utorak, 12.02.2013.

Sličke sa skijanja - Petzen 2013.

Evo nas kod kuće s već četvrtog skijanja na Petzenu, najjužnijem austrijskom skijalištu. Možda se sjećate, već sam jednom i dvaput (prošle godine, tj. treći put nisam) pisala o njemu. To je mjesto na kojem smo se već počeli osjećati kao kod kuće - skijalište je relativno malo, idealno za obitelj s djecom koja još ne mogu/ne znaju proskijati stotinjak kilometara dnevno, sa zaposlenicima na ski liftovima i konobarima u planinskim kolibama pozdravljamo se poput starih prijatelja, snijega uvijek ima i bilo bi neskromno i nerazumno tražiti još nešto povrh svega toga.


Ove je godine jedan dan bila totalna snježna mećava, oluja svih oluja, radi koje su bile zatvorene sve gornje staze, pa smo se morali gužvati s klincima na donjem liftu. No, kad je idućeg dana zasjalo sunce uz sav taj novi, mekani snijeg... Isplatio se taj jedan dan ograničenog skijanja. Pogledajte samo ovu ljepotu.








Na glavne staze Petzena stići ćete gondolom, ali to nije najviši vrh s kojeg se možete spustiti. Na njega se dolazi dodatnim sidrom i s njega se pruža fantastičan pogled na austrijski dio Koruške. Taj je planinski vrh, inače, toliko blizu Slovenije da mobiteli ponekad hvataju slovenski signal.




Nasljednice su dio dana provele u skijaškoj školi, obje su u najnaprednijoj grupi i lijepo skijaju. Svaka, doduše, ima svoju boljku: starija je ziherašica i boji se strmih staza, a mlađa se ničeg ne boji i dovodi se u situacije od kojih nam se diže kosa na glavi, tako da nam je priredila nekoliko dražesnih situacija. Jednom se u punoj brzini zaletila van staze, direktno u nekakav jarak s polusmrznutim planinskim potokom, a drugi put se u spustu sjurila s vrha crvene staze. Na sreću, svi smo se sa skijanja vratili u komadu (i s, moram reći, pokojom sijedom više).


Ovo je naša omiljena terasa na skoro dvije tisuće metara nadmorske visine. Na njoj smo znali sjesti dok su djeca bila u školi, jer iako je bilo prekrasno i sunčano, temperatura je bila -10°C, dakle... Hladno! S djecom smo išli unutra, na toplo.




A ovo je kolibica na dnu staze. Nasljednice bi rekle da se ovdje jedu najbolje bečke šnicle s kajzericama. To je sinonim za skijaški ručak.




Kad smo već kod kolibica, ove godine nismo stanovali u hotelu, nego u apartmanu jedne prekrasne, moderne brvnare, u zaselku odmah kraj donje stanice žice, u kojem osim nekoliko kućica nema baš ničega i mogu vam reći da mi je baš pasao taj mir. Nakon što bismo došli sa skijanja, utoplili bismo se i uživali u udobnoj kućici s pogledom na snježni krajolik. A u krajoliku, osim snijega, planine i borove šume, još nekoliko prekrasnih brvnara...








...i ova crvena ljepotica je bila naša...




Predvečer u našem zaselku...




Možda se sjećate da se svake godine prejedamo germ-knedlama, našim omiljenim skijaškim jelom (koje je toliko kalorično da nakon svake porcije treba odskijati dodatnih pola sata ako ne želite da vam se knedlica prilijepi direktno za guzu). Pa, evo, jedna u umaku od vanilije i druga u otopljenom maslacu, s kuhanim vinom.






I to je to za ovu godinu... Možda dođemo i iduće, što bi nam bio jubilarni peti put. A možda odemo i negdje drugdje, tko zna. Iduća zima je daleko, ova još traje. Uživajte u možda posljednjim danima snijega ove sezone!

Oznake: skijanje, Petzen, Koruška, Austrija

ponedjeljak, 26.04.2010.

Skijanje na Petzenu i još jedna čestitka

Dakle, vratimo li se dva posta unatrag, naći ćemo se na skijanju. Smještaj smo pronašli u slikovitom Bleiburgu, a skijali smo na obližnjem Petzenu.

Da nam je netko prije rođenja prve nasljednice rekao da ćemo ikad skijati na takvom skijalištu i još k tome biti zadovoljni, nasmijala bih mu se u lice i odmahnula rukom u nevjerici. Međutim, nikad ne reci nikad - od prilično zahtjevnih skijaša koji su se zadovoljavali samo skijalištima s dvjestotinjak kilometara staza i dvoznamenkastim brojem liftova i gondola, pretvorismo se u polupenzionere kojima je dovoljno par staza i tek toliko liftova da nema gužve i dugog čekanja.

Petzen je, shvatili ste, vrlo malo i pitomo, ali i lijepo skijalište. Službeni podaci kažu da pruža skijanje na nešto manje od trideset kilometara staza, uglavnom srednje težine. Budući da su nasljednice ove godine prvi put bile na skijanju (zapravo, skijanje kad je starija imala nešto manje od dvije godine, a ja sam bila trudna s mlađom niti ne računam kao pravo), mužić i ja smo imali vremena za samostalno skijanje jedino u vrijeme njihove škole, a budući da nismo baš pretjerano u formi, tih dvadeset-trideset kilometara staza i četiri-pet sati dnevno bilo nam je i više nego dovoljno.


Ovo je pogled na početničku stazu i tanjure. Kod god je dizajnirao skijalište i odlučivao gdje da stavi koju vrstu liftova, prilično se zeznuo; na dnu su tanjuri, pa u totalnoj gužvi čekate da skijaši jedan po jedan, poput vrijednih mrava, krenu u visine. Budući da su na tom liftu i početnici, koji - naravno - cijelo vrijeme padaju, čekanje traje unedogled. Na sreću, taj vam je lift potreban samo pri prvoj jutarnjoj vožnji, jer njime dolazite do gondole, kojom stižete do staza na kojima ćete vjerojatno provesti dan. Dakle, ravna bijela crta koju vidite na najvećem brdu i koja djeluje kao da ide u nebo jest - pogađate - linija kojom se gondola penje uzbrdo.




Gondola će vas dovesti na nešto manje od dvije tisuće metara nadmorske visine. Slovenija je toliko blizu da će vaš mobitel većinu vremena hvatati signal nekog slovenskog operatera, a ovo je pogled s terase gondole na Bleiburg.




I pogled u dolinu sa sredine staze.




Na Petzenu se nalazi nekoliko skijaških koliba, tzv. Skihütte ili, u prijevodu, rustikalnih (onako, prekrasno kičastih, nešto u stilu križanca starinskih razglednica i filma Moje pjesme, moji snovi) gostionica u kojima se možete ugrijati i okrijepiti. Evo jedne na kojoj se iz nama nepoznatih razloga vijorila hrvatska zastava.




Moje je domoljublje (ili možda znatiželja?) bilo dovoljno veliko da bacim pogled na gostionicu, ali i dovoljno malo da u nju ni ne uđem, čim sam primijetila jedan vrlo prozaičan nedostatak - zahod se, naime, nalazio na desetak metara hoda od glavne zgrade. E, pa nema šanse da ću pristati na taj štrapac. N-e-m-a. Stoga smo odlučili naše svakodnevno kuhano vino popiti u ovoj simpatičnoj krčmici, u kojoj bismo usput pojeli i neku prefinu gustu juhu, a jednom smo prigodom na tu velebnu visinu dofurali i nasljednice (koje su bile oduševljene vožnjom gondolom) kako bismo se u pravoj brdskoj atmosferi počastili germknedlama.








Da ne duljim, nasljednice su proskijale, a mužić i ja protegnuli (i istegnuli) mišiće i, nakon par godina neskijanja, malo se vratili u formu. Bilo nam je odlično, a nasljednice su čvrsto odlučile da se i iduće godine moramo vratiti na isto mjesto. Zapravo nam je taj dio Koruške totalno otkriće, jer smo običavali skijati u sasvim drugom dijelu Alpa. Pa, evo, možda i vi dobijete ideju za iduću godinu; dodatni plus ove priče jest što cjelokupna trenerska postava skijaške škole priča slovenski, pa ako vam djeca ne znaju njemački, neće imati nikakvih problema sa sporazumijevanjem. A za koju godinu, ako Bog da, vraćamo se dužim i zahtjevnijim stazama.


I za kraj još nešto...

Rođendanska čestitka mojoj starijoj nasljednici!


Ljubavi moja velika, prelijepa i pametna, želim ti sretan šesti rođendan! Budi mi zdrava, sretna i vesela, uspješna u svemu i zadovoljna sobom i svijetom oko sebe!

Oznake: skijanje, Petzen, rođendan

nedjelja, 11.04.2010.

Bleiburg naš... skijaški

Kad sam se prošli put javila, obećala sam si da više neću dozvoliti da između dva posta prođu mjeseci. No da... Nisam ni skužila, a vrijeme je proletjelo. Kombinacija posla, obitelji i još nekih manje-više osobnih zanimacija svela je vrijeme provedeno na netu - ne samo na blogu - na minimum. Svako malo bi mi palo na pamet nešto o čemu bih mogla pisati, neka zgoda ili ideja, no, budući da uglavnom ne nosim sa sobom laptop i nemam mobilni internet, do dolaska kući zgoda bi prestala zvučati toliko zanimljivo, a ideja bi postala manje provokativna nego što mi se u prvi tren učinila. I tako su prolazili dani, pa tjedni i, konačno, mjeseci. Valjda to tako (ponekad) mora biti.

No, nije to nikakva tragedija. Malo smo se odmorili jedni od drugih, a ni to nije loše, zar ne?

Uglavnom, bijasmo nedavno (o da, vrijeme je postalo vrlo relativan pojam na ovom blogu - nedavno bi u ovom konkretnom slučaju bilo krajem veljače) na skijanju i to ni manje ni više nego u Bleiburgu, gradiću u austrijskom dijelu Koruške, na samoj granici sa Slovenijom. Vjerojatno vam je svima poznat po nemilim događajima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. O da, i meni je to (bila) prva asocijacija - zato mi je ideja da idemo na skijanje u Bleiburg (ili, na slovenskome, Pliberk), bila poprilično neobična.

No, ponuda na koju smo naletjeli bila je po višestrukim kriterijima vrlo privlačna i nije nam trebalo mnogo da se odlučimo. I tako smo se spakirali, sjeli u auto i pravac Koruška!

Vrijeme nas je zaista poslužilo - bilo je krasno, sunčano i ne prehladno. Snijega je bilo i više nego dovoljno, a jedino je pretposljednji dan bilo loše; uhvatila nas je, naime, prava snježna mećava, nije se vidio prst pred nosom.

O skijalištu i izletima u drugim postovima (ovaj put javno obećajem da neću odugovlačiti), a sad ću vas malo prošetati središtem ovog zgodnog i šarmantnog gradića.





















Ako se pitate jesmo li bili na spomen obilježju poginulim Hrvatima - nismo. Razmišljali o tome jesmo, ali na kraju ipak nismo otišli. Da vam budem iskrena, uopće ne znam što bih rekla djeci, kako bih im objasnila što se tu dogodilo. One nemaju pojma da postoji riječ rat i želim da što kasnije saznaju da su ljudi u stanju ubijati druge ljude - bez obzira na uzroke ili eventualne ideologije koje stoje iza tog ubijanja. Kad se samo sjetim da su nas u prvom osnovne - dakle, tek koji mjesec starije od moje starije nasljednice - sa školom vodili da gledamo "Boška Buhu" i slične partizanske filmove prepune krvi, brrrrr... Uostalom, bleiburško spomen područje posjetila sam prije petnaestak godina i kaj da vam velim... Tužno je to mjesto.

Na žalost, gradić zaista nismo dobro upoznali - u radno vrijeme svih zanimljivih institucija mi smo skijali, a kad bismo bili gotovi sa skijanjem, jedino što je imalo otvorena svoja vrata bili su lokalni dućani. Čak ni poštu nismo uspjeli uloviti, pa smo napisane razglednice na kraju poslali iz Beča. Kad smo već kod razglednica, starija nasljednica već godinama tečno piše i čita, a novost s ovog skijanja jest da je i mlađa samoinicijativno uzela olovku u ruke i bez greške se potpisala, iako je nikad nismo učili slova! O da, ponosna sam do neba i natrag, najte kaj zamerit. Inače, nasljednice su proskijale k'o velike, ali o tome u jednom od idućih postova.

Oznake: skijanje, Bleiburg (Pliberk), Koruška

nedjelja, 26.02.2006.

Kelti spavaju zimski san

I tako, red bi i vrijeme bilo da napišem još koju riječ o skijanju. Naime, osim snježno-sunčano-sportskog uživanja, odlučili smo malo obići okolicu, što i obično činimo, te tako svratili do Halleina. Riječ je o lijepom planinskom gradiću duge povijesti, no ona za ovu priču nije toliko bitna. Zapravo, nije uopće.

Bitno je da je u Halleinu otvoren Muzej Kelta na kojeg se moja malenkost opako napalila i odlučila ga svakako posjetiti.

U okolici Salzburga sve se vrti, pogađate, oko Mozarta, pogotovo ove godine, koja je proglašena njegovom. Svih tih muzejčića, spomenika i malih noćnih muzika ima toliko da prestaju biti zanimljivi, no spomenuti keltomuzej vrlo mu je bliska konkurencija. Izreklamiran po cijeloj Austriji, na svakoj skijaškoj karti, na plakatima kraj autoputa, po stupovima za struju malih alpskih seoca, na recepciji svakog hotela, na izlozima samoposluživanja, jednostavno ga ne možete zaobići. Rekao bi čovjek da je riječ o najvažnijem muzeju svih vremena, iza kojeg po veličini i kvaliteti tek skromno proviruje tamo neki Louvre.

I tako, jednog lijepog i sunčanog dana, nakon što je žica prestala voziti, skijaški dan završio, a naša mala obitelj pojela svoj fini ručak, zaputismo se ravno u Hallein. Petnaestak kilometara vožnje po autoputu i eto nas tamo. Grad je regionalno središte, odlično je obilježen, svaka znamenitost na svakom uglu ima svoju strelicu i jednostavno nemrete fulat'.


Parkirate se, dođete pred Muzej Kelta, osvjetljen tako da djeluje pomalo tajnovito u hladnom zimskom predvečerju. Jako lijepa građevina, mislite si, prilazeći mu. Na bočnom zidu veliki je plakat koji vam kazuje da ste na pravom mjestu. Ali...




...ali na plakatu vas čeka porazna vijest: cilj i meta vaše posjete radi samo do 17 sati. Aha, do pet popodne. Iako se nalazi u skijaškoj regiji. U koju ljudi prvenstveno dolaze na skijanje. A ne u obilazak muzeja. I sličnih institucija. A žičare rade do četiri ili pet, kako gdje. Pa treba doći u hotel. I otuširati se. Presvući se. Nešto pojesti. Sjesti u auto i doći do tog fuckin' Halleina, čije ljepote i monumentalne kasnosrednjovjekovne građevine više ne primjećujete, jer ste što ljuti, što bijesni. Jerbo muzej, zbog kojeg ste uopće i došli, ne radi.

Državne službe svih zemalja (ujedinite se) vjerojatno su jedine koje si mogu dozvoliti paradoks poput trošenja tisuća i tisuća eura na elaboriranu i sveprisutnu reklamu i radno vrijeme kojime ne mogu isplatiti ni trećinu iznosa uloženog u reklame. Ali da, vjerojatno ih financira nekoliko državnih izvora i preko nekoliko privatnih sponzora, imaju love na bacanje, plaćaju dizajnere, jumbo-plakate, prospekte i sve druge tričarije, ali nitko ih ne pita za zaradu, jer se od kulture ionako ne očekuje da nekaj zaradi. Kultura i zarada, kajgod.

I tako, uspiju vas nagovoriti da se umjesto opuštanja nakon skijanja, bućkanja u hotelskom bazenu ili grijanja promrzlih kostiju u sauni sjednete u auto i dođete vidjeti muzej kojeg toliko reklamiraju, ali ne uspiju nagovoriti lokalne birokrate da produže radno vrijeme. Valjda misle da će im ljudi pokloniti dan skijanja kako bi posjetili muzej koji još uvijek nije toliko etabliran da bi prosječni skijaš ili border za njega žrtvovao cijeli ili barem pola dana na snijegu. Ili su opako precijenili svoj marketinški odjel.


Razočarani, odlučili smo barem prošeteti gradićem, utopiti tugu u kavi i čaju te zaroniti u neke fine kolače. Pa, evo kako izgleda večernja šetnja središtem grada.











Pronaći otvorenu kavanu također je zahtjevan zadatak. Bit će da se u Halleinu snima undercover verzija Survivora, pa skrivenim kamerama prate izbezumljeno cik-cak kretanje gladnih i iznemoglih turista koji bi, pod naletima iscrpljenosti kojoj su bačeni na milost i nemilost, dali desni bubreg za topli kutak. Međutim, mi smo svoju kavanu našli. Te popili i pojeli sve što smo namjeravali. Nasljednica je uz to pročitala nekoliko modnih časopisa. Nek' se dijete educira od malih nogu. Kad ne ide s Keltima, nek' bude moda. To je ionako realnost današnjeg svijeta.


* * *


Post je zbog tehničkih poteškoća bio izbrisan i stavljen je naknadno, zajedno s izbrisanim komentarima, koje donosim u ovom obliku:

Kultura i skijanje...? Pa cuj, jedno s drugime ne ide, kaj se bunis. Pogledaj "skijase" u zadnje vrijeme: svi skijaju "vec 2 godine", jure ko muhe bez glave, sudaraju se lome se pa opet pijani jure... ili jednostavno ne znaju skijati, ali im je fora recimo pustiti board da sam juri nizbrdo, uciti djecu skijanju tako da ih jadne uspanicene spustaju niz padinu dok se ne zalete u stup od zicare pa onda jos malo... cuj, mozda su skuzili da je radno vrijeme do 17 ipak ok, za vecinu. Kaj ima veze kaj se poneki ne uklapaju... (zakaj 26.02.2006. 23:46)

i vama da omakne...hi hi hi...(al sam vještica, no, ipak ste se lijepo najeli..napili..sad bi vi i kulture..) (rudarka 27.02.2006. 07:27)

Uvijek zanimljivih kulturnih događaja kod tebe:) (Rozan 27.02.2006. 10:48)

slažem se s Rozan :) A također mi je poznato to kad dođeš negdje i poljubiš vrata, isto kao i traženje kavane :) Pozdrav! (Hopes&Fears 27.02.2006. 11:56)

Mnogo zanimljivo. http://freshtalen ts.6x.to (xxx 27.02.2006. 12:50)

Ni kod tebe, kao ni kod drugih blogera, ne vidim slike. Tako da mi obilazak kod tebe nije potpun, ali što mogu. Ne znam što reći za to radno vrijeme, možda plaćaju samo jednoj smjeni pa im se radi 2-3 sata ne isplati plaćati ljude u 2 smjene. :) Nemam pojma, znam da je sasvim normalno da radnim dano nešto radi do 8 navečer. Kod nas se stalno netko poziva na "Evropu", ali kada je nedjeljno radno vrijeme u igri, onda na to zaboravljaju. Mnogi bi da trgovine rade nedjeljom, ali zaboravljaju da oni sami nedjeljom vole ostati ležati u toplom krevetu. Ne zamjeri, malo sam skrenula s teme. :)) (pegy 27.02.2006. 14:49)

al šteta baš za muzej :/ (anspik 27.02.2006. 22:16)

odličan blog, super fotke! (zara 28.02.2006. 08:22)

jesi li bila u keltskom selu u dürnbergu? ako nisi - obavezo idi! i rudnik soli isto! doživljaj za 10 :D al čini mi se da i oni imaju tako nekako kratko vrijeme. nažalost. (ueikap 28.02.2006. 11:20)

futke su super, gradić se čini ok. Ma i kod nas je radno vrijeme sjebano.. (soulful 28.02.2006. 14:15)

nadam se da ćeš drugi put doći ranije i da neće izostati dobar post. ej, a zakaj niste negdje otišli na burek? ;) (legasvega 28.02.2006. 14:19)

Ha ha ha, osvježila si mi ovaj tmuran dan sa ovom tvojom odličnom putešestvijom, a znala sam kad sam počela čitati da nekaj gadno smrdi ali da delaju samo do 5, e to nisam čak ni od bahatih Austrijanaca očekivala. Tješi se time da je vjerojatno i sadržaj muzeja jednako jadan kao i noćni život selendre, a sam plakat daleko nadmašuje sve po kvaliteti i pompoznosti. ;)) I još jedna sitnica, ova kućica sa Čadežom je krvava he he he, odvalila sam na nju. Svaka ti čast, šteta samo što je samo na tvom blogu, trebalo bi ju stavljati kao banere ;))))) (Bugenvilija 01.03.2006. 00:55)

Zakaj, moram priznati da nisam skužila ovo s radnim vremenom, većinom i uklapanjem. Moš' please pojasnit? (kulerica 01.03.2006. 01:51)

Pegy, ne znam zašto ih ne vidiš, možda je stvar u imageshacku, na njemu puno blogera drži svoje slike. Probaj za dan-dva (AKO je problem u serveru). (kulerica 01.03.2006. 01:52)

ueikap, nisam bila u Dürnbergu, hvala ti na preporuci. :-) (kulerica 01.03.2006. 01:52)

legasvega, mi ti burek redovno papamo - kupujemo ga kod "našeg" Turčina na uglu. :-) (kulerica 01.03.2006. 01:52)

Bugi, kaj je i od tebe posudio knjige koje nije vratio? :-))) (kulerica 01.03.2006. 01:53)

...meni svaki link donosi rank... http://freshtalents.6 x.to (xxx 01.03.2006. 09:31)

zar je moguce da na reklamama ne pise radno vreme? u svakom slucaju, ako nista, izasao je bar post o tome ;) (nemrem bilivit 01.03.2006. 12:57)

Sad sam pogledala i slike. :)) (pegy 01.03.2006. 13:48)

I dalje se divim vašim slikama, probala sam učiniti što ste mi rekli, ali slike se nisu uspjevale prikazati. Točno bih napisala u uglatim zagradama img= ---šifra ---, ali prikazao bi se samo križić. (sintra 01.03.2006. 14:53)

Uspjelo je, hvala puno, možete doći vidjeti još jednu sliku iz grada Brage. (sintra 01.03.2006. 15:37)

Sintra, nema na čemu, drago mi je da je uspjelo. :-) (kulerica 01.03.2006. 23:13)

gradić izgleda zgodno, ali ono muzejsko radno vrijeme me zbilja raspalilo. kad me jednom put nanese tamo, skresat ću im u facu sve što mislim! (ako u međuvremenu ne zaboravim):)) (Lucy Fair 02.03.2006. 10:41)

veri kul, indiid :) (Trica 02.03.2006. 13:03)

samo naprijed... (radee 03.03.2006. 22:53)

Lucy, skreši, skreši - ali pazi da dođeš kad je muzej otvoren! :-))) (kulerica 04.03.2006. 00:04)

čitajte bez obrva! (koka 3 04.03.2006. 18:15)

Oznake: Dachstein, Hallein, skijanje

četvrtak, 16.02.2006.

Sve je bijelo, sve je bijelo...

Sjećate se te pjesmice?

Uglavnom, bijasmo na skijanju, vratismo se, bijasmo u Zagrebu, vratismo se, a bijasmo i na jednodnevnom putovanju u jednoj od susjednih nam država, što je nasljednici, koja je tek nešto starija od dvadeset i jednog mjeseca, već jedanaesta zemlja koju je posjetila. Svaka čast, malena je svjetska putnica s iskustvom nekog ne-baš-nisko pozicioniranog političara i snalazi se u avionima i ostalim prometalima bolje nego mnogi u vlastitom kvartu. Mijenjam temu prije nego što, kao i svaka poštena ponosna mama ne zabrijem do kraja.

I tak, skijanje. Ne palim se na Bad Kleinkircheim, kojeg u rodnom mi gradu familijarnim glasom zovu samo Bad, implicirajući da su tamo k'o doma, ali i da ne znaju za postojanje još desetaka raznih Badova porazmještenih po Alpama. Ne palim se ni na Kro(n)platz. Ne palim se na gužvu, polupijane petnaestogodišnje boardere i hrvatske tjedne po inozemnim skijalištima. Ako već moram slušat' kuruzu, neka to bude izvorna kuruza, a ne dalmatinsko-grčko-meksičko-zagorske melodije patetičnih tekstova o nesretnim dušama i ostavljenim ljudima.

Bijasmo, kao i obično, u okolici Salzburga. Dočekalo nas je jako puno snijega, preko metar, i gotovo je svaku noć pao novi, friški. Dani su bili sunčani, nebo uglavnom bez oblačka, ma prekrasno. Nasljednica je uživala, sanjkala se i skijala (aha!), napravila najljepšeg snjegovića na svijetu kojeg je svakoga dana išla pozdraviti te s istim sklopila neraskidivo prijateljstvo, mazila hotelsku mačku, papala specijalitete i bila sva rumena od svježeg alpskog zraka. Mužić se sanjkao i skijao s nasljednicom, a našao je vremena i za vlastite skijaške snjegoužitke, dok je trudna ženica ili, u prijevodu, autorica ovih redaka, davala sve od sebe da ne pokaže baš punu dimenziju svoje ljubomore zbog upravospomenutih zimskih radosti koje nije smjela dijeliti sa svojim najbližima. Ali je zato pročitala parsto stranica raznoraznih knjiga, što joj već dugo nije pošlo za rukom, barem ne u kontinuitetu.

A sad je na vama red da uživate, barem vizualno. Za ostale vrste užitaka, ako ste pobornik potpunog doživljaja, molim da otvorite prozor i sjednite na propuh (temperature su bile u uvjerljivom minusu), ako nema sunca u facu si uperite najjaču lampu koju posjedujete, a s vremena na vrijeme uključite ventilator na maksimalni stupanj, ne biste li doživjeli ljepote planinskih vjetrova.


Alpski vrhovi... Nisu li krasni?






Na ovoj je stazi nasljednica odskijala svoju prvu štreku u životu. Par metara niže sjedila je u restaču i uživala u klopi i suncu.




Ovo je snjegović kojeg su napravili nasljednica i mužić. Budući da im pri ruci nisu bile mrkve, stari šeširi i slični aksesoar koji se tradicionalno povezuje sa snjegovićima, morali su pribjeći improvizaciji. Međutim, mužić se naljutio kad sam mu rekla da mu snjegović ima nos k'o Tuđman i idući dan mu je dodao ogromne obrve pod devizom nek' ima nekaj od svakog hrvatskog predsjednika.




Ovaj nas je kičasti veseljko redovito pozdravljao prilikom ulaska u hotel.




Lokalna crkvica... Na prekrasnom položaju, na vrhu okomito odrezane stijene gotovo usred sela.








To be continued...

Oznake: Dachstein, skijanje

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31