nedjelja, 11.04.2010.

Bleiburg naš... skijaški

Kad sam se prošli put javila, obećala sam si da više neću dozvoliti da između dva posta prođu mjeseci. No da... Nisam ni skužila, a vrijeme je proletjelo. Kombinacija posla, obitelji i još nekih manje-više osobnih zanimacija svela je vrijeme provedeno na netu - ne samo na blogu - na minimum. Svako malo bi mi palo na pamet nešto o čemu bih mogla pisati, neka zgoda ili ideja, no, budući da uglavnom ne nosim sa sobom laptop i nemam mobilni internet, do dolaska kući zgoda bi prestala zvučati toliko zanimljivo, a ideja bi postala manje provokativna nego što mi se u prvi tren učinila. I tako su prolazili dani, pa tjedni i, konačno, mjeseci. Valjda to tako (ponekad) mora biti.

No, nije to nikakva tragedija. Malo smo se odmorili jedni od drugih, a ni to nije loše, zar ne?

Uglavnom, bijasmo nedavno (o da, vrijeme je postalo vrlo relativan pojam na ovom blogu - nedavno bi u ovom konkretnom slučaju bilo krajem veljače) na skijanju i to ni manje ni više nego u Bleiburgu, gradiću u austrijskom dijelu Koruške, na samoj granici sa Slovenijom. Vjerojatno vam je svima poznat po nemilim događajima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. O da, i meni je to (bila) prva asocijacija - zato mi je ideja da idemo na skijanje u Bleiburg (ili, na slovenskome, Pliberk), bila poprilično neobična.

No, ponuda na koju smo naletjeli bila je po višestrukim kriterijima vrlo privlačna i nije nam trebalo mnogo da se odlučimo. I tako smo se spakirali, sjeli u auto i pravac Koruška!

Vrijeme nas je zaista poslužilo - bilo je krasno, sunčano i ne prehladno. Snijega je bilo i više nego dovoljno, a jedino je pretposljednji dan bilo loše; uhvatila nas je, naime, prava snježna mećava, nije se vidio prst pred nosom.

O skijalištu i izletima u drugim postovima (ovaj put javno obećajem da neću odugovlačiti), a sad ću vas malo prošetati središtem ovog zgodnog i šarmantnog gradića.





















Ako se pitate jesmo li bili na spomen obilježju poginulim Hrvatima - nismo. Razmišljali o tome jesmo, ali na kraju ipak nismo otišli. Da vam budem iskrena, uopće ne znam što bih rekla djeci, kako bih im objasnila što se tu dogodilo. One nemaju pojma da postoji riječ rat i želim da što kasnije saznaju da su ljudi u stanju ubijati druge ljude - bez obzira na uzroke ili eventualne ideologije koje stoje iza tog ubijanja. Kad se samo sjetim da su nas u prvom osnovne - dakle, tek koji mjesec starije od moje starije nasljednice - sa školom vodili da gledamo "Boška Buhu" i slične partizanske filmove prepune krvi, brrrrr... Uostalom, bleiburško spomen područje posjetila sam prije petnaestak godina i kaj da vam velim... Tužno je to mjesto.

Na žalost, gradić zaista nismo dobro upoznali - u radno vrijeme svih zanimljivih institucija mi smo skijali, a kad bismo bili gotovi sa skijanjem, jedino što je imalo otvorena svoja vrata bili su lokalni dućani. Čak ni poštu nismo uspjeli uloviti, pa smo napisane razglednice na kraju poslali iz Beča. Kad smo već kod razglednica, starija nasljednica već godinama tečno piše i čita, a novost s ovog skijanja jest da je i mlađa samoinicijativno uzela olovku u ruke i bez greške se potpisala, iako je nikad nismo učili slova! O da, ponosna sam do neba i natrag, najte kaj zamerit. Inače, nasljednice su proskijale k'o velike, ali o tome u jednom od idućih postova.

Oznake: skijanje, Bleiburg (Pliberk), Koruška