ponedjeljak, 25.11.2013.

Put sjećanja ili kako (ne) zaraditi napojnicu

Imala sam šesnaest godina i išla sam u drugi srednje kad sam prvi put posjetila Beč. Te smo godine po nekim kriterijima - možda ocjenama, možda malim brojem izostanaka, tko bi se više toga sjetio - bili proglašeni najboljim razredom u školi i za nagradu dobili slobodan dan, koji smo spojili s nekim produženim vikendom. Profesor zemljopisa ponudio se organizirati nam izlet u Austriju i tako smo proveli dva dana u Beču i dva u Gradišću, ako me sjećanje dobro služi. Možda se javi i netko iz mog bivšeg razreda tko se bolje sjeća i tko će ove navode potvrditi ili ispraviti. Svejedno.

Bili smo većinom tipična djeca tadašnje srednje klase; ni u kom slučaju siromašni, ali daleko od bilo kakvog bogatstva ili rasipništva. Bile su to osamdesete, nije se putovalo kao danas, nije bilo avioprijevoznika koji prodaju jeftine karte za letove niti je bilo mnogo hostela i sličnog povoljnog smještaja i gradovi poput Londona ili New Yorka, pa čak i Beča, bili su udaljeniji nego danas, iako se nisu pomaknuli s mjesta. Svatko je od nas dobio nešto schillinga, uglavnom podjednake svote, za džeparac, uz uputu da ne trošimo novac na gluposti i svatko je od nas imao cijeli niz stvari na koje je utopijski, poput harmonike želio rastegnuti tu, objektivno, skromnu svoticu; trebalo je kupiti neki suvenir, neku fora majicu, možda i martensice, svakako koji LP, eventualno veliki sjajni poster za sobu, a mama je rekla i da obavezno baki i dedi pošaljemo razglednicu. Valjalo je otići na piće, možda navečer van (ako nas puste), pojesti koji sendvič ili nešto slično s nogu i, da ne duljim, želje su bile nepregledne, a džeparac baš i ne.

I tako, stigosmo u Beč. Profesor nas je vodio gradom, pokazao nam glavne stvari i zatim nam dao par slobodnih sati. Šetali smo Ringom, slikali se kraj Goetheovog spomenika (tada smo baš čitali Werthera) i odlučili poslušati profesorov savjet da svakako popijemo pravu bečku kavu u pravoj bečkoj kavani. Šetnja Ringom dovela nas je do kavane Schwarzenberg na sjecištu Ringa i istoimenog trga. Pomalo plašljivo ušli smo u velebnu prostoriju, sjeli i ogledavali se oko sebe. Bili smo djeca Okacea, Jabuke i Lapa; mislim da nam je svima to bio prvi put da sjedimo u kavani čiji su stropovi visoki četiri-pet metara, s konobarima u crnim odijelima i leptir-mašnama, stilskim namještajem i kristalnim lusterima. Malo je reći da smo bili impresionirani.

Naručili smo piće (čak bih rekla da tad još i nismo pili kavu), popili ga, sakupili lovu na hrpu i s određenom dozom strahopoštovanja pozvali konobara da platimo. On je došao, posprdno nas odmjerio, uzeo olovku i blok, izračunao svotu, uzeo sav novac sa stola - a bilo ga je osjetno više nego što je iznosio račun - i svečanim nas glasom obavijestio: "Račun je toliko-i-toliko, vidim da ste pripremili nešto više i to je u redu, ovdje je obavezno ostaviti napojnicu, hvala, doviđenja". Izrekao je to samouvjereno i izvježbano, u dahu, u trenu se okrenuo i netragom nestao. Mi smo bespomoćno gledali za njim, u iskrenom šoku i što od ljutnje, a što od nesnalaženja, nitko od nas nije ga potražio i zahtijevao kusur.

Pokislo smo izašli iz kavane, tužno razmišljajući čega ćemo se iz dugog niza želja morati odreći - paketa Mozart kugli, Morrisseyjevog postera ili nečeg trećeg. Priču smo u međuvremenu pretvorili u anegdotu koju smo po povratku u Zagreb tu i tamo prepričali, ali gorki okus ostao nam je još neko vrijeme u ustima.





Prošle nam je subote bila godišnjica braka, pa smo odlučili otići na ručak. Svoju umjetnički vudrenu djecu odveli smo na kreativnu radionicu u Museumsquartier te se polako zaputili do restorana. Imali smo preko sat vremena do termina koji smo rezervirali, pa smo odlučili sjesti na kavu, a kako nam je usput bila upravo ta nesretna kavana Schwarzenberg, otišli smo baš u nju.

I dok smo se divili krasnoj arhitekturi i umijeću starih majstora koji su zaista vrhunskom vještinom izveli delikatne radove u tom divnom prostoru, priča s konobarima ponovila se gotovo identično onoj od prije okruglih dvadeset i pet godina. Za naš je stol nakon podužeg čekanja stigao čovječuljak u crnom odijelu koji se ponašao kao dirigent simfonijskog orkestra svemirskom nepravdom natjeran da razgovara s čistačima zahoda. Upravo je taj glas, naime, odabrao za obraćanje gostima. Naručili smo dvije kave, koje su, iako uopće nije bilo gužve, stigle dobrih desetak minuta kasnije. Kad smo ih popili i htjeli krenuti dalje, bilo ga je nemoguće dozvati da platimo. Tu i tamo sreli bi nam se pogledi i on je nedefinirano kimnuo, proizveo neki nervozan pokret, nešto poput paranoičnog trzanja glavom nakon što je doživio priviđenje Batmana kako mu leti u susret, ali nije se pojavio s računom. Niš, velim ja mužiću 'ajmo se mi ustati i obući kapute, pa će možda shvatiti da nam treba naplatiti; ako ni tada ne dođe, idemo, pa nek' nas lovi.

Međutim, naravno, čim je vidio da ustajemo, naš velebni dirigent-direktor banke-šef sale nevoljkim se korakom dogegao i prekorio nas zbog plaćanja s nogu. U tom se tipu kavana, naime, plaćanje obavlja za stolom, sve je drugo veliki faux pas. No da, ako je htio da platimo za stolom, zašto se nije pojavio? Mužić mu je, sasvim neimpresioniran svečanim nastupom i crnim odijelom, rekao da ga zovemo i čekamo već dosta dugo, na što je ovaj samo procijedio ma je l' i pružio mu račun. Mužić je pak zauzvrat pružio novčanicu i umjesto da, kao što je običaj, kaže svotu na koju želi zaokružiti račun, šutio i fiksirao gospona von Karajana, koji je pak iz svog dirigentskog novčanika izvukao najsitnije kovanice ikad proizvedene i prezirno nam vratio naš ostatak, sve do posljednjeg centa.


I tak. Jednom su mi uzeli previše, a drugi puta nisu dobili ništa. Rekla bih da smo kvit. Zbogom, kavano Schwarzenberg, više me vidjeti nećeš.


Osjećate li potrebu da napišete svoje mišljenje ili podijelite s prijateljima, klik... Lajk!

Oznake: Beč, kavana Schwarzenberg, ugostiteljstvo, napojnica

ponedjeljak, 11.11.2013.

Jesenska (po)slastica - muffini s čokoladom i kestenima

Dragi moji, već se dugo nismo bavili klopom, pa evo jednog pravog jesenskog recepta - muffini s čokoladom i kestenima.


Potrebno vam je:

100 g čokolade
100 g maslaca
250 g kesten pirea
2 jaja
75 g šećera u prahu
125 g oštrog brašna
2 žličice praška za pecivo
12 kockica čokolade


Priprema:

1. Rastopite maslac i čokoladu, pa ih stavite sa strane da se malo ohlade. Kalup za muffine obložite papirnatim čašicama ili premažite maslacem.



2. Rastopljenu čokoladu presipajte u veću posudu i u nju umiksajte kesten pire, a zatim dodajte jaja i šećer.



3. Kad smjesa postane glatka, dodajte joj brašno i prašak za pecivo te još jednom dobro izmiksajte.

4. Kalupe za muffine napunite do polovice smjesom te na svaki muffin stavite kockicu čokolade.



5. Preostalom smjesom napunite kalup do kraja.



6. Pecite dvadeset minuta u pećnici zagrijanoj na 180°C. Kad muffini budu gotovi, stavite ih na rešetku da se ohlade.



7. Kad se ohlade, po želji ih prelijte čokoladnim preljevom (100 g čokolade otopite s 33 g maslaca i kad je smjesa već gotovo sasvim stopljena dodajte žlicu suncokretovog ulja za sjaj).

I to je to. Uživajte!






Kao i većina kolača s kestenima, i ovi su muffini mrvicu suhi i zato su idealni uz čaj, kavu ili šalicu kuhanog vina. Dobri su topli, a dobri su i dan-dva kasnije, kad se ohlade. Mlađa nasljednica ih obožava, pa ih jede u školi za užinu. Zna dijete što je dobro. Starija pak kaže da u njima, citiram, ima previše čokolade.



Čitajte, komentirajte, podijelite s prijateljima... Klik... Lajk!

Oznake: muffini s čokoladom i kestenima, recept

četvrtak, 07.11.2013.

Apsurd svakodnevnih predmeta

Jeste li ikad u svakodnevnom životu imali susret s predmetom koji je funkcionirao na tako začudan način da ste pomislili kako je plemenito što je spomenuta tvornica odlučila (ot)kupiti dizajn nekog totalnog amatera i/ili osobe s težim duševnim poremećajem? Od satova i narukvica čije je kopče praktički nemoguće zakopčati, a još manje otkopčati preostalom jednom rukom do sunčanih naočala u kojima vidite odraz svojih očiju, ali ne i svijet s njihove druge strane, takvih je predmeta puno i previše.

Recimo.




Slavina ili pipa. Okreće se punih 180 stupnjeva. Prvih 89,5 stupnjeva možete okretati ovaj šarmantni pipac, ali voda koja će izlaziti bit će toliko ledena da će vam se na prstima stvarati sige, a temperatura u dobro zagrijanoj kupaonici u tri minute spustit će se za pet stupnjeva. Zatim postoji nekih 0,3 stupnja unutar kojih je voda ugodno mlaka. Ako ste se ikad bavili preciznom mehanikom ili imate kirurški sigurne pokrete, lako ćete i bez previše drame namjestiti onih 0,4 stupnjeva unutar kojih je voda baš kako treba. Ako vam se pak ruka pomakne mrvicu previše u suprotnu stranu, imat ćete još idućih 0,3 stupnja vruće, ali relativno podnošljive vode. Sve nakon toga, svih 89,5 preostalih stupnjeva koliko se taj fakin pipac može okretati, proizvest će vodu toliko vruću da će vam se meso automatski odvajati od kostiju i plivati u kanalizaciju, pa Dunavom u Crno more, a vi ćete bespomoćno gledati za njim, sa suzama u očima.


Pa nekadašnji mobiteli. Ne znam vrijedi li to za sve proizvođače, no prije desetak godina, kad su telefoni još služili mahom za telefoniranje i primanje/slanje poruka, a ugrađeni fotići i pristup internetu tek su sramežljivo ulazili u svijet mobilne telefonije, imala sam zgodan Siemensov telefončić. Bio je mali, kompaktni, imao je lijepu masku i, sve u svemu, voljela sam ga. Međutim, kad bi mu baterija došla na minimum, a to se obavezno dogodilo kad a) nisam imala punjač pri ruci i b) sam očekivala važnu poruku ili poziv, on bi glasno zapištao i pritom zasvijetlio. I tako svakih petnaest minuta dok jadan ne bi umro. Umjesto da čuva to malo baterije za svog voljenog vlasnika i njegovu mobilnu komunikaciju, on bi je rasipnički potrošio u par zvjerskih bipova i svjetljenja. Inženjeri iz mog okruženja nisu mogli doći sebi od tako blesavog rješenja, ali nekom genijalcu u Siemensu očito se učinilo odličnim. I genijalcu iznad njega, koji ga je odobrio i odlučio proizvesti.


Što još? Kad smo opremali stan, kupili smo najbolju od najboljih perilica - sve sama AAA+ klasa, troši minimalno vode i struje i, što je također važno, tiha je. Da, tiha je do te mjere da je najčešće nemoguće odgonetnuti je li uopće uključena ili nije i da nema diskretnog snopa crvenog svjetla koji odašilja na pod, zaista ne biste ni primijetili da perilica marljivo pere, što joj je velika prednost i zbog čega je često uključujemo noću. I tako naša diskretna perilica tiho i mirno pere do, recimo 2 ili 3 ujutro, kad ispusti biiiip čije se glasnoće ne bi posramila ni kombinacija cajkaškog koncerta u kombinaciji s grlenim gospel zborom. To vaša tiha i diskretna perilica obavještava vas, vaše susjede i stanovnike nekolicine okolnih kuća da je završila s radom. Perilica kojoj je jedna od glavnih prednosti "tihi noćni rad". Šteta što u prospektu nisu naveli da honorarno radi i kao budilica. Multipraktik.


I, konačno, budilica. Nedavno sam postala ponosnom vlasnicom nekakve hi-tech budilice čija pamet nadmašuje zbroj kvocijenta inteligencije svih zaposlenika CERN-a. U teoriji stvar izgleda ovako: dvadeset minuta prije termina buđenja budilica, čiji ogroman dio čini nekakva svjetiljka, počne polaaaaako paliti to svjetlo i tijekom tih dvadeset minuta nježno ga pojačava kako bi vaše tijelo - podrazumijevajući da spavate u zamračenoj prostoriji - shvatilo da je došao dan i time si smanjilo šok buđenja. Zatim se upali mjuza s vaše omiljene radio stanice i dalje je sve na vama, hoćete je gasiti, hoćete snuzat' ili jednostavno možete/volite spavati uz muziku i praviti se da je i dalje noć. Praksa je, međutim, nešto drugačija. Inteligentna budilica opremljena je ogromnim plavim displejom toliko jakog svjetla da će noću obasjati vašu spavaću sobu dovoljno jako da pri tom svjetlu možete čak i čitati (isprobano). Kad uspijete ugasiti to demonsko svjetlo, s bočnih strana budilice ipak probija zraka žućkastog svjetla i obasjava zidove. Diskretno buđenje sastoji se od toga da vam u oči odjednom bude uperen snop svjetla toliko jak da na brzinu odsanjate da ste heroina Pokreta otpora na ispitivanju u podrumu Herr Flicka. Uskoro se počinje nazirati muzika kroz glasan šum koji dopire iz zvučnika.


Ok, ja sam se izventilirala. A sad ste vi na redu. Na koje vas sve načine muče predmeti vaši svakodnevni?


Navratite: klik... Lajk!

Oznake: dizajn, svakodnevni predmeti, apsurd

<	studeni, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30