utorak, 30.11.2004.

Diskrecija zajamcena

Koliko vjerujete u ono sto se skriva pod sirokim nazivom poslovna etika? Pitanje je dvosmjerno, jer bismo u poslovnoj etici ljudi s kojima imamo posla, poput lijecnika, policajaca ili bilo koga drugog, voljeli uzivati, no isto se tako potrebno zapitati jesmo li i sami revni u postivanju iste kad se ona ocekuje od nas.

Recimo, meni je jako vazna diskrecija koju pojedine sluzbe podrazumijevaju i tesko mi pada kad vidim da se lijecnici - van radnog vremena, naravno - sprdaju na racun pacijenata, da bankovni sluzbenici komentiraju tudje prihode i rashode, da si trgovci, umjesto da budu sretni sto ste, u sveopcoj raskosi ponude, usli bas u njihov ducan i upravo kupujete nesto, samouvjereno uzimaju slobodu nabaciti komentar u stilu pa, fino se zivi kad si to mozete kupit, i tako dalje.

Prije par godina sam se skrsila na skijanju. Nis posebno, ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo. Pad je bio dovoljno spektakularan da sam, nakon sto sam se konacno zaustavila, dosta ispod mjesta na kojem sam pala, ubrzo bila okruzena skijasima koji su mi donosili moje putem izgubljene skije i stapove, zabrinuto me pitajuci jesam li u redu, a kad sam se puzevim korakom spustila na dno staze, muzic i ja nismo se autom vratili u hotel, vec smo se hitnom odvezli do doktora.

Tresla se brda, rodio se mis. Osim sto sam se prilicno natukla i iscasila prst na ruci, sve je bilo ok. Putno osiguranje pokrilo je troskove lijecenja, ja sam se jedan dan odmarala i zatim lagano nastavila skijati, vodjena svojom univerzalnom osobnom filozofijom da me nitko i nista nece i ne moze zaustaviti. Jos sam neko vrijeme, zapravo dosta dugo, imala imobiliziran prst i dio sake, a bolove sam osjecala gotovo godinu dana, no nekih drugih posljedica nije bilo (osim sto mi i dan danas mi krcka prst kad napravim odredjeni pokret).

Zasto vam sve to pricam? Jer nas je, mjesec-dva nakon povratka sa skijanja, jedan frend pozvao na otvaranje svoje izlozbe. Nismo se dugo vidjeli, pa smo se rado odazvali pozivu. I, kako to obicno biva kad se s nekim ne vidite dugo, pricali smo o svemu i svacemu, kadli me frend pitao kako prst. E, sad. Meni je to s prstom bio takav lanjski snijeg da me zbunio pitanjem. Prva reakcija bila mi je kakav prst?! Frend je sa smijeskom rekao cuo sam da si imala nezgodu na skijanju, sto me je dodatno zbunilo, jer se, kao sto naravno nisam propustila spomenuti, neko vrijeme nismo vidjeli. Mislim, znala sam da on zna da smo bili na skijanju, jer smo mu se javili razglednicom, ali bila sam sto posto sigurna da se nakon povratka nismo vidjeli i da mu nisam ispricala za dozivljeni lom i krs.

Na pitanje otkud zna za moj prst - iako spomenuti dogadjaj nije bio nikakva tajna, na kraju krajeva, par tjedana sam hodala svijetom s imobilizacijom na ruci - objasnio mi je da mu je rekla njegova frendica (koju ja, usput budi rečeno, ne poznajem!) koja radi u hrvatskoj filijali moje osiguravajuce kuce.

Mislim, halo?!

U glavi mi se u jednoj pikosekundi stvorilo soma i pol pitanja tipa otkud tvoja frendica zna tko sam ja i otkud zna da se nas dvoje znamo, a njezinu potrebu da, ako je vec na neku foru uspjela skuzit tko sam i koga sve poznajem, podijeli moj dozivljaj sa sirim krugom mojih poznanika nisam htjela ni poceti komentirati.

Frend - ni kriv ni duzan, da se razumijemo - mi je strpljivo objasnio na koju foru doticna mene zna. On, naime, s vremena na vrijeme mailom salje viceve na grupu od petnaestak primatelja, u kojoj smo i ta njegova frendica-osiguravateljica i ja. E, sad, ja bas i nemam naviku - zapravo, nemam vremena koje je potrebno kako bih si priustila tu besmislenu radnju - analizirati liste primatelja grupnih mailova, a jos manje pamtiti iste. No, to sto ja u zivotu imam pametnijeg posla, ne znaci da imaju i drugi.

I tako, doticna frendica je, nicim izazvana, zapamtila moje ime i prezime te je, kad joj je moj slucaj iz ordinacije alpskog doktora stigao na naplatu, automatski povezala odakle sam joj poznata i, ne budi lijena, fino nazvala naseg zajednickog frenda i sve mu lijepo izbrbljala: kad i gdje sam bila na skijanju, koliko sam dugo ostala, sto mi se dogodilo, koje sam lijecnicke tretmane imala i, nesto sto ni ja sama ne znam, koliko je sve to kostalo.

Ponavljam zgrazanje: mislim, halo?!

Ne znam moram li reci da smo muzic i ja jos barem dan-dva zgranuto raspravljali o alapaci koja bi u svakoj pristojnoj zemlji nakon takve indiskrecije dobila nogu s posla. Zapravo me muzic nagovarao da ju prijavim nekakvom sefu, kojeg pouzdano ima, buduci da se doticna nalazi na dnu hrandibenog lanca ili cak inozemnoj sredisnjici osiguravajuce kuce u kojoj radi, no ja sam samo - iako sam, da se razumijemo, bila bijesna svaki put kad bih se sjetila njezinog ponasanja - odmahivala rukom, uvjerena da prijavom ne bih postigla nista, apsolutno nista.

Zapravo, mozda su me nevelike dimenzije slucaja navele da odmahnem rukom. Na kraju krajeva, tjesila sam samu sebe, nije odala nikakvu moju tajnu niti podatak koji bi mi mogao nanijeti stetu ili prouzrociti probleme. No, nije moralo biti tako.

Toj i slicnim kokoskama preko ruku prolaze papiri ljudi koji u inozemstvo odlaze na ozbiljne operacije, odvikavanja od droge, lijecenje za HIV ili AIDS i jos sto stvari. Preko takvih ruku mozda prolaze i vasi papiri, pa se po povratku s nekog dalekog i egzoticnog putovanja mozete zapitati smijeskaju li vam se prijatelji jer se vesele sto vas vide i jedva cekaju price o zemlji koju ste posjetili ili jer su vama iza ledja saznali da ste veci dio putovanja proveli na zahodskoj skoljci, buduci da vam nepoznata kuhinja i jaki zacini bas i nisu najbolje sjeli.

Osobno znam za slucajeve lijecnika koji otvoreno blebecu o boljkama svojih pacijenata, no ne zaustavljaju se samo na njima, nego komentiraju i tjelesne atribute istih. Znam konkretnog poreznog sluzbenika u Zagrebu koji ce bez imalo dlake na jeziku glasno, da svi u prostoriji cuju, prokomentirati visinu vasih primanja i jednako glasno dodati sasvim konkretne iznose primanja nekih poznatih gospodarstvenika. Ne, oni nisu njegovi osobni prijatelji i ne, oni ga nisu ovlastili da prica o njihovoj lovi. On jednostavno ima prilike zaviriti u njihovu poreznu prijavu i nekaznjeno blebetati o onome sto je u njoj vidio. Prije petnaestak godina sam cekala u banci u redu, a ispred mene je bio jedan od poznatijih saborskih zastupnika, koji je - nisam ocima vjerovala - osobno dosao upisati placu i odmah podici cjelokupni iznos. Nakon sto se sluzbenica, prepoznavsi velicinu iz novina pred svojim znatizeljnim nosom, najprije glasno odusevila, nekoliko puta uzviknuvsi njegovo ime i prezime, da ne bi slucajno nekom u banci promaklo s kim ona trenutno ima posla, oci su joj ispale vidjevsi iznos i najprije je bila toliko bezobrazna da pita covjeka radi li se samo o placi ili je tu jos i neki honorarcek, a zatim si je dozvolila komentiranje visine iste. Mislim, mozemo vi ili ja imati svoje misljenje o visini primanja saborskih zastupnika, mozemo ih medjusobno i komentirati, no radimo li s njima to nam je pravo uskraceno i tocka. Kad je gospon zastupnik konacno obavio svoje, jos nije ni izasao iz banke, a kokica je vec iskokodakala svojim kolegicama iznos tocan u tadasnji hrvatski dinar, uz prigodne komentare, sto je ciklicki ponavljala svakom novom klijentu koji joj se nacrtao pred facom, ono, u stilu ste vi vidli kolko ovi nasi sabornici zaradjuju, sad mi je bas tu bil...

I sad mi recite da sam okrutna, bahata ili jednostavno odvratna (cekam da se javi moja povremena anonimna kriticarka), ali ja bih takvoj skvadri bez pardona uvaljala otkaz. Na licu mjesta. On the face of the place. Sa zabranom dobivanja bilo kakve naknade za nezaposlene, jerbo su si sami, u kooperaciji s vlastitom gluposcu, krivi.

Nemres se tak ponasat. Zna se kakav tip ponasanja koji poslovi podrazumijevaju. Ako si toliko neprofesionalan, indiskretan ili brbljav da tudju naklonost kupujes insiderskim pricama o poznatima, sorry, letis. Razmisli o alternativnoj karijeri. Recimo, vrtlara, pa pricaj s biljcicama. Ali tiho, da te ne cuju prolaznici.

utorak, 23.11.2004.

Muskarci, planine, more i mirisi

Bauljam ja tako neki dan po dm-u kadli mi zazvoni telefon. Zove me muzic i veli ak' si jos u dm-u daj mi pikni dezic, po mogucnosti ovaj koji vec imam, a ak' njega nema, izaberi neki koji ti se svidja. Ok, nista lakse. Vrijeme je bilo za samoubit se i nije mi se izlazilo van, tako da je svaki razlog da produzim boravak na suhom i toplom bio i vise nego dobrodosao.

Naravno da dezica kojeg on koristi nije bilo i tako sam se bacila na snjofanje siroke ter bogate ponude, upakirane uglavnom u tamnoplavo-crno-sive kutijice. I kaj da vam velim, vecina tih muskih dezica mirisi isto! A tek imena?! Ne mislim na imena firmi, njih znate, nego imena mirisa... Sve neka muzevna, k'o da prodaju testosteronsku terapiju, a ne obicni dezodorans. Moram primijetiti da su proizvodjaci skroz ignorirali njezne duse medju muskarcima, one koji ne zele mirisati po divljoj avanturi, a o zaobilazenju gay populacije da ne pricam. Ili su njima namijenjeni zenski mirisi?! Hm, nemam pojma. Anyway, otvorila sam i pomirisala valjda sve dezice koji su postojali i nikako se nisam mogla oteti dojmu da su fakat ekstremno slicni. I kaj mi je onda preostalo nego da se probam sjetiti pokoje reklame, u slaboj i lakovjernoj nadi da ce mi ideja iza proizvoda mozda pomoci da se odlucim.

Ma, vraga. Sve cega sam se mogla sjetiti bili su odlomci s nebuloznim scenama poput nekih od sljedecih:

Scenarij prvi: svjeze obrijan, uredno skvarcan i nasmijan muskarac gleda nas s vrha planine. Naravno, oko njega nije friski zrak Himalaja, Mont Blanca ili vec neke planine koju je upravo osvojio, oko njega se siri zavodljiv miris dezica kojeg je stavio na sebe tjedan dana ranije, tijekom prvog dana ekspedicije. Odmoran izraz njegovog lica govori nam da je osvajanje planinskih vrhunaca piece of cake, a u ekstremnije glupljim varijantama istog tipa reklame, u onima koje otvoreno vrijedjaju inteligenciju svojih gledatelja, kraj macho junaka obicno se nalazi prekrasna, svjeze nasminkana i uredno pocesljana manekenkica koja je, kao svaka prava zena, vjerojatno vlastorucno odgovorna za popeglanu obleku naseg junaka-planinara.
Poruka br. 1: s nasim dezicem osvojit cete svaki vrh (a i dalje cete fino mirisat).
Poruka br. 2: s nasim dezicem u paketu dolazi preplanulost, zdravi zubi i dobra kondicija.
Poruka br. 3: cak i ako planinarenjem zelite na par dana pobjeci od zene, ona ce se stvoriti na vrhu i prposno vam se objesiti za rame.

Scenarij drugi: vrlo slican tip muskarca, eventualno s dvodnevnom bradom, ali urednom, nesto petlja po jedrilici. Iza njega se vidi prekrasno plavo more i neki sitni valovi, a on ima vjetar u kosi i hrabro juri nepreglednim prostranstvima ili barem do prvog otocica, jerbo je cijela stvar atraktivnosti radi snimana u nekom arhipelagu u kojem bi najdulje jedrenje moglo trajati brat-bratu pola sata. Na jedrilici moze i ne mora biti gorespomenuta manekenka, ali dobro je da bude, jerbo su ipak zene te koje muskarce opskrbljuju kozmetikom.
Poruka br. 1: s nasim dezicem automatski postajete njegovani sminker s debelim bankovnim racunom u dzepu sakoa, skupim autom u garazi i jedrilicom u nekom prekrasnom primorskom gradicu. Nemojte zaboravit da s konkurentskim mirisom gubite sve to ili barem dio.
Poruka br. 2: ako vam je imidz naveden pod jedan previse pekmezast, nas dezic od vas ce uciniti muzevnog mornara koji hrabro plovi nemilosrdnim i divljim morima, osvajajuci nepoznate kontinente, ucrtavajuci konture novopronadjenih obala na zemljopisne karte. Zenu na brod dobivate ovisno o osobnom nahodjenju. Glavno da fino mirisite, zlim urodjenicima-ljudozderima to je oduvijek bilo bitno.

Scenarij treci: vi ste obican gradski decko. Nosite neupadljive, ali skupe traperice i dizajnersku sulju. Na nogama su vam neke sminkerske tenisice, a preko ramena objesena torba. Sredjujete kosu gelom kojeg posudjujete od svoje cure, ali koristite svoj dezic. Neke stvari su ipak samo vase, a vi ste preizbirljivi da biste pristali na kompromise. Ljubite svoju polupospanu, ali od ranog jutra pazljivo sredjenu curu, izlazite iz kuce i pretvarate se u nezasitnog osvajaca: komadi vam se u prolazu smijese, dodiruju vas ili vam namiguju, a radi sulude ideje koja samo jos najslabije placenom osoblju najlosijih marketinskih agencija moze biti duhovita, dobivate i deckica koji vam salje pusu, tek toliko da se vidi da ste vi, proizvodjac dezica i publika opcenito senzibilizirani za gay populaciju i skroz vam je ok da vas neki malisa potapsa po guzi, onak, usput.
Poruka br. 1: dosta nam je reklama koje vam obecaju jahte, vile i sportske uspjehe. Budimo realni. Dovoljno je reci da ce se svaka zena koja prolazi kraj vas baciti u vase narucje. Ako to ne ucini, onda je lezba.
Poruka br. 2: cak i siromasni studenti koji se gradom ne vozaju u skupim dvosjedima, nego se voze biciklom, javnim prijevozom ili cak idu pjeske imaju sanse pokupit komada, a istovremeno je skroz ok zaboravit cinjenicu da vec imate curu. Sjetite se, na glavi vam je njezin gel.

I tako dalje... Anyway, nasla sam se na sto muka. Nisam htjela da mi muzic odjednom ode u planinare ili jedrilicare, a jos manje mi se svidja ideja da mu se neke zene sumnjivog morala vjesaju pod ruku cim izadje iz kuce. Ili mozda muskarci?! Kako god da okrenem, nijedna od tih ideja nije mi se svidjela. I koji sad da mu dezic kupim? Ma, nema veze, ionako svi mirisu jednako.

Oznake: dezodoran, muška kozmetika

četvrtak, 18.11.2004.

Velikani s postanskih maraka

Da preseravanje nema granica vjerojatno vec znate. Dovoljno je baciti pogled na zagrebacku spicu i ugledat cete silne srednjoskolke i studentice koje danima stede ne bi li si kupile neku skupu must have krpicu ili suncane naocale, pa ako je tmurno i kisno, nema veze, zataknut ce ih u kosu umjesto rajfa, jer investicija se mora vidjeti.

E pa da ne mislite da smo prvaci svijeta u takvoj briji, utjesit cu vas - sto je drustvo bogatije, preseravanje je podignuto na visu razinu. Recimo, u Becu postoji agencija u koju mozete doci i naruciti razglednice iz bilo kojeg dijela svijeta. One vam stizu za dan-dva, vi ih zatim ispisete, odnosno svojim rukopisom pozdravite prijatelje i rodjake s nekog egzoticnog otoka ili ekskluzivnog skijanja, vec prema vlastitom ukusu. Napisane razglednice predate agenciji, koja ih prenosi na mjesto odakle bi trebale biti poslane i njihov zaposlenik ih zaista salje sa zeljene destinacije. Drugim rijecima, razglednice stizu s originalnim postanskim zigom, markom i svim drugim dokazima da su poslane iz mjesta koje vama i vasim bliznjima izmamljuje slinu na usta. Vase je samo da se na vrijeme opskrbite namirnicama za tih tjedan-dva koje glumite da ste na svom izvanserijskom odmoru i ne promolite ni nos izvan stana da ne naletite na nekog poznatog i tako ne dozivite bruku. Istina da taj sport kosta, ali svakako manje od dvotjednog skijanja u luksuznom Klostersu ili ljetovanja u njegovom morskom ekvivalentu.

Ta spika s razglednicama je vec stara i poznata. I jos uvijek pomalo underground. Hocu reci, nikad nisam cula da je itko otvoreno priznao da je koristio takav tip usluge. Medjutim, zelite li sasvim otvoreno pokazati da ste potkozeni, mozete to uciniti ne muljajuci svoje frendove, jer postoji i usluga koja je beskorisna, a skupa. Dakle, mozete dati otisnuti svoju vlastitu postansku marku. Dapace, mozete ju sami i dizajnirati. Velicina je uvijek ista, a nominalna vrijednost je 0,55 eura, sto je uobicajena marka za Austriju i Europu. I tako, zelite li pozvati ljude na svoje vjencanje ili im zahvaliti na dolasku na isto, stavite na marku svoja nasmijana lica u svecanom izdanju. Ako ih pozivate na promociju ili samo objavjestavate da ste sluzbeno postali akademski gradjanin, fotkajte se s onom smijesnom kapicom na glavi ili u prvi plan stavite tuljac s diplomom. Isto tako, mozete se recimo pohvaliti svojom novom kucom na moru, skupim autom, bebom, obiteljskom srecicom ili raskosnim bozicnim stablom. Ako ste egoman, razlog da na marku nalijepite svoju njusku i nije vam pretjerano potreban.

Catch je u tome sto je minimalna kolicina maraka koje ce vam Austrijska posta s veseljem otisnuti dvije stotine komada, tj. deset listova s dvadeset maraka na svakom. Troskovi tiskanja, same postarine (ne zaboravite, placate pola eura po komadu) i slanja kuci (da, naravno, usluga je potpuna, Posta vam ih dostavlja na kucnu adresu) za najmanju kolicinu iznosi ciglih 346.2 eura. Sitnica. Maksimalna kolicina osobnih postanskih maraka je deset somova komada koji ce vam olaksati bankovni racun za 11010 eura. Opet sitnica.

A kaj je najgore, fora uopce nije losa ako imate novu firmu i zelite uloziti koji euro u neobicnu promidzbu. Ali kaj ce netom diplomirani klinac s dvjesto ili vise maraka s dicnim likom samoga sebe nije mi bas jasno, osim ako nije toliko ponosan na diplomu da o njoj namjerava obavijestiti cak i likove koje je sreo jednom u zivotu, sto je prilicna financijska avantura, uzmemo li u obzir da je gorespomenutim euricima za marku potrebno dodati jos podosta eurica za fine karte, omotnice, pa mozda i skupo nalivpero, jer nemrete tak nekaj ekskluzivnoga pisati obicnim nalivperom ili fuj!fuj! kemijskom s kioska, nego u najmanju ruku nekim klasicnim Mont Blanc proizvodom.

I sad se ja pitam... Zakaj tog nema u Hrvatskoj? Nije da bih otrcala u Postu po svoje osobne marke, jer da zelim, to bih napravila ovdje, ali znam da ima puno skvadre koja bi jedva docekala mogucnost da posalju bozicne cestitke ukrasene markom svog toplog i skupo uredjenog doma ili razglednice s mora koje krasi marka s fotkom nove jahtice. I zakaj si Posta ne bi malo zaradila? Ljudi s puno love bili bi sretni da ju imaju na kaj potrosit i da se mogu na jos jedan nacin pohvalit da imaju, Posta bi digla neku pinku, platio bi se porez, sto su dodatni nofceki u drzavnu blagajnu, a Drzava, to smo svi mi, jerbo je - barem u idealnom slucaju - cilj da se lova od poreza trosi na nas. Ako je vise ima, vise ce se trositi. I bit ce nam bolje. Ali tog se jos nitko nije sjetio. Jer, mi smo, za razliku od siromasne Austrije, prebogata zemlja da bismo razmisljali o tome kako da se dodatno obogatimo. Nama to jednostavno ne treba.

Oznake: poštanske marke

utorak, 16.11.2004.

Detektivska prica ili - kako ste vi nasli mene, tako sam i ja nasla vas

Prema najnovijim brojkama s naslovnice blog.hr-a, blogera vec ima oko jedanaest tisuca. Hej, pa to je prilican broj skribomana koji koliko-toliko redovno stavljaju na net svoje tekstove, stihove ili fotke. Naravno, kao i vecina smrtnika, i ja sam znatizeljna i volim znati tko mi je bio na blogu i stoga sam, kao i svaki posteni bloger, ugradila Statcounter, koji mi pouzdano i precizno ispise tko je sve posjetio moj blog, koliko se zadrzao, kaj je sve citao (ili pisao - sto je posebno zanimljivo kad dobijem zlocesti, a nepotpisani komentar) i jos puno drugih sitnica. I uvijek se pitam kak me, medju jedanaest somova blogera netko uopce uspije naci. Ok, kuzim da postoje blogeri koji su mi dragi i zanimljivi i koje citam kad god nadjem vremena, pa pretpostavljam da i oni citaju mene. Isto tako, neki dodju preko moje osobne stranice, na kojoj se nalazi direktan link. Neki me znaju uzivo, pa vole procitat kaj ima novog. No, kako u tom moru blogova k meni dodje netko novi totalna mi je misterija. I stoga se okrecem Statcounteru, koji mi vjerno pomaze odgovoriti na taj tip pitanja.

I kaj sam skuzila? Da je velik broj ljudi k meni dosao trazeci nesto na Google-u i da se, vjerojatno, prilicno razocarao kad nije nasao ono sto je trazio. Da bi stvar bila ljepsa, mnogi od takvih zalutalih posjetitelja na blogu su se zadrzali par sati, a cesto se i vracali za koji dan, da ne velim da postoji sasvim realna mogucnost da su i sami postali blogeri, a buduci da sam iskreno dobra dusa, osjecam griznju savjesti sto je netko nista ne sluteci, nevino i naivno sjeo za komp, poceo pretrazivati temu koja ga je zanimala, a zavrsio kao potencijalni ovisnik o bloganju ili barem - da bas previse ne dramatiziram - izgubio par sati svog dragocjenog vremena ovdje. I nemojte me krivo shvatiti, izuzetno mi je drago vidjeti nova lica na svom blogu i jako se veselim svakom od njih, a ovaj post shvatite kao mali poklon svima koji su ikad ovdje zalutali i odlucili se jos koji put vratiti.

Dakle, evo par vecih grupa posjetitelja prema kljucnim rijecima kojima su me trazili na Google-u:


1. slane i slatke kiflice

Ne biste vjerovali koliko je surfera spremno zasukati rukave i iznenaditi sebe i svoje bliznje domacim kiflicama. Trazeci recept, zavrsili su na mom blogu, jerbo sam prije puno vremena brijala o kiflicama svog djetinjstva. Naravno, na ovom blogu nema recepata, niti ce ih biti, no buduci da mi je zao svih tih dobronamjernih slasticara-pocetnika, dajem vam link na stranicu na kojoj je osnovni recept za kiflice kojima mozete dodati sir, marmeladu, orahe ili sto vec pozelite i tako dobiti slane ili slatke kiflice, po zelji. Ne dajte da vas naslov obeshrabri, recept se nalazi pri dnu stranice.

2. rodjendanske cestitke i rodjendanske sms poruke

Ako zelite poslati internetsku rodjendansku cestitku svakako posjetite 123greetings, gdje cete naci ogroman broj rodjendanskih cestitki, sto animiranih, a sto u flashu, kao i jako, jako puno cestitki za sve druge prilike i neprilike.

Ako pak trazite rodjendanske sms poruke, spremite se na pranje glave. Pazite sad, jucer mi je na stranici zavrsila lijencina lisena svake inspiracije koja nije trazila samo rodjendanske sms poruke, nego rodjendanske sms poruke za voljenu osobu. Pa dobro, kog ih vraga trazite na netu?! Zar je tako tesko napisati najobicniju recenicu poput "Zelim ti sretan rodjendan" i njoj dodati popis svojih zelja - a vi sami znate kaj kome zelite - ljubav, srecicu, seks, neke sitne nofceke, uspjeh u zivotu, whatever. Mislim, kakva je to uopce potraga? Trazite li ready made poruke iz lijenosti ili iz nepovjerenja prema vlastitim kreativnim sposobnostima stvarno je svejedno. Ako nekog bas tako silno volite, ne mislite li da bi toj osobi bilo draze dobiti par nespretno srocenih, ali iskrenih rijeci, nego ispeglanu cestitku koja vec ne znam ni ja koliko kruzi telefonima jednako nemastovitih likova kao sto ste vi?

Mislim... Ako saljete poruku nekom koga dobro poznajete i tko zna da niste duhoviti, jedna poruka nece vam popraviti imidz i od vas stvoriti britkog scenarista za Friends. Ako cestitate nekom tko vas ne poznaje dobro, taj ce se samo razocarati kad nakon ocekivanja duhovitog i originalnog kita otkrije suhoparnu i nemastovitu osobu koja kopa po netu u potrazi za tudjim rijecima. I, na kraju krajeva, razmislite o tome da je skroz moguce da vas slavljenik dobije nekoliko istih, serijski napisanih poruka. I sad se zapitajte hoce li ga to nagnati da se osjeca posebno ili... I zato vam necu, ponavljam, necu dati link na rodjendanske sms poruke. Potrudite se malo. To je najmanje sto mozete uciniti za neciji rodjendan.


3. kulerica.blog.hr

Da, tako je. Skvadra ima adresu bloga, ali je svejedno upise u trazilicu koja je namijenjena trazenju, cega ono?! Hm, bit ce adresa. Mislim, kuzim ja da mnogi uopce ne koriste ni kompjtore ni internet (tim povodom mala digresija: kad sam s jednom osobom kojoj su kompjutori totalno strani pricala o nekim podacima koje sam nasla na netu, ona me je iskreno zabrinutim glasom pitala pa dobro, a koliko si sigurna da su ti podaci tocni, odnosno, u kojoj se mjeri mozes pouzdati U OSOBU KOJA PISE INTERNET?), ali ako imate komp, spojeni ste na net, surfate i culi ste da postoji Google, pa ga cak i koristite, nema vam isprike.

Imati adresu i traziti je preko trazilice otprilike je kao imati neciji broj i nazvati informacije da vam ga daju. Vec zamisljam razgovor koji bi se vodio u tom slucaju:

Zbunjena korisnica (u daljnjem tekstu ZK): Dobar dan, informacije?
Jos zbunjeniji djelatnik informacija (u daljnjem tekstu JZDI): Dobar dan, izvolite.
ZK: Molim vas broj za 01 1234 567. (Broj je izmisljen, nemojte ga nazivati.)
JZDI: Ali... Pa, imate broj.
ZK: Ali ja sam nazvala da mi date broj.
JZDI: Kako da vam dam broj, kad ga vec imate?
ZK: Joj, gospon, jeste vi informacije ili niste? Lepo vas prosim da mi date broj.
JZDI: Ali, gospodjo, sto da vam dam kad broj vec imate? Ja vam mogu dati broj kad znate samo necije prezime i adresu, ali sto bih vam sad trebao dati, kad vec imate broj?
ZK (nervozno ga prekida): Znate gospon, vi ste jako bezobrazni. Znam ja, vi sad otezete zato da ja potrosim puno impulsa i ostavim vam puno nofcih, vi jedan, jedan... Lopov njemacki, vi i vas dojce telekom, dosli ste tu od postenih Hrvata nofce krasti. Bum ja vas tuzila, bute vi vec vidli...
JZDI (trudi se ne smijati se glasno): U redu, gospodjo, broj koji trazite je 01 1234 567.
ZK (uvrijedjenim glasom): Kaj mi ga niste mogli odmah dati? Fala lepo. Dovidjenja.
JZDI (umire od smijeha): Dovidjenja.

Na srecu, Google i ostale trazilice samo su nezivi sustavi koji se ne mogu smijati svojim korisnicima, a takvi ih zahtijevi ne mogu cak ni stiltat, no meni i dalje ostaje totalnom misterijom zbog cega bi netko tko ima adresu koju zeli posjetiti preko trazilice trazio istu?! Na to pitanje vjerojatno necu nikada dobiti odgovor, a takvih je upita toliko da ne biste vjerovali.


4. fetisi, manekenke, supermodeli i njihova stopala

Zbog jednog davnog posta u kojem su se spominjala stopala, fetisi i manekenke redovito mi dolaze fetisisti-namjernici u potrazi za virtualnim stopalima i to uglavnom za stopalima manekenki. Pa sad, mogu vas samo uputiti na neke od stranica na kojima cete naci brda supermodela, poput supermodels online, supermodels.com ili supermodelguide, na kojima cete, uz silne oci, frizure, cice, guze i duge noge vjerojatno upecati i pokoje stopalo.


5. ostalo ili razno

Ima na tom netu svakojakih prohtjeva. Neke zanima Ikea, neki zele posjetiti razlicite proizvodjace kozmetike ili stranice modnih dizajnera, mnogi su zainteresirani za seks (zakaj me to ne cudi?!), ima upita poput signalizacija na autoputu, besplatna golotinja (e, ovog je moj muzic prokomentirao rijecima nema dzabe ni u stare babe), bozicne price, imena za djecu, trudnoca, putovanja u trudnoci, kandidatkinje za miss, Hrvati u Austriji, kako skinuti suvisne kilograme (vise vjezbaj, manje papaj), Ken Scott, zagrebacke ljepotice, beba prducka, duge noge i jos mnogi drugi, a zajednicko im je da su svojim upitima nekako (ne pitajte me kako) stigli k meni.

E, pa dobrodosli, ugodno se proveli i ponovno mi se vratili! I sorry kaj niste nasli ono kaj ste trazili... Naci cete vec negdje, internet je velik.

Oznake: internet, blog, tražilice

subota, 13.11.2004.

Ogranicene kolicine ljepote

Jeste li primijetili da se mrzitelji komplimenata dijele u dvije velike grupe? U jednoj su oni koji mrze da se komplimenti daju drugima, dapace, ne mogu podnijeti situaciju u kojoj oni sami nisu primatelji lijepih rijeci, a u drugoj su oni koji mrze davati komplimente i preko cijih usana lakse prelaze najgore psovke od skroz uobicajenih sitnih pohvala.

Ne znam koji mi je tip gori, no da su oba naporna, jesu.

Nedavno sam sjedila s grupom mladih mama i njihovih prekrasnih potomaka na kavici. Medju nama je bila i ona, Pakosnica. Nakon sto smo se nasle i razmijenile ne kurtoazne, nego skroz iskrene primjedbe tipa kako ti je naraslo dijete, stvarno je prekrasno bacile smo se na druge teme, sve dok jedna mama, kopajuci po torbi u potrazi za papirnatim maramicama nije nabasala na foto-album, a u njemu, tko ili sto, slike s mora. Prekrasne slike, moram reci. I tako, zamolile smo ju da nam ih pokaze i jedna po jedna, istodobno sudjelujuci u razgovoru, promatrale smo fotke. A na njima - idila. Sunce, more, preplanuli ljudi, prekrasna beba, ma sve pet. Posebno mi se svidjela jedna slika, na kojoj je njezina divna djevojcica uhvacena kako radi svoje prve korake. Preslatko. Zaustila sam da kazem koliko mi se slika svidja, kadli me Pakosnica prekinula u pol recenice i strogo-hvalisavim glasom objavila da je i njima isto bilo super na moru, cak i bolje, ali da ona, eto, svoje slike nije htjela nosit sa sobom, jer nas nije htjela gnjaviti, posebno naglasavajuci posljednje rijeci, zeleci valjda istaknuti svoju nadljudsku plemenitost i nesebicnost. No, da to ne bi bilo sve, za nas neupucene neznalice dodala je da je djevojcica ionako prekasno prohodala, za razliku od njenog malog, koji je po svim kriterijima jako napredan. Kad su fotke dosle do nje, gledala ih je zajedno s frendicom koja je sjedila do nje. Frendici se svidjela slika na kojoj su mama i beba stajale u plicaku. Taman je krenula to reci, kadli je Pakosnica odrezala komentar u stilu ajme, kolki su ti bokovi, pa ti uopce nisi smrsavila od poroda! I sve u tom stilu. Nitko nije nikom smio reci nista pozitivno, jer je kod Pakosnice obavezno sve bolje i ljepse. Zapravo, savrseno. A tko smo mi, obicnjace jedne obicne, da se mjerimo s njom? Imamo bit sretne kaj uopce hoce popit kavu s nama, je l' tak?

Vjerujem da i vi poznajete ljude pred kojima vam nitko ne smije reci da imate lijepo dijete (ili vi nekom drugom, svejedno), jer oni imaju jos ljepse, a k tome je i odlikas, pred kojima nije dozvoljeno reci da imate odlicno sredjen stan, jer je vas stan uredjen amaterski, a njihov je uredio najbolji arhitekt u gradu, kojima ne smijete pokazivati slike s mora, jer je njihovo ljetovanje bilo puno luksuznije od vaseg, i tako dalje.

S druge strane su freakovi kojima se ni u naludjim snovima nece zalomit kompliment na tudji racun, osim ako bas nesto ne trebaju od vas, pa vam se namjenski ulaguju. Kao da ce, ako vam kazu da imate dobar auto, njihov vlastiti automatski izgubiti barem deset konjskih snaga, ako vlastousno izgovore da vam je frizura dobra, njihova ce istog trena postati opustena i mlohava, ako primijete da vam je dobar ten, oni ce sami dobiti deset novih pristica, ako im se svidi rucak koji ste skuhali, njihova ce hrana postati bljutavija... Stvarno ne kuzim.

Kao da na svijetu postoji ogranicena kolicina ljepote.

Ako das kompliment Parizu, oduzeo si Rimu. Ako kazes da Stefica radi dobre strukle, automatski si uvrijedio Baricine. Ako pohvalis Antinu barku, odmah si pokudio Siminu.

Glupa logika, ali cesto prisutna. Ne bi covjek vjerovao koliko cesto. Zapravo je fascinantan broj ljudi nesigurnih u sebe i svoje vrijednosti, opterecenih time da ce im tudji rejting poremetiti vlastiti, s ukorijenjenim kompleksima svih vrsta... A sto je najzalosnije, s apsolutno rastimanim kocnicama pri izrazavanju istih.

I, konacno, da bi apsurd bio veci, zanimljivo je primijetiti da svi ti mrzitelji komplimenata, oni koji ne znaju ili ne zele naci lijepe rijeci za druge - ili barem odlusati komplimente koje treca osoba upucuje zajednickom prijatelju - nenadmasni su kad treba pricati o sebi, hvalisati se ili, kao sto bi Krleza rekao, japajakati. Tada bi ih, kako duboko vjeruju, svi trebali pazljivo slusati i, naravno, odgovarati bujicama komplimenata. Ne ucine li to, ljubomorni su, nis vise. Pa, uostalom, tko i ne bi bio ljubomoran kad mu se pred ocima nacrta primjerak cistog savrsenstva.

srijeda, 10.11.2004.

Bridget, Hugh i Karl

Dakle, kaj ima novo u Becu? Ne znam spadate li u one koji su vec odavno procitali Dnevnik Bridget Jones ili pogledali istoimeni film, no ja svakako spadam. Bridget mi je neodoljivo simpa, Renée odlicna, Colin ukratko receno zgodan i sarmantan (da ne duljim, je l'), jedino mi Hugh po obicaju ide na zivce, ali da je odlicno odglumio, je (bas si ga tako nekako zamisljam uzivo - kao iritantno samouvjerenog zenskara). I sad, nakon sto je nastavak knjige, Bridget Jones: The Edge of Reason, vec odavno objavljen, konacno nam dolazi i film, o kojem se prica vec mjesecima.

I konacno je stigao. Veceras, upravo dok ovo pisem, traje austrijska premijera u jednom beckom kinu, udaljenom samo dvjestotinjak metara od mene, a vijest dana ovdje nije ni lebdenje Yassera Arafata izmedju zivota i smrti, ni sestero nesretnih utopljenika u Dunavu od prije neki dan, ni reforma zdravstva koja ocigledno zapinje zbog nedostatka love, nista od toga. Prva stvar koju cete cuti na svim vijestima objava je izuzetno vazne cinjenice da je na premijeru stigao Hugh Grant osobno. A yours truly (u prijevodu: ja) ga je, vracajuci se iz setnje s nasljednicom i muzem, i osobno vidjela, pracenog opcom histerijom tinejdzerica koje su ga vristeci trazile potpis i trudile se fotkati njegovo suhonjavo, ali poznato lisce. Mi ga nismo fotkali, a nismo niti vristali, ali ne bih ja bila ja da se ne pohvalim da smo ga vidli.

Ok, pokrila sam Bridget i Hugha iz naslova, a kaj je s Karlom? E, pa i Karl nam stize, i to, kako nas obavjestavaju izlozi svih h&m trgovina u gradu, u petak 12. studenog u 9.30. Naime, vjerojatno vam je poznato da se u h&m-u hvale da im je potrebno tek cetrnaest dana od trenutka kad usnime neku vrucu krpicu na milanskom, pariskom, londonskom ili njujorskom tjednu mode do trenutka kad njoj vrlo slicnu varijantu, ali za neusporedivo nizu cijenu, ponude masovnoj publici u jednom od stotina (ili tisuca?) svojih trgovina razasutih po cijelom svijetu. Tijekom tih cetrnaest dana njihovi strucnjaci dobro pregledaju snimke modela na pistama, daju procjenu koji ce komadi odjece postati hit sezone, zatim skinu kroj i od slicnog materijala naprave prototip koji salju u neku od azijskih ili, u novije vrijeme, istocnoeuropskih tvornica odjece s jeftinom radnom snagom u kojima potplaceni sljakeri u roku od maksimalno deset dana proizvedu stotine tisuca primjeraka doticnog proizvoda, po kojeg mi onda idemo u Graz i zadovoljno trljamo ruke sto smo uspjeli kupiti hlace koje jako slice novim Armanijevim za samo cetrdeset eura.

E, pa izgleda da je deckima i curama iz h&m-a bilo dosta takvog kopiranja poznatijih od sebe i imidza proizvodjaca drugorazrednih jeftinih imitacija, pa su odlucili angazirati nikog drugog doli Karla Lagerfelda da im dizajnira dio zimske kolekcije 2004/2005 koji ce se u njihovim trgovinama ponuditi po navodno jako prihvatljivim cijenama. U svakom slucaju, najava je jako pompozna, a hoce li takva biti i navala... Bumo vidli, rekli su slijepci.

Oznake: Bridget Jones, Karl Lagerfeld, Beč

ponedjeljak, 08.11.2004.

Upomoc, ludjaci na cesti!

Kad sam vec pocela pisati o austrijskim specijalitetima, bio bi red da posvetim rijec-dvije i Geisterfahrerima, koji nedvojbeno vladaju ovdasnjim autoputevima. Kome?! Geisterfahrerima. To su vam nevjerojatno gusto rasprostranjeni vozaci koji uglavnom namjerno ulaze na autoput u krivom smjeru i tako neko vrijeme voze.

Pa dobro, zbog cega to cine? - vjerojatno se zbunjeno pitate, kao i svaki manje-vise normalan covjek. E, sad. Razloge bi trebalo traziti u nekom udzbeniku iz psihopatologije, ali recimo da se dijele u dvije velike skupine: jedni zele izvrsiti samoubojstvo i smatraju da je ulazak na autoput u suprotnom smjeru i frontalka s nekim kamionom ili barem brzim autom siguran nacin da se rijese ovozemaljskog zivota, a cinjenica da bi pritom jos netko mogao stradati nimalo ih ne dira, dok su drugi najcesce klinci koji nocu bez pitanja uzimaju roditeljske aute i smatraju takav tip voznje probom hrabrosti, pa je tocno tako i zovu: Mutprobe.

Perverzno, nije li?

Krenete na put, zuri vam se, mozda ne slusate lokalne radio-stanice na kojima se vrti takav tip upozorenja ili, jos vjerojatnije, ne razumijete njemacki dovoljno dobro da uopce skuzite o cemu se radi, krenete preticati neki kamion, kadli se direktno pred vama stvori auto koji, umjesto da u lijevoj traci juri u istom smjeru kao i vi, ide prema vama. Ostaje vam sekunda-dvije da vam, kao u filmovima, cijeli zivot preleti pred ocima i evo vas kod svetog Petra ili barem na traumatologiji neke lokalne bolnice - ovo posljednje ako imate srece.

Austrijanci se protiv Geisterfahrera bore vec godinama. U nekim su regijama toliko rasprostranjeni da se cak pricalo o tome da ce se na ulazima na autoput ugraditi hupseri koji ce, idete li u pravom smjeru, biti samo hupseri koji ce vas prisiliti da malo prikocite, a idete li u krivom, iz njih ce izletjeti nozevi i prerezati vam gume. Na zalost, nisam ziher jesu li vec negdje ugradili takve mehanizme, no ja ih osobno svim srcem podrzavam i bilo bi mi drago da ih postave po cijeloj zemlji.

Slusate li neku nacionalnu radio-stanicu, cut cete da nema tjedna da negdje u Austriji neki nadobudni Geisterfahrer nije usao na autoput. U takvim se prilikama obicno prekida program i slijedi izvjestaj o tome na kojem se doticni dijelu autoputa nalazi i u kojem smjeru ide, uz molbu vozacima da stanu na zaustavnu traku ili barem voze sto sporije i nikako ne preticu. To je i inace tip savjeta koje ÖAMTC, tj. austrijski autoklub, daje vozacima.

Ako mene pitate (tko mene pita, ali 'ajde, recimo da me se pita), tretman tih manijaka je debelo preblag. Primjerice, vec spomenuti ÖAMTC vrlo blagonaklono govori o tome kako je moguce da svatko od nas postane Geisterfahrer ako smo preumorni, pod stresom ili nam se signalizacija cini nerazumljivom. Mislim, halo?! Ako smo preumorni da bismo skuzili da smo usli na autoput u krivom smjeru, mozda je bolje da uopce ne vozimo. Ili mozda nije?! Na zalost, ne znam mnogo o zakonskom tretmanu Geisterfahrera u Austriji, no znam da je u Njemackoj za njih predvidjena zatvorska kazna od dvije do pet godina ili novcana kazna. Mislim, ponavljam, halo?! Nema te love koju bih ja takvom neodgovornom kretenu naplatila. To treba objesit za jaja na glavnom gradskom trgu, pa da vidimo kad ce se iduce objesno, razmazeno deriste odlucit na kradju roditeljskog auta i rjesavanje pitanja posvemasnje zivotne dosade ovakvim tipom dizanja razine adrenalina u krvi.

Prosli tjedan je bila kulminacija Geisterfahrera na austrijskim autoputevima. Najprije mi se muzic javio s autoputa nadomak Beca s vijescu da ce kasniti, jer je policija posve obustavila promet u lovu na Geisterfahrera koji je postavio rekord i neometano vozio punih pola sata u suprotnom smjeru. Na srecu, nitko nije stradao. Pa je iduci dan na radiju bila vijest o Geisterfahreru u Tirolu, a dan nakon toga o osamnaestogodisnjem klincu iz Vorarlberga koji ne samo da je dosta dugo vozio u krivom smjeru, nego je odlucio ignorirati policijsku potjeru i sirene, pa su specijalno zbog njega morali postavljati zasjedu na autoputu. Kad su ga konacno prisilili da stane i izadje iz auta, mali je odglumio totalno cudjenje i pitao murjake u cemu je problem. Treba li napomenuti da dijete nije imalo vozacku i da je auto ukraden iz roditeljske garaze dok su starci mirno spavali i vjerovali da im djetesce brije negdje po susjedstvu?

Anyway, umjesto da si samoubojice na dobar, stari, pouzdani nacin propucaju glavu, objese se ili se bace s nebodera, ovaj novi tip skroz sebicno odlucuje da ce, kad vec umire, sa sobom povesti jos nekog. Ili nazoviavanturisti koji bi si mogli rjesavati pitanje monotonije, ako ih vec muci, bungee-jumpingom, ekstremnim alpinizmom i slicnim zajebancijama u kojima, ako se vec dogodi nesreca, pogibaju samo oni, ali ne. To su za mene totalno poremeceni likovi koji si daju za pravo riskirati tudje zivote, jer ih to valjda dodatno rajca. Ne da bih takvima dozivotno oduzela vozacku, nego bih ih trajno smjestila u ustanovu zatvorenog tipa u kojoj bi samo mogli lupati glavom u gumene zidove, ruku zavezanih u neku cvrstu kosulju zanimljivog kroja.

A sad, ako se nadjete u Austriji na autoputu... Pretpostavljam da idete u Graz u shopping, a ta je streka po tom pitanju manje-vise sigurna, ili pak idete na skijanje, sto moze ukljucivati dijelove autoputa na kojima je moguc bliski susret goreopisane vrste. Dakle, ukljucite Ö3, stanicu na kojoj cete cuti puno kuruze, ali i pouzdane informacije o stanju na cestama. Probajte se koncentrirati na spikera, koji najmanje svakih pola sata govori o tome ima li stogod novog, i to za podrucje cijele drzave. I sretan vam put.

* * * * * * * * *

I na kraju, da ne bude bas sve tako crno, evo jedan prigodni.

Dosao Mujo prvi put u zivotu u Njemacku i bio je fasciniran svime sto je vidio, ali se u mnogim stvarima nije mogao snaci. Recimo, posve su ga zbunili autoputevi s mnogo traka, puno automobila, guzve na cestama i tako mu se dogodilo da udje na autoput u krivom smjeru.

Vozi on i, sav zbunjen, gleda aute koji mu idu u susret... Ali i dalje vozi slalom kroz njih.

- Paznja, paznja! Molimo vozace za poseban oprez! Na autoputu A36 u smjeru Frankfurta jedan auto vozi u suprotnom smjeru! - cuje se glas iz radija.

Mujo ga pogleda i izbezumljeno kaze:
- Kako jedan?! Stotine, majke ti, stotine!

Oznake: promet, Austrija

petak, 05.11.2004.

Julius Meinl am Graben

Prilicno sam vam davno obecala pisati o Becu, a osim atmosfere prilikom dodjele Nobelove nagrade za knjizevnost austrijskoj autorici Elfriede Jelinek i cinjenice da mi s vremena na vrijeme nepoznati pokusavaju razvaliti vrata, niste bas previse saznali. I zato, danas cu vam pisati o necem sto necete naci u tipicnom turistickom vodicu, a svakako je jedan od zastitnih znakova Beca: o najluksuznijem samoposluzivanju u Europi.

Rijec je, naravno, o trgovini Julius Meinl am Graben, koja je do prije par godina bila dio velikog lanca Meinl trgovina i tvornica kave, cajeva i slatkisa, od cega je ostala samo tvornica koja svoje proizvode danas prodaje po obicnim kvartovskim samoposluzivanjima. Do toga je doslo zbog nehajne rastrosnosti gospodina Juliusa Meina Petog (da, stvarno se tako zove: Julius Meinl Peti ilitiga der Fünfte i da, stvarno su ga usrecili cetiri generacije starim imenom - nije da ga ne razumijem, pa tko normalan ne bi prolupao) i njegove zakonske odabranice, koji su se u svom zivotu na visokoj nozi pomalo zanijeli i u okrutnom svijetu kapitalizma i borbe za svaki dolar, funtu ili ojro jednostavno receno izgubili bitku. Iako je Meinl u svakom kvartu imao trgovinu, te su trgovine vremenom postale isuvise izlizane za cijene koje su krasile sasvim obicnu, svakodnevnu robu koju obicavamo nazivati speceraj i skvadra koja je placala obicne jogurte petnaestak posto vise nego u susjednoj Billi ili Sparu samo zato da ima osjecaj luksuzne kupovine kod Meinla vremenom je prestala dolaziti pa gospodinu Petom i njegovoj gospodji nije preostalo nista doli objaviti bankrot i prodati sto se prodati dalo. Na brzaka, dok cjelokupno carstvo ne izgubi na vrijednosti.

I tako je, na uzas austrijskih domoljuba koji su Meinlove trgovine dozivljavali dijelom nacionalne bastine, cijeli lanac trgovina prodan, a da bi udarac bio zesci, kupila ga je njemacka firma u cijem su posjedu najjeftinija samoposluzivanja u kojima se opskrbljuju gotovo iskljucivo gastarbajteri. Ne biste vjerovali, no prodaja skroz-na-skroz privatnog vlasnistva obitelji Meinl postala je metom javne rasprave i svatko tko je iole drzao do sebe i imao vezu u medijima pronasao je svoj kutak u javnosti kako bi izrazio svoje misljenje u vezi hude sudbe Meinlovih trgovina. Da vas ne davim, lanac trgovina prisutnih po cijeloj Austriji pretvoren je u nesto sasvim drugo, dok je pod imenom Julius Meinl zadrzana ona najluksuznija, na Grabenu, kao i tvornica prepoznatljivih proizvoda s logom o kojem su osvijesteni politicki korektivci takodjer imali stosta za reci: naime, radi se o stiliziranom profilu crnog djecaka koji je nekad bio glavna i mizerno placena radna snaga na plantazama kave i caja koje su toj obitelji priskrbile njezino nevjerojatno bogatstvo, a koji se danas smatra izuzetno rasistickim.

Vec je i prije te prodaje trgovina na Grabenu bila nevjerojatno skupa, orijentirana iskljucivo na izuzetno bogatu publiku. Valja samo reci da je Graben jedna od najluksuznijih beckih ulica za kupovinu i da se u neposrednom susjedstvu nalaze trgovine poput Habana, Vuittona, Versacea i drugih skupih imena, a mjesecna najamnina stanova u njoj iznosi i po pet somova eura. Austrijanci, emotivno vezani uz Meinlove trgovine u kojima uglavnom nisu svakodnevno kupovali cak ni kad su ih imali u susjedstvu, pri dolasku u Bec obavezno su usli u ovu na Grabenu ako ni zbog cega drugoga, onda zato da dobiju tada tamnozelenu papirnatu vrecicu koja je neupitno svjedocila da su obavili prilicno skupu kupovinu. Bilo je veselo gledati ljude iz provincije koji su na izlet u glavni grad cesto stizali u narodnim nosnjama kako kupuju sitnice u Meinlu i na blagajni zicaju koju vrecicu viska.

I tako - jedina poslovnica koja je ostala "u obitelji, novo uredjenje trgovine, nove - narancaste - vrecice, i dalje probrani proizvodi, i dalje ekstremne cijene. Recimo, u Meinlu na Grabenu moguce je naci vakumirano pakiranje talijanskog prsuta od 10 dag za 250 kn. Za one koji zive u inozemstvu, to vam je, po danasnjem kursu, 33,18 eura ili 42,68 dolara. Isto toliko kostalo je i uobicajeno pakiranje (50 grama) nekakve pastete od guscje jetre. Stogramske table cokolade koje kostaju dvadeset-trideset eura u toj su trgovini vise pravilo nego iznimka. Sad, svaka vam cast ako primjecujete razliku izmedju guscje pastete za obicne smrtnike i ove napravljene od jetrica snijeznobijelih francuskih guski koje redovno hrane starice-majke poginulih heroja pokreta otpora sijenom dovezenim s vrhova svicarskih Alpi u najnovijem modelu Jaguara. Ja osobno ne vidim neku razliku i ne pada mi na pamet dati toliku lovu za, budimo realni, obicnu piksu obicne pastete, ali tko ima i zeli platiti, neka plati. Not my problem.

No, nadam se da ste shvatili poantu: takvu je koncentraciju luksuza i preseravanja zaista tesko naci drugdje. Recimo, u Meinlu cete naci secer u boji. Ako vam bijeli ili smedji nije dovoljno dobar ili jednostavno ne pase uz boju vase salice, ociju ili haljine, mozete zaseceriti svoju kavicu ruzicastim, plavim ili zutim secerom. Mozete kupiti komad sira za lovu kojom se prosjecna ne hrvatska, nego austrijska obitelj uredno hrani par dana. Mozete birati medju najboljim vinima. A i obicna ce Milka u toj trgovini kostati koji euro vise nego drugdje, cisto da ne zaboravite gdje se nalazite.

Ok, cijene su ekstremne, to ste skuzili. A sto dobivate zauzvrat? Luksuzno namjestenu trgovinu. Sto god mislili o ovom tipu bacanja love, da ne kazem bahate razmetljivosti, mora se priznati da trgovina izgleda super. I u prizemlju i na katu postoji kafic u kojem se gospoda mogu odmoriti uz casu bijelog vina i sendvic s lososom dok njihove dame trose lovu koju uglavnom nisu same zaradile. Kosarice i kolica diskretno su tamnozeleno-sivkaste s koznim ruckama, da vam kupovina bude posvemasnji estetski dozivljaj. Kako biste sto lakse dosli iz prizemlja na kat i obratno postoje dva ostakljena lifta. Na svakom koraku ce vam se smijesiti ljubazno osoblje. I, na kraju, nakon sto platite, necete morati sami pakirati stvari koje ste kupili, ne, ne. Za to postoji pomocno osoblje koje stoji iza svake blagajne i sprema vas ulov u vecu ili manju vrecicu koja je u Becu i sire krajnji statusni simbol. Evo u sto se pretvara bogataska elita par stoljeca nakon prvobitne akumulacije kapitala. Kad imaju sve, bas sve, od jahte preko solidnog voznog parka do dvoraca po alpskim jezerima, ne preostaje im nista nego kupovati pastete na spomen cije cijene drugi mogu tek okrenuti ocima.

I na kraju, sto reci nego ako ste u Becu, odite vidjet. Ne morate kupovati pastete koje kostaju kao hlace u h&m-u niti, da biste prosetali tim cudom od trgovine, morate ostavit gace na stapu. Udjite, prosetajte se, kupite si bocu vode, jogurt ili neku slicnu sitnicu i pasite oci. Jer, ako niste stvarno dobro potkozeni, tesko da vam je ovakav nacin kupovine svakodnevno iskustvo.

Oznake: Julius Meinl am Graben, Beč

četvrtak, 04.11.2004.

Ulet u spavacu sobu

Ovak. Mozda ce vam zvucati cudno, ali ja ne otvaram vrata stana nikom tko nije najavljen. Ponekad sam s bebom i ne mogu ju ostaviti. Ponekad spavam. Ponekad imam zivopisnu tirkiznu masku preko cijele face. Ponekad mi se jednostavno ne da otvoriti. A ponekad se sjetim svih onih prica o provalnicima maskiranima u inkasatore i nema sanse da otvorim. I uopce ne vidim poantu takvih uleta - mislim, inkasatori mi definitivno ne dolaze, jer i u Zagrebu i u Becu sami ocitavamo sve moguce komunalije, a ni uz najveci napor moje inace dosta bujne maste ne mogu dokuciti tko bi drugi dosao nenajavljen. Frendovi nazovu barem pet minuta prije nego sto odluce navratiti, u stilu u blizini sam, je l' ti pase da dodjem? Ma pase, naravno, samo ti dodji. Dapace. Skuhali bumo kavicu i sve pet.

Ovo sto vam pisem je vise u teoriji, jer se ne mogu sjetiti kad mi je posljednji put netko uletio nenajavljen. Barem u Zagrebu. No, otkad sam u Becu, zvono na vratima mi se oglasava cesce nego zvono na Stephansdomu. Kad sam prosli put otvorila vrata, i to nakon uporne zvonjave, u lice mi se nacerio tip koji je, pazite sad, dosao brusiti nozeve. Vjerojatno sam mu uputila priglupo-blagoteleci pogled, jer mi je krenuo objasnjavati da ja vjerojatno imam nozeve, on ima britvu, pa bi on mogao, je l', malo pobrusiti moje nozeve... No ja sam imala isti, nepromijenjeni, izraz lica i dugo nakon sto je otisao, jer sam posljednji put te brusace nozeva vidjela u djetinjstvu, zajedno s popravljacima kisobrana i slicnom skvadrom koja je znala banuti. Objasnila sam striceku da hvala, nemam nozeva za pobrusiti, zatvorila vrata i bijesno se upitala tko ga je, dovraga, uopce pustio u zgradu?

Stricek nozobrusac mi je, usput budi receno, probudio bebu koja je ostatak dana provela nenaspavana i kenjkava i tim je cinom imao cast postati posljednjom nepoznatom osobom kojoj otvaram vrata stana.

I evo, danas se ponovilo nesto slicno. Nakon prvog jutarnjeg budjenja, nasljednica je konacno zaspala i to nikako drugacije nego naslonjena na mene, kadli je zazvonilo zvono. Jednom, pa odmah drugi put. Pa je odlucna saka lupila po ulaznim vratima. Pa je opet zazvonilo zvono (ja u sebi proklinjem). Malena se meskolji. Jos jednom zvono. Pa tisina. Nadam se da je uporni zvonolupac otisao. Ma kakvi. Evo ga za desetak minuta natrag - toliko mu valjda treba da obidje zgradu. I zvoni, ali sad vec nervozno, isprekidano. Pa lupa. Pa opet zvoni. Pa lupa. Pa zvoni. I tako deset minuta.

Doslo mi je da izadjem i da ga pitam pa dobro, jesi ti glup ili kaj ti je?!

Ili nema nikog doma. U tom slucaju ne moras vise zvoniti, necu se teleportirati u stan kako bih ti otvorila.

Ili sam doma, ali ne mogu otvoriti. Ili ne zelim. Mozda hranim bebu. Tko si ti da me prekidas u tome? Mozda meditiram. Jesi ti vazniji od moje meditacije? Sorry, ne bih rekla. (Ovo je cista teorija, ja vam ne meditiram - nikad mi to koncentrirano sjedenje nije islo od ruke.) Mozda jednostavno spavam. A tko the fuck si ti da si dozvoljavas da me budis?

I tako sam lezala kraj nasljednice i vrtila u glavi tko bi sve mogao biti. Ma, nitko. Eventualno postar s nekom posiljkom, ali on bi pozvonio jednom i ostavio ceduljicu da dodjem na postu. Sigurno ne bi razvaljivao vrata.

I koliko god sam razmisljala, jedino mi je padala na pamet skvadra gorespomenutog tipa. A ja sam vam hladna bitch koja brusace nozeva, popravljace kisobrana i studente koji dijele letke ne zove u stan, ne kuha im kavu i ne laprda s njima o smislu zivota i americkim izborima. Sorry. Ne ide. Ma koliko mi lupali na vrata. Ili zvonili. Nis od toga. No way.

utorak, 02.11.2004.

Hej, ljudi...

...danas mi je rodjendan!


Zadrzat cu za sebe koji.

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30