijeta: hrpe malih, upadljivo oronulih kafića, butika s pretenciozno dizajniranom odjećom, torbama i sitnicama, uske uličice i sve što ide uz to. Ne kažem da nije šarmantno, no ipak spada u kategoriju vidiš jedan - vidio si ih sve. No, na jednom smo minijaturnom trgu upravo u ovom dijelu grada pojeli izvrstan ručak.








Šetnja uz (ili niz?) Tiber vodi vas do Vatikana, a o njemu idući put.

Oznake: Rim, italija

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31