petak, 19.04.2013.

Muke po javnom prijevozu

Podzemna željeznica, stanica Schottentor/Universität


Da, da... Znam. Ne smijem se žaliti, jer bečki javni gradski prijevoz spada među najbolje na svijetu, tako nam se barem redovito hvale u medijima. Točni su, brzi, pouzdani, čisti, nasmijani, ljubazni, mirisni, a kad uđete u vozilo, vozač od sreće otpleše Macarenu i pruži vam crvenu ružu ako ste žena ili feminizirani muškarac ili limenku pive ako ste muškarac ili muškobanjasta žena te vam uz duboki naklon zahvali što koristite usluge njegove firme. Tako nekako.

Šalu na stranu, većih prigovora po tim formalnim pitanjima zaista nemam: javna se prometala uglavnom vrlo precizno drže rasporeda vožnje, pa ako na vašoj stanici piše da će tramvaj stići u 18.54, on će u 99% slučajeva zaista stići u navedeno vrijeme. Ako ne stigne, veća je šansa da vam sat ide krivo, nego da je zakasnio, iako se i to povremeno događa (a tada svi na stanici, razmaženi svakodnevnom odličnom uslugom, glasno uzdišu i revoltirano gledaju na sat).

I zašto onda spominjem muke? Pa tako, jer ih ima. I uglavnom se, kao i većina ostalih muka na ovom svijetu, svode pod nazivnik ljudskog faktora.

Uzmite, primjerice, putnike. Oni dugovječniji i izdržljiviji (i posebice blagoslovljeni dobrim pamćenjem) među vama možda će se sjetiti da sam već pisala da bih ljudima koji ne održavaju tjelesnu higijenu zakonom zabranila izlazak iz kuće. Iako su se miomirisi danima neopranih tjelesina i zimi mogli i te kako dobro namirisati, sad kad se polako rješavamo šalova, kaputa i pulovera, zajedno s lijepim vremenom i dugim sunčanim danima dolazi i sezona nepodnošljivih smradova. Evo, jučer ujutro, vodim nasljednice u školu, njih dvije sjede preko puta mene, a na prazno mjesto kraj mene (u inače polupraznom tramvaju) sjedne šesnaestogodišnjak zbigecan do posljednjeg detalja, ali u svom žaru da postigne vizualno savršenstvo, dečec se nije stigao oprati brat bratu tjedan dana. Dobro da nisam doručkovala, jer je postojala sasvim realna mogućnost da taj isti doručak završi na njegovim skupim trapericama i zauvijek postane dijelom simfonije njegovih tjelesnih mirisa. I tako, sjedim kraj njega i razmišljam što je nepristojnije, da on svojim nedostatkom higijene terorizira nevino pučanstvo ili da mu netko od teroriziranih pučana jasno i glasno prigovori zbog smrada. Ono, sine, osjetim da se danas nisi stigao oprati, a ni jučer, kao ni prekjučer, zapravo, garantirano od subote popodne, kad si se spremao za izlazak. Je l' bi bio ljubazan pa se, zajedno sa svojom specifičnom aromom, premjestio negdje drugdje? Na žalost, svijet je tako nekako čudno postavljen da smrdljivcima nije neugodnjak smrditi, ali čistima je neugodno zamoliti smrdljive da se operu.

Pa onda ljudi koji jedu u prometalima raznoraznim. Nemam, zaista nemam, baš ništa protiv kebaba, pizze, kobasica, woka u najrazličitijim varijantama, špageta s umacima i svih ostalih miomirisnih čudesa kojima ljudi utažuju glad u hodu, ali kad vam preko puta sjedne netko od čijeg feferonskog daha padate u nesvjest, zapitate se zašto se zabrana jedenja u javnom prijevozu ne provodi nešto dosljednije.

Suvremena i kakti urbana varijanta ovih koji nigdje ne mogu bez jela i pića je škvadra - mahom mlada, iako ima i nešto iznimaka među ljudima srednjih godina - koja se fura na američke filmove, one u kojima glavni junak negdje na početku filma uđe u Starbucks i kupi kavu za van, pa onda s tom kavom u ruci ode u park, upozna djevu bajnu, usput uhvati lopova koji slučajnoj sirotoj staroj bakici ukrade torbicu, ode na posao, posvađa se sa šefom, vlastoručno raskrinka globalnu urotu i sam samcat se obračuna s najopakijim svjetskim mafijašima, da bi se na kraju, i dalje s kavom u ruci, vratio svojoj djevi u park i strasno je poljubio. Da, da... Ovdje pak ne kupuju svi kavu u Starbucksu, jer sad već nema kafića ili pekarne koji ne prodaju kavu za van, no čini se da među srednjoškolcima i studentarijom jednostavno nije dozvoljeno hodati ulicom bez kave u jednoj i pametnog telefona u drugoj ruci. Miris kave mi je, na sreću, mnogo ugodniji od mirisa feferona, ali samo čekam kad će neki od spretnih multipraktik kava-telefon-muzika-slušalice-novine-jakosamkul übertalenata proliti tu vruću kavu po nečijoj glavi. Da, imaju te šalice poklopce, ali ima i bisera koji, pazite sad, skinu poklopac pa se s do vrha punom papirnatom čašom u ruci naguravaju među mnoštvom u stanici ili balansiraju u vožnji.

I da, kad smo već kod pametnih telefona, neopisivo mi idu na živce oni koji zapiknu nos u moj ekran i pokušavaju dokučiti što radim/s kim se dopisujem/po kojim stranicama surfam. Znamo i sami, naučili smo još u djetinjstvu (kad o pametnim telefonima nismo ni sanjali), da se ne pristoji piljiti po autobusima i tramvajima ljudima u novine, no sad bih mijenjala jednog koji mi pilji u telefon za deset ovih koji čitaju moje novine. Novine su, naime, posve neosobne, svaki je dan tiskano nekoliko desetaka ili čak stotina tisuća identičnog izdanja i ako baš hoćeš čitati, čitaj. Ali na telefonu je moj mail, moj fejs, moj net... I ne, nisam sretna kad se ljudi koji sjede iza mene nagnu prema naprijed tako da mi dahću za uhom, a sve ne bi li imali što bolji uvid u moje mobilno-virtualne aktivnosti.

Zatim postoji posebna vrsta intelektualaca koji pokušavaju ući u prepuno vozilo prije nego što oni koji čekaju da izađu uspiju izaći. Blagonakloni bi njihovo ponašanje objasnili žurbom da ugrabe što bolje mjesto za sjedenje. Ja nisam blagonaklona, pa njihovo ponašanje objašnjavam nedostatkom najosnovnije inteligencije. Onako, imaš bocu punu vode i u nju želiš uliti sok. Ulijevaš li u već punu bocu ili ćeš ipak iz nje najprije izliti vodu? Postoji u Beču jedan gospodin, vlasnik elitne plesne škole i autor najpoznatijeg austrijskog bontona, kojeg nazivaju "Papa za ponašanje" i koji je, kad su ga jednom prigodom zamolili za mišljenje o toj temi, duhovito rekao: Kad čekate red u javnom zahodu, ulazite li u zauzete kabine ili ipak pustite one koji su unutra da najprije obave svoje i izađu? Pa, ako se u zauzetom zahodu ne gurate unutra, nemojte ni u javnom prijevozu. To bi trebalo biti dovoljno. Ali nije.

I završit ću ovaj osvrt o javnim prometalima ljudima koji su, kako bih to drugačije rekla, doli - nepismeni. Naime, na svakim pokretnim stepenicama postoji natpis, naglašen crvenom bojom, da se stoji s desne strane. Ovako nekako...




Ok, priznajem da je natpis samo na njemačkom, pa ga dio ljudi vjerojatno ne može razumjeti, ali vodeći se iskustvom vožnje pokretnim stepenicama većine svjetskih podzemnih željeznica (a i brojnih trgovina), to je nekakvo univerzalno pravilo - stani s desne strane i ostavi lijevu onima koji se žure. I ne biste vjerovali koliko je ljudi koji ne samo da stanu na lijevu stranu, nego se ne maknu kad ih zamolite. Onako, pogledaju vas kao da ste pali s nekog udaljenog planeta, a iz čela vam upravo izrasta treća ruka. I nije mi se jednom dogodilo da s vrha stepenica vidim kako vlak ulazi u stanicu, krenem lijevom stranom stepenica prema dolje, naletim na balvan i dok ga uspijem zaobići/preskočiti vlak već napušta stanicu, a ja ga bespomoćno gledam, sa suzama u očima, mašući mu bijelom svilenom maramicom.

Bečani su generalno gledano prilično pristojni ljudi. Naravno da ima svakakvih, ali u pravilu će vam pridržati vrata, nasmiješiti vam se, a ako nešto trebaju, obavezno će reći "molim". Međutim, stanite na lijevu stranu pokretnih stepenica i zapriječite im put pa vidite što će se dogoditi; sva ta pristojnost nestaje u trenu, a obraćanje koje slijedi bit će protisnuto kroza zube i izgovoreno vrlo, vrlo nervoznim glasom.

To je to za ovaj put. A sad ste vi na redu.

I ako još niste, svakako... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, javni prijevoz, ponašanje, komunikacija, higijena, gužva

utorak, 08.01.2013.

Da, ne i ostali jezični nesporazumi

Jeste li primijetili koliko ljudi ne razumije svakodnevne, često upotrebljavane riječi svog vlastitog jezika? Ne mislim na neku opskurnu pojavu iz Klaićevog "Rječnika stranih riječi" ili riječ čije značenje može objasniti tek dvoje lingvista na planetu, a i njihove se interpretacije razlikuju. Mislim na riječi koje ste naučili u vrtićkoj dobi, ponovili u osnovnoj školi, ako pripadate skupini koja je imala privilegiju gimnazijskog obrazovanja vjerojatno ste ih barem spomenuli na nastavi filozofije i logike, a da ne pričam o onima koji su studirali na Filozofskom... Ne riječi iz srednjovjekovnih manuskripata zaključanih u sefovima knjižnica finih sveučilišta, već riječi iz knjiga, časopisa, filmova, internetskih portala i bezbrojnih razgovora koje svakodnevno vodimo.

Recimo, riječ sve često dobiva čudna značenja. Po definiciji, ta riječ ne trpi iznimke. Ili je sve ili ništa. Postoje, naravno, i brojne riječi koje označavaju sve moguće i nemoguće međustupnjeve koji se nalaze između te dvije kategorije (malo, puno, dosta, mnogo...), no svejedno će vam se u poštanskom sandučiću naći prospekt lokalnog samoposluživanja koji vas prpošno obaviještava da je "samo u petak cijena svih proizvoda spuštena za 10% - osim mesnih". Bem ti... Ako su svi, onda su svi. I mesni i vegatarijanski, od čavla do selotejpa. Ili nisu svi, pa onda napišeš da je riječ o cijenama većine, je l' tako?

Postoje još dvije riječi čije značenje ljudi teško razumiju, a to su da i ne, s tim da moram primijetiti da je nerazumijevanje ove potonje mnogo češće, što ne predstavlja ne znam kakav bed kad ljubazna starija susjeda koja peče fine kolače vaš ne u svojim ušima pretvori u da, pa vam na tanjur natovari dvije dodatne kremšnite, ali postaje i te kakav problem kad posljedica krivog razumijevanja te dvije oh toliko različite riječi nisu dodatne kalorije u vašoj guzi, nego, recimo, silovanje, jer iako je ona rekla, vikala i urlala ne, u njegovim je ušima to nekako uspjelo zvučati kao da, rado. Tako barem mnogi tvrde na sudu. Još ako je kurva te noći imala minicu i popila više od dvije pive, tako joj i treba. Koji bi pošten muškarac shvatio da pripita žena golih nogu zaista ozbiljno misli kad izgovori tu neobičnu riječ.


Prije par tjedana bečki Ured za žene i Policija zajedno su proveli akciju "Ne uvijek znači ne"; educirali su, objašnjavali, pričali, uvjeravali i, konačno, ohrabrivali žene čije ne je protumačeno kao da da se jave na telefonski broj putem kojeg će im biti pružena pomoć.




Sve je to lijepo i krasno, ali nagnalo me na razmišljanje. Zašto je taj ne toliko sporan da ga odrasli, solidno obrazovani, navodno odgovorni, poslovno sposobni ljudi ne mogu uvijek razumjeti? Zašto ga tako često interpretiramo kao možda, koji nas pak vrlo brzo dovede do da?

I znate što sam zaključila? Da smo od najmanjih nogu odgajani da nije pristojno odmah pristati, pa onaj kojeg se pita, bez obzira na to je li riječ o još jednom kolaču ili bilo čemu drugom, najprije kaže sramežljivo ne (čak i kad umire od gladi), a onaj koji je pitanje postavio zna da taj ne nije ozbiljan, nego reda radi i da će ispasti nepristojan ukoliko isto pitanje, ovaj put nešto odlučnijim tonom, ne postavi ponovno, sve dok osoba kojoj je pitanje postavljeno ne prijeđe sve one kakti propisane korake od ne preko možda do da. Kad se samo sjetim onog silnog nutkanja iz svog djetinjstva... Bila sam dijete koje je slabo, malo i rijetko jelo, ali kad god bismo došli u posjetu slavonskoj strani naše obitelji, nije bilo moguće odbiti hranu (koje je bilo u izobilju i koja je bila fantastična). Nemojte misliti da su moji rođaci nekakvi nasilnici koji su se organizirali tako da me jedan čvrsto drži, a drugi mi u usta ubacuje hrskavo pečenu kožicu odojka; ne, riječ je o finim, dobrim i dragim ljudima koji bi došli na rub suza ako bih drugi ili treći put odbila njihovu ljubaznu ponudu da nešto pojedem (a ne moram, vjerujem, ni napomenuti da se u goste nikad nije išlo praznog želuca). I tako, da se ljudi ne uvrijede, prihvatiš.

Hrana je samo jedna od tih situacija u kojoj je navodno nepristojno u startu reći da, a također je nepristojno prestati postavljati pitanja, pa zapravo ljudi jedni drugima i jedni s drugima izvode simpatičnu malu kazališnu predstavicu unaprijed utvrđenog scenarija koja je u većini slučajeva očekivana, pa čak i simpatična, poput nekakvog kićenog ukrasa sive nam svakodnevice, pod uvjetom da je obostrana.

Međutim, kad dođemo do muško-ženskih (ili istospolnih, skroz svejedno) odnosa, odjednom nam se pruža pogled i na sasvim nove dimenzije. Nije više stvar samo ljupkog ping-ponganja pitanjima i odgovorima, riječ je o odnosu kojim nas se hrani od Grimmovih bajki, preko tzv. visoke književnosti do holivudskih filmova. U tom odnosu, žena nije ravnopravni partner, ona je objekt kojeg muškarac osvaja. Pa onda imamo cijelu hard to get priču. Koliko ste puta čuli - a možda i sami izgovorili - da muškarcu ne treba odmah dati do znanja da vam se sviđa, da žena nikad ne treba biti prva koja će reći "volim te", da muškarci gube interes ako prelako i prejednostavno "ulove plijen", pa onda one priče o "lovačkim genima" koje, čini li se to samo meni, vrijeđaju ne samo inteligenciju, nego, u normalne osobe, i još štošta drugo.

I tako, ako ste žena, čak i ako vas roditelji nisu odgojili na način da promatrate samu sebe kao objekt kojeg je potrebno osvojiti, sigurno ste to čuli od prijateljica, pročitali u novinama, pa čak i u navodno stručnim knjigama koje su se zadnjih desetljeća nakotile u količini obrnuto proporcionalnoj njihovoj kvaliteti. I vjerojatno ste i sami rekli "ne" u trenutku kad ste htjeli reći "da". Em zato da vaš dragi zbog vašeg brzog pristanka ne izgubi zanimanje, em zato što ste sigurni da ga neće izgubiti izgovorili vi jedno ili tisuću "ne", jerbo je on dio istog teatra kao i vi. A možda i sami uživate u toj igri, tko će ga znat'.

S druge strane, ako ste muškarac, gotovo vam je normalno da će prvo što ćete od žene koja vam se sviđa čuti biti odlučno ne. Pa ne želi vaša buduća ljubav, za Boga miloga, ispasti laka. Dajte se saberite. Od nje se očekuje da vam kaže ne, baš kao što se od vas očekuje da trčite oko nje, oblijećete ju, impresionirate, te ovisno o njezinom i vašem mentalitetu kupujete poklone, vodite na večere, plaćate putovanja i općenito radite sve što možete da svoju potencijalnu damu uvjerite u to da ste alfa-mužjak koji se bez problema može brinuti za ženu, djecu, psa, kredit i ljubavnicu.

I sad se možete - čak i s pravom - pitati, ako stvar tako lijepo funkcionira, u čemu je problem? I zaista, ako se nađu dvoje ljudi koji žele biti zajedno, a cijeli taj šou im predstavlja veselje, tko sam ja da im ga oduzmem?

Međutim, što kad kažete ne i mislite ozbiljno? Kad je pred vama muškarac s kojim ne biste bili čak ni da nakon nuklearne katastrofe ostanete jedini ljudi na Zemlji i da o vašoj prokreaciji ovisi budućnost ljudske vrste? I mislite si, nije lijepo zavlačiti čovjeka, bit ću otvorena i iskrena da ne gubi vrijeme i energiju, a vaš posljednji čovjek na svijetu to shvati kao dio unaprijed dogovorene igre, pa vas gnjavi, gnjavi i gnjavi. Neka digne ruku tko nije doživio.

Iako je takvo nepoželjno hofiranje (da se poslužim rječnikom svojih pokojnih baka) krajnje naporno, a može biti i neugodno, pravi problem nastaje kad se ono pretvori u stalkanje (evo još jedne od onih krasnih engleskih riječi za koje nismo pronašli hrvatski ekvivalent; nemojte mi predlagati špijuniranje, nije to to). Ili, još gore, u tjelesni napad, "jer sad bi već bilo dosta glupiranja", budući da je gospodin u vašem upornom ne, ne i ne! uvijek nekako uspio čuti ajde me, molim te, gnjavi još samo malo i ako izdržiš još koji mjesec bit ćemo zauvijek sretni zajedno.

Zapravo ga, kad bolje pogledate, ni ne možete kriviti. U velikoj većini filmova žena na početku prezire glavnog muškog junaka i to mu otvoreno da do znanja (mnogo opakije od vašeg pristojnog ne), da bi već negdje oko sredine on nju, ovisno o žanru, impresionirao a) svojim detektivskim umom, b) svojom sirovom muževnošću, c) svojom plementošću, d) svojom erudicijom i/ili inteligencijom, e) svojim bogatstvom ili f) nečim desetim. I tako njih dvoje od odnosa pas-mater postanu par koji se volio najviše na svijetu. Ikad. Slična je stvar s knjigama, stripovima, pjesmama... Cijela suvremena popularna kultura gaji kult teškoosvojive žene čiju ljubav (i tijelo) muškarac dobiva kao nagradu nakon određenog perioda muke i dokazivanja.

Svijetom vlada mit osvajanja žene. Sjećam se da sam išla u vrtić kad sam gledala neku prastaru, crnobijelu holivudsku limunadicu u kojoj je neki striček teti donosio cvijeće. Teti se striček nije sviđao i ona je s njim bila jako otresita, ali nakon što je on obrstio sve lokalne cvjetnjake i uzrokovao omanju lokalnu eko-katastrofu te joj otpjevao par pjesama, a usput i sredio nekoliko negativaca, teta je shvatila da je on čovjek njezinog života i oni su zagrljeno odjahali u suton/stajali na prozoru uz zalazak sunca/otrčali u daljinu duž neke pješčane kalifornijske plaže dok su na ekrane niotkuda došla slova the end. I pitala sam tada mamu zašto je striček radio sve to, a ona mi je rekla, kao da se to samo po sebi podrazumijeva, da ju je htio osvojiti, da je htio da se teta u njega zaljubi. Ja sam dugo razmišljala o tome i nikako nisam uspjela shvatiti kako bi mi se netko tko mi se ne sviđa trebao početi sviđati zato što mi donosi cvijeće, pjeva ili hvata lopove. I nisam skužila odgovor do dana današnjeg, hvala na pitanju.

Da ne kažem da taj ne ima i druge dodatne okolnosti. Kažete li ga usred bijela dana, imat ćete veću šansu biti ozbiljno shvaćeni nego u nekom zadimljenom klubu oko dva ujutro. O slučajevima napada i silovanja, kad žrtva - ako joj usta nisu zatvorena - urla ne neću ni početi pričati. Gotovo da nema silovatelja koji u svojoj obrani ne navodi da je ipak nekako mislio da ona to bi, ali, eto, malo se pravi teškoosvojivom. To što ga je izgrebala po cijelom licu samo znači da je željela da se on jače trudi, a on joj je ljubazno izašao u susret.

I što zapravo napraviti? Pa ništa. Naučite značenje pojedinih riječi i koristite ih kad vam zaista trebaju u pravilnom kontekstu. Ako vam se netko sviđa, recite mu da, rado bih otišla s tobom u kino. Ako nekog volite, recite mu to. Ako naletite na idiota kojem ste zbog toga manje zanimljivi i koji vas odluči zamijeniti modelom koji će ga duže natezati, super da ste ga se riješili. Idemo dalje. Samo ako riječi koristimo kad zaista stojimo iza njih, možemo naučiti ljude da nas shvaćaju ozbiljno. I nas i sve druge koji se tim riječima koriste.

Oznake: komunikacija, međuljudski odnosi

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31