utorak, 12.02.2013.

Sličke sa skijanja - Petzen 2013.

Evo nas kod kuće s već četvrtog skijanja na Petzenu, najjužnijem austrijskom skijalištu. Možda se sjećate, već sam jednom i dvaput (prošle godine, tj. treći put nisam) pisala o njemu. To je mjesto na kojem smo se već počeli osjećati kao kod kuće - skijalište je relativno malo, idealno za obitelj s djecom koja još ne mogu/ne znaju proskijati stotinjak kilometara dnevno, sa zaposlenicima na ski liftovima i konobarima u planinskim kolibama pozdravljamo se poput starih prijatelja, snijega uvijek ima i bilo bi neskromno i nerazumno tražiti još nešto povrh svega toga.


Ove je godine jedan dan bila totalna snježna mećava, oluja svih oluja, radi koje su bile zatvorene sve gornje staze, pa smo se morali gužvati s klincima na donjem liftu. No, kad je idućeg dana zasjalo sunce uz sav taj novi, mekani snijeg... Isplatio se taj jedan dan ograničenog skijanja. Pogledajte samo ovu ljepotu.








Na glavne staze Petzena stići ćete gondolom, ali to nije najviši vrh s kojeg se možete spustiti. Na njega se dolazi dodatnim sidrom i s njega se pruža fantastičan pogled na austrijski dio Koruške. Taj je planinski vrh, inače, toliko blizu Slovenije da mobiteli ponekad hvataju slovenski signal.




Nasljednice su dio dana provele u skijaškoj školi, obje su u najnaprednijoj grupi i lijepo skijaju. Svaka, doduše, ima svoju boljku: starija je ziherašica i boji se strmih staza, a mlađa se ničeg ne boji i dovodi se u situacije od kojih nam se diže kosa na glavi, tako da nam je priredila nekoliko dražesnih situacija. Jednom se u punoj brzini zaletila van staze, direktno u nekakav jarak s polusmrznutim planinskim potokom, a drugi put se u spustu sjurila s vrha crvene staze. Na sreću, svi smo se sa skijanja vratili u komadu (i s, moram reći, pokojom sijedom više).


Ovo je naša omiljena terasa na skoro dvije tisuće metara nadmorske visine. Na njoj smo znali sjesti dok su djeca bila u školi, jer iako je bilo prekrasno i sunčano, temperatura je bila -10°C, dakle... Hladno! S djecom smo išli unutra, na toplo.




A ovo je kolibica na dnu staze. Nasljednice bi rekle da se ovdje jedu najbolje bečke šnicle s kajzericama. To je sinonim za skijaški ručak.




Kad smo već kod kolibica, ove godine nismo stanovali u hotelu, nego u apartmanu jedne prekrasne, moderne brvnare, u zaselku odmah kraj donje stanice žice, u kojem osim nekoliko kućica nema baš ničega i mogu vam reći da mi je baš pasao taj mir. Nakon što bismo došli sa skijanja, utoplili bismo se i uživali u udobnoj kućici s pogledom na snježni krajolik. A u krajoliku, osim snijega, planine i borove šume, još nekoliko prekrasnih brvnara...








...i ova crvena ljepotica je bila naša...




Predvečer u našem zaselku...




Možda se sjećate da se svake godine prejedamo germ-knedlama, našim omiljenim skijaškim jelom (koje je toliko kalorično da nakon svake porcije treba odskijati dodatnih pola sata ako ne želite da vam se knedlica prilijepi direktno za guzu). Pa, evo, jedna u umaku od vanilije i druga u otopljenom maslacu, s kuhanim vinom.






I to je to za ovu godinu... Možda dođemo i iduće, što bi nam bio jubilarni peti put. A možda odemo i negdje drugdje, tko zna. Iduća zima je daleko, ova još traje. Uživajte u možda posljednjim danima snijega ove sezone!

Oznake: skijanje, Petzen, Koruška, Austrija

nedjelja, 13.03.2011.

Klagenfurt, sunčani dan i uživancija

Kao i prošle godine, i ove smo napravili izlet do Klagenfurta. Tada smo, doduše, u tom šarmantnom gradu proveli tek jedno poslijepodne, odmarajući se od skijaških poduhvata. Vrijeme je bilo lijepo, no dan je trajao kratko. Ove smo godine bili u kakti malo boljoj formi, pa smo cijeli tjedan proskijali bez ikakve ideje o propuštanju skijanja, no zato smo se posljednjega dana, umjesto da krenemo za Beč, odvezli do Klagenfurta, u kojemu smo proveli cijeli dan. Kao i cijelog tjedna, vrijeme je bilo prekrasno; sunčano, no ipak zimski hladnjikavo, dovoljno toplo da nas zubi tete Zime nisu grickali za obraze, a dovoljno hladno da nam jakne ostanu zakopčane.


Zanimaju li vas pojedinosti o gradu, posjetite prošlogodišnji post, a ukoliko ste zainteresirani za virtualnu šetnju središtem grada, naslonite se i uživajte.






Ovdje se jedu prefini kolači i pije odlična kavica. Idealno mjesto za desert nakon ručka.




I, idemo dalje.
















Zanimljivo je da u cijeloj središtu Klagenfurta nismo uspjeli pronaći restoran koji bi nam poslužio germknedle, iako ih je u ostatku Koruške vrlo lako i jednostavno naći. Starija nasljednica, emotivno vezana uz to fino jelo, bila je prilično utučena kad je shvatila da ih neće dobiti, pa smo joj dali da izabere ručak za cijelu obitelj i dijete nas je odvelo u jedan fini talijanski restač na tjesteninu s umacima raznim.

Nakon kave i kolača, nabacili smo još jednu šetnjicu gradom i na putu do auta, vjerovali ili ne, mužić - a ne ja, što bi se zbog stereotipnog povezivanja žena i shoppinga očekivalo - je zastranio u jednu prodavaonicu obuće i kupio si par cipela. Na svakom putovanju si uspije kupiti nešto dobro; baš sam nedavno shvatila da njegove priče o odjeći i obući zvuče otprilike ovako: "One cipele iz Pariza su mi odlične, a one iz Innsbrucka me malo žuljaju. E, da mi je opet naći hlače kakve sam si kupio u Bremenu..." Ehm. Dječica su, vlastitim izborom, dobila nekakve frulice (ne pitajte), a ja nisam dobila niš! No dobro, bit će nešto drugi put, zar ne? (Mužu, to ide tebe!)

Oznake: Klagenfurt (Celovec), Koruška

utorak, 22.02.2011.

Petzen, naše drago skijalište :-)

Od prošlog smo se posta najprije tjedan dana spremali za skijanje - znate već, završavanje poslova, pripremanje skijaških odijela i skafandera, pripremanje terena za poslove koji će nas dočekati po povratku i tako dalje. Zatim smo tjedan dana školskih ferija proveli, baš kao i prošle godine, u Koruškoj. Pa sam se po povratku razboljela i u društvu s bronhitisom provela cijeli prošli i početak ovog tjedna. Vjerojatno sam ugodna domaćica, budući da se moj gost cijelom kurom antibiotika tek mrvicu povukao, tako da razmišljam bih li sutra ponovno otišla doktorici ili ću si ipak dati par dana šanse za samoinicijativno izliječenje.

Kako bilo da bilo, tu sam, s ponešto problematičnim sinusima i ne baš sasvim zdravim grlom, spremna da podijelim s vama dojmove s ovogodišnjeg skijanja. Više o Bleiburgu možete pročitati u mom prošlogodišnjem postu, pa se neću ponavljati, jer nekih većih razlika u odnosu na prošlu godinu i nismo primijetili.


Prošle smo godine, doduše, stanovali u hotelu u središtu grada, dok smo ove godine bili u apartmanu mrvicu izvan grada, na brdu, s prekrasnim pogledom na skijalište, ispod balkona su nam se šetali konji i ovčice (dio farme koja je ljeti otvorena za goste apartmana, tj. za podmladak koji voli žnjarati živine), a dogodio se i bliski susret s dva jelena.



Prije dolaska bili smo nesretni zbog smještaja - naime, u hotelu nije više bilo slobodnih obiteljskih soba, jerbo smo se kasno sjetili rezervirati je - no, čim smo došli, naši su se strahovi raspršili i trenutačno smo se oduševili apartmanom. Imali smo na raspolaganju rustikalno i, doduše, malo staromodno ali i više nego funkcionalno uređenih gotovo osamdeset kvadrata na prvom katu jedne tipične alpske kuće smještene na padini točno preko puta Petzena, s pogledom na pašnjake i skijalište te mnogo, mnogo sunca.


Evo i malo romantike - dnevni, večernji i noćni pogled s našeg balkona. Ne moram ni reći da je nebo svake noći bilo vedro i savršeno, a zvijezda... milijun.







I o Petzenu ćete dosta podataka pronaći u mom prošlogodišnjem postu, stoga ovaj puta tek slikovne impresije.


Evo pogleda s gornje stanice gondole - kao što vidite, Koruška je gotovo bez snijega. Na našem nevelikom skijalištu bile su otvorene sve žičare i zatvorena samo jedna, plava, staza i moram reći da smo mužić i ja bili impresionirani pažnjom uloženom u održavanje staza. Vrijeme nije moglo biti bolje; sunčano, uz temperature između 10 i 16 stupnjeva, ovisno o danu. Uživajte u pogledu.










Ovo je restoran/kafić/Hütte gdje smo svakoga dana sjeli, popili i pojeli nešto. Usporedite, lijepo vas molim, prošlogodišnje slike s ovogodišnjima. Terasa je sva u suncu, milina. I moram reći da sam si svakoga dana priuštila sat vremena uživanja na prekrasnom planinskom suncu - uz kuhano vino i dobru knjigu, što ćeš bolje.






A evo i pogleda u obrnutom smjeru, s terase prema stazi.




I završit ću s jednom krasnom sličkom kasnoposlijepodnevnog sunca. Uživajte!

Oznake: Petzen, Koruška, skijalište

nedjelja, 11.04.2010.

Bleiburg naš... skijaški

Kad sam se prošli put javila, obećala sam si da više neću dozvoliti da između dva posta prođu mjeseci. No da... Nisam ni skužila, a vrijeme je proletjelo. Kombinacija posla, obitelji i još nekih manje-više osobnih zanimacija svela je vrijeme provedeno na netu - ne samo na blogu - na minimum. Svako malo bi mi palo na pamet nešto o čemu bih mogla pisati, neka zgoda ili ideja, no, budući da uglavnom ne nosim sa sobom laptop i nemam mobilni internet, do dolaska kući zgoda bi prestala zvučati toliko zanimljivo, a ideja bi postala manje provokativna nego što mi se u prvi tren učinila. I tako su prolazili dani, pa tjedni i, konačno, mjeseci. Valjda to tako (ponekad) mora biti.

No, nije to nikakva tragedija. Malo smo se odmorili jedni od drugih, a ni to nije loše, zar ne?

Uglavnom, bijasmo nedavno (o da, vrijeme je postalo vrlo relativan pojam na ovom blogu - nedavno bi u ovom konkretnom slučaju bilo krajem veljače) na skijanju i to ni manje ni više nego u Bleiburgu, gradiću u austrijskom dijelu Koruške, na samoj granici sa Slovenijom. Vjerojatno vam je svima poznat po nemilim događajima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. O da, i meni je to (bila) prva asocijacija - zato mi je ideja da idemo na skijanje u Bleiburg (ili, na slovenskome, Pliberk), bila poprilično neobična.

No, ponuda na koju smo naletjeli bila je po višestrukim kriterijima vrlo privlačna i nije nam trebalo mnogo da se odlučimo. I tako smo se spakirali, sjeli u auto i pravac Koruška!

Vrijeme nas je zaista poslužilo - bilo je krasno, sunčano i ne prehladno. Snijega je bilo i više nego dovoljno, a jedino je pretposljednji dan bilo loše; uhvatila nas je, naime, prava snježna mećava, nije se vidio prst pred nosom.

O skijalištu i izletima u drugim postovima (ovaj put javno obećajem da neću odugovlačiti), a sad ću vas malo prošetati središtem ovog zgodnog i šarmantnog gradića.





















Ako se pitate jesmo li bili na spomen obilježju poginulim Hrvatima - nismo. Razmišljali o tome jesmo, ali na kraju ipak nismo otišli. Da vam budem iskrena, uopće ne znam što bih rekla djeci, kako bih im objasnila što se tu dogodilo. One nemaju pojma da postoji riječ rat i želim da što kasnije saznaju da su ljudi u stanju ubijati druge ljude - bez obzira na uzroke ili eventualne ideologije koje stoje iza tog ubijanja. Kad se samo sjetim da su nas u prvom osnovne - dakle, tek koji mjesec starije od moje starije nasljednice - sa školom vodili da gledamo "Boška Buhu" i slične partizanske filmove prepune krvi, brrrrr... Uostalom, bleiburško spomen područje posjetila sam prije petnaestak godina i kaj da vam velim... Tužno je to mjesto.

Na žalost, gradić zaista nismo dobro upoznali - u radno vrijeme svih zanimljivih institucija mi smo skijali, a kad bismo bili gotovi sa skijanjem, jedino što je imalo otvorena svoja vrata bili su lokalni dućani. Čak ni poštu nismo uspjeli uloviti, pa smo napisane razglednice na kraju poslali iz Beča. Kad smo već kod razglednica, starija nasljednica već godinama tečno piše i čita, a novost s ovog skijanja jest da je i mlađa samoinicijativno uzela olovku u ruke i bez greške se potpisala, iako je nikad nismo učili slova! O da, ponosna sam do neba i natrag, najte kaj zamerit. Inače, nasljednice su proskijale k'o velike, ali o tome u jednom od idućih postova.

Oznake: skijanje, Bleiburg (Pliberk), Koruška

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31