Marketing
Velika ljetna tura, 1. dio: Chiemsee
Dragi moji, ako ne želim dočekati božićne blagdane pišući o ljetnim izletima, jednostavno ću nekolicinu morati preskočiti. Vjerovat ćete mi na riječ da su bili prekrasni i zabavni, zar ne? Ali ono što ni u kom slučaju ne želim preskočiti jest naša velika ljetna tura, na koju smo otišli posljednji tjedan ferija.
Dakle, riječ je o iznenađenju koje smo odlučili prirediti djeci i planirali ga doslovce mjesecima. U tu smo svrhu štedjeli i svu lovu koju su nasljednice dobile za rođendan i slične prigode, imajući na umu da su doživljaji i uspomene u široj perspektivi mnogo bitniji od petnaeste barbike ili nečeg sličnog.
Zbog obaveza koje smo tijekom ljeta imali, odlučili smo se za posljednji tjedan ferija. Ovo je putovanje ujedno trebalo biti i highlight ljetnih praznika, pa je na neki način i prirodno da smo ga čuvali za posljednji tjedan. I još jedan važan razlog jest taj što je u većini njemačkih saveznih država taj tjedan već počela nastava, što je značilo manje prometa na cestama, manje gužvi na autoputu, a bome i tamo gdje smo se zaputili.
No, kako to obično biva, kad negdje putujete, proučavate kartu, gledate gdje je što, pa kažete "hm, usput će nam biti to... i to... i to, pa zašto ne bismo stali" i tako je ono što smo trebali obaviti u tri dana naraslo na gotovo cjelotjedno putovanje, a ja ću vam ga opisati etapu po etapu.
Najprije, na preporuku jednog prijatelja, zaljubljenika u dvorce i vrsnog poznavatelja povijesti europskih kraljevskih obitelji, odučili smo posjetiti jezero Chiemsee, koje se nalazi otprilike na pola puta između Rosenheima i Salzburga, a kojeg rado nazivaju bavarskim morem. Osim što je jezero veliko i lijepo, na njegovom najvećem otoku nalazi se dvorac kojeg je bavarski kralj Ludovik II (u izvorniku Ludwig II) dao napraviti po uzoru na francuski Versailles.
Za sirotog se Ludovika pričalo da je bio lud ili barem luckast, iako nikakva duševna bolest nije bila službeno dokazana. Bio je megaloman, zaljubljenik u bajke i Wagnera, imao je love i gradio dvorce, ispunjavajući si tako želje poput razmaženog djeteta. Danas dvorci koje je dao sagraditi privlače milijune turista godišnje i donose Bavarskoj ogromne prihode, pa je Ludovik još uvijek, vjerojatno stoga što se njegova simpatična ludost pokazala rentabilnom turističkom investicijom u budućnost - jedna od omiljenih lokalnih povijesnih ličnosti.
Uglavnom... Ubrzo nakon što smo prešli austrijsko-njemačku granicu, dočekala nas je, tko-što, gužva na autoputu. Istina, ne onako strašna kakve znaju biti usred sezone, ali ipak.
Na sreću, nismo stajali na mjestu, ali vozili smo 20-30 km/h, pa si možete zamisliti kojim smo puževim korakom napredovali. Kad bismo uspjeli ubaciti u četvrtu, činilo nam se da jurimo. Cilj nam je bio gradić Prien, odakle voze brodovi za Herreninsel, otok na kojem se nalazi spomenuti dvorac. I evo nas u Prienu. Konačno. Ovako izgledaju dokovi.
Velikim slovima piše da je zabranjeno hraniti ptice. Malima je objašnjeno zašto.
Pogled na pučinu.
Kud plovi ovaj brooood...
I evo nas na otoku!
Priroda je prekrasna. Razmišljamo kako da dođemo do dvorca - ponuđeni su vlakić i kočije, ali šetnja ne traje dugo, vrijeme je dobro (doduše, mrvicu oblačno, ali vrlo ugodno) i odlučujemo, nakon duge vožnje, protegnuti noge.
Ovo je navodno otok šišmiša. Ehm... Nije me ta informacija baš oduševila. Nasljednice ciče od sreće.
Šumski puteljci.
I, evo ga, dvorac! Ogroman, pompozan, veličanstven.
Ludovikova je ideja bila sve, do najsitnijeg detalja, prekopirati iz Versaillesa. Dvorac nije dovršen, pa tako ni plan o kopiranju koji je, meni barem, skroz bezveze. Imajući na umu da je Ludovik imao bogatu maštu, a istodobno i vrlo praktičan način razmišljanja (što dokazuje podatak da je ravnopravno s arhitektima sudjelovao u projektiranju dvorca Neuschwanstein) i sredstva da isfinancira baš svaku svoju ideju, šteta je što nije odlučio sagraditi nešto originalno. No, dobro. Uživajte u bavarskoj verziji Francuske.
I pogled iz dvorca prema jezeru.
Dvorac se zatvorio već u 18 sati, pa nam nije preostalo ništa nego da se još jednom prošetamo otokom (koji, usput budi rečeno, iako najveći od tri, nije pretjerano velik). Usput smo vidjeli i ove ljepotane.
Do polaska posljednjeg broda i povratka na kopno imali smo više od sat vremena. Mislili smo pojesti večeru na otoku, u restoranu s ogromnom terasom i prekrasnim pogledom na jezero, međutim, ništa od toga. Sve na otoku, ponavljam, baš sve (restoran, kafić, suvenirnica), zatvara se istodobno, u 18 h, tako da vam ne preostaje ništa doli da odete do obale, porazgovarate s patkama i labudovima, bacate kamenčiće u vodu i čekate brod. Naravno, ne idete na posljednji, nego na prvi koji dođe.
I nemojte misliti da smatram da je za dobar doživljaj nužno trošenje novca - ali smiješno je kad ste zatvoreni na otoku na kojemu nema baš ničega, čak ni aparata na kojem biste mogli kupiti bocu vode i nešto za grickanje. Imajući na umu nevjerojatno velik broj turista koji posjećuju ovaj dvorac, mislim da bi im se isplatilo držati lokale otvorenima do polaska posljednjeg broda ili barem opremiti pristanište aparatom s pićima i sendvičima. Mi smo bili baš razočarani što ne možemo pojesti večeru u toj ljepoti. Putovali smo satima, a pred nama je bilo još nekoliko sati putovanja do konačnog odredišta.
Niš, dočekali smo svoj brod...
...i vratili se u Prien.
Međutim, i tamo je sve bilo zatvoreno - baš sve. Svaki kiosk, suvenirnica, dućančić... Nasljednice su htjele poslati razglednice svaka svom razredu, ali nismo ih uspjeli kupiti. Na kraju smo se razočarano ukrcali u auto, večeru pojeli negdje usput i nastavili putovanje...
A sad svi - klik... Lajk!
Post je objavljen 03.10.2013. u 01:13 sati.