četvrtak, 04.11.2004.

Ulet u spavacu sobu

Ovak. Mozda ce vam zvucati cudno, ali ja ne otvaram vrata stana nikom tko nije najavljen. Ponekad sam s bebom i ne mogu ju ostaviti. Ponekad spavam. Ponekad imam zivopisnu tirkiznu masku preko cijele face. Ponekad mi se jednostavno ne da otvoriti. A ponekad se sjetim svih onih prica o provalnicima maskiranima u inkasatore i nema sanse da otvorim. I uopce ne vidim poantu takvih uleta - mislim, inkasatori mi definitivno ne dolaze, jer i u Zagrebu i u Becu sami ocitavamo sve moguce komunalije, a ni uz najveci napor moje inace dosta bujne maste ne mogu dokuciti tko bi drugi dosao nenajavljen. Frendovi nazovu barem pet minuta prije nego sto odluce navratiti, u stilu u blizini sam, je l' ti pase da dodjem? Ma pase, naravno, samo ti dodji. Dapace. Skuhali bumo kavicu i sve pet.

Ovo sto vam pisem je vise u teoriji, jer se ne mogu sjetiti kad mi je posljednji put netko uletio nenajavljen. Barem u Zagrebu. No, otkad sam u Becu, zvono na vratima mi se oglasava cesce nego zvono na Stephansdomu. Kad sam prosli put otvorila vrata, i to nakon uporne zvonjave, u lice mi se nacerio tip koji je, pazite sad, dosao brusiti nozeve. Vjerojatno sam mu uputila priglupo-blagoteleci pogled, jer mi je krenuo objasnjavati da ja vjerojatno imam nozeve, on ima britvu, pa bi on mogao, je l', malo pobrusiti moje nozeve... No ja sam imala isti, nepromijenjeni, izraz lica i dugo nakon sto je otisao, jer sam posljednji put te brusace nozeva vidjela u djetinjstvu, zajedno s popravljacima kisobrana i slicnom skvadrom koja je znala banuti. Objasnila sam striceku da hvala, nemam nozeva za pobrusiti, zatvorila vrata i bijesno se upitala tko ga je, dovraga, uopce pustio u zgradu?

Stricek nozobrusac mi je, usput budi receno, probudio bebu koja je ostatak dana provela nenaspavana i kenjkava i tim je cinom imao cast postati posljednjom nepoznatom osobom kojoj otvaram vrata stana.

I evo, danas se ponovilo nesto slicno. Nakon prvog jutarnjeg budjenja, nasljednica je konacno zaspala i to nikako drugacije nego naslonjena na mene, kadli je zazvonilo zvono. Jednom, pa odmah drugi put. Pa je odlucna saka lupila po ulaznim vratima. Pa je opet zazvonilo zvono (ja u sebi proklinjem). Malena se meskolji. Jos jednom zvono. Pa tisina. Nadam se da je uporni zvonolupac otisao. Ma kakvi. Evo ga za desetak minuta natrag - toliko mu valjda treba da obidje zgradu. I zvoni, ali sad vec nervozno, isprekidano. Pa lupa. Pa opet zvoni. Pa lupa. Pa zvoni. I tako deset minuta.

Doslo mi je da izadjem i da ga pitam pa dobro, jesi ti glup ili kaj ti je?!

Ili nema nikog doma. U tom slucaju ne moras vise zvoniti, necu se teleportirati u stan kako bih ti otvorila.

Ili sam doma, ali ne mogu otvoriti. Ili ne zelim. Mozda hranim bebu. Tko si ti da me prekidas u tome? Mozda meditiram. Jesi ti vazniji od moje meditacije? Sorry, ne bih rekla. (Ovo je cista teorija, ja vam ne meditiram - nikad mi to koncentrirano sjedenje nije islo od ruke.) Mozda jednostavno spavam. A tko the fuck si ti da si dozvoljavas da me budis?

I tako sam lezala kraj nasljednice i vrtila u glavi tko bi sve mogao biti. Ma, nitko. Eventualno postar s nekom posiljkom, ali on bi pozvonio jednom i ostavio ceduljicu da dodjem na postu. Sigurno ne bi razvaljivao vrata.

I koliko god sam razmisljala, jedino mi je padala na pamet skvadra gorespomenutog tipa. A ja sam vam hladna bitch koja brusace nozeva, popravljace kisobrana i studente koji dijele letke ne zove u stan, ne kuha im kavu i ne laprda s njima o smislu zivota i americkim izborima. Sorry. Ne ide. Ma koliko mi lupali na vrata. Ili zvonili. Nis od toga. No way.

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30