Marketing
Proljetne skitnje Njemačkom: Oldenburg
Eh da, mužić je uspio spasiti fotke s eksternog diska te ostao u milosti svoje nježne ženice (čitaj: mene 
) i izbjegao neugodne pute hude sudbe kojima bi morao koračati u slučaju da su slike zauvijek nestale. Vi, pak, dobivate nekoliko nastavaka naših proljetnih putešestvija Europom, uz ispriku zbog loše kvalitete slika: budući da je stari nam fotić ispustio dušu i preselio se na vječna lovišta pokojnih tehnikalija (kad malo bolje razmislim, u zadnje vrijeme nam je riknulo dosta toga: fotić, disk, perilica te širem puku već poznata zahodska školjka), prije nego što smo kupili novi, slikali smo mobitelima, koji su izreklamirani kao vrhunski fotići, no krajnji rezultat definitivno nije nešto. No dobro, uspjela sam odabrati nekoliko koliko-toliko pristojnih fotki, pa uživajte.
Put, odnosno, moj posao odveo nas je u Oldenburg, jedan od dva istoimena njemačka grada. Oldenburg u kojemu smo mi bili osjetno je veći od drugog Oldenburga, ima nešto više od 150 000 stanovnika i u svrhu razlikovanja označava se s dodatkom "in Oldb". Riječ je o slikovitom gradiću u Donjoj Saskoj, udaljenom četrdesetak kilometara od Bremena, koji je kroz povijest bio središtem lokalne uprave, grofovije i kasnijih oblika državnog organiziranja, a danas je dijelom metropolitske regije Bremen/Oldenburg, jedne od jedanaest takvih u Njemačkoj.
Krenuli smo avionom iz, vjerovali ili ne, Bratislave...
...i sletjeli u Bremen.
Na žalost, o samome vam gradu ne mogu puno napisati: tek sam prvi i posljednji dan svog boravka uspjela prošetati središtem, dok sam ostale dane praktički od jutra do večeri boravila na konferenciji na samom rubu grada, odakle je bilo relativno komplicirano u stankama za ručak skoknuti do grada, pa nisam ni pokušavala. Utjehu sam potražila u obližnjem shopping centru, u koji su nas domaćini vodili na ručkove, a ni ubijanje ostatka slobodnog vremena nije bilo preproblematično. 
Naravno, mužić i nasljednice za to su vrijeme uživali po gradskim parkovima i u šetnjama, a apsolutni vrhunac gušta bio je hotelski bazen.
Vrijeme je bilo ludo: unutar sat vremena izmijenila bi se tri godišnja doba, proljeće, ljeto i jesen. Na sreću, nije bilo snijega, no da je i pao, ne bih mu se previše začudila. Rekla bih da je krajem ožujka i početkom travnja, kad smo putovali, u tom dijelu Njemačke gotovo sve moguće. A sad u šetnju...
U susjedstvu našeg hotela, u rezidencijalnom dijelu grada, nalazila se protestantska crkva.
Oldenburg je proglašen njemačkim gradom znanosti za 2009. godinu, što nije mala stvar, imajući na umu brojne veće i poznatije gradove i sveučilišta koji redovno konkuriraju za tu titulu. Iako smo ga posjetili tek početkom 2008., znači, punih godinu dana ranije, cijeli je grad bio u pripremama za svoju nadolazeću funkciju: ukrašavali su ga plakati, organizirane su brojne izložbe, u pripremi su konferencije, znanstvene tribine i susreti svih vrsta. Imala sam priliku razgovarati s ministrom znanosti Donje Saske, koji je bio osobito ponosan, budući da je tek dvije godine ranije istu titulu dobio Braunschweig, također donjosaski grad.
I, konačno, evo nekoliko slika iz šetnje središtem grada, fotkanih netom nakon prestanka kiše. Grad nije velik, vrlo je ugodan za šetnju i kavicu na suncu (da, i to smo uspjeli doživjeti, usprkos čestim kišama). Međutim, ono što mi se nikako ne sviđa jest opsada središta globalnim ugostiteljskim lancima: gotovo cijela pješačka zona prepunjena je masovnim, posvuda istim kafićima i restoranima, od McDonald'sa i Burger Kinga nadalje. Naravno da postoje i klasični kafići s lokalnim ugođajem, no nema ih mnogo i slobodan stol na njihovim terasama doslovce je nemoguće pronaći (na slikama su terase poluprazne, jer je kiša tek prestala padati).
U idućem nastavku idemo dalje. 
Post je objavljen 03.07.2008. u 13:50 sati.