srijeda, 30.10.2013.

Odgoj fiskalno odgovornih ljudi

Ako je vjerovati bankarskim statistikama, Njemačka, Austrija i Češka europske su države u kojima se izuzetno mnogo štedi; uspoređujući prihode i rashode prosječnog Čeha i prosječnog Nijemca, jasno je da Čeh raspolaže mnogo manjim svotama novca, no ipak uspijeva dosta staviti sa strane (mnogo više od, recimo, u prosjeku mnogo bogatijih Francuza ili Skandinavaca), prvenstveno zahvaljujući mudrom raspolaganju novcem.

Austrijanci su također u samom europskom vrhu. Štednja se ovdje promatra kao vrlina, a ne kao mana, štedi se dosta (iako su kamate na štednju u usporedbi s, recimo, hrvatskim kamatama, prilično niske), no, da si ne lažemo, također se i rado troši. Ne znam jesu li i vas roditelji, škola, dječji časopisi i televizijske emisije u nježnim mladim godinama (na)hranili parolama poput štedi se dok se ima ili u radiše svega biše, u štediše i još više, no čini mi se (a i jedno od novijih istraživanja to je potvrdilo) da je u tradicionalno štednji sklonoj Austriji zadnjih godina došlo do sudara te omiljene tradicije štednje i suvremenog pogleda na svijet u kojem moramo odmah imati sve ikad jer mi to zaslužujemo, pa tako ljudi osrednje ili čak loše kupovne moći kupuju nove aute, odlaze na skupa skijanja, ljetuju zimi na egzotičnim destinacijama, a u božićnu kupovinu odlaze u New York. Kako to plaćaju? Naravno, kreditima koje banke odobravaju, oh, tako rado. Imajući na umu visinu kamata koje banke dobivaju svaki put kad zbog skupih cipela ili novog balonera kojeg neizostavno morate imati uđete u minus (ne mislim konkretno vi koji čitate, već govorim općenito, ali to se valjda kuži ), uopće nisu glupe.

E, sad. Osim što se takvim načinom života vrtite u ovisnosti između duga koji otplaćujete, ali nikako da otplatite i ovisnosti o poslodavcu koji vas može i smije tretirati kao staru krpu, a vi si ne možete pomoći, jer ne smijete izgubiti posao, takav način financijske organizacije vlastitog života za sobom povlači još jednu lošu posljedicu: život u uvjerenju da je trošenje novca glavna stvar koja vas može usrećiti, zbog čega prestajete primjećivati sve one prekrasne, a besplatne stvari poput lijepog dana ili omiljene pjesme na radiju. Idući problem, pogotovo za djecu i mlade ljude (iako često ni stariji, tzv. izgrađeni ljudi nisu imuni), jest definiranje vlastite vrijednosti pomoću predmeta koje posjedujete ili novca koji ste potrošili, pogotovo kad se ta potrošnja vidi - u obliku sjajnog novog auta parkiranog ispred kuće ili torbice koja košta kao zbroj ukupnog namještaja kojeg posjedujete u stanu, kojeg pak malo tko vidi, jednako kao što je i pustoš na vašem računu javnosti neprimjetna, pa samim time nije ni važna.

Kao koliko-toliko odgovoran roditelj za svoju djecu ne želim život u zatvorenom krugu kupovine, trošenja, duga, polurobovskog rada, nezadovoljstva, stresa i zatim liječenja tog istog nezadovoljstva i stresa novom kupovinom, kojom se pak ulazi u novi dug i tako unedogled.

I što je čovjeku činiti kad su nasljednice stare tek sedam i devet godina?

Evo kako sam ja postupila. Dječica bi jedno vrijeme svakodnevno po povratku iz škole počela cviliti da su gladna. Glaaaadna! Iako su u školi ručale, dobile poslijepodnevnu užinu, od kuće svakodnevno uzele kutijicu s hranom, a u razredu imale i košare s voćem kojeg slobodno uzmu kad i koliko žele. Međutim, većina stanica bečke podzemne željeznice mučki je opremljena pekarnama, a miris peciva i svih tih divota doslovce vam otvori apetit. To priznajem čak i ja, koja nisam neka pretjerana ljubiteljica pekarskih proizvoda. I tako su djeca, objektivno sita, pod naletima tih mirisa odjednom postajala gladna i inzistirala da kupimo neko od tih peciva. A peciva, pogađate, nisu pretjerano povoljna. Ima ih za euro, ima i za dva. To pomnožite s dvoje djece. Pa s pet dana u tjednu. I onda s brojem tjedana jedne školske godine. Tome dodajte zahtjeve za šarenim olovčicama, naljepnicama sa šljokicama i sličnim dječjim radostma. Shvatili ste poantu.

Nakon kraćeg vijećanja, mužić i ja smo odlučili uvesti instituciju džeparca. Svakog je ponedjeljka svaka nasljednica dobila pet eura koje je mogla potrošiti na što je god htjela. Ja sam uvijek, baš uvijek kad bih išla po njih u školu uzela sa sobom nešto sitno za pojesti (recimo, bananu ili domaći muffin) kako bih bila sigurna da zaista nisu gladne, a ako su njih dvije htjele kupiti još nešto, to su morale učiniti same i platiti svojim novcem.

Prvi su tjedan pet eura potrošile do srijede, ali - svjesne vlastite greške u proračunu - u četvrtak i petak nisu žicale peciva. Idući tjedan džeparac im je potrajao do petka. Zatim smo im objasnili da ga ne moraju potrošiti, odnosno, da sasvim sigurno nisu gladne, a da za ušteđenu svotu mogu kupiti nešto veće - knjigu, igračku ili što već. Kako bismo im opciju štednje učinili što atraktivnijom, za svaki okrugli euro koji je od ponedjeljka dočekao nedjelju dali smo im deset centi. Kamata od deset posto, pa, nije loše. Druga stvar koju smo im pokušali osvijestiti bila je odgovor na pitanje koliko nam je neka stvar zaista potrebna. Jer, izlozi su privlačni i pretrpani stvarima koje bismo rado imali. Stvar je racionalnosti hoćemo li ih i kupiti, a kako često biva s igračkama, i staviti na neku policu te uspješno zaboraviti da postoje i pustiti ih da tonu u zaborav, prekrivene tugom i prašinom.

Tu i tamo nasljednice su si ušteđenim novcem kupile neku sitnicu (recimo, starija nasljednica jako je ponosna kad sama kupi Harryja Pottera , a mlađa je prošle godine s razredom bila na božićnom sajmu u Schönbrunnu, gdje je ostavila brdo love, ali tu čak sumnjam i da su ju prodavačice prilično zavaljale), no u međuvremenu smo došli do toga da uopće više ne troše, već vrijedno štede (iako nemaju neki cilj, već štede prilično apstraktno, što je za njihovu dob zaista izvrsno). Starija nasljednica nedavno mi se pohvalila da je jako bogata za jedno dijete. Slažem se s njom. Sakupila je priličnu količinu love koju redovno nosi u banku, sakuplja žigove i uskoro će od banke dobiti neki sitni poklončić.

Ovdje se, inače, savjetuje da se djeci njihove dobi daje 70-90 centi tjedno, tako da se većina drugih roditelja križa u nevjerici kad čuje koliko love dobivaju naša djeca. Međutim, meni se čini da je pretjerano skroman džeparac kontraproduktivan jer, najprije, roditelji i dalje nastavljaju plaćati stvari koje smo mi efektivno prestali kupovati i, kao drugo, djeci dajemo realnu svotu s kojom mogu nešto realno napraviti. Džeparac u visini od 70 centi omogućit će vam da kupite, recimo, dvije lizalice ili dvije kajzerice ili mliječnu čokoladu sumnjive kvalitete. Štede li djeca za nešto veće, bit će im potrebno dvanaest tjedana da sakupe novac potreban za kupovinu prosječne dječje knjige. To je, vjerujem, većini djece predugo i posve nepregledno razdoblje u kojem izgube svaku orijentaciju za vrijeme, a i volju za štednjom, pa novac opet završi na lizalicama, tetovažama i sličnim šarenim glupostima smještenima kraj blagajna.

Evo, tako je to trenutačno kod nas. A kod vas?


Obavezna stanica: klik... Lajk!

Oznake: odgoj, djeca, financije, fiskalna odgovornost, džeparac

utorak, 22.10.2013.

Velika ljetna tura, 4. dio: Linz

Evo nas konačno i na posljednoj etapi našeg ljetnog putovanja. Nakon što smo posjetili dvorce Hohenschwangau i Neuschwanstein, sjeli smo u auto i krenuli put Austrije. Dosta smo se dugo vozili lokalnom, relativno zavojitom cesticom sjeverno od njemačko-austrijske granice, da bismo otprilike kod Rosenheima došli do autoputa i tada je sve krenulo osjetno brže. Nakon četiri sata vožnje stigli smo u Linz, glavni grad austrijske savezne države Gornje Austrije.

Priznajem, kad smo planirali putovanje Linz nije bio prvi grad koji nam je pao na pamet - prvi izbor bio je Salzburg, a drugi ideja da provedemo dan na jezeru Wolfgangsee i zatim posjetimo prekrasni Bad Ischl. Međutim, budući da smo sve to obišli više puta, a starija nasljednica prošle je školske godine učila sve o Austriji, uključujući savezne države i njihove glavne gradove, skužili smo da je mnogo pametnije da joj pokažemo veće gradove u kojima još nije bila, a od glavnih to su tada bili još samo Bregenz i Linz. I tako smo odlučili koji će grad biti posljednje odredište prije našeg povratka kući.

Prespavali smo u jednom zgodnom hotelu u širem središtu grada (u kojem su nam, jer nije bilo gužve, dozvolili da cijeli idući dan besplatno ostavimo auto na parkiralištu, na čemu najtoplije zahvaljujemo ), doručkovali i zaputili se u centar, kako bismo ga pogledali.


Prva stanica - turistički ured, smješten u zgradi Stare vijećnice.




Planirali smo napraviti đir po najužem središtu grada, pojesti ručak u restoranu koji nam se čini najzgodnijim i na kraju posjetiti neki od muzeja. U Linzu sam prije petnaestak godina provela punih tjedan dana i temeljito ga upoznala, pa sam bila uvjerena da ću se i ovaj put snaći k'o velika, međutim, u sjećanju su mi ostali samo neki neobični fragmenti koji su se na nekim mjestima sasvim lijepo poklapali i činili određene smislene cjeline, ali na nekim mjestima dolazilo je do kratkih spojeva. Na sreću, grad nije velik, pa ako negdje krivo skrenete, ne možete se baš izgubiti do te mjere da se stvar ne bi mogla srediti unutar par minuta.

Linz, budimo iskreni, i nije najljepši grad na svijetu. Ono što mu, po mom mišljenju, najviše nedostaje, jest pješačka zona. Cijelo je povijesno središte grada, naime, otvoreno za automobilski promet, pa kad autima dodate još i tramvaje, bicikliste, motoriste i dostavna vozila, dobivate priličnu buku, gužvu i dosta ispušnih plinova. Međutim, to na stranu, Linz ima krasno središte s divnim, lijepo uređenim starim zgradama, dosta zelenila i kuće urednih pročelja.


Odmah na obali Dunava, na brdašcu, nalazi se Dvorac, u kojemu je smješten Muzej. Riječ je o najvećem austrijskom muzeju opće prakse, u kojemu možete pronaći priličan broj različitih zbirki, od arheološke preko etnografske do prirodoslovne i tehničke. Dvorac je renoviran, dograđen mu je i novi dio, tako da je sada, uz stalne i gostujuće izložbe, koncerte, predstavljanja knjiga i druga događanja, riječ o instituciji koja je nezaobilazna u kulturnom životu grada.






Spuštamo se u grad...




...i evo nas kod zgrade Zemaljskog kazališta.




U sklopu nekog novijeg projekta kojemu je cilj "postaviti umjetnost na ulice" (tako nekako, je l') mnoge su gradske površine ukrašene ovakvim željezim instalacijama.




Vjerojatno ste čuli za poznatu Linzer Torte. Iako joj se porijeklo ne može odrediti sa sigurnošću, jer o njemu postoje najmanje tri različite priče, jedna od njih kaže da je izmišljena upravo u ovoj slastičarnici - Leo Jindrak. Odšetali smo do nje, ali na terasi nije bilo slobodnih mjesta, pa smo svoje kave i slastice odlučili potražiti negdje drugdje.






Usput smo obišli novu katedralu, sagrađenu nakon što je grad jednostavno prerastao staru.






A ovo je stara.




Evo nas i kod Landhausa, sjedišta Vlade Gornje Austrije.








Pojeli smo ručak u jednom od niza restorana na glavnom trgu i polako krenuli prema drugoj strani Dunava.




Prošli smo kraj nove Vijećnice...




...kako bismo došli do cilja, centra Ars Electronica, koji nazivaju i muzejom budućnosti.




Riječ je o muzeju u kojemu nema stalnog postava, već se izložbe mijenjaju ovisno o tome kako se mijenjaju znanstvene i tehničke spoznaje. Trenutačni postav podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina, od virtualnih svjetova do biomedicinskih istraživanja, s dosta toga u sredini. Muzej je smješten u futurističkoj zgradi na samoj obali Dunava i noću izgleda poput nasukanog svemirskog broda. U svakom slučaju, Gornja Austrija ponosi se svojom industrijom i tehnološkom superiornošću, tako da se mnogo ulaže u ovakav tip institucija.



Kad smo gledali izložbu o virtualnim svjetovima, kustosica nam je pričala o svojevrsnom eksperimentu koji je napravio jedan austrijski student prava dok je privremeno studirao u Americi. Budući da je bio svjestan da svugdje ostavlja neizrecivo mnogo osobnih podataka, bio je otvorio svoj profil na Facebooku, koji je tada bio još u začetku. Na toj je mreži bio aktivan tek nekih mjesec dana, imao je tridesetak prijatelja i od središta firme je zatražio, na što je imao potuno zakonsko pravo, da mu izlistaju sve, baš sve što znaju o njemu. Uskoro mu je na kućnu adresu stigla ogromna kartonska kutija s tri tisuće strana gusto isprintanog teksta; u to kratko vremena koje je proveo na Facebooku o njemu se mogla ispričati cijela priča. Iz kontakata s prijateljima, objava koje su mu se sviđale, objava koje je ignorirao, komentara koje je pisao, korporacijskih i drugih stranica koje je posjećivao, pretraga koje je radio i, da ne duljim, iz njegove sveukupne jednomjesečne aktivnosti na Facebooku o njemu je bio složen detaljan i izuzetno precizan profil, s toliko pojedinosti da je mladac neko vrijeme bio sleđen od užasa. U međuvremenu je od svoje pretrage napravio javni projekt i izložio ga upravo u centru Ars Electronica.

Još jedna stvar koja mi je bila dosta, pa, zastrašujuća jest priča na koju smo naletjeli na izložbi posvećenoj novim istraživanjima genoma i općenito biotehnici. Budući da ogroman dio čovječanstva svakodnevno guta sintetičke tablete za smirenje, irski su znanstvenici došli na ideju da se - sad ja to laički prepričavam, nemojte se smijati - izdvoji dio kravljeg gena koji je sličan ljudskom, pomiješa sa supstancom koja umiruje te da se umjetno stvori vrsta krava koje će, jednostavno rečeno, biti prirodno smirene, tj. u sebi će imati aktivne supstance koje se inače stavljaju u tablete. Mlijeko, jogurt i ostali mliječni proizvodi dobiveni iz mlijeka tih krava davali bi se pacijentima koji su do sad uzimali tablete, kako bi se smirili na što prirodniji način. Sad, ako mene pitate, cijela stvar je monstruozna. Osim što nemamo pojma kako bi na ljudsko tijelo dugoročno utjecala konzumacija takvih namirnica, zamislite samo kakvim bi takvo otkriće sve manipulacijama otvorilo vrata - sve bi nas, preko običnih, svakodnevnih proizvoda, lijepo i elegantno drogirali, bilo bi moguće stvoriti pospanu, apatičnu, bezvoljnu masu koja slijepo sluša svoje vođe i radi što joj se kaže. Brrrrrr... Ta mi se ideja nikako ne sviđa.

Apsolutni vrhunac Ars Electronice jest tzv. Deep Space, prostrija koja nije obično 3D kino, već se 3D slika projicira u cijeloj prostoriji, a vi sjedite na podu, stojite, hodate ili radite štogod želite. Odgledali smo dva Deep Space programa, jedan o Zemlji i drugi o Svemiru i bili su fantastični. Kao bonus ovom drugom dobili smo 3D snimku skoka Felixa Baumgartnera "s ruba svemira" (da, stvarno imate dojam da skačete s njim) i spust jednog vrhunskog skijaša na stazi u Kitzbühelu. Bolje da vam ne pričam što vam prolazi kroz glavu dok gospodin juri preko 100 km/h po zaleđenoj nizbrdici.

Nasljednicama smo uzeli i dječje vodstvo kroz muzej, a budući da je bilo malo posjetitelja, njih dvije i još dva dečka bili su sami s dvije kustosice i, naravno, uživali su k'o mali praščići. Kad se muzej u 17h zatvarao, starija nasljednica doslovce se rasplakala od tuge i nije se dala van sve dok joj nismo obećali da ćemo ponovno doći u Linz. Vjerojatno nećemo prije proljeća, ali obećanje je obećanje i potrudit ćemo se da joj ga ispunimo.

Još nam je preostala koja šetnjica gradom i, naravno, večera. Otišli smo u poznati restoran Klosterhof, odnosno njegov ogroman pivski vrt u najstrožem središtu grada. I kaj da vam velim... Klopa je bila izvrsna, atmosfera super, uživali smo u toploj kasnoljetnoj večeri, a nasljednice su svaka svom razredu pisale posljednje ovoljetne razglednice...






I to bi, dragi moji, bilo to. Nakon večere vratili smo se do hotelskog parkirališta po auto, krenuli za Beč i vratili se u svakodnevicu.


A sad obavezno klik... Lajk!

Oznake: Linz, Gornja Austrija, Oberösterreich, izlet, putovanje, putopis, Schlossmuseum, Alter Dom, Linzer Torte, Ars Electronica Center

utorak, 15.10.2013.

Velika ljetna tura, 3. dio: dvorci Hohenschwangau i Neuschwanstein

Putovanje smo počeli na Chiemseeu, glavni dio odigrao se u Legolandu (koji smo napustili teška srca) i do povratka kući ostale su nam još samo dvije etape.

Nakon što smo se odmorili, naspavali i pojeli doručak, nastavili smo put prema jugu, kako bismo nekoliko sati kasnije došli do odredišta, mjestašca Hohenschwangau na prekrasnom jezeru Alpsee, u kojemu se nalaze dva poznata dvorca (istoimeni Hohenschwangau te mnogo poznatiji Neuschwanstein) te Muzej bavarskih kraljeva.

Planirali smo posjetiti dvorac, zatim se vratiti u obližnji gradić Füssen, u njemu večerati te nastaviti put za četvrtu i konačnu etapu, no na kraju je ispalo drugačije - rekla bih, i bolje.

Uglavnom, ne sluteći da je u dvorcima gužva čak i izvan sezone, ulaznice za dvorac Neuschwanstein nismo kupili preko interneta, a nismo ih kupili čak ni onog trena kad smo stigli u mjesto i parkirali auto, već smo najprije sjeli na terasu jednog restorana s prekrasnim pogledom na dvorac. Istina, bilo je divno i uživali smo u pogledu (i svemu ostalom), ali na blagajnu (koja je u središtu mjesta) smo stigli tek oko 13 h i - pazite sad - dobili ulaznice za termin u 16.45! Naime, u dvorac se može ući samo u određenom terminu, ovisno o tome želite li da vas kroza nj vodi živi ili audio-vodič te na kojem jeziku; grupe od desetak ljudi ulaze u razmacima od pet minuta, a sa svojom kartom možete ući samo u ono vrijeme koje je označeno na karti i semaforu te minutu kasnije. Dođite dvije minute kasnije i više nećete moći ući, bez obzira na to što imate karte. Dakle, ponovite za mnom, karte se kupuju preko interneta, unaprijed, za termin koji vam odgovara ili pak neposredno po dolasku u mjesto.


Budući da smo imali skoro pet sati za ubiti, odlučili smo prošetati do dvorca Hohenschwangaua. Riječ je o dvorcu kojeg je otac poznatog bavarskog kralja Ludovika II (nama već dobro poznatog ) napravio na ruševinama dvorca iz 12. stoljeća. To je ujedno bio i dvorac u kojemu je Ludovik II proveo svoje djetinjstvo i u kojem se zarazio ljubavlju prema bajkama i Wagneru.




Iako uspon do dvorca, promatran odozdo, djeluje dugačko i strmo, nije nijedno od tog. Blag je, staze su lijepo uređene i od središta mjesta do samog dvorca ne treba vam više od petnaest minuta, čak ni s dvoje djece koja, u dubokoj žalosti, cvile da "neeee mogu više". (Inače, bacite pogled na nebo. Meterolozi su prognozirali smak svijeta. Oluju, grmljavinu, kišu i vjetar. Opći potop i temperature vječnog leda i zime. Hm, da.)






Evo nas konačno gore! Prošetat ćemo malo oko dvorca.










Pogled s jednog Ludovikovog dvorca na drugi.




Jedna staza vodi do dvorca, a druga vraća u mjesto. No, kako bismo došli do središta, najprije moramo proći obalom jezera. Ovdje je sve puno ogromnih, šarenih vilinskih konjica, leptira i gusjenica, nasljednice su oduševljene, a mlađa me tjera da fotkam svako leteće biće koje je dovoljno tromo i nesnalažljivo da na vrijeme pobjegne.




Detalj iz mjesta.




Kupili smo povratne autobusne karte od središta mjesta do dvorca Neuschwanstein. E, to je bila greška. Cesta je, naime, uska i zavojita, a vozač slaboumni manijak kvocijenta inteligencije drogiranog pingvina koji je namjerno ulazio u zavoje nevjerojatnom brzinom, skretao u posljednji tren i s nekim svojim frendom, likom koji je stajao kraj njega, ismijavao ljude koji su u većini zavoja glasno vrištali. Mislio je da ga, budući da priča češki, nitko ne razumije. Car.

Vožnja nije bila samo opasna, nego i, jednostavno rečeno, loša. Čak i ako želite glumiti frajera, možete to učiniti na način da nikom u busu nije zlo. Ako stvarno znate voziti, je l'. A ovaj naš češki junačina nije znao. Moj se želudac popeo visoko u grlo i trebalo mu je dosta vremena da se vrati na mjesto.

No, to sad nije toliko važno. Važno je da smo se konačno dočepali toliko željenog dvorca iz bajki pa nam je za sve ostalo odjednom postalo svejedno.

Neuschwanstein je dvorac koji je Ludovik II sagradio (kao i njegov otac Hohenschwangau) na ruševinama jednog mnogo starijeg dvorca. Poput dvorca na Chiemseeu, i ovaj je trebao utjeloviti njegovu ljubav prema bajkama i umjetnosti. Za mjesto gradnje odabrana je teško dostupna litica koju je mali Ludo kroz prozor svoje dvorske sobe čeznutljivo promatrao cijelo svoje djetinjstvo, a budući da je Neuschwanstein trebao imati sve tada suvremene pogodnosti i udobnosti, ulazilo se u prilične manevre ne bi li naš kralj dobio ono što je želio - a dobio je sve, od grijanja, struje i telefona do tekuće vode! Sobe su bile uređene nevjerojatno raskošno, a svaka je predstavljala po jedno Wagnerovo djelo. Budući da je gradnja Neuschwansteina bila dugotrajna, skupa i iscrpljujuća, a Ludovik nije dugo poživio, njegovu je smrt dvorac dočekao sagrađen tek djelomično. Nakon njegove smrti odlučeno je da se ne nastavlja s onako opsežnom i raskošnom gradnjom kakva je bila zamišljena, već je ostatak manje-više skrpan tek onoliko koliko je potrebno kako bi služio svrsi. Danas je prosječnom konzumentu popularne kulture Neuschwanstein poznat kao dvorac kojim su se inspirirali Disneyjevi crtači kad su stvarali logo svoje kompanije. Ukucate li u google "Disney castle Germany" bez greške ćete dobiti Neuschwanstein kao rezultat.


Ok, gore ste. Najbolji ćete pogled imati s (klimavog, aha) drvenog mosta postavljenog iznad visoke, zaista visoke provalije, južno od dvorca. To su vam one fotke s razglednica. Pa, u to ime...






Ovo je pogled na dvorac s donje strane.




Ulaz u kompleks dvorca.




Sjećate se kad sam rekla da karte imaju svoj broj i točno vrijeme ulaska te da ne možete ući ni prije ni poslije? Ovo je monitor na kojem piše kad tko može ući. Čekamo svoj termin. Broj 504.




Slika iz dvorca nema, budući da je fotografiranje u njemu zabranjeno. U tzv. postsezoni u dvorcu i oko njega još uvijek vlada ogromna gužva. Naša vodičica, simpatična mlađa ženskica, rekla je da "sad kad je malo mirnije" ima "tek nekih osamdeset vodstava na njemačkom i isto toliko na engleskom na dan". Turisti koji pričaju ostale jezike izvan glavne sezone ne mogu dobiti živog vodiča, već se moraju zadovoljiti snimkom.

Vodstvo kroz dvorac traje otprilike pola sata. Kad dođete do kuhinje, slobodni ste ostatkom dvorca šetati koliko god dugo želite. Osim kuhinje i prostorija za poslugu, tu su još i odlično opremljene suvenirnice (zar ste sumnjali?). S prozora dvorca i na terasama slikanje je dozvoljeno.


Sjećate li se moje primjedbe o klimavom mostu iznad jaaaako visoke provalije? Kad smo bili na njemu, nismo ni sami kužili koliko smo visoko. Pogled s jedne od terasa dvorca pomogao nam je da te visine postanemo svjesni.




S dvorca do parkirališta spustili smo se pješice, iako smo imali karte za autobus. Svakome tko je u iole dobroj formi preporučila bih uspon pješice (pješaci imaju svoju stazu) ili eventualno kočijom (kočije cestu, na žalost, dijele s busovima). Obujte udobne cipele ili tenisice i udri! Uspon traje 20-30 minuta, ovisno o tempu vašeg hoda.

Inače, staza kojom smo se spuštali bila je prepuna minijaturnih žabica koje su nasljednice strpljivo, jednu po jednu vraćale u šumu, kako ih ljudi ne bi zgazili. Bile su jako slatke. Kad sam im nešto kasnije rekla da su, zapravo, trebale poljubiti barem jednu od tih žabica (dvorac je u blizini, žabac-princ, je l'), reakcija je bila, pa, burna.

I to je to za danas. Ubrzo smo sjeli u auto i krenuli prenoćiti u... Saznat ćete!


Klik... Lajk!

Oznake: dvorci, Hohenschwangau, Neuschwanstein, Ludwig II, Ludovik II, Bavarska, Njemačka, putovanje, izleti, obitelj

srijeda, 09.10.2013.

Velika ljetna tura, 2. dio: Legoland

Evo nas konačno i na drugoj etapi (od četiri) naše velike ljetne ture i glavnom cilju putovanja (sve ostale destinacije nalijepili smo naknadno, u stilu kad nam je već usput...) - Legolandu!




Ideja da odemo rodila se još na proljeće i od tada smo malo po malo planirali, raspitivali se kod frendova koji su i sami bili, istraživali rute i uživali u pripremama. Nasljednice sve do tjedan dana prije puta nisu imale pojma kamo idemo, znale su samo da ih zadnji tjedan ferija čeka iznenađenje i da ima veze s putovanjem u inozemstvo.

Odakle da počnem? Možda od tehnikalija i praktikalija. Njemački Legoland (osim u Njemačkoj, Legoland parkovi postoje u Danskoj, Engleskoj, Kaliforniji, Floridi i Maleziji) smješten je u Bavarskoj, blizu grada Günzburga. Pokraj parka je i Legoland Feriendorf, odnosno vlastito hotelsko naselje, u kojem nismo odsjeli, jer su cijene u našem terminu bile opako visoke. Stoga smo se odlučili za noćenje s doručkom u jednom manjem, obiteljskom hotelu u mjestašcu udaljenom 8 km. Ta je regija dobro pokrivena hotelima, a mnogi od njih imaju i ugovore s Legolandom, tako da na kombinaciju noćenja i ulaznice dobivate određene popuste; sve to možete istražiti na navedenim web stranicama. Mi smo hotel našli neovisno o Legolandu.

Što se tiče samih ulaznica, uvijek ima nekih ponuda, popusta i aranžmana, ali stalno se mijenjaju. Namjeravate li posjetiti Legoland, taj ćete dio morati istražiti sami. U našem terminu, kupovina ulaznica preko interneta osjetno prije termina uštedjela nam je preko trećinu ukupne cijene. Ulaznice kupljene online i isprintane pokazale su se praktičnima i stoga što njihovi vlasnici ne moraju čekati u redovima na blagajnama, nego ih elegantno zaobiđu i jednostavno uđu. Ista je stvar i s plaćanjem parkinga. Možete ga platiti na izlazu iz parka, čekajući u dugačkoj koloni auta, a možete se dovesti ravno do rampe za aute s unaprijed plaćenim parkingom i za pola minute ste vani. Cijena je ista, čekanje nije.

Iduća caka na koju biste trebali obratiti pažnju su termini i dužina čekanja u redovima. Svaka atrakcija ima izvješeno vrijeme čekanja u redu, tako da možete unaprijed vidjeti želite li čekati ili ne. Postoji i nekoliko vrsta posebnih propusnica koje možete kupiti kako biste preskočili čekanje, pa ovisno o tome koliko platite, takvu ćete privilegiju imati (recimo, s jeftinijom ćete si moći rezervirati mjesto u redu, a da ne stojite fizički u njemu, što vam omogućuje da to vrijeme potrošite negdje drugdje, a sa skupljom ćete jednostavno proći mimo ljudi koji čekaju i bit ćete prvi u redu). Takve su propusnice bolesno skupe i mi smo izračunali da nam se više isplati doći u terminu koji lokalnom stanovništvu ne odgovara (kao što je napisano u prethodnom postu, u mnogim je njemačkim saveznim državama tada već bila počela škola) i kada gužve nisu velike. Mnogi naši frendovi iskoristili su proljetne produžene vikende (Tijelovo i Duhove) za posjetu Legolandu i tada su čekanja za svaku pojedinu vožnju ili što već bila po 45 minuta. U takvim se situacijama plaćanje propusnica isplati, jer ćete inače provesti dva dana stojeći u redovima, čekajući, a kući se vraćate prilično mlakih dojmova. Međutim, u vrijeme kad smo mi bili, na prosječnu se atrakciju čekalo između 5 i 10 minuta, a na samo dvije je red bio toliko dugačak da je iznosio 15-20 minuta.

I što još od ovih organizacijskih stvari? Dakle, park je odlično opremljen restoranima, kafićima, dućanima (o da, na svakom su koraku), zahodima, prematalicama za bebe i svim drugim što vam može zatrebati. Postoji i jedan dućan, prilično dobro sakriven iza nekih zgrada (ali naći ćete ga na planu parka) i otvoren tek od podneva, u kojemu je stalna rasprodaja. U njemu smo nasljednicama, dok nisu bile s nama, uspjeli kupiti ogromnu Lego Friends kuću za pola cijene (nju će im za koji mjesec donijeti mali Isusek ) i nešto odjeće iz Lego asortimana, koja je inače bezobrazno skupa, a uz popust joj je cijena, pa, pristojna i realna.

I za djecu mlađu od tri godine ima mnogo sadržaja, od raznih sporih vlakića do parkova i igrališta, tako da ni obiteljima s više djece različitih dobi izlet nije neizvediv.

Što se pak sigurnosti tiče, dobro je da svako dijete u džepu ima napisano svoje ime i prezime, adresu hotela i brojeve mobitela roditelja. Imate li djecu koja ne znaju njemački, bilo bi dobro uz osnovne podatke napisati i kratku poruku na engleskom te uputiti dijete da se u slučaju odvajanja od roditelja obrati najbližem zaposleniku.

Meteorolozi su nam za cijeli taj tjedan najavili loše vrijeme - hladno, vjetrovito, kišovito i čak olujno. Prvi dan putovanja i boravak na Chiemseeu iznenadili su nas; bilo je poluoblačno i vjetrovito, ali ne neugodno i hladno, dapače. Na kraju su baš svi dani tog tjedna bili suhi, uglavnom poluoblačni i vrlo ugodni. Budući da smo putovanje planirali (i platili) dosta unaprijed, loša prognoza nije nas mogla ni smjela omesti. Za slučaj kiše planirali smo brojne aktivnosti u zatvorenom, tako da smo najprije obilazili one na otvorenom, sve čekajući tu najavljenu kišu da obiđemo i ove druge. Na kraju smo ih obišli tek drugi dan, ne zbog lošeg vremena, nego zato što nam je bilo žao propustiti ih.


O Legolandu ukratko: ne mogu vam ni izdaleka opisati svoje oduševljenje!

O Legolandu naširoko... Nastavite čitati!


Za početak boravka preporučila bih vožnju nekim od vlakića, kako biste uopće dobili dojam o veličini parka i o tome što je gdje. (Naravno, na svakom ćete koraku naći plan s atrakcijama, ali vožnjama ćete dobiti osjećaj za prostor.) Vlakića je nekoliko vrsta, postoji i jedan jako spor, prilagođen maloj djeci i kukavicama , čije su tračnice dignute na par metara od zemlje, a postoji i vidikovac visok 50 metara s kojeg ćete također lijepo vidjeti cijeli park. Dakle, first things first, orijentacija!




Pa vožnja čamcem, zašto ne? (Ono visoko u zraku što se vidi u pozadini druge slike, to je jedna od najboljih stvari u Legolandu, nekakva sprava koja vas digne toliko visoko i koja se kreće toliko brzo da imate osjećaj da letite. Starija nasljednica joj se stalno iznova vraćala.)






Naravno, Legoland ne bi bio Legoland kad u njemu ne bi bilo raznih figura, maketa i svega život napravljeno od, naravno, Lego kockica. Takve se stvari nalaze doslovce na svakom uglu; gdje god pogledate, pronaći ćete neki detalj, uglavnom izuzetno duhovit. Međutim, otprilike u središtu parka nalazi se poseban dio s minijaturama različitih krajolika i gradova te sedam scena iz "Ratova zvijezda". Tu su Venecija, Nizozemska, brojni prizori iz Njemačke (Berlin, Frankfurt, dvorac Neuschwanstein), Švicarska... Kockice su međusobno zalijepljene, ne zato što inače ne bi držale, nego zato što, vjerovali ili ne, ogroman broj ljudi proba skinuti kockicu-dvije, ne bi li ih strpali u džepove. Uz to, sve je lakirano kako bi boje ostale što postojanije.

Na svakom od tih modela ima dosta pokretnih dijelova; primjerice, u Veneciji gondolijeri voze gondole (i pjevaju!), na aerodromu vatrogasci žure ugasiti požar i usput špricaju vodom (da, vas koji stojite sa strane), a ispred zgrade njemačkog Reichstaga Angela Merkel i Barack Obama idu šeću simo-tamo, a oko njih je hrpa novinara, policije i ljudi iz osiguranja.

Evo samo jednog dijela Venecije. (Obratite pažnju i na krajolik. U Hrvatskoj i Austriji je još bilo pravo ljeto, a u Njemačkoj je drveće već crvenkasto.)




Allianz Arena je najveći ikad napravljen Lego-model. U njemu je više od milijun kockica, a rađen je prema izvornim arhitektonskim nacrtima, precizan do posljednjeg detalja. (Sad, pitam se koliko je to pametno... Potencijalnim teroristima sve je pruženo na dlanu, čak i bolje nego u originalu, jer je manje i preglednije.)




Minhenski aerodrom također u potpunosti odgovara originalu. Ako ne kužite što sam mislila kad sam rekla da je sve puno duhovitih detalja, skužit ćete pogledate li malo bolje fotku presjeka aviona. Stjuardesa i pilot u akciji.






Ratovi zvijezda, jedna od scena.




(Mlađa nasljednica pitala je što čovjek treba biti po zanimanju da bi dobio posao slaganja kockica u Legolandu.)


Dvaput dnevno na otvorenoj kazališnoj pozornici nastupaju akrobati iz Kineskog nacionalnog cirkusa. Što da vam kažem, osim da su savršeni. Ostadosmo bez daha, više puta u vrlo malo vremena.




Park je organiziran u tzv. tematske svjetove, a jedan od njih je Atlantis. Riječ je o putovanju podmornicom u akvarij u kojem se nalaze ribe u kombinaciji s Lego-figurama (recimo, kosturom koji stoji kraj škrinje s blagom). Akvarij je napravljen kao tunel i stvarno odlično izgleda, a u izlaznom su dijelu dva manja akvarija s piranama, koji u sredini imaju udubinu u koju se možete uvući, pa izgleda kao da ste s njima u vodi. Malo spooky, ali totalna fora.






Egipatski svijet također je tu. Riječ je o vožnji autićima kroz polumračni tunel. Opremljeni ste laserskim pištoljem kojim morate pucati u osvjetljene ciljeve. Ciljevi su obilježeni zelenom, plavom i crvenom bojom, a svaka boja vam donosi određeni broj bodova. Kad je vožnja gotova, na izlazu vas čeka rang-lista ljudi koji su bili istovremeno u tunelu. Nije da se hvalim, je l', ali yours truly je uporno i uporno pobjeđivala. I to ne za male razlike u bodovima.




Ako se namočite (a namočit ćete se), odmah pokraj su ogromne kabine-fenovi u kojima ćete se i osušiti.




Sve, baš sve je ukrašeno figurama od Lego kockica. Recimo, vožnja vlakićem kroz "prašumu" ili vožnja kanuom kroz amazonski krajolik... Tih je figura toliko mnogo i tako su fenomenalno napravljene da ih na kraju skoro prestanete percipirati i postanu vam skroz normalne.




Ovo je ulaz u dvorac iz kojeg kreće jedan od dva najbrža i najviša roller coastera (postoji li hrvatska riječ?) u Legolandu...




...Ovaj!




Što se tiče vožnji, starija nasljednica i mužić odmah su sve isprobali, a mlađa nasljednica se bojala, pa sam za to vrijeme s njom išla na neke mirnije stvari. U ovaj smo dvorac zalutali, jer nismo kužili kamo vodi. Kad smo sjeli u vlakić, najprije smo se vozili unutrašnjošću dvorca, kadli se sve zamračilo, vlak je dobio na brzini i... Vuuuuš! Eto nas vani, deset-petnaest metara od tla. Mlađa nasljednica je najprije zavrištala, a znate što je prvo rekla nakon što je vožnja završila? "Ja bih opet!" Uglavnom, led je bio razbijen i od tog smo trenutka svi mogli na sve, što smo obilato iskoristili.


Svaki puni sat u kinu počinje film u 4D. Što je 3D znate, a četvrta dimenzija je vjetar koji puše dok glavni junak juri ulicom, kapljice koje padnu na vas kad si netko obriše znoj ili pjenica koja se spušta sa stropa kad u filmu pada snijeg. Uglavnom, fora. (U Beču smo bili i u 5D kinu, tada se još i stolice okreću i tresu u skladu s radnjom filma.)






Jedna od dvije stvari koje se dodatno plaćaju (3 eura po djetetu, ali budući da je mlađa nasljednica bila ispod dobne granice, a opet dovoljno velika da je prime, nama su naplatili samo za jedno dijete) je radionica iz robotike u Mind Storms centru. Traje nekih 45 minuta, koje smo iskoristili za ranijespomenutu opskrbu božićnim darovima i brzinsku bezdjecnu kavu.




Druga stvar koja se naplaćuje (5 eura po djetetu) je autoškola. Djeca najprije dobiju dvadesetominutni tečaj osnovnih pravila ponašanja u prometu, a zatim ih puste da se električnim autima voze po prekrasno uređenom poligonu, na kojem posebno veselje predstavlja praonica, jer vas tu i pošpricaju. Za kraj svako dijete dobije vozačku dozvolu koja izgleda identično njemačkoj, jedino što je kao ime zemlje navedeno "LL" (Legoland).


Legoland se može iskoristiti i za učenje, što se na više mjesta s ponosom ističe. Tako ćete kraj brojnih atrakcija pronaći table s objašnjenjima fizikalnih fenomena na kojima su atrakcije zasnovane. Jednostavnim, dječjim rječnikom i s primjerima iz svakodnevnog života.




Što se zatvorenih prostorija tiče, ima i dosta mjesta na kojima jednostavno možete slagati nešto od kockica. Mi smo neko vrijeme proveli slažući svatko svoj auto. Na kraju aute možete pustiti na laganoj nizbrdici, na stazi na kojoj se mjeri prolazno vrijeme. I opet je moj bio najbolji (a muž mi je inženjer, ccc).




Evo još jedne duhovite figure: bakica hrani golubove, a iz torbe joj izviruje knjiga na kojoj piše "Recepti s golubovima".




Postoji i Lego Factory, mjesto na kojem možete pogledati cijeli proizvodni proces kockica, a tu je i tvornički dućan, u kojem kupujete u rinfuzi koliko god i čega god želite. Nema veličine, debljine ili boje koje ne postoje. Cijena je 9 eura za 100 g, a vi miješajte kako god želite. Osim toga, tzv. Lego-ljudi prodaju se u dijelovima, tako da možete kombinirati kapu od jednog s glavom od drugog, trupom od trećeg, nogama od četvrtog... Granica je samo vaša mašta (i debljina novčanika).




Što da vam još kažem? Park se zatvara u 18h, ali dućani i restorani ostaju otvoreni još sat vremena. Nas je do te mjere prao adrenalin da sve do tada nismo bili gladni (ok, doručkovali smo zaista obilno i djeci ponijeli perece, ali ipak...). U parku vlada fenomenalna atmosfera, pojačana nabrijanom muzikom s jakim rifovima na gitari koja se u skoro svugdje vrti stalno ispočetka, ali vam na neku neobičnu foru nikad ne dosadi. Oba smo puta "ručali" tek nakon zatvaranja svih vožnji i kina, oba puta u istom restoranu i oba puta bili prezadovoljni okusom hrane, veličinom porcija i cijenama, koje su i više nego u redu.

I, eto, to je to.

Skoro smo se svi grupno rasplakali kad smo odlazili, a nasljednice su već izjavile da bi iduće ljeto rado posjetile engleski ili danski Legoland (još im nismo otkrili tajnu da Legoland parkova ima i na drugim kontinentima, zasad znaju samo za ove gdje su im bili frendovi) i spremne su se odreći svih mogućih poklona u ime štednje. Vidjet ćemo.

Posljednji pogled za ovaj put s izlaza iz parka. Šmrc.





Ajmo, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Legoland, Bavarska, Njemačka, izlet, putovanje, putopis, Günzburg

četvrtak, 03.10.2013.

Velika ljetna tura, 1. dio: Chiemsee

Dragi moji, ako ne želim dočekati božićne blagdane pišući o ljetnim izletima, jednostavno ću nekolicinu morati preskočiti. Vjerovat ćete mi na riječ da su bili prekrasni i zabavni, zar ne? Ali ono što ni u kom slučaju ne želim preskočiti jest naša velika ljetna tura, na koju smo otišli posljednji tjedan ferija.

Dakle, riječ je o iznenađenju koje smo odlučili prirediti djeci i planirali ga doslovce mjesecima. U tu smo svrhu štedjeli i svu lovu koju su nasljednice dobile za rođendan i slične prigode, imajući na umu da su doživljaji i uspomene u široj perspektivi mnogo bitniji od petnaeste barbike ili nečeg sličnog.

Zbog obaveza koje smo tijekom ljeta imali, odlučili smo se za posljednji tjedan ferija. Ovo je putovanje ujedno trebalo biti i highlight ljetnih praznika, pa je na neki način i prirodno da smo ga čuvali za posljednji tjedan. I još jedan važan razlog jest taj što je u većini njemačkih saveznih država taj tjedan već počela nastava, što je značilo manje prometa na cestama, manje gužvi na autoputu, a bome i tamo gdje smo se zaputili.

No, kako to obično biva, kad negdje putujete, proučavate kartu, gledate gdje je što, pa kažete "hm, usput će nam biti to... i to... i to, pa zašto ne bismo stali" i tako je ono što smo trebali obaviti u tri dana naraslo na gotovo cjelotjedno putovanje, a ja ću vam ga opisati etapu po etapu.

Najprije, na preporuku jednog prijatelja, zaljubljenika u dvorce i vrsnog poznavatelja povijesti europskih kraljevskih obitelji, odučili smo posjetiti jezero Chiemsee, koje se nalazi otprilike na pola puta između Rosenheima i Salzburga, a kojeg rado nazivaju bavarskim morem. Osim što je jezero veliko i lijepo, na njegovom najvećem otoku nalazi se dvorac kojeg je bavarski kralj Ludovik II (u izvorniku Ludwig II) dao napraviti po uzoru na francuski Versailles.

Za sirotog se Ludovika pričalo da je bio lud ili barem luckast, iako nikakva duševna bolest nije bila službeno dokazana. Bio je megaloman, zaljubljenik u bajke i Wagnera, imao je love i gradio dvorce, ispunjavajući si tako želje poput razmaženog djeteta. Danas dvorci koje je dao sagraditi privlače milijune turista godišnje i donose Bavarskoj ogromne prihode, pa je Ludovik još uvijek, vjerojatno stoga što se njegova simpatična ludost pokazala rentabilnom turističkom investicijom u budućnost - jedna od omiljenih lokalnih povijesnih ličnosti.


Uglavnom... Ubrzo nakon što smo prešli austrijsko-njemačku granicu, dočekala nas je, tko-što, gužva na autoputu. Istina, ne onako strašna kakve znaju biti usred sezone, ali ipak.




Na sreću, nismo stajali na mjestu, ali vozili smo 20-30 km/h, pa si možete zamisliti kojim smo puževim korakom napredovali. Kad bismo uspjeli ubaciti u četvrtu, činilo nam se da jurimo. Cilj nam je bio gradić Prien, odakle voze brodovi za Herreninsel, otok na kojem se nalazi spomenuti dvorac. I evo nas u Prienu. Konačno. Ovako izgledaju dokovi.




Velikim slovima piše da je zabranjeno hraniti ptice. Malima je objašnjeno zašto.




Pogled na pučinu.




Kud plovi ovaj brooood...




I evo nas na otoku!




Priroda je prekrasna. Razmišljamo kako da dođemo do dvorca - ponuđeni su vlakić i kočije, ali šetnja ne traje dugo, vrijeme je dobro (doduše, mrvicu oblačno, ali vrlo ugodno) i odlučujemo, nakon duge vožnje, protegnuti noge.




Ovo je navodno otok šišmiša. Ehm... Nije me ta informacija baš oduševila. Nasljednice ciče od sreće.




Šumski puteljci.




I, evo ga, dvorac! Ogroman, pompozan, veličanstven.






Ludovikova je ideja bila sve, do najsitnijeg detalja, prekopirati iz Versaillesa. Dvorac nije dovršen, pa tako ni plan o kopiranju koji je, meni barem, skroz bezveze. Imajući na umu da je Ludovik imao bogatu maštu, a istodobno i vrlo praktičan način razmišljanja (što dokazuje podatak da je ravnopravno s arhitektima sudjelovao u projektiranju dvorca Neuschwanstein) i sredstva da isfinancira baš svaku svoju ideju, šteta je što nije odlučio sagraditi nešto originalno. No, dobro. Uživajte u bavarskoj verziji Francuske.








I pogled iz dvorca prema jezeru.




Dvorac se zatvorio već u 18 sati, pa nam nije preostalo ništa nego da se još jednom prošetamo otokom (koji, usput budi rečeno, iako najveći od tri, nije pretjerano velik). Usput smo vidjeli i ove ljepotane.




Do polaska posljednjeg broda i povratka na kopno imali smo više od sat vremena. Mislili smo pojesti večeru na otoku, u restoranu s ogromnom terasom i prekrasnim pogledom na jezero, međutim, ništa od toga. Sve na otoku, ponavljam, baš sve (restoran, kafić, suvenirnica), zatvara se istodobno, u 18 h, tako da vam ne preostaje ništa doli da odete do obale, porazgovarate s patkama i labudovima, bacate kamenčiće u vodu i čekate brod. Naravno, ne idete na posljednji, nego na prvi koji dođe.

I nemojte misliti da smatram da je za dobar doživljaj nužno trošenje novca - ali smiješno je kad ste zatvoreni na otoku na kojemu nema baš ničega, čak ni aparata na kojem biste mogli kupiti bocu vode i nešto za grickanje. Imajući na umu nevjerojatno velik broj turista koji posjećuju ovaj dvorac, mislim da bi im se isplatilo držati lokale otvorenima do polaska posljednjeg broda ili barem opremiti pristanište aparatom s pićima i sendvičima. Mi smo bili baš razočarani što ne možemo pojesti večeru u toj ljepoti. Putovali smo satima, a pred nama je bilo još nekoliko sati putovanja do konačnog odredišta.


Niš, dočekali smo svoj brod...






...i vratili se u Prien.

Međutim, i tamo je sve bilo zatvoreno - baš sve. Svaki kiosk, suvenirnica, dućančić... Nasljednice su htjele poslati razglednice svaka svom razredu, ali nismo ih uspjeli kupiti. Na kraju smo se razočarano ukrcali u auto, večeru pojeli negdje usput i nastavili putovanje...





A sad svi - klik... Lajk!

Oznake: putovanje, putopis, Njemačka, Chiemsee, Herreninsel, Herrenchiemsee, Bavarska

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31