četvrtak, 16.02.2006.

Sve je bijelo, sve je bijelo...

Sjećate se te pjesmice?

Uglavnom, bijasmo na skijanju, vratismo se, bijasmo u Zagrebu, vratismo se, a bijasmo i na jednodnevnom putovanju u jednoj od susjednih nam država, što je nasljednici, koja je tek nešto starija od dvadeset i jednog mjeseca, već jedanaesta zemlja koju je posjetila. Svaka čast, malena je svjetska putnica s iskustvom nekog ne-baš-nisko pozicioniranog političara i snalazi se u avionima i ostalim prometalima bolje nego mnogi u vlastitom kvartu. Mijenjam temu prije nego što, kao i svaka poštena ponosna mama ne zabrijem do kraja.

I tak, skijanje. Ne palim se na Bad Kleinkircheim, kojeg u rodnom mi gradu familijarnim glasom zovu samo Bad, implicirajući da su tamo k'o doma, ali i da ne znaju za postojanje još desetaka raznih Badova porazmještenih po Alpama. Ne palim se ni na Kro(n)platz. Ne palim se na gužvu, polupijane petnaestogodišnje boardere i hrvatske tjedne po inozemnim skijalištima. Ako već moram slušat' kuruzu, neka to bude izvorna kuruza, a ne dalmatinsko-grčko-meksičko-zagorske melodije patetičnih tekstova o nesretnim dušama i ostavljenim ljudima.

Bijasmo, kao i obično, u okolici Salzburga. Dočekalo nas je jako puno snijega, preko metar, i gotovo je svaku noć pao novi, friški. Dani su bili sunčani, nebo uglavnom bez oblačka, ma prekrasno. Nasljednica je uživala, sanjkala se i skijala (aha!), napravila najljepšeg snjegovića na svijetu kojeg je svakoga dana išla pozdraviti te s istim sklopila neraskidivo prijateljstvo, mazila hotelsku mačku, papala specijalitete i bila sva rumena od svježeg alpskog zraka. Mužić se sanjkao i skijao s nasljednicom, a našao je vremena i za vlastite skijaške snjegoužitke, dok je trudna ženica ili, u prijevodu, autorica ovih redaka, davala sve od sebe da ne pokaže baš punu dimenziju svoje ljubomore zbog upravospomenutih zimskih radosti koje nije smjela dijeliti sa svojim najbližima. Ali je zato pročitala parsto stranica raznoraznih knjiga, što joj već dugo nije pošlo za rukom, barem ne u kontinuitetu.

A sad je na vama red da uživate, barem vizualno. Za ostale vrste užitaka, ako ste pobornik potpunog doživljaja, molim da otvorite prozor i sjednite na propuh (temperature su bile u uvjerljivom minusu), ako nema sunca u facu si uperite najjaču lampu koju posjedujete, a s vremena na vrijeme uključite ventilator na maksimalni stupanj, ne biste li doživjeli ljepote planinskih vjetrova.


Alpski vrhovi... Nisu li krasni?






Na ovoj je stazi nasljednica odskijala svoju prvu štreku u životu. Par metara niže sjedila je u restaču i uživala u klopi i suncu.




Ovo je snjegović kojeg su napravili nasljednica i mužić. Budući da im pri ruci nisu bile mrkve, stari šeširi i slični aksesoar koji se tradicionalno povezuje sa snjegovićima, morali su pribjeći improvizaciji. Međutim, mužić se naljutio kad sam mu rekla da mu snjegović ima nos k'o Tuđman i idući dan mu je dodao ogromne obrve pod devizom nek' ima nekaj od svakog hrvatskog predsjednika.




Ovaj nas je kičasti veseljko redovito pozdravljao prilikom ulaska u hotel.




Lokalna crkvica... Na prekrasnom položaju, na vrhu okomito odrezane stijene gotovo usred sela.








To be continued...

Oznake: Dachstein, skijanje

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28