srijeda, 15.03.2006.

Umro je Milošević end velkam tu Kroejša

Gledam ja tako neki dan cnn i između blokova vijesti i komentara u vezi Miloševićeve smrti eto ti reklame za Hrvatsku - The Mediterranean As It Once Was. Moram priznati da mi ta reklama za tom mjestu baš i nije legla, a jedina koja bi mi u spomenutom trenutku manje pasala ili možda djelovala morbidnije bila bi za, recimo, obnavljanje turizma u Srebrenici. Da li je taj spot na to mjesto netko uvalio planski, vodeći se motom da je to sve ionako u istoj regiji, je li iza tog ingenioznog poteza možda i neki samozatajni hrvatskopropagandni mozgić ili je naša reklama povezana s vijestima o smrti jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća samo stvar nasumičnog odabira i nespretne greške dežurnog urednika, neću nikada saznati. Ali to nije ni bitno.

Bitno je kakva je bila ta reklama. Uz neku überkičastu mjuzu kreativni je i izuzetno originalni redatelj spota nanizao zaista divne slike hrvatskih odredišta, prvenstveno morskih i priobalnih. Izblijedjele boje i loša kvaliteta snimke bacaju nas negdje u rane osamdesete, što se posve slaže s kojuminuturanijeprikazanim snimkama druga Miloševića u političkom usponu. Tek moderna obleka prikazanih modela (ili su to zaista turisti?) i njihova suvremena oprema daju naslutiti da nije riječ o zabunom prikazanoj reklami staroj tridesetak ili više godina, nego o novom, ali tehnički loše napravljenom spotu.

Međutim, modeli, ljudi dragi, ti su me modeli ostavili bez riječi! Zamislite, u cijeloj reklami nije bilo nijedne žene u toplesu, a kamoli gole! Ne znam je li riječ o cnnovsko-američkom osjećaju za čudoređe koji zabranjuje objavljivanje bilo kojeg opasnog dijela tijela između šest ujutro i ponoći, publici mlađoj od osamnaest, starijoj od šezdeset, srčanim bolesnicima, homoseksualcima, svingerima i egzibicionistima, dimnjačarima i vlasnicima kamp-kućica ili je riječ o svjedočanstvu da su i naše kreativne filmske snage spoznale činjenicu da nije potrebno od cjelokupne ženske populacije vlastite države napraviti potencijalne kurve kako bi se privukao koji neosunčani američki turist u havajki i kratkim hlačama jarke boje.

Ne znam sjećate li se hrvatskih turističkih materijala od prije tek koje godine? Nije bilo plaže bez gole guze, na skuterima su se vozile ljepotice obnaženih grudi i širokih osmijeha, a na jedrilicama su, ako je fotografijama vjerovati, plovile isključivo preplanule gole dame idealnih tjelesnih proporcija koje su s rukom iznad očiju koncentrirano promatrale horizont. Na žalost, Tvorac tih reklama zaboravio je da je i ženska publika u vlasništvu kakve-takve love, kao i da majke i supruge mnogo češće donose odluku o obiteljskom ljetovanju nego što to čine očevi i supruzi, pa nam nisu ponudili gole muške guze, makar i dlakave, a i poznati dalmoški galebovi vide se tek na rijetkim slikama, rekla bih prije slučajno nego s nekom promišljenom namjerom.

Ok, znam da žensko tijelo, pogotovo ako je prema trenutnim standardima proglašeno lijepim, prodaje sve, od kozmetike i obleke do motokultivatora i umjetnog gnojiva. Široki osmijeh, duge noge, ponosno istaknuti dekolte i evo ti uspješne reklame, misli si Tvorac, snimajući jedan tjedan spot za novootvorenu privatnu banku sumnjivih namjera, a već idući kalendar nekog nogometnog kluba, a sve na isti kalup. I nemam niš' protiv, dapače. Sve dok ima pipica kojima je takvo snimanje za sitne nofčeke i boravak na dnu hranidbenog lanca reklamne industrije ok, dok razni Tvorci za svoje Tvorevine dobivaju lovu, dok se proizvodi prodaju, meni ni iz džepa, ni u džep.

Međutim, ono kaj me smeta jest poruka koju odašiljamo. Kaj ima veze kaj su nam hoteli stari i pohabani, restoranska hrana loša i skupa, domaćini neljubazni, lignje iz Japana, a piletina iz Mađarske, kad nam je zemlja - ako je suditi po reklamama - puna polugolih radodajki koje će vam se smješkati na svakom koraku.

Uvijek se, zapravo, pitam koliko je temeljitog istraživanja iza svake od snimljenih reklama, a koliko je riječ o kampanjama brzinski sklepanim po principu daj mi polugolu žensku, posjedni ju ispred mora, oću da se smije, da joj sunce bude s desne strane i nek' nekakva djeca trče u pozadini. Jer, europski turisti već odavno ne troše svoje teško zarađene novce bilo gdje, niti donose odluku o jedinom temeljitijem odmoru tijekom godine na osnovi primarnih i sekundarnih spolnih organa manekenki na reklamnom materijalu. Dapače, turisti kakve bismo mi željeli imati dobro se informiraju o odnosima cijene i kvalitete, surfaju netom u potrazi za anonimnim ocjenama svakog pojedinog ljetovališta, raspituju se u krugu prijatelja i temeljito uspoređuju destinacije koje im se sviđaju. A oni koji - ako takvi uopće postoje - dođu u neku zemlju samo zato što ih je kroz reklamu pozvala neka zanosna plavuša kojoj je nalet bure upravo bacio grudnjak u more, bit će i te kako razočarani ako slične djeve spremne za akciju svake vrste ne nađu na licu mjesta. Možda čak i toliko da potraže Tvorca reklame i upišu mu se u knjigu žalbe.

Bilo kako bilo, loša snimka i preužasna mjuza, katastrofalno odabran tajming neposredno prije i poslije tek umrlog monstera, nekako mi je bilo drago vidjeti da je Hrvatska konačno počela prodavati svoje prirodne ljepote, a ne svoje žene.

petak, 10.03.2006.

Carsko zimovalište

Imate li mjesto koje volite redovito posjećivati? Ja imam, a svoju sam strast prenijela i na mužića. Nema šanse da prođemo kroz Gornju Austriju, bez obzira na godišnje doba ili razlog putovanja, a da ne posjetimo Bad Ischl. Riječ je o prekrasnom gradiću smještenom u regiji Salzkammergut u kojoj se kriju i prekrasna skijališta, a koji je već godinama, zapravo otkad je u njemu odlučila odmarati svoje okrunjenu glave i opuštati svoja plavokrvna tijela carska obitelj, te u spomenutu svrhu dala sagraditi građevinu koja se skromno naziva vilom, iako je zapravo pravi manji dvorac, cilj i meta imućnijih turista koji ovdje provode zimski odmor, ali i onih koji stižu tek na jedan dan kako bi se malo promuvali, uživali u prekrasnoj arhitekturi okruženoj visokim alpskim vrhovima i šetali promenadom, promatrajući promrzle patkice kako plivaju u tamnoj planinskoj rijeci koja teče gotovo središtem grada.








Budući da smo šetali bez kolica, ovaj put nismo išli do carske vile, jer nismo bili sigurni hoće li nasljednica imati volje za toliko hodanja, no obišli smo središte grada. Osim nevjerojatno niskih cijena velikih i luksuzno opremljenih stanova u samom središtu grada (pitam se kakva je situacija s radnim mjestima, lol), naišli smo na fine hotele svih dimenzija i formata, ukusno opremljene trgovine precijenjenim suvenirima, skupe restorane u kojima se pouzdano dobro jede, ali i na svakodnevne trgovine poput dm-a, samoposluživanja i sličnih.










Nema te posjete Bad Ischlu koja ne završava u kavani Zauner. Sigurna sam da ste barem probali papati, ako već ne i peći, onda barem jesti, kolačiće nazvane išleri - e, pa baš ti išleri dobili su ime baš po ovom Bad Ischlu, a izmišljeni su upravo u Zauneru. Riječ je o klasičnoj austrijskoj kavani odličnog izbora slastica koja se već generacijama nalazi u posjedu istoprezimene obitelji, čiji su članovi ponosno izvjesili svoje slike, diplome, priznanja i druge obiteljske memorabilije po zidovima svog ugostiteljskog establishmenta. Mješavina alpskog kiča i tradicionalnog austrijskog dostojanstvenog i strogog uređenja interijera, ova kavana nije se mijenjala desetljećima. Već na ulazu dočekat će vas ogroman šank koji se poput zmije širi cijelom prvom prostorijom i nudi slastice neviđene. A ogroman prostor ugošćuje lokalne posjetitelje kojima je Zauner redovna destinacija za kavicu i pokoji trač, sportski odjevene skijaše koji su se odlučili malo odmoriti od zdravog života i friškog planinskog zraka te horde japanskih i američkih turista kojima su vodiči propisali desetak točaka koje moraju posjetiti tijekom boravka u Austriji.








Što bi nasljednica rekla, ham-njam.

Oznake: Salzkammergut, Bad Ischl

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31