Marketing
Koja ulica dalje - uživanje za nas polubankrotirane obične smrtnike
Najprije, sretna vam svima nova godina - nadam se da će vas u njoj pratiti ne samo sreća, nego i dobro zdravlje, puno ljubavi, uspjeha, nofčeka i uživanja na svim poljima.
Iako smo službeno skinuli ukrase s bora i svi uzdišemo za brzinski proteklim blagdanima te na velika vrata ulazimo u filozofske rasprave o protoku vremena, kratkoći života i sličnim teškim temama, potpomognuta izrekom it ain't over till the fat lady sings samoinicijativno odlučih produžiti blagdanski ugođaj i još vam malo pisati o Božiću u Beču.
Što bi bio Božić bez kupovine za nas moderne homo shopiensise koji osjećaju laganu nervozu ako nekoliko tjedana, a određeni primjerci vrste i dana ili čak sati, zaredom ne uspiju potrošiti svoj teško stečeni novac? Pa ništa, samo neki od običnih blagdana; utopio bi se u moru anonimnih neradnih dana koje rado slavimo, obilježavamo i štujemo, ali nikad nismo točno sigurni što oni zaista znače i kome su zapravo posvećeni.
Ako niste obdareni natprosječno visokom plaćom, opasno bogatim mužem ili neočekivanim nasljedstvom nakon smrti nepoznatog ujaka koji je živio negdje u bespućima južnoameričkog kontinenta i obogatio se sumnjivim uzgojem goveda u uskoj suradnji s preprodajom droge, bolje vam je da se klonite mjesta iz prethodnog teksta i vratite u realnost, odnosno u poznatu bečku Mariahilferstraße, ulicu koja je zakon za kupovinu.
Naravno, i u njoj postoje brojne trgovine u kojima nije problem pronaći suknjicu za šestotinjak eura ili torbicu za trostruko viši iznos, no većina je tamošnjih trgovina ipak sasvim prihvatljiva za nas obične smrtnike.
U borbi za kupca, koju središte grada iz godine u godinu vodi s velikim kupovinim centrima smještenima po rubovima grada ili izvan njega, popularna se Hilferica uključila ne samo idiličnom blagdanskom rasvjetom i prigodno uređenim trgovinama u kojima nježni zvuci Zvončića miluju vaše uši kako ne biste primjećivali zvukove novčanica koje vam nestaju iz novčanika ili kartice koja se svakim provlačenjem kroz onu napravu na blagajni sve više stanjuje, nego i proglašavanjem pješačke zone tijekom adventskih subota te produživanjem radnog vremena.
Osim trgovina i brojnih kafića, putniku-namjerniku nudi se i mali slatki adventski sajmić ispred crkve po kojoj je ulica i jedan od na nju naslonjenih gradskih okruga dobila ime. Na njemu je tek nekoliko štandova, no nude odlično piće i još bolju hranu, a vjerojatno je i jedino mjesto u gradu (točnije: jedino koje sam ja, usprkos upornoj i požrtvovnoj potrazi uspjela locirati) na kojem možete kupiti prefini crni kruh s orasima. Nije bitno što jedna štruca košta 16 eura, Božić je jednom godišnje, a taj kruh je najbolji kojeg sam ikad probala. A inače baš i ne jedem puno kruha, tek toliko da znate.
I za kraj, evo jedne istinite priče sa spomenutog sajma.
Na štand s kobasama i pićima dolazi Austrijanac koji naručuje kranjsku kobasicu sa sirom, ali bez kruha. Prodavačica ga ne razumije dobro, pa ga ponovno pita što želi.
- Kranjsku sa sirom i bez kruha - ponavlja on nestrpljivo.
- Šta ovaj oće? - glasno viče jedna prodavačica drugoj.
- Oće kezekrajner bez brota - jednako joj glasno odgovara druga.
Post je objavljen 07.01.2006. u 00:03 sati.