četvrtak, 14.05.2015.

Budimpeštanski Zoološki vrt i njegovi simpatični stanovnici - Budimpešta, 3. dio

Dragi moji, u zadnje ste mi vrijeme često slali mailove s pitanjima kamo da čovjek ode u proljeće, kad se nižu produženi vikendi, da vožnja ne bude preduga, a destinacija zanimljiva; neki su me pak vrlo konkretno pitali bih li preporučila nekolikodnevno putovanje u Budimpeštu. Što da vam kažem... Budimpešta je, živite li u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini ili istočnoj Austriji, zaista odličan odgovor na prvo pitanje. Iskreno priznajem da nije riječ o gradu koji me je osvojio na prvi pogled - možda i stoga što sam u njemu prvi put bila tijekom prvih tmurnih postsocijalističkih godina - ali u zadnje sam vrijeme relativno često u njemu i tijekom posljednjih par godina u potpunosti me osvojio.

Prije otprilike dvije godine objavila sam dvodjelni putopis kojim možete obići Peštu, a zatim i Budim. Naravno, to su samo natuknice pomoću kojih možete nadograđivati putovanje po svom izboru, dodajući mu muzeje, galerije, restorane, buvljake i sve ostalo što vas privlači.

Danas ću vam pak pisati o destinaciji koju, imate li dječicu, nikako ne biste smjeli propustiti - o budimpeštanskom Zoološkom vrtu.

Prvi dojam - maksimalno je sređen i ušminkan. Osnovan prije gotovo 150 godina (okrugla obljetnica proslavit će se iduće godine) i jedan je od starijih zooloških vrtova Europe. Prepun je divne vegetacije, životinje su u njemu smještene geografski, a jedan od glavnih prigovora je nedostatak ploča s natpisima na stranim jezicima. Budimpeštanske se turističke službe trude uvjeriti goste grada da je posjet Zoološkom vrtu neizostavan, ali kad jednom uđete, prepušteni ste samo svom vlastitom smislu za snalaženje (kao i uvijek, kliknite na sliku ako je želite pogledati u većem fortmatu).

Edukativne table nalaze se na više mjesta, ali... Treba vam neka aplikacija za prevođenje ili barem džepni rječnik!




Neću vam stavljati previše slika životinja, znate i sami kako izgledaju... Evo samo jednog simpa susreta prpošnog vrapca i umornih klokana.




Malo praktičnih informacija - u Zoološki vrt stigli smo javnim prijevozom (linijom M1 podzemne željeznice, stanica Széchenyi Fürdő) nakon doručka i kraće šetnje gradom. Budući da smo relativno česti gosti bečkog i zagrebačkog zoološkog vrta, a koji mjesec ranije bili smo i u berlinskom, iz iskustva smo očekivali neki restorančić u kojem ćemo moći posjesti lagani ručak ili barem nešto u stilu tost-hot dog (nemojte komentirati, molim vas - sila ne pita!)-pržene krumpire... Dakle, nešto brzinski pripremljeno i ne preskupo. Međutim, toga nema. N-e-m-a! Na nekoliko se mjesta nalaze kiosci s grickalicama i sokovima, naravno da je riječ o mini pakiranjima i maksi cijenama, pronašli smo jedan kafić u kojem smo dobili i sladoled, a na samom ulazu/izlazu je baš pravi restoran, ali, ono... U njemu ozbiljna hrana i ozbiljne cijene. Uglavnom, pouka bi bila, ili ručajte prije dolaska ili donesite svoje sendviče, grickalice, vodu ili sokove.




Ima tu i nekoliko tematskih parkova. Ovo je fotka iz japanskog vrta.




Ovo je pak dio prekrasnog cvjetnog nasada kraj ulaza.




A vidite njega kak' je fora.




Prošle godine, kad je sve ovo slikano, Zoološki vrt pohvalio se brojnim podmlatkom rođenim prethodne godine, što je značilo da je u vrijeme našeg posjeta sve bilo puno razigranih mladunaca.




Opći dojam - imate li na putovanjima običaj posjećivati zoološke vrtove ili ste u posjedu mladunaca koji to vole, svakako navratite i u budimpeštanski. Nećete biti impresionirani kao u nekim drugima, ali provest ćete ugodno prijepodne ili poslijepodne (da, pola dana vam je i više nego dovoljno). Iako sam na Wikipediji našla podatak da budimpeštanski Zoo ima punih 17 hektara (usporedbe radi, zagrebački ima, ovisno o izvoru, između pet i sedam hektara), međutim, subjektivni mi je dojam da je zaista mali pa bih rekla, ovako napamet, da su u tih 17 hektara brojili veličinu cijelog parka u kojem se zoološki vrt nalazi, a u kojem su i cirkus, još neki drugi parkovi i da ne nabrajam dalje.

Položaj mu je dobar, vrlo ćete lako doći do njega podzemnom željeznicom, a ako ste dovoljno ludi, hrabri i izdržljivi, možete i prošetati duž Andrassy ut - mi smo to jednom napravili, od Oktogona do kraja avenije, ali tada nam cilj nije bio Zoološki vrt, već kojih stotinjak metara udaljen Trg heroja. Cijenu ulaznice pronaći ćete na linku koji je pri vrhu posta, no dobro je da se za eventualne aktualne popuste raspitate u turističkim uredima, budući da povremeno nude popuste ako istodobno kupite ulaznice za neke druge institucije ili javni prijevoz.

Najedite se. Ozbiljna sam. Uzmite bocu vode. Kava u Zoološkom vrtu je očajna, ali terasa prekrasna pa ćemo zanemariti okus. Sladoled je ok.

Na ulaznom dijelu i na dječjem igralištu ulovit ćete besplatni wi-fi. I što još? Ako sam nešto zaboravila, pitajte!


Do tada, obavezna postaja: klik... Lajk!

Oznake: Budimpešta, Mađarska, zoološki vrt, Životinje, fotografija, putopis, putovanja s djecom

utorak, 11.06.2013.

Budimpešta, drugi dio

Nakon šetnje Peštom, evo i Budima. :-) Slika je mnogo, pa krenimo.


Još uvijek smo u Pešti, na onoj prekrasnoj šetnici uz Dunav koju ste vidjeli u prošlom postu... Pogled prema Budimu - tamo smo krenuli! (U impozantnoj zgradi koja dominira fotografijom smješteni su Nacionalna galerija i Povijesni muzej.)




Stigosmo na Lančani most (Széchenyi Lánchíd); najprije pogled prema Budimu, a zatim prema Pešti.






Do vrha možete stići uspinjačom...




...čija je donja stanica slikovito ukrašena (i prigodna za brzinsku lekciju iz povijesti)...




...no budući da smo se njome provozali prošlog ljeta, ovaj smo put odlučili ići pješice, ugodnom i nimalo strmom šetnjom kroz park. Evo nas pri vrhu; ovo je pogled odozdo prema terasi na kojoj smo kasnije sjedili. (Treba nagradit' djecu za strpljivo pješačenje.)




Stigosmo... Na zidinama su grupe turista koje se guraju ne bi li ispucali što više panoramskih slika, otprilike ovakvih...




...zatim dolazi prekrasno uređen cvjetnjak i, konačno, Nacionalna galerija.




Pogled prema Povijesnom muzeju.




Krenete li na drugu stranu, doći ćete do Predsjedničke palače (palače Sandor), pred kojom stoji straža (garda?). Uspjeli smo, sasvim slučajno, uloviti i smjenu straže. Malo je smiješno kad muškarci ozbiljnih izraza lica uz zvukove bubnja izvode baletne pokrete mašući potencijalno ubojitim oružjem, ali tako to valjda mora biti.




Još malo dalje i stižete u dio Budima koji me neopisivo podsjeća na Gradec.




A točno preko puta mjesta koje sam slikala nalazi se minijaturna tržnica koja se reklamira kao mjesto na kojemu se prodaju "tradicijski proizvodi". Naravno da takvu reklamu ne smijete shvatiti doslovno, jer ovdje ima zaista svega, od masovno proizvedenih šalica za kavu i majica s imenom grada, do barbika odjevenih u mađarsku narodnu nošnju i plastičnih privjesaka za ključeve, no nađe se i jako zgodnih stvarčica. Prošli put, starija nasljednica si je kupila krpenu lutkicu, a mlađa drvenu škrinjicu "za svoje tajne"; ovaj su put odabrale obrnuto, pa sad obje imaju i lutkicu i škrinjicu. Zašto vam spominjem ovu tržnicu? Zato što je na njoj sve za euro-dva povoljnije nego drugdje. Nije to neka životno važna razlika u cijeni, no kupujete li više toga, ostat će vam za kavu.




Idemo dalje i stigosmo do kipa sv. Trojstva...




...ispred crkve sv. Matije iz 14. stoljeća.




Kad smo već u dijelu grada prekrcanom suvenirnicama, podijelit ću s vama jednu zanimljivu fotku...



Vidite li na njoj nešto neobično? Mađarska, ako niste prepoznali, nije izrezana u svom sadašnjem obliku, nego u obliku tzv. Velike Mađarske o kojoj mnogi nacionalisti još uvijek sanjaju te obuhvaća dio Slovačke, a bome i dio Hrvatske sve do Rijeke.


Prelijepa Ribarska utvrda, na prvoj slici sa spomenikom Stjepana I.










Ribarska utvrda vrlo je elegantna i na njoj je smješteno nekoliko kafića i restorana s čijih se terasa pruža prekrasan pogled na grad. Dok pijuckate kavu ili ručate uživat ćete i u zvucima klasične glazbe. (Ne, nismo tamo ručali, samo smo prošetali.)




Pogled na crkvu sv. Matije i ozloglašeni Hilton. Priča o tom hotelu prilično je kontradiktorna. Svi moji budimpeštanski prijatelji mrze ga iz dna duše, jer on za njih predstavlja agresivan ulet krupnog kapitala koji u svrhu ostvarivanja profita ne preže ni pred čime; naime, Ameri su, uz priličan diplomatski trud, a vjerojatno i pozamašnu svotu novca, tamo još u mračnim komunističkim vremenima uspjeli ishoditi dozvolu da jednostavno sruše štogod se na tom mjestu prethodno nalazilo i, eto, sagrade hotel koji je, blago rečeno, na toj lokaciji šaka u oko. Jedno jedino pozitivno mišljenje koje sam o tom hotelu čula, odnosno pročitala, bilo je u knjizi Andrasa Toroka, ali njemu sve manje vjerujem, a njegovu sam knjigu svrstala u kategoriju sponzoriranih preporuka i pažljivog product placementa (iako me je na prvi pogled bila oduševila).




Evo još jedan pogled na Peštu... Vidjet ćete zgradu Parlamenta, a skroz lijevo nalazi se most Margot, preko kojega smo prešli Dunav ne bismo li se vratili na peštansku stranu. (Da, da... Prilična štreka, a djeca su je odradila bez ikakvog problema!)




Spustili smo se do Dunava. Pogledajte nebo, sprema se pljusak.




Evo nas i na mostu... Tu je već počelo kišiti.




Cilj nam je bio stići na kolodvor Nyugati, jer se u njegovoj blizini nalazi dežurni poštanski ured, a nasljednice su htjele poslati razglednice svojim razredima. I, dakle, što je roditeljima činiti, nego dati se u potragu za markama. Tek što smo ih kupili, počelo je toliko pljuštati da nam kišobrani više uopće nisu pomagali, pa smo se sklonili u prvi lokal na kojeg smo naišli... MekDrek na gorespomenutom kolodvoru, smješten u prekrasnoj zgradi koju je u drugoj polovici 19. stoljeća sagradila tvrtka Eiffel.




Nakon nekih sat vremena pljusak je prestao, pa smo se prošetali natrag do centra... Ovo je pogled na kolodvorsku zgradu izvana.




Na mom FB profilu postoje mnogi ljudi koji se oduševljavaju recikliranjem paleta i njihovom uporabom za izradu različitih komada namještaja. Pa, evo nas natrag na Erzsébet tér (sjećate se iz prošlog posta?), tamo su od paleta napravljene ležaljke.




Kad smo već u centru, jesam li vam rekla da u Budimpešti možete kupiti Eva szardiniu i Janu, a na dosta sam mjesta vidjela i Mlinarove pekarnice. Što vidjela... Krknula burek!




U obilasku Budimpešte nikako ne smijemo preskočiti baziliku sv. Stjepana...






Na trgu ispred bazilike i u okolnim uličicama nalaze se brojne terase na kojim se može popiti kava i pojesti sladoled, što smo i učinili...




Međutim, u nedjelju oko podneva ponovno je počela kiša, pa grmljavina, pa još nešto jača kiša i stoga odlučismo put pod noge i... Napusili smo Budimpeštu, ali nismo išli kući!


Za kraj vas pozdravljam jednom retro-nostalgičarskom slikarijom, meni vrlo simpatičnom...




* * *

Nemoj da netko zaboravi! Klik... Lajk!

Oznake: Budimpešta, Mađarska, Budim, Ribarska utvrda, peta, putovanje

srijeda, 05.06.2013.

Budimpešta, prvi dio

Produženi vikend za Tijelovo iskoristili smo za putovanjce u Budimpeštu, pa vas pozivam na šetnju, ovaj put Peštom, a i Budim će doći na red. Polako.

U Budimpeštu smo vodili dječicu još prošlog ljeta, nakon povratka s mora, a prije početka školske godine, tako da smo ovaj put imali ponavljanje gradiva i kombinaciju posjete mjestima koja su nam se već svidjela i mjestima koja još nismo vidjeli. Da ne duljim...


Unajmili smo apartman u samom središtu grada, točno preko puta Velike sinagoge; ovo nam je bio predvečernji pogled s prozora.




Na putu do Vaci utce prošli smo kraj ovog prizora koji me je neopisivo podsjetio na zagrebački Zeleni val.




I evo nas konačno u Vaci utci, pješačkoj zoni prepunoj šetača, dućana, restorana, kafića, ureda skupih odvjetnika i zgrada prekrasnih fasada.








Šilterice, sastavni dio tradicijske mađarske nošnje i bezvremenski primjer mađarske narodne umjetnosti tamo još od vremena Atile Biča Božjeg.




Put nas je, nimalo slučajno, doveo do kavane i slastičarnice Gerbeaud, u koju smo sjeli kako bismo pojeli šnitu sacherice (mlađa nasljednica), doboš torte (starija nasljednica), nečeg slatkog uz kavu (mužić) i popili kavu (ja). Na žalost, od prošlog su ljeta promijenili ponudu i zadržali tek mali dio slastica koje prodaju na komade, a popularna doboš torta nije među njima; ona se, kao i mnoge druge, mogu kupiti ili u velikom komadu od četiri šnite ili uz još nekolicinu torti i kolača na pladnju koji bi nahranio brat bratu šestero ljudi. Tako se starija nasljednica morala pozdraviti sa svojim gurmanskim planovima, ali nekoliko šarenih makarona brzo ju je utješilo.


Kavana je, inače, smještena na trgu Vörösmarty, u prekrasnoj zgradi iz sredine devetnaestog stoljeća, s nekoliko velikih dvorana i prekrasnom terasom koja pruža pogled na trg.










Nema krađe namještaja! Odnosno, uspije li vam mrknuti stolac, nećete ga uspjeti sakriti.




I tako, sjedimo mi, pijemo kavu, nasljednice su već odavno pojele svoje kolače i sad sretno trčkaraju trgom, kadli mi pogled zapne za kolačić na tanjuriću, upravo ovaj...




...i pitam ja (Filozofski) mužića (FER) je l' čitao Prousta. Kaže on da nije i počnem ja njemu u najboljoj proustovskoj maniri objašnjavati asocijacije... Kako je u Proustovoj "Potrazi za izgubljenim vremenom", točnije u "Putu ka Swannu", glavnog lika miris madeleine kolačića podsjetio na djetinjstvo, a mene je ovaj kolačić na tanjuru podsjetio na Prousta i na to kako je ta knjiga objavljena prije točno sto godina. Lijepa obljetnica, zar ne? (Obožavam književne asocijacije u svakodnevnom životu.)

I veli meni mužić, viš kak' se asocijacije razlikuju. Ja sam se maloprije sjetio da je isto prije točno sto godina izumljena dizalica i objašnjavao sam djeci na koje nam je sve načine olakšala život i pritom pokaže na dizalicu čiji se vrh vidio iznad nas, a ja je, naravno, nisam ni primijetila, kao ni on kolačić uz kavu.

Eto. Jedna terasa, dvije asocijacije.


Inače, trg Vörösmarty me svaki put podsjeti na ono što bi zagrebački Cvjetni trg mogao biti da mu nisu počupali drveće i prekrili ga onim prestrašnim pločama, inače karakterističnim za sjeveroeuropske provincijske gradiće. Pogledajte ga samo - terase, drveće, spoj stare i nove arhitekture i ljudi, ljudi, ljudi...




Tih dana u središnjoj Europi kiša nije prestajala padati, u Austriji i Češkoj je bilo dosta poplava, a u Budimpešti su se izmjenjivali oblaci, sunce i pokoji pljusak, pa smo uspjeli snimiti par stvarno prekrasnih fotki oblaka. Ova mi je jedna od najdražih. Pogledajte kako se zgrada i oblaci zrcale u staklenoj zgradi. Prekrasno.




Idemo dalje... Ovo je šetnica uz Dunav; drvored, rijeka, brodovi i pogled na Budim. Neke stvari su stvarno nenaplative, iako se ugostitelji trude na njih staviti naljepnicu s cijenom.




Još jedna prekrasna peštanska fasada...




Ovo je Erzsébet tér, trg na kojemu je, osim povelike površine za ljenčarenje, tih dana bio i sajam na kojemu su se mogle kupiti razne rukotvorine, iće i piće.








Današnji će post zaključiti jedan blast from the past, nešto čega se možda sjećate iz djetinjstva, a u budimpeštanskim je dućanima posve normalno - mlijeko u vrećicama!




* * *

I za kraj, 'ajmo svi... Klik... Lajk!

Oznake: Budimpešta, putovanje, Gerbeaud, Vörosmarty ter, Erzsebet ter, Vaci utca, madeleine kolačić

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31