utorak, 15.10.2013.

Velika ljetna tura, 3. dio: dvorci Hohenschwangau i Neuschwanstein

Putovanje smo počeli na Chiemseeu, glavni dio odigrao se u Legolandu (koji smo napustili teška srca) i do povratka kući ostale su nam još samo dvije etape.

Nakon što smo se odmorili, naspavali i pojeli doručak, nastavili smo put prema jugu, kako bismo nekoliko sati kasnije došli do odredišta, mjestašca Hohenschwangau na prekrasnom jezeru Alpsee, u kojemu se nalaze dva poznata dvorca (istoimeni Hohenschwangau te mnogo poznatiji Neuschwanstein) te Muzej bavarskih kraljeva.

Planirali smo posjetiti dvorac, zatim se vratiti u obližnji gradić Füssen, u njemu večerati te nastaviti put za četvrtu i konačnu etapu, no na kraju je ispalo drugačije - rekla bih, i bolje.

Uglavnom, ne sluteći da je u dvorcima gužva čak i izvan sezone, ulaznice za dvorac Neuschwanstein nismo kupili preko interneta, a nismo ih kupili čak ni onog trena kad smo stigli u mjesto i parkirali auto, već smo najprije sjeli na terasu jednog restorana s prekrasnim pogledom na dvorac. Istina, bilo je divno i uživali smo u pogledu (i svemu ostalom), ali na blagajnu (koja je u središtu mjesta) smo stigli tek oko 13 h i - pazite sad - dobili ulaznice za termin u 16.45! Naime, u dvorac se može ući samo u određenom terminu, ovisno o tome želite li da vas kroza nj vodi živi ili audio-vodič te na kojem jeziku; grupe od desetak ljudi ulaze u razmacima od pet minuta, a sa svojom kartom možete ući samo u ono vrijeme koje je označeno na karti i semaforu te minutu kasnije. Dođite dvije minute kasnije i više nećete moći ući, bez obzira na to što imate karte. Dakle, ponovite za mnom, karte se kupuju preko interneta, unaprijed, za termin koji vam odgovara ili pak neposredno po dolasku u mjesto.


Budući da smo imali skoro pet sati za ubiti, odlučili smo prošetati do dvorca Hohenschwangaua. Riječ je o dvorcu kojeg je otac poznatog bavarskog kralja Ludovika II (nama već dobro poznatog ) napravio na ruševinama dvorca iz 12. stoljeća. To je ujedno bio i dvorac u kojemu je Ludovik II proveo svoje djetinjstvo i u kojem se zarazio ljubavlju prema bajkama i Wagneru.




Iako uspon do dvorca, promatran odozdo, djeluje dugačko i strmo, nije nijedno od tog. Blag je, staze su lijepo uređene i od središta mjesta do samog dvorca ne treba vam više od petnaest minuta, čak ni s dvoje djece koja, u dubokoj žalosti, cvile da "neeee mogu više". (Inače, bacite pogled na nebo. Meterolozi su prognozirali smak svijeta. Oluju, grmljavinu, kišu i vjetar. Opći potop i temperature vječnog leda i zime. Hm, da.)






Evo nas konačno gore! Prošetat ćemo malo oko dvorca.










Pogled s jednog Ludovikovog dvorca na drugi.




Jedna staza vodi do dvorca, a druga vraća u mjesto. No, kako bismo došli do središta, najprije moramo proći obalom jezera. Ovdje je sve puno ogromnih, šarenih vilinskih konjica, leptira i gusjenica, nasljednice su oduševljene, a mlađa me tjera da fotkam svako leteće biće koje je dovoljno tromo i nesnalažljivo da na vrijeme pobjegne.




Detalj iz mjesta.




Kupili smo povratne autobusne karte od središta mjesta do dvorca Neuschwanstein. E, to je bila greška. Cesta je, naime, uska i zavojita, a vozač slaboumni manijak kvocijenta inteligencije drogiranog pingvina koji je namjerno ulazio u zavoje nevjerojatnom brzinom, skretao u posljednji tren i s nekim svojim frendom, likom koji je stajao kraj njega, ismijavao ljude koji su u većini zavoja glasno vrištali. Mislio je da ga, budući da priča češki, nitko ne razumije. Car.

Vožnja nije bila samo opasna, nego i, jednostavno rečeno, loša. Čak i ako želite glumiti frajera, možete to učiniti na način da nikom u busu nije zlo. Ako stvarno znate voziti, je l'. A ovaj naš češki junačina nije znao. Moj se želudac popeo visoko u grlo i trebalo mu je dosta vremena da se vrati na mjesto.

No, to sad nije toliko važno. Važno je da smo se konačno dočepali toliko željenog dvorca iz bajki pa nam je za sve ostalo odjednom postalo svejedno.

Neuschwanstein je dvorac koji je Ludovik II sagradio (kao i njegov otac Hohenschwangau) na ruševinama jednog mnogo starijeg dvorca. Poput dvorca na Chiemseeu, i ovaj je trebao utjeloviti njegovu ljubav prema bajkama i umjetnosti. Za mjesto gradnje odabrana je teško dostupna litica koju je mali Ludo kroz prozor svoje dvorske sobe čeznutljivo promatrao cijelo svoje djetinjstvo, a budući da je Neuschwanstein trebao imati sve tada suvremene pogodnosti i udobnosti, ulazilo se u prilične manevre ne bi li naš kralj dobio ono što je želio - a dobio je sve, od grijanja, struje i telefona do tekuće vode! Sobe su bile uređene nevjerojatno raskošno, a svaka je predstavljala po jedno Wagnerovo djelo. Budući da je gradnja Neuschwansteina bila dugotrajna, skupa i iscrpljujuća, a Ludovik nije dugo poživio, njegovu je smrt dvorac dočekao sagrađen tek djelomično. Nakon njegove smrti odlučeno je da se ne nastavlja s onako opsežnom i raskošnom gradnjom kakva je bila zamišljena, već je ostatak manje-više skrpan tek onoliko koliko je potrebno kako bi služio svrsi. Danas je prosječnom konzumentu popularne kulture Neuschwanstein poznat kao dvorac kojim su se inspirirali Disneyjevi crtači kad su stvarali logo svoje kompanije. Ukucate li u google "Disney castle Germany" bez greške ćete dobiti Neuschwanstein kao rezultat.


Ok, gore ste. Najbolji ćete pogled imati s (klimavog, aha) drvenog mosta postavljenog iznad visoke, zaista visoke provalije, južno od dvorca. To su vam one fotke s razglednica. Pa, u to ime...






Ovo je pogled na dvorac s donje strane.




Ulaz u kompleks dvorca.




Sjećate se kad sam rekla da karte imaju svoj broj i točno vrijeme ulaska te da ne možete ući ni prije ni poslije? Ovo je monitor na kojem piše kad tko može ući. Čekamo svoj termin. Broj 504.




Slika iz dvorca nema, budući da je fotografiranje u njemu zabranjeno. U tzv. postsezoni u dvorcu i oko njega još uvijek vlada ogromna gužva. Naša vodičica, simpatična mlađa ženskica, rekla je da "sad kad je malo mirnije" ima "tek nekih osamdeset vodstava na njemačkom i isto toliko na engleskom na dan". Turisti koji pričaju ostale jezike izvan glavne sezone ne mogu dobiti živog vodiča, već se moraju zadovoljiti snimkom.

Vodstvo kroz dvorac traje otprilike pola sata. Kad dođete do kuhinje, slobodni ste ostatkom dvorca šetati koliko god dugo želite. Osim kuhinje i prostorija za poslugu, tu su još i odlično opremljene suvenirnice (zar ste sumnjali?). S prozora dvorca i na terasama slikanje je dozvoljeno.


Sjećate li se moje primjedbe o klimavom mostu iznad jaaaako visoke provalije? Kad smo bili na njemu, nismo ni sami kužili koliko smo visoko. Pogled s jedne od terasa dvorca pomogao nam je da te visine postanemo svjesni.




S dvorca do parkirališta spustili smo se pješice, iako smo imali karte za autobus. Svakome tko je u iole dobroj formi preporučila bih uspon pješice (pješaci imaju svoju stazu) ili eventualno kočijom (kočije cestu, na žalost, dijele s busovima). Obujte udobne cipele ili tenisice i udri! Uspon traje 20-30 minuta, ovisno o tempu vašeg hoda.

Inače, staza kojom smo se spuštali bila je prepuna minijaturnih žabica koje su nasljednice strpljivo, jednu po jednu vraćale u šumu, kako ih ljudi ne bi zgazili. Bile su jako slatke. Kad sam im nešto kasnije rekla da su, zapravo, trebale poljubiti barem jednu od tih žabica (dvorac je u blizini, žabac-princ, je l'), reakcija je bila, pa, burna.

I to je to za danas. Ubrzo smo sjeli u auto i krenuli prenoćiti u... Saznat ćete!


Klik... Lajk!

Oznake: dvorci, Hohenschwangau, Neuschwanstein, Ludwig II, Ludovik II, Bavarska, Njemačka, putovanje, izleti, obitelj

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31