četvrtak, 07.11.2013.

Apsurd svakodnevnih predmeta

Jeste li ikad u svakodnevnom životu imali susret s predmetom koji je funkcionirao na tako začudan način da ste pomislili kako je plemenito što je spomenuta tvornica odlučila (ot)kupiti dizajn nekog totalnog amatera i/ili osobe s težim duševnim poremećajem? Od satova i narukvica čije je kopče praktički nemoguće zakopčati, a još manje otkopčati preostalom jednom rukom do sunčanih naočala u kojima vidite odraz svojih očiju, ali ne i svijet s njihove druge strane, takvih je predmeta puno i previše.

Recimo.




Slavina ili pipa. Okreće se punih 180 stupnjeva. Prvih 89,5 stupnjeva možete okretati ovaj šarmantni pipac, ali voda koja će izlaziti bit će toliko ledena da će vam se na prstima stvarati sige, a temperatura u dobro zagrijanoj kupaonici u tri minute spustit će se za pet stupnjeva. Zatim postoji nekih 0,3 stupnja unutar kojih je voda ugodno mlaka. Ako ste se ikad bavili preciznom mehanikom ili imate kirurški sigurne pokrete, lako ćete i bez previše drame namjestiti onih 0,4 stupnjeva unutar kojih je voda baš kako treba. Ako vam se pak ruka pomakne mrvicu previše u suprotnu stranu, imat ćete još idućih 0,3 stupnja vruće, ali relativno podnošljive vode. Sve nakon toga, svih 89,5 preostalih stupnjeva koliko se taj fakin pipac može okretati, proizvest će vodu toliko vruću da će vam se meso automatski odvajati od kostiju i plivati u kanalizaciju, pa Dunavom u Crno more, a vi ćete bespomoćno gledati za njim, sa suzama u očima.


Pa nekadašnji mobiteli. Ne znam vrijedi li to za sve proizvođače, no prije desetak godina, kad su telefoni još služili mahom za telefoniranje i primanje/slanje poruka, a ugrađeni fotići i pristup internetu tek su sramežljivo ulazili u svijet mobilne telefonije, imala sam zgodan Siemensov telefončić. Bio je mali, kompaktni, imao je lijepu masku i, sve u svemu, voljela sam ga. Međutim, kad bi mu baterija došla na minimum, a to se obavezno dogodilo kad a) nisam imala punjač pri ruci i b) sam očekivala važnu poruku ili poziv, on bi glasno zapištao i pritom zasvijetlio. I tako svakih petnaest minuta dok jadan ne bi umro. Umjesto da čuva to malo baterije za svog voljenog vlasnika i njegovu mobilnu komunikaciju, on bi je rasipnički potrošio u par zvjerskih bipova i svjetljenja. Inženjeri iz mog okruženja nisu mogli doći sebi od tako blesavog rješenja, ali nekom genijalcu u Siemensu očito se učinilo odličnim. I genijalcu iznad njega, koji ga je odobrio i odlučio proizvesti.


Što još? Kad smo opremali stan, kupili smo najbolju od najboljih perilica - sve sama AAA+ klasa, troši minimalno vode i struje i, što je također važno, tiha je. Da, tiha je do te mjere da je najčešće nemoguće odgonetnuti je li uopće uključena ili nije i da nema diskretnog snopa crvenog svjetla koji odašilja na pod, zaista ne biste ni primijetili da perilica marljivo pere, što joj je velika prednost i zbog čega je često uključujemo noću. I tako naša diskretna perilica tiho i mirno pere do, recimo 2 ili 3 ujutro, kad ispusti biiiip čije se glasnoće ne bi posramila ni kombinacija cajkaškog koncerta u kombinaciji s grlenim gospel zborom. To vaša tiha i diskretna perilica obavještava vas, vaše susjede i stanovnike nekolicine okolnih kuća da je završila s radom. Perilica kojoj je jedna od glavnih prednosti "tihi noćni rad". Šteta što u prospektu nisu naveli da honorarno radi i kao budilica. Multipraktik.


I, konačno, budilica. Nedavno sam postala ponosnom vlasnicom nekakve hi-tech budilice čija pamet nadmašuje zbroj kvocijenta inteligencije svih zaposlenika CERN-a. U teoriji stvar izgleda ovako: dvadeset minuta prije termina buđenja budilica, čiji ogroman dio čini nekakva svjetiljka, počne polaaaaako paliti to svjetlo i tijekom tih dvadeset minuta nježno ga pojačava kako bi vaše tijelo - podrazumijevajući da spavate u zamračenoj prostoriji - shvatilo da je došao dan i time si smanjilo šok buđenja. Zatim se upali mjuza s vaše omiljene radio stanice i dalje je sve na vama, hoćete je gasiti, hoćete snuzat' ili jednostavno možete/volite spavati uz muziku i praviti se da je i dalje noć. Praksa je, međutim, nešto drugačija. Inteligentna budilica opremljena je ogromnim plavim displejom toliko jakog svjetla da će noću obasjati vašu spavaću sobu dovoljno jako da pri tom svjetlu možete čak i čitati (isprobano). Kad uspijete ugasiti to demonsko svjetlo, s bočnih strana budilice ipak probija zraka žućkastog svjetla i obasjava zidove. Diskretno buđenje sastoji se od toga da vam u oči odjednom bude uperen snop svjetla toliko jak da na brzinu odsanjate da ste heroina Pokreta otpora na ispitivanju u podrumu Herr Flicka. Uskoro se počinje nazirati muzika kroz glasan šum koji dopire iz zvučnika.


Ok, ja sam se izventilirala. A sad ste vi na redu. Na koje vas sve načine muče predmeti vaši svakodnevni?


Navratite: klik... Lajk!

Oznake: dizajn, svakodnevni predmeti, apsurd