petak, 05.11.2004.

Julius Meinl am Graben

Prilicno sam vam davno obecala pisati o Becu, a osim atmosfere prilikom dodjele Nobelove nagrade za knjizevnost austrijskoj autorici Elfriede Jelinek i cinjenice da mi s vremena na vrijeme nepoznati pokusavaju razvaliti vrata, niste bas previse saznali. I zato, danas cu vam pisati o necem sto necete naci u tipicnom turistickom vodicu, a svakako je jedan od zastitnih znakova Beca: o najluksuznijem samoposluzivanju u Europi.

Rijec je, naravno, o trgovini Julius Meinl am Graben, koja je do prije par godina bila dio velikog lanca Meinl trgovina i tvornica kave, cajeva i slatkisa, od cega je ostala samo tvornica koja svoje proizvode danas prodaje po obicnim kvartovskim samoposluzivanjima. Do toga je doslo zbog nehajne rastrosnosti gospodina Juliusa Meina Petog (da, stvarno se tako zove: Julius Meinl Peti ilitiga der Fünfte i da, stvarno su ga usrecili cetiri generacije starim imenom - nije da ga ne razumijem, pa tko normalan ne bi prolupao) i njegove zakonske odabranice, koji su se u svom zivotu na visokoj nozi pomalo zanijeli i u okrutnom svijetu kapitalizma i borbe za svaki dolar, funtu ili ojro jednostavno receno izgubili bitku. Iako je Meinl u svakom kvartu imao trgovinu, te su trgovine vremenom postale isuvise izlizane za cijene koje su krasile sasvim obicnu, svakodnevnu robu koju obicavamo nazivati speceraj i skvadra koja je placala obicne jogurte petnaestak posto vise nego u susjednoj Billi ili Sparu samo zato da ima osjecaj luksuzne kupovine kod Meinla vremenom je prestala dolaziti pa gospodinu Petom i njegovoj gospodji nije preostalo nista doli objaviti bankrot i prodati sto se prodati dalo. Na brzaka, dok cjelokupno carstvo ne izgubi na vrijednosti.

I tako je, na uzas austrijskih domoljuba koji su Meinlove trgovine dozivljavali dijelom nacionalne bastine, cijeli lanac trgovina prodan, a da bi udarac bio zesci, kupila ga je njemacka firma u cijem su posjedu najjeftinija samoposluzivanja u kojima se opskrbljuju gotovo iskljucivo gastarbajteri. Ne biste vjerovali, no prodaja skroz-na-skroz privatnog vlasnistva obitelji Meinl postala je metom javne rasprave i svatko tko je iole drzao do sebe i imao vezu u medijima pronasao je svoj kutak u javnosti kako bi izrazio svoje misljenje u vezi hude sudbe Meinlovih trgovina. Da vas ne davim, lanac trgovina prisutnih po cijeloj Austriji pretvoren je u nesto sasvim drugo, dok je pod imenom Julius Meinl zadrzana ona najluksuznija, na Grabenu, kao i tvornica prepoznatljivih proizvoda s logom o kojem su osvijesteni politicki korektivci takodjer imali stosta za reci: naime, radi se o stiliziranom profilu crnog djecaka koji je nekad bio glavna i mizerno placena radna snaga na plantazama kave i caja koje su toj obitelji priskrbile njezino nevjerojatno bogatstvo, a koji se danas smatra izuzetno rasistickim.

Vec je i prije te prodaje trgovina na Grabenu bila nevjerojatno skupa, orijentirana iskljucivo na izuzetno bogatu publiku. Valja samo reci da je Graben jedna od najluksuznijih beckih ulica za kupovinu i da se u neposrednom susjedstvu nalaze trgovine poput Habana, Vuittona, Versacea i drugih skupih imena, a mjesecna najamnina stanova u njoj iznosi i po pet somova eura. Austrijanci, emotivno vezani uz Meinlove trgovine u kojima uglavnom nisu svakodnevno kupovali cak ni kad su ih imali u susjedstvu, pri dolasku u Bec obavezno su usli u ovu na Grabenu ako ni zbog cega drugoga, onda zato da dobiju tada tamnozelenu papirnatu vrecicu koja je neupitno svjedocila da su obavili prilicno skupu kupovinu. Bilo je veselo gledati ljude iz provincije koji su na izlet u glavni grad cesto stizali u narodnim nosnjama kako kupuju sitnice u Meinlu i na blagajni zicaju koju vrecicu viska.

I tako - jedina poslovnica koja je ostala "u obitelji, novo uredjenje trgovine, nove - narancaste - vrecice, i dalje probrani proizvodi, i dalje ekstremne cijene. Recimo, u Meinlu na Grabenu moguce je naci vakumirano pakiranje talijanskog prsuta od 10 dag za 250 kn. Za one koji zive u inozemstvu, to vam je, po danasnjem kursu, 33,18 eura ili 42,68 dolara. Isto toliko kostalo je i uobicajeno pakiranje (50 grama) nekakve pastete od guscje jetre. Stogramske table cokolade koje kostaju dvadeset-trideset eura u toj su trgovini vise pravilo nego iznimka. Sad, svaka vam cast ako primjecujete razliku izmedju guscje pastete za obicne smrtnike i ove napravljene od jetrica snijeznobijelih francuskih guski koje redovno hrane starice-majke poginulih heroja pokreta otpora sijenom dovezenim s vrhova svicarskih Alpi u najnovijem modelu Jaguara. Ja osobno ne vidim neku razliku i ne pada mi na pamet dati toliku lovu za, budimo realni, obicnu piksu obicne pastete, ali tko ima i zeli platiti, neka plati. Not my problem.

No, nadam se da ste shvatili poantu: takvu je koncentraciju luksuza i preseravanja zaista tesko naci drugdje. Recimo, u Meinlu cete naci secer u boji. Ako vam bijeli ili smedji nije dovoljno dobar ili jednostavno ne pase uz boju vase salice, ociju ili haljine, mozete zaseceriti svoju kavicu ruzicastim, plavim ili zutim secerom. Mozete kupiti komad sira za lovu kojom se prosjecna ne hrvatska, nego austrijska obitelj uredno hrani par dana. Mozete birati medju najboljim vinima. A i obicna ce Milka u toj trgovini kostati koji euro vise nego drugdje, cisto da ne zaboravite gdje se nalazite.

Ok, cijene su ekstremne, to ste skuzili. A sto dobivate zauzvrat? Luksuzno namjestenu trgovinu. Sto god mislili o ovom tipu bacanja love, da ne kazem bahate razmetljivosti, mora se priznati da trgovina izgleda super. I u prizemlju i na katu postoji kafic u kojem se gospoda mogu odmoriti uz casu bijelog vina i sendvic s lososom dok njihove dame trose lovu koju uglavnom nisu same zaradile. Kosarice i kolica diskretno su tamnozeleno-sivkaste s koznim ruckama, da vam kupovina bude posvemasnji estetski dozivljaj. Kako biste sto lakse dosli iz prizemlja na kat i obratno postoje dva ostakljena lifta. Na svakom koraku ce vam se smijesiti ljubazno osoblje. I, na kraju, nakon sto platite, necete morati sami pakirati stvari koje ste kupili, ne, ne. Za to postoji pomocno osoblje koje stoji iza svake blagajne i sprema vas ulov u vecu ili manju vrecicu koja je u Becu i sire krajnji statusni simbol. Evo u sto se pretvara bogataska elita par stoljeca nakon prvobitne akumulacije kapitala. Kad imaju sve, bas sve, od jahte preko solidnog voznog parka do dvoraca po alpskim jezerima, ne preostaje im nista nego kupovati pastete na spomen cije cijene drugi mogu tek okrenuti ocima.

I na kraju, sto reci nego ako ste u Becu, odite vidjet. Ne morate kupovati pastete koje kostaju kao hlace u h&m-u niti, da biste prosetali tim cudom od trgovine, morate ostavit gace na stapu. Udjite, prosetajte se, kupite si bocu vode, jogurt ili neku slicnu sitnicu i pasite oci. Jer, ako niste stvarno dobro potkozeni, tesko da vam je ovakav nacin kupovine svakodnevno iskustvo.

Oznake: Julius Meinl am Graben, Beč