Cerovac komentira

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)
Travanj 2008 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.04.2008., srijeda

Osvajanje vojarne JNA “Božidar Adžija” u Bjelovaru 1991. godine - Zaključak - SUMMARY


Zaključak


Pogoršanje političke situacije u Hrvatskoj nakon višestranačkih izbora raspirivanjem
srpske pobune i sprečavanjem snagama JNA da postrojbe MUP-a
Hrvatske uvedu ustavni poredak Republike Hrvatske na pobunjenim područjima
odrazili su se i na područje bjelovarske općine. Situacija u gradu je zbog
mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA postajala sve
napetija. Postajalo je sve jasnije da JNA podržava srpske pobunjenike svojom
strategijom “tampon zona”, a kasnije i otvoreno s njima napada postrojbe
hrvatske vojske. Zbog toga su općinske vlasti već početkom kolovoza počele
ustrojavati svoje obrambene snage. Tako je počelo ustrojavanje buduće 105.
brigade, Diverzantskog voda, protudiverzantske čete i odreda Narodne zašti-
te. Početkom kolovoza ustrojen je Krizni štab općine Bjelovar koji je preuzeo
koordinaciju svih obrambenih napora na području općine. Nakon niza pregovora
i odbijanja mirne predaje, postrojbe ZNG-a i policije sukobile su se
sa snagama JNA u Bjelovaru u žestokom okršaju. Osvajanjem glavne vojarne
JNA “Božidar Adžija” i dizanjem u zrak vojnog skladišta “Barutana”, pri
kojemu pogiba najviše hrvatskih vojnika, postrojbe JNA su potpuno poražene.
Unatoč tome što se u jednom trenutku pojavila politička potreba za zaustavljanjem
napada na vojarnu, osvajanje vojarni u Bjelovaru je odlukom Kriznog
štaba Bjelovar ipak nastavljeno. Napad je bio u tijeku i pred uspjehom jer su
svi objekti JNA, osim vojnoga garnizona, pali u hrvatske ruke, a postojala je
prešutna potpora i u Glavnom stožeru Hrvatske vojske da se napad nastavi.
Uz poboljšanje sigurnosne situacije na području grada, hrvatske postrojbe
su zaplijenile znatno naoružanje, posebno oklopništvo, što je poslužilo i drugim
hrvatskim postrojbama u raznim dijelovima zemlje. Eliminacijom snaga
JNA u gradu Bjelovaru postrojbe ZNG-a uključile su se u obranu zapadne
Slavonije.

Dodatak
Popis poginulih hrvatskih vojnika i civila u gradu Bjelovaru 29. rujna 1991.
godine.65
Redni broj Prezime i ime poginulog Datum i mjesto pogibije
1. CVRTILA, Ivan svi 29.rujna 1991. kraj Barutane
2. KUKAL, Eduard
3. LEGČEVIĆ, Stevo
4. MAKAR, Vladimir
5. PAUNOVIĆ, Siniša
6. PERVAN, Dražen
7. PETRIĆ, Nikola
8. TROGRLIĆ, Ivan
9. TUKERIĆ, Marko
10. VUKOVIĆ, Milan
11. ŽAJA, Tihomir
12. DANJEK, Amalija, civil
13. PAVLEKA, Ruža, civil
14. KLIŠANIĆ, Katica, civil
15. KOZIĆ, Petar, civil
16. ŠARIĆ, Tomislav, civil
17. ŠIMIĆ, Mario


60 Mladen MEDAR, “Posljedice napada na Bjelovar 29.rujna 1991. godine”, Bjelovarski
zbornik, Bjelovar, 3.-4., 1994., 157. Vidjeti i: Goran JAKOVLJEVIĆ, Mladen MEDAR, “Iz
izvještaja Komisije za zaštitu spomenika kulture općine Bjelovar”, Muzejski vjesnik, Kutina, god.
XV, br. 15., 1992., 11.-12.
61 Isto.
62 D. NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ , n. dj., 107.
63 ISTI, 108.
64 “Svi za sve”, BL, br. 46, 14. XI. 1991., 1.
65 “Žrtve rata”, BL, br. 41, 10. X. 1991., 9.







SUMMARY

THE CAPTURE OF THE YUGOSLAV ARMY BARRACKS “BOŽIDAR
ADŽIJA” IN BJELOVAR IN 1991

The author of this article utilizes documents of the “Emergency
Headquarters – Bjelovar,” relevant literature, and sources drawn from the
Bjelovar press to describe the conditions and developments that led to the
capture of the Yugoslav People’s Army (Jugoslavenska narodna armija, JNA)
Barracks “Božidar Adžija,” as well as other military installations, in Bjelovar in
the second half of 1991. These events indicated the outbreak of the Croatian
War of Independence on the territory of the former district of Bjelovar. The
article will pay special attention to the development of political and security
issues in the Bjelovar area during 1991, and show how the local civil (Executive
Council of the district of Bjelovar, and later, the Emergency Headquarters –
Bjelovar) and military authorities reacted to the growing crisis between the
newly elected political leaders in Croatia and the pro-Serbian leadership of the
Yugoslav People’s Army (JNA).
Key words: Republic of Croatia, Croatian War of Independence, Yugoslav
People’s Army (JNA), Bjelovar



Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.

ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska

U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.04.2008., utorak

Izbijanje sukoba

Sve veće zaoštravanje jugoslavenske krize i otvoreni početak ratnih djelovanja
u Hrvatskoj prisilio je politički vrh Republike Hrvatske u svrhu stvaranja
jedinstvenog sustava obrane na osnivanje kriznih štabova, od razine regije,
općina do mjesnih zajednica, a početkom kolovoza donesena je odluka o
osnivanju štabova i odreda Narodne zaštite. Krizni štab za Bilogorsko-podravsku
regiju osnovan je 29. srpnja 1991. godine. Sastavni dijelovi toga tijela bili
su općinski krizni štabovi. Glavni zadatak Regionalnog kriznog štaba bio je
“koordiniranje što kvalitetnijih obrambenih priprema kako u regiji tako i u
općinama”.34 Uz članove Izvršnog vijeća Skupštine općine Bjelovar u Krizni
štab za obranu općine Bjelovar imenovani su i predstavnici nekih političkih
stranaka i drugi ugledniji građani grada, sa svrhom da bi obrana grada bila
što šira i sveobuhvatnija.35 Ubrzo su formirani i Krizni štabovi u 60 mjesnih
zajednica općine Bjelovar po istom principu. Članovi općinskog Kriznog štaba
Bjelovar pojedinačno su obilazili krizne štabove mjesnih zajednica. Posjetom
Kriznom štabu mjesne zajednice Rovišće utvrđeno je da je ustrojeno odjeljenje
za prvu medicinsku pomoć, odjeljenje za spašavanje iz ruševina, plan za
evakuaciju, te da su osigurane glavne prometne točke, a sustav veza je poboljšan.

Naglašeno je da u slučaju rata Krizni štab preuzima svu civilnu i vojnu
vlast, kao i organizaciju obrane.36 Donesena je odluka da se Narodna zaštita
odvaja od civilne zaštite i postaje organizacija s vojnim ustrojem. S obzirom
na veliki odaziv dragovoljaca u redove Narodne zaštite, postavilo se pitanje
nabavke oružja. Zapovjednik štaba Teritorijalne općine (TO) Bjelovar
Stjepan Budimski nekoliko puta je pokušavao doći do oduzetog oružja TO-a
koje se nalazilo u skladištima JNA, a unatoč, kako stoji u izjavi, “propusnica,
koje posjedujemo kao radnici TO” to nam je stalno onemogućavano. U daljnjem
izlaganju Budimski je istaknuo da je “mobiliziran širi dio stanovništva, u
svim vidovima, kroz civilnu zaštitu, policijske snage, snage TO i Zbora narodne
garde, a postoje i nenaoružani odredi”.37 Uskoro je u Bjelovaru organizirana
vlastita proizvodnja oružja. Proizvodnja pušaka se počinje izvoditi u Drvnoj
industriji “Česma”, minobacači u Tvornici traktora “Tomo Vinković” i zanatskoj
radnji “Vidak”. Poduzeće “Tehnika” počinje graditi improvizirana oklopna
vozila, dok se “Ljevaonica” orijentirala na proizvodnju pušaka.38

Događaji koji su prethodili osvajanju vojnih objekata JNA u Bjelovaru, stvaranje
Kriznog štaba Skupštine općine Bjelovar, ustrojavanje odreda Narodne
zaštite, stvaranje specijalnih snaga MUP-a grubo su govorili o ratnoj realnosti
koja je pogodila bjelovarski kraj. Tijela lokalne vlasti djelovala su preventivno
i pooštrila mjere sigurnosti. Još početkom kolovoza je Sekretarijat za narodnu
obranu općine Bjelovar donio odluku o “zaštiti ljudi, spašavanju materijalnih
sredstava i uključivanju građana u sustav obrane RH” dok je jedna točka
govorila o “izradi i postavljanju zapreka za vojna borbena sredstva (u suradnji
sa sindikatima i poduzećima)”.39

Otvoreni sukob između JNA i hrvatskih snaga dogodio se 16. kolovoza u
zapadnoj Slavoniji u Okučanima. Iz vojarne u Bjelovaru poslana je u Okučane
borbena skupina 265. mehanizirane brigade koja se sukobila s hrvatskim snagama.
40 Prvi ozbiljniji incident na bjelovarskom području izbio je ujutro 1.
rujna 1991. u mjestu Kupinovcu kraj Bjelovara gdje je na nadzornoj točki
Narodne zaštite razoružano 14 vojnika i oficira JNA koji su bili na putu iz
Koprivnice u Bjelovar. U razgovoru s predsjednikom Kriznog štaba Bjelovar
zapovjednik bjelovarskoga garnizona JNA pukovnik Rajko Kovačević tražio
je da se oduzeto naoružanje odmah vrati do 14 sati, a spor je riješen tako da
je pukovniku Kovačeviću rečeno da je oružje poslano u MUP Zagreb. Drugi
incident dogodio se kada su dva mladića iz sela Hrgovljani nagovarali jednog
vojnika JNA da pobjegne, a ovaj ih je uhitio i odveo u vojarnu. Na pritisak
Kriznog štaba Bjelovar mladići su ubrzo pušteni. Događaj koji je znatno
radikalizirao situaciju u gradu bio je nestanak 18 hrvatskih dragovoljaca
iz Bjelovara 9. rujna 1991. u blizini sela Kusonja kraj Pakraca. Rodbina nestalih
zahtijevala je od Kriznog štaba konkretne poteze prema pripadnicima JNA
u gradu, tako i istragu o sudbini nestalih. Na pritisak Kriznog štaba JNA je
poslala svog predstavnika da razgovara s rodbinom nestalih, no sve je završilo
izjavama da JNA nema nikakva spoznaja ni vijesti o nestalim ljudima.41

Na drugim dijelovima Hrvatske djelovanje JNA protiv Republike Hrvatske
bilo je još transparentnije. Njezino postupanje prisililo je predsjednika
Republike Hrvatske da 12. rujna 1991. godine donese odluku o blokiranju svih
vojarni JNA u Hrvatskoj i obustavi opskrbljivanja tih vojarni strujom, hranom
i vodom. Tim povodom donesena je odluka Sekretarijata za društvene
djelatnosti općine Bjelovar da se nastava u svim gradskim školama prekida
do daljnjega.42 S obzirom na to da su vojnici u opkoljenim vojarnama bili pod
medijskom blokadom Ministarstvo informiranja je naredilo da se oko vojarni
postave razglasi kako bi vijesti o predaji vojarni i ljudstva u ostalim dijelovima
Hrvatske olakšalo odluku o predaji garnizona u Bjelovaru.43 Tih dana oglasilo
se svojim dopisom Općinsko društvo hrvatskih ratnih veterana u kojem
se traži da oficiri JNA “časno i bez otpora predaju vojarnu hrvatskim oružanim
snagama u Bjelovaru”.44 Krizni štab Bjelovar stalno je nastojao izvršiti
podvajanja i pomutnju u redovima JNA u Bjelovaru nudeći njihovim pripadnicima
iste takve činove i u Hrvatskoj vojsci. Predsjednik Skupštine općine
grada Bjelovara Stanislav Pavlić govorio je o dvije grupe u JNA, “prvi su
oni koji podržavaju velikosrpsku ideju (…) a znatno veći dio spada u drugu
grupu, koji je ostao u okupatorskoj vojsci, jer im ona nudi osobnu sigurnost i
egzistenciju za njihove obitelji (…) sada im je pružena mogućnost na nastave
svoj vojnički poziv u HV”.45 Najveća opasnost za sigurnost grada prijetila je iz
vojarne JNA “Božidar Adžija” smještene u Bjelovaru. Uz vojarnu, potencijalni
izvor prijetnje bio je Dom JNA u središtu grada, vojno skladište Barutana
u šumi Bedenik nedaleko od Bjelovara, vojni objekti u Zvijercima i objekti na
prostoru “Logora”, također blizu središta grada.

Vojni objekti u gradu bili su jedina realna prijetnja, no postojala je mogućnost
da dobiju pomoć Banjalučkog korpusa JNA iz zapadne Slavonije, što je
ubrzalo hrvatske pripreme za napad. Ne treba izgubiti iz vida da je i oružje
pohranjeno u vojnim objektima, posebno oklopna vozila, bilo prijeko potrebno
jedinicama ZNG-a i na drugim područjima Hrvatske. U razdoblju od 21.
do 29. rujna Zapovjedništvo obrane Bjelovara počelo je pripreme za obračun.
Objekti JNA bili su pod potpunom blokadom, zapreke su postavljene na svim
izlazima iz objekata, formirane su topničke jedinice i uspostavljen je sustav
protuzračne obrane, te su napravljeni svi operativni planovi razoružanja jedinica
JNA u Bjelovaru. Dana 27. rujna došla je zapovijed iz Glavnog stožera
Hrvatske vojske u kojoj je stajao da se situacija u Bjelovaru i garnizonu JNA
treba razriješiti u vremenu od 28. do 30. rujna. Prema planu “Bilogora”, Krizni
štab Bjelovar trebao je koordinirati sve akcije hrvatskih snaga iz Bjelovara,
nekih pridodanih jedinica iz Varaždina, a za zapovjednika operacije izabran
je pukovnik Želimir Škarec, član Glavnog stožera Hrvatske vojske.46 Prema
naredbi načelnika Glavnog stožera generala Antuna Tusa, naređena je tajna
likvidacija ekstremnih osoba prije nego svojim nepromišljenim postupcima
“nanesu masovne gubitke pučanstva i ogromne materijalne štete”.47 Odmah
početkom blokade u gradovima u okolici Bjelovara neki objekti JNA ubrzo
su pali u hrvatske ruke. Tako je u Križevcima 17. rujna zauzeto skladište JNA
Široko Brezje te vojarna “Kalnik”. Već 15. rujna padaju pogranične karaule
JNA Terezino Polje i Novi Gradac kraj Virovitice, a uskoro Virovitičani osvajaju
i vojarnu “Nikola Miljanović Karaula” u Virovitici. Najveći plijen u hrvatske
ruke pao je 22. rujna kada je u Varaždinu došlo do predaje vojarne “Kalnički
partizani” i Zapovjedništva varaždinskog korpusa.48

Duga serija pregovora članova Kriznog štaba Bjelovar s pukovnikom
Rajkom Kovačevićem u kojima se predstavnicima JNA nudila mirna predaja
i mogućnost biranja odlaska s osobnim naoružanjem, nije uspjela. Većina
zahtjeva koje je komanda garnizona JNA Bjelovar upućivala Kriznom štabu
Bjelovar odnosila se na deblokadu vojarne i povratak normalnog opskrbljivanja
vojarne strujom, vodom i prehrambenim namirnicama, te pozivi da se
onemoguće “provokatori” koji noću rade provokacije. Na neprestane upite
Kriznog štaba Bjelovar što dio jedinica JNA iz bjelovarskoga garnizona radi
u Okučanima, u jednom dopisu iz garnizona stoji da je od “pretpostavljene
komande” stiglo naređenje da se dio jedinica uputi u “rejon Okučana (...)
čime je ona izašla iz nadležnosti garnizona Bjelovar”.49 Krizni štab Bjelovar
odbijao je prekinuti blokadu vojarni navodeći da se u vojarni nalazi neutvrđeni
broj civila (rezervista) i članova obitelji oficira te prebjega civila iz drugih
krajeva, a naredbom predsjednika Republike Hrvatske o prekidu vatre od
22. rujna 1991. precizirano je da se opskrbljuju samo aktivni oficiri i vojnici
na odsluženju redovitoga vojnog roka.50 Treba reći da je dio Srba koji se sklonio
u vojarnu napustio svoje kuće zbog straha i osjećaja nesigurnosti, ali isto
tako i zbog stajališta da ne želi prihvatiti novu hrvatsku vlast, čekajući trenu-
tak da JNA ovlada Hrvatskom. Pojedini oficiri JNA u Bjelovaru zahtijevali su
kompletan premještaj 265. mehanizirane brigade s cjelokupnom opremom u
Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu ili na teritorij zapadne Slavonije koji su kontrolirali
pobunjeni Srbi. U suprotnom prijetili su da će u slučaju neispunjenja
njihovih zahtjeva i pokušaja zauzimanja vojarne i ostalih vojnih objekata
u Bjelovaru upotrijebiti sva raspoloživa oružja da se odupru hrvatskim jedinicama.
51 To se slagalo s planom Komande 5. vojne oblasti JNA gdje su se dijelovi
Varaždinskog korpusa iz Bjelovara i Koprivnice trebali probiti smjerom
Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar i tu spojiti sa snagama Banjalučkog korpusa
koji je nadirao iz Bosne i Hercegovine i ući u njegov sastav.52 Treba napomenuti
da je blizina srpskih uporišta u istočnoj zoni Bilogore, oko Grubišnog
Polja i Daruvara dodatno pogoršavala inače zapaljivu situaciju oko vojarne, iz
koje su održavani kontakti sa srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji. Da
bi se spriječio pokušaj proboja snaga JNA iz vojarne prema teritoriju pobunjenih
Srba, angažirane su postrojbe 105. bjelovarske brigade, koje su zauzele
sve pravce prema tom području. Tako se 1. bojna (bjelovarska) nalazila u selima
Bedeniku i Velikoj Pisanici, 2. bojna (čazmanska) je držala položaj u selu
Narti nedaleko od Bjelovara, 3. bojna (đurđevačka) je zaposjela pravce koji
su od Bjelovara vodili u Podravinu. Neki dijelovi 105. brigade imali su druge
zadatke. Tako je inženjerija 105. brigade imala zadatak koji je uključivao rušenje
pojedinih objekata u gradu i izvan njega radi stvaranja zapreka na cestama,
vod PZO-a 105. brigade angažiran je na protuzračnoj obrani grada na položajima
u susjednim naseljima poput Trojstvenog Markovca, Ždralova i Starih
Plavnica, sa skromnim naoružanjem (dvije protuzrakoplovne strojnice 12,7
mm i dva topa 20/1 mm), dok su se pripadnici devet skupina lovaca tenkova
nalazili na predviđenim mjestima na pravcima mogućih izlazaka snaga JNA iz
opkoljene vojarne. Nedostatak adekvatnih protuoklopnih sredstava pokazuje
poziv zapovjedništva Zbora narodne garde iz Zagreba Kriznom štabu Bjelovar
od 23. rujna 1991. godine, od kojeg se traži da pošalje svog predstavnika radi
preuzimanja 200 boca “Molotovljevih koktela”.53 U smjeru Đurđevca nalazila
su se tri borbena oklopna vozila naoružana “maljutkama”, koja su netom preuzeli
iz Virovitice.54 Radi opisa cjelokupne atmosfere u gradu navodimo da je
tjednik Bjelovarski list često donosio reportaže iz susjednih naselja, u kojima
su se ratna djelovanja znatno razmahala. Tako je u razgovoru s Tugomirom
Bublićem, jednim od zapovjednika obrane Grubišnog Polja, postalo neosporno
da “pobunjeni Srbi imaju svu moguću pomoć armije, što je nedvojbeno
dokazano”, a da je većina srpskog stanovništva u općini Grubišno Polje otišla
“drugim riječima, u četnike”.55

Ujutro 29. rujna 1991. poslije 17 dana blokade, nakon što je zapovjednik
JNA ponovno odbio mogućnost mirne predaje, postrojbe ZNG-a i policije su
je napale. Tijekom dana je na grad iz vojarne ispaljeno više desetaka raznih
projektila. Prema porukama koje su dešifrirane pukovnik Kovačević je tražio
od Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu bombardiranje grada i položaja
hrvatskih branitelja zrakoplovstvom.56 U jednom intervalu borbe za vojarnu
došlo je do pomutnje kada je Komanda 5. vojne oblasti iz Zagreba uspjela
izvršiti pritisak na hrvatske vlasti u Zagrebu i promatračku misiju Europske
zajednice da narede prestanak borbi u Bjelovaru. Ipak, izravno naređenje za
prestanak borbi iz Glavnog stožera nije izvršeno, dok je promatračka misija
Europske zajednice koja je poslana iz Zagreba “radi posredovanja u sukobu”,
zaustavljena na prilazu Bjelovaru. Međutim, prema izjavi predsjednika
Kriznog štaba Bjelovar Jure Šimića, istog dana tijekom trajanja borbi nazvao
ga je general Petar Stipetić iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dao je potporu
Kriznom štabu Bjelovar da ustraju u svojim naporima.57 Radio Bjelovar je
svaki sat prenosio poruku Kriznog štaba Bjelovar u kojemu se pozivaju oficiri
i vojnici JNA da je “ovo posljednji poziv vama, koji napadate nas i naš grad, da
mirno i dostojanstveno bez oružja napustite kasarnu i da se predate braniteljima
grada”.58 Nakon gotovo cijelog dana borbi, oko 19.00 sati pripadnici JNA su
se predali. Zarobljeno je 365 vojnika i 60 oficira, dok je neutvrđeni broj poginuo
zajedno sa zapovjednikom vojarne.59

U redovima hrvatskih branitelja došlo je do teških gubitaka, kada je dignuto
u zrak vojno skladište na “Barutani” u šumi Bedenik, gdje je poginulo 11
branitelja koji su vojno skladište držali u blokadi. Eksplozija je gotovo zbrisala
šumu u krugu od 200 metara, a detonacija se čula na udaljenosti od 20 km.
Udarni val odnio je krovove kuća u Hrgovljanima i u nekoliko drugih okolnih
sela. Postrojbe ZNG-a imale su ukupno 17 ranjenih, dok je u bjelovar-
sku bolnicu ukupno primljeno 100 ranjenika, od kojih su 30 bili vojnici JNA.60
Poginulo je i pet civila od granatiranja okolice i grada. Sam grad doživio je
znatna razaranja i oštećenja objekata. Tako je u Bjelovaru i susjednom selu
Hrgovljanima bilo uništeno ili oštećeno: 437 stambenih zgrada, 513 stanova,
te 169 gospodarskih zgrada. Od javnih institucija, poduzeća i sl., bilo je oštećeno
oko 25 zgrada. Najviše je stradala Policijska uprava Bjelovar, Hrvatske
pošte i telekomunikacija te silos “Prerade”.61 Osvajanjem svih vojnih objekata
JNA u gradu uvelike je stabilizirana sigurnosna situacija. U slamanju vojnog
otpora iz vojarne najbolje je poslužila baterija topova T-12 s položaja u selu
Hrgovljanima, jer je u neposrednoj borbi izravnim pogocima onesposobljen
veći broj oklopnih borbenih vozila.62

Vojni plijen bio je impozantan: u vojarni “Božidar Adžija” preuzeto je 75
tenkova T-55, tri laka tenka PT 76, devet haubica 122 mm, četiri višecjevna
bacača raketa “Plamen”, 77 borbenih vozila pješaštva M-80, a iz vojnog skladišta
na “Logoru” cjelokupno naoružanje TO općina bjelovarske regije koje je
bilo oduzeto, naoružanje i oprema 1. partizanske brigade 28. partizanske divizije
(između ostalog oko 1.300 automatskih pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza),
te oko 100 kamiona raznih namjena i dr.63 Većina zarobljenih oficira, mlađih
oficira i vojnika JNA u vojarni je ubrzo razmijenjena za zarobljene pripadnike
Hrvatske vojske. Razmjena je izvršena 14. studenog 1991. na mostu između
Slavonskog i Bosanskog Šamca (granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine),
po načelu “svi za sve”, pod posredovanjem Međunarodne organizacije Crveni
križ. 64

33 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 74.-75.
34 “Imenovani krizni štabovi”, BL, br. 33, 15. VIII. 1991., 2.
35 “Imenovani krizni štabovi”, BL, br. 33, 15. VIII. 1991., 2. Predsjednik Kriznog štaba Općine
Bjelovar i predsjednik Izvršnog vijeća SO Bjelovar Jure Šimić, Stjepan Budinski, zapovjednik
Kriznog štaba i zapovjednik Teritorijalne obrane (TO) Bjelovar, Antun Perčulija, sekretar
Sekretarijata narodne obrane Skupštine općine Bjelovar, Stanko Pavlić, predsjednik Skupštine
općine Bjelovar, Đuro Šadek, Viktor Tušek, Vlado Ivanković, Ivan Cikoja, Stipan Gojević,
Tomislav Prka i Ivan Ljubojević.
36 “Zadovoljstvo napravljenim”, BL, br. 33, 15. VIII. 1991., 2.
37 “Značajan oslonac obrane”, BL, br. 33, 15. VIII. 1991., 3.
38 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 85.
39 Državni arhiv u Bjelovaru (dalje DAB), Krizni štab općine Bjelovar (1991.-1992.), 403,
Sekretarijat za narodnu obranu općine Bjelovar, Klasa 8/91-02/03, Ur. Broj 2103-10-01-91-2,
Odluka od 1. VIII. 1991.
40 D. MARIJAN, Smrt oklopne brigade, 160.-161.
41 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj. 90.-93.
Sudbina osamnaestorice nestalih vojnika saznala se tek u prosincu 1991. Oni su u selu Kusonju
upali u zasjedu te zatim uhvaćeni i masakrirani. Otkrivena tijela su prevezena u Bjelovar i pokopana
5. veljače 1992. na bjelovarskom groblju Borik. Prema obavještajnim podacima JNA, tih
dana u Bjelovaru su porušene 32 kuće “čiju su vlasnici Srbi”, kao osveta za 18 poginulih pripadnika
Hrvatske vojske koji su tih dana pokopani. N. BARIĆ, n. dj., 137.
42 “Prekinuta nastava”, BL, br. 38, 19. IX. 1991., 1.
43 DAB, Krizni štab Bjelovar (1991.-1992.), 403., Svim kriznim štabovima Republike Hrvatske,
Ministarstvo informiranja od 15. IX. 1991.
44 “Snaga nepobjedive Hrvatske”, BL, br. 38, 19. IX. 1991., 1.
45 “Nudimo džentlmenski sporazum”, BL, br. 37, 12. IX. 1991., 3.
46 DAB, Krizni štab Bjelovar (1991.-1992.), 403., Glavni stožer Hrvatske vojske Zagreb, zapovjed
o realizaciji plana “Bilogora”, Klasa: 8/91-01-56., Ur. broj: 5120-01-91-1., od 27. 9. 1991.; D.
NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ, n. dj., 26.
47 D. NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ, n. dj., 100.-101. General Antun Tus tvrdi da
je točku u zapovijedi o likvidaciji civila zapovjedio jer je “procijenio da se u Bjelovaru nalaze
ekstremni oficiri JNA, koji namjeravaju uništiti Bjelovar i pobiti civile”. “Rat generala”, Večernji
list, 6. XI. 2006., 2. Vidjeti i: http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/croatia/669523/indexdo,
pristup ostvaren 28. XII. 2006.
48 D. NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ , n. dj., 25.-26. Komandant Varaždinskog korpusa
general-major Vladimir Trifunović na sudu u Beogradu 1992. godine, na kojemu se sudilo
njemu i nekolicini viših časnika za “nepravodobno djelovanje” i niz vojnih pogrešaka, izjavio
je da je o predaji izvijestio generala Životu Avramovića, komadanta Pete vojne oblasti, te da on
nije imao primjedbi, već mu je odgovorio da “radi po svojoj savjesti”. Aleksandar JOVANOVIĆ,
Rat Srba i Hrvata 1991., Beograd 1994., 62.-70.
49 DAB, Krizni štab općine Bjelovar (1991.-1992.), 403., svež. 1., Komanda garnizona
Kriznom štabu Bjelovar, Protest zbog uznemiravanja straže, Pov. br 1147-1 od 26. IX. 1991.,
Kriznom štabu Bjelovar, Pov. br. 1142-1., od 23. IX. 1991.
50 DAB, Krizni štab općine Bjelovar (1991.-1992.), 403., svež. 1., Priopćenje za javnost, Krizni
štab Bjelovar, od 24. IX. 1991. Prethodnog dana poslana je obavjest u Vladu Republike Hrvatske
da uvjeti oko deblokiranja vojarni u gradu Bjelovaru nisu ispunjeni i da Krizni štab Bjelovar i
dalje drži pod blokadom vojarne i uskraćuje im opskrbu hranom, strujom i vodom. Krizni štab
Bjelovar Vladi Republike Hrvatske, Klasa 800-01/91-01/1., Ur. broj 2103-02-05-91-2., od 23.
IX. 1991.
51 D. NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ , n. dj., 102.
52 D. MARIJAN, Smrt oklopne brigade, 21.
53 DAB, Krizni štab općine Bjelovar (1991-1992.), 403., svež. 1., Zapovjedništvo Zbora narodne
garde Zagreb Kriznom štabu Bjelovar, Klasa: 803-05/91-03/52., Ur. broj: 5120-03-91-1., od
23. IX. 1991.
54 S. IVANIĆ, n. dj. 53.-55.
55 “Odlučnost, ali i želja za mirom”, BL, br. 38, 19. IX. 1991., 2.
56 “Ratni zločin, Bjelovar tuži oficire JNA”, Večernji list, 14. IX. 2005., 7.
57 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 119.;
http://www.veritas.org.yu/aktuelnosti/Bjelovar.htm, pristup ostvaren 28. XII. 2006. Prema
saznanjima admirala Davora Domazet Loše, koji je tada ustrojavao hrvatsku obavještajnu zajednicu,
riječ je o pokušaju diskreditiranja hrvatskoga političkog vodstva pred Europskom zajednicom,
koje je upravo tada vodilo pregovore o prekidu vatre i mirnom rješenju jugoslavenske
krize. Time se željelo pokazati da politički vrh Hrvatske nema nadzora nad vlastitim oružanim
snagama. Poslije pada vojarne vođen je sudski postupak protiv Želimir Škareca i Stjepana
Budimskog pred Okružnim sudom u Bjelovaru zbog neizvršavanja naredbe Glavnog stožera
Hrvatske vojske. http://www.vecernji.list.hr/newsroom/news/croatia/669523/index.do, pristup
ostvaren 27. XII. 2006.; J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J.
TOMŠIĆ, n. dj., 131.-138.
58 D. NAJMAN, M. DUJIĆ, I. POSILOVIĆ, n. dj., 108.
59 O tijeku borbenih djelovanja u vojarni i izvan nje vidjeti: Mato ĆURAK, Mi smo htjeli,
Bjelovar 2006., koje se poziva na svjedočanstva vojnika JNA u vojarni. Vidjeti i: “Razarajte, rušite,
pucajte”, BL, br. 42, 17. X. 1991., 2. Prema nekim podacima u evidenciji udruge “Veritas” ukupno
poginulih na strani JNA u vojarni “Božidar Adžija” i skladištu “Barutana” bilo je 14 osoba.
Vidjeti: http://www.veritas.org.yu/aktuelnosti/Bjelovar.htm, pristup ostvaren 28. XII. 2006.



Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.

ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska

U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.04.2008., ponedjeljak

Približavanje rata – općina Bjelovar u 1991. godini


Izbijanje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj vrlo brzo je
ostavilo posljedice i na općinu Bjelovar, posebno njegovu Policijsku upravu.
Policijska uprava Bjelovar teritorijalno je obuhvaćala područje Zajednica
općina Bjelovar te je u svom sastavu imala osam policijskih postaja u Čazmi,
Daruvaru, Đurđevcu, Grubišnom Polju, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i
Pakracu. Napad pobunjenih hrvatskih Srba 1. ožujka 1991. na Policijsku postaju
u Pakracu, što je zapravo početak projekta razbijanja Hrvatske, donio je
ratna djelovanja bliže gradu Bjelovaru. Iako je pobuna brzo slomljena s pomo-
ću specijalnih postrojba MUP-a Hrvatske, vojni garnizon JNA iz Bjelovara
poslao je na pakračko područje između ostalog i oklopni bataljun 265. mehanizirane
brigade iz Bjelovara radi uspostave “tampon zone”.18

U isto vrijeme u susjednoj općini Grubišnom Polju održavala se sjednica
Regionalnog odbora SDS-a na kojoj je dana potpora JNA i njezinim naporima
za stabilizacijom zemlje te da SDS “ni po koju cijenu ne odustaje od
Jugoslavije (...) i da Srbi u Hrvatskoj su spremni platiti svaku cijenu za pripadanje
Jugoslaviji”.19 Polako je izlazilo na vidjelo da je većina srpskog stanovništva
potpala pod utjecaj propagande SDS-a o njihovoj “ugroženosti” u
Hrvatskoj. Nakon tih događaja odnosi između JNA i Izvršnog vijeća bjelovarske
općine postajali su sve napetiji. Već je početkom godine HDZ, prilikom
afere o razoružanju “paravojnih formacija” vladajuća stranka u općini
Bjelovar, poslao apel u kojem se pozivaju građani Bjelovara “da ne nasjedaju
na provokacije militantnih dijelova JNA i njihovih istomišljenika, kojima
je cilj rušenje vlasti demokratske Republike Hrvatske”.20 Tako je na inicijativu
Izvršnog vijeća Skupštine općine Bjelovar sazvan sastanak s predstavnicima
šest političkih stranaka koje su djelovale u općini Bjelovar, u cilju osnivanja
Međustranačkog vijeća narodne zaštite za općinu Bjelovar, radi što učinkovitije
organizacije obrane grada i radi “formiranja nenaoružanih dobrovoljačkih
odreda”.21 Na svojoj prvoj sjednici 9. travnja 1991. godine Međustranačko vijeće
je razmatralo vanjskopolitički situaciju u zemlji i općini Bjelovar. Upućeno
je i pismo potpore predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u kojemu se ističe da “se
JNA u posljednjim događajima stavila na terorističku stranu (pobunjenih Srba
op. Ž. K.). Dajemo do znanja toj tkz. JNA da ju ne priznajemo svojom armijom
i da takvu armiju više ne želimo i nećemo slati svoje sinove i nećemo je
financirati”.22 Utjecaj ovog vijeća ubrzo je proširen osnivanjem njegovih ogranaka
po mjesnim zajednicama, u kojima je odziv za upis u dragovoljačke odrede
narodne zaštite bio izrazito velik.

U takvim je uvjetima općina Bjelovar dočekala i referendum na kojemu su
se stanovnici općine Bjelovara mogli izjasniti o budućem političkom položaju
Republike Hrvatske. Od 50.853 glasača u općini Bjelovar na referendum
je izašlo 45.185 građana ili 88,29%. Za plavi listić na kojemu se spominje
Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država glasovao je 41.701 glasač
ili 93,30%, dok je protiv bilo 2.398 glasača ili 5,45%. Tako su se građani
općine Bjelovara, kao i ostatak zemlje, nesumnjivo velikom većinom opredi-
jelili za suverenost.23 Na osnovi takvih rezultata referenduma Sabor Republike
Hrvatske je 25. lipnja 1991. proglasio samostalnost zemlje, ali ipak je pod pritiskom
Europske zajednice proglašen tromjesečni moratorij. Sigurnosna situacija
u općini Bjelovar se u drugoj polovici 1991. godine počela se još više
pogoršavati, što je donekle zaustavilo gospodarsku djelatnost. Tako je otkazan
poznati Bjelovarski poljoprivredni sajam, jer su “inozemni izlagači otkazali
svoje sudjelovanje obrazlažući to sigurnosno-političkim stanjem u zemlji”.24

Svjesni da je sukob s pobunjenim Srbima i prosrpskom JNA neizbježan,
politički vrh Hrvatske je krajem 1990. godine donio tajnu odluku o postupnom
naoružavanju. Tako je Općinski odbor HDZ-a Bjelovar na sastanku s
ministrom obrane Republike Hrvatske Martinom Špegeljom obaviješten o
skoroj dopremi oružja na bjelovarsko područje. Tako je u “kasne večernje sate
stigla prva pošiljka sa oružjem (oko 360 kalašnjikova)”, koju je trebalo podijeliti
tajno u suradnji sa ograncima HDZ-a. Prvu provjeru takve postrojbe imale
su u noći s 25. na 26. siječnja 1991. godine kada je postojala mogućnost da
JNA napravi vojni udar u Hrvatskoj. Tako su jedni izašli “naoružani puškama
i molotovljevim koktelima, a drugi nenaoružani da bi spriječili izlazak JNA iz
vojarni”.25

Ubrzo zatim 23. veljače ustrojena je Specijalna jedinica Policijske uprave
Bjelovar “Omege” u koju su ušli policajci iz policijskih postaja uprave. Te
postrojbe su bile jedinice za posebne namjene koje su mogle brzo intervenirati
na terenu. Jedna satnija specijalaca iz Policijske uprave Bjelovar sudjelovala
je i u akciji u Pakracu kada je tamošnja Skupština općine Pakrac donijela odluku
o ulasku tamošnje policijske postaje u sastav SUP-a Krajine, a srpski policajci
su razoružali svoje kolege hrvatske nacionalnosti. Nakon brze intervencije
hrvatske specijalne policije, koja je razoružala srpske pobunjenike, predsjednik
Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, bez dogovora s ostalim članovima
toga tijela odobrio je ulazak snaga JNA na to područje, a tim snagama se pridružila
jedna vojna formacija iz garnizona u Bjelovaru. Tim povodom je istoga
dana Skupština općine Bjelovar uputila prosvjed koji glasi: “Osuđujemo
prijedlog saveznog sekretara za narodnu obranu i reagiranje Predsjedništva
SFRJ dr. Borisava Jovića, koji je suglasan sa pokretom odgovarajućih jedinica
JNA prema Pakracu. Osuđujemo miješanje vojnih vlasti u poslove legitimno
izabranih tijela Republike Hrvatske i u njezine demokratske procese”.26
Intenziviranje ratnih djelovanja u Zapadnoj Slavoniji dovelo je do početka
organiziranja većih vojnih postrojbi u općini Bjelovar, poput samostalne satnije,
kasnije “A” satnije 105. brigade Zbora narodne garde (ZNG), diverzant-
skog voda i protudiverzantske čete, većinom naoružane lakim naoružanjem.27

Veliki dio tih postrojbi formiran je na dobrovoljnoj osnovi, a Stjepan Ivanić,
zapovjednik 105. brigade govori da je sam išao tamo “gdje sam doznao da
postoje naoružane skupine domoljuba, kao u Velikoj Pisanici” te je uvjeravao
članove Kriznog štaba Velike Pisanice “da ih uvrsti u formaciju brigade”. Slično
je bilo i u selu Rovišću kraj Bjelovara gdje je nakon informacije o postojanju
brojnije skupine naoružanih ljudi, koji nisu bili formirani kao vojna postrojba,
otišao tamo i osnovao satniju od tih ljudi.28 Početkom lipnja 1991. godine
u sklopu Diverzantskog voda napravljen je plan fortifikacijskih prepreka i plan
miniranja, za sve prometne pravce i putove koje je u slučaju potrebe trebalo
zapriječiti. U izgradnju fortifikacijskih prepreka uključili su se radnici radionice
Remont vlakova Bjelovar i radnici “Tehnogradnje”. Bilo je predviđeno
da se zapriječe i miniraju pravci: Bjelovar – Severin - Veliki Grđevac, Bjelovar
- Veliko Trojstvo - Šandrovac, Bjelovar – Kupinovac - Đurđevac, Bjelovar
- Gornje Plavnice - Lipovo Brdo, Bjelovar – Korenovo - Čazma, Bjelovar –
Predavac - Vrbovec te pravac Bjelovar – Brezovac - Međurača. Imenovani su i
ljudi u mjesnim kriznim štabovima koji su bila zaduženi za spomenute pravce.
29 Uz te vojne pripreme različite civilne grupacije su u suradnji s Izvršnim
vijećem Skupštine općine Bjelovar vršile konstantni pritisak na JNA svojim
demonstrativnim okupljanjima, mirnim demonstracijama i peticijama. Tako
je u središtu Bjelovara organiziran skup “Zbor građana srpske nacionalnosti”
na kojemu je pred oko 200 ljudi izražena “podrška hrvatskim zahtjevima”.30

Organizirano je skupljanje potpisa građana za peticiju da se vojnici na odsluženju
vojnog roka što prije vrate živi i zdravi svojim obiteljima što ga je provelo
Društvo austrijsko-hrvatskog prijateljstva od 11. srpnja 1991. godine i
tom prilikom skupljen je 2.351 potpis građana u samo jednom danu.31 Istoga
dana je organiziran mirni prosvjed žena i majki vojnika u JNA na kojemu se
traži zaustavljanje “bezumnog i bezrazložnog pogibanja vojnika za ideologiju
nekolicine ratničkih oficira”. Na skupu su dominirali transparenti s natpisima
“Hoćemo djecu, a ne mrtvačke sanduke”, “Generali, podnesite ostavke”,
“Srpska armijo, odstupi”.32 Rijetki su bili nastupi poput onoga Regionalnog
odbora Bjelovar Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ), koji su
otvoreno pozivali na pokretanje krivične odgovornosti “hrvatskog vrha”, pozi-
vali na uhićenja odgovornih “za stanje u Jugoslaviji” i nadasve pozivi biračima
u Hrvatskoj da se ne odazovu na referendum za samostalnost koji je raspisan
za 19. svibnja 1991. godine.33

18 Uspostava “tampon zona” je očevidno bila u funkciji sprečavanja uspostave ustavnog poretka
RH na spomenutom području i davanje vremena pobunjenim Srbima da se bolje organiziraju.
Više o tome u: D. MARIJAN, n. dj., 156.-159.
19 Grubišnopoljski list (dalje GP), br. 15, 29. III. 1991., 3.
20 “Apel”, BL, br. 4, 24. I. 1991.,1.
21 “Osnovano međustranačko vijeće narode zaštite”, BL, br. 13, 28. III. 1991., 2., U
Međustranačko vijeće su ušli predstavnici HDZ-a, HDS-a, Hrvatske narodne stranke (HNS),
Hrvatske socijalno liberalne stranke (HSLS), Stranke Roma Hrvatske (SRH) i Hrvatske seljačke
stranke (HSS).
22 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 72.
23 “’DA’ za suverenu Hrvatsku”, BL ,br. 22, 23. V. 1991., 1.
24 “Odgoda gospodarskog sajma”, BL, br. 24, 13. VI. 1991., 2.
25 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 68.-69.
26 Davor RUNTIĆ, “Prvi hrvatski redarstvenik”, http://www. phrkkz.hr/Knjiga/7dio/7dio.
html, pristup ostvaren 28. 12. 2006. Iz nerealizirane zapovjedi načelnika štaba 5. vojne oblasti
može se zaključiti da je namjera Komande 5. vojne oblasti bila da uz pomoć snaga iz Tuzlanskog
i Banjalučkog korpusa 1. vojne oblasti napadne hrvatsku policiju. D. MARIJAN, “Oružane snage
SFRJ u izvanrednim prilikama”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb 2002., 372.
27 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 145.-
150. Dana 1. lipnja 1991. osnovan je Diverzantski vod, zapovjednik Mirko Pretula, kasnije
Mirko Pereš. Krajem srpnja iste godine osnovan je Protudiverzantski vod pod vodstvom Darka
Matkovića, kasnije Željka Cepaneca, dok je početkom kolovoza 1991. počelo ustrojavanje “A”
satnija 105 brigade ZNG-a pod vodstvom Stjepana Ivanića, budućeg zapovjednika 105 brigade
HV.
28 Stjepan IVANIĆ, Da se ne zaboravi, 105. brigada u Domovinskom ratu (1991.-1992.),
Bjelovar 2006., 40.- 41.
29 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ , n. dj., 146.-
147.
30 “Podrška Hrvatskoj”, BL, br. 20, 16. V. 1991., 1.
31 “2351 potpis”, BL, br. 28, 11. VII. 1991., 1.
32 “Neslaganje sa politikom armijskog vrha”, BL, br. 28, 11. VII. 1991.,1.




Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.

ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska

U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.04.2008., nedjelja

Osvajanje vojarne JNA “Božidar Adžija” u Bjelovaru 1991. godine II.

Organizacija JNA u Bjelovaru

Nakon Drugog svjetskog rata JNA u Bjelovaru uspostavlja svoj garnizon za
smještaj ljudi, naoružanja i vojne tehnike. Nakon više vojno-taktičkih ustroja
krajem 1988. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je osnovan 32. korpus kopnene vojske
čije je zapovjedništvo bilo u Varaždinu. Korpus je bio u sastavu Pete vojne
oblasti čije je sjedište bilo u Zagrebu. U sastav korpusa ušle su snage JNA iz
Varaždina, Čakovca, Bjelovara, Dugog Sela, Zagreba, Virovitice, Koprivnice
i Križevaca. U gradu Bjelovaru bila je stacionirana 265. mehanizirana brigada
JNA “A” klasifikacije s velikom količinom oklopne, topničke, transportne i
druge borbene i neborbene tehnike razmještene u nekoliko vojnih objekata u
gradu. Kao ilustracija snage brigade možemo navesti podatak da je 21. ožujka
1991. prilikom nadzora Inspekcije Oružanih snaga SFRJ brigada nakon dobivanja
borbene uzbune pokrenula 151 borbeno i 92 neborbena vozila, pokazavši
time svoju visoku bojnu spremnost.16 U Bjelovaru je još bilo Zapovjedništvo
28. partizanske divizije i jedne njezine partizanske brigade. Tako su u Bjelovaru
postojali ovi objekti JNA:

- Garnizonska vojarna “Božidar Adžija” na Vojnoviću u zapadnom dijelu
Bjelovara. U vojarni se nalazilo zapovjedništvo garnizona i većina ratne tehnike
265. mehanizirane brigade JNA s posadom od 500 oficira, mlađih oficira
i vojnika.

- Garnizonski Dom JNA u središtu Bjelovara s malim stražarskim osiguranjem.

- Vojno skladište “Logor” u predjelu Bjelovara zvanog Sajmište. Tu su se
nalazili uskladišteni tenkovi i druga ratna tehnika 265. mehanizirane brigade,
te naoružanje Teritorijalne obrane općine Bjelovar pod osiguranjem od oko 50
oficira, mlađih oficira i vojnika JNA.

- Radarska postaja i centar veza protuzračne obrane JNA u Zvijercima na sjevernom
rubu grada Bjelovara kod prigradskog naselja Trojstveni Markovac.

- Vojno skladište “Barutana” smješteno u šumi Bedenik kraj Bjelovara. U
njemu je bila uskladištena velika količina topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih
sredstava.17

14 Z. RADELIĆ, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajedništva do razlaza, Zagreb 2006., 574.
15 “Reformske teškoće”, BL, br. 13, 29. III. 1991., 6., “Posljedice sistematskog uništavanja”, BL,
br. 2, 10. I. 1991., 5.
16 Davor MARIJAN, Smrt oklopne brigade, Zagreb 2002., 214.
17 Dražen NAJMAN, Marija DUJIĆ, Ivan POSILOVIĆ, Blokade i osvajanja vojarni i vojnih
objekata JNA u Hrvatskoj, Zagreb 2004.-2005., Svezak 1., 98.-99.



Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.

ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska

U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.04.2008., subota

Osvajanje vojarne JNA “Božidar Adžija” u Bjelovaru 1991. godine

ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska

U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).



Uvod

Kraj 80-tih i početak 90-tih godina 20. stoljeća obilježio je slom komunizma
diljem istočne Europe i raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Ti događaji su se vrlo brzo reflektirali u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj
Republici Jugoslaviji (SFRJ). Zahtjevi za uvođenjem novoga demokratskog
društva, tržišnoga gospodarstva i poštovanja ljudskih prava većinom dolaze
iz Slovenije a od kraja 1989. i Hrvatske. Tim novim tendencijama odupiru se
između ostalog, i okoštale komunističke strukture u JNA, dok u istočnim dijelovima
Jugoslavije, posebno u Socijalističkoj Republici Srbiji (SRS), vladajuće
pozicije uspijevaju zadržati srbijanski komunisti koji otvoreno prelaze na velikosrpsku
opciju tražeći “nove odnose u jugoslavenskoj federaciji”.1

U takvim se prilikama u općini Bjelovar, a i u tadašnjoj Socijalističkoj
Republici Hrvatskoj (SRH) održavaju prvi višestranački izbori u dva izborna
kruga 22. i 23. travnja te 6. i 7. svibnja 1990. godine, nakon gotovo 50-godišnjeg
razdoblja. Početak 1990. godine u općini Bjelovar obilježilo je formiranje
ogranaka raznih političkih stranaka, koje su se time pripremale za predstojeće
izbore. Tako je u Bjelovaru prvo osnovan ogranak Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), a zatim Hrvatske demokratske stranke (HDS), Hrvatske
seljačke stranke (HSS) i drugih stranaka koje su zajedno s vladajućim Savezom
komunista Hrvatske – Strankom demokratskih promjena (SKH-SDP) istaknule
svoje kandidate za mjesta u lokalnim tijelima vlasti te za Sabor SRH.

Najviše problema sa službenim vlastima imao je HDZ, na koji se svojim priopćenjem
okomio SUBNOR Bjelovar (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog
rata), optužujući ga da je njegovo djelovanje samo “kulisa” iza koje
se krije nacionalistička organizacija, koja poziva na rušenje političko-društvenog
sustava, čak i silom.2

Vrlo brzo novoosnovani ogranci razvili su značajnu političku aktivnost,
ponajprije na ruralnom području, što se očituje osnivanjem stranačkih ogranaka
u pojedinim selima općine Bjelovar. Tako već HDZ početkom godine
ima osnovanih deset ogranaka s oko 3000 članova, HDS oko 800 članova, dok
su ostale političke stranke polako stjecale svoje pristaše.3 Karakteristika prvih
višestranačkih izbora u SRH bila je u tome da su građani odmah birali svoje
predstavnike u Sabor SRH, te svoje predstavnike na lokalnoj razini. Tako su
se birali kandidati u tri predstavnička tijela Skupštine općine Bjelovar, Vijeće
mjesnih zajednica, Društveno-političko vijeće te Vijeće udruženog rada, što
je ukupno činilo 90 odborničkih mjesta. Sigurnu pobjedu na prvim višestranačkim
izborima na općinskoj i republičkoj razini izborila je Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ). Tako je od četiri kandidata za sabor SRH (jedan u
zajednici s drugim općinama) HDZ osvojio tri mjesta, dok je SKH-SDP imao
jedno mjesto. U novoj Skupštini općine Bjelovar HDZ je osvojio 50 odborničkih
mjesta što mu je osiguralo stabilnu većinu.4 Već za 4. lipnja 1990. godine
sazvana je novoizabrana konstitutirajuća sjednica Skupštine općine Bjelovar
na kojoj su izabrani novi čelnici općine u skladu s izbornim rezultatima.5 Samo
nekoliko dana prije nego što je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj Jugoslavenska
narodna armija (JNA) je ocjenjujući da su u Hrvatskoj pobijedile “antisocija-
lističke, antijugoslavenske i nacionalističke snage” u dogovoru s predsjednikom
Predsjedništva SFRJ u ime SR Srbije Borisavom Jovićem 23. svibnja 1990.
oduzela cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike
Hrvatske, što je istog dana organizirano i u Bjelovaru gdje je JNA stavila pod
svoju kontrolu oružje TO općina Bjelovar, Čazma i Đurđevac.6

Sredinom kolovoza 1990. došlo je do pobune srpskog stanovništva sjeverne
Dalmacije i Like, u općinama u kojima su predstavljali većinu, što je bio jasan
dokaz da Srbi s toga područja ne prihvaćaju novu hrvatsku vlast.7 Na ovakav
rasplet događaja reagiralo je i novo Izvršno vijeće Skupštine općine Bjelovar na
izvanrednoj sjednici 17. kolovoza 1990. Na sjednicu su pozvani i predstavnici
ostalih političkih stranaka dajući otvorenu potporu stajalištima Predsjedništva
Republike Hrvatske oko događaja u Kninu te se traži da se “oslobode blokirane
prometnice i omogući normalan protok vozila u jeku turističke sezone”.8

U srpnju je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice u Bjelovaru osnovan inicijativni
odbor Srpske demokratske stranke (SDS) za općinu. Stranka je bila nositelj
srpske pobune u Hrvatskoj i sebe je predstavljala kao političkog predstavnika
srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Izabran je odbor u koji su ušli predstavnici
17 sela u općini Bjelovar u kojima ima srpskog stanovništva. Ubrzo je u
selu Čađavcu organiziran skup SDS-a na kojemu se okupilo oko 250 ljudi.9

Zbog malog broja srpskog stanovništva u općini Bjelovar, SDS nije imao veći
politički značaj. Pripadnici srpske manjine imali su u općini Bjelovar većinu
u samo četiri naselja, selima Bačkovici, Bedeničkoj, Čađavcu i Polumu, dok je
ostali dio srpskog stanovništva živio u gradu Bjelovaru (Tablica 1).
Posebno veliko negodovanje građana Bjelovara izazvalo je najavljeno izjašnjavanje
o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj u razdoblju od 19. kolovoza do 2.
rujna 1990. koje je provedeno i u Bjelovaru, što se manifestiralo zabranom
postavljanja i trganjem plakata koji su postavljeni preko noći, a koji su pozivali
na građane srpske nacionalnosti da pristupe glasovanju.10 Glasačko mjesto za
“srpski referendum” bilo je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice u Bjelovaru.

Tablica 1.
Općina Bjelovar Narodnosni sastav stanovništva (1991.)

Postotak Stanovništvo Postotak Stanovništvo Postotak
Hrvati 20.826 77,34 % 32.287 82,50 % 53.113 80, 42 %
Srbi 2.590 9,61 % 3. 308 8,45 % 5. 898 8. 91 %

Jugoslaveni 1.485 5,53 % 1.146 2,92 % 2. 631 3, 98 %

Ostali 2.025 7,52 % 2.399 6,13 % 4. 424 6, 69 %

UKUPNO 26.926 100, 00 % 39.113 100, 00 % 66. 039 100%


Svojim dolaskom na vlast u Bjelovaru HDZ je proveo različite kadrovske
promjene, oblikovane novom političkom “podobnosti”, koje nisu bile usmjerene
samo protiv osoba srpske nacionalnosti, nego i protiv onih koji su bili
nositelji poslova i dužnosti koje su obnašali za vrijeme prethodnoga komunističkog
sustava. Koristeći takvu situaciju, uskoro je organiziran javni prosvjed
radnika Drvne industrije Česma koji su tražili da zbog lošega financijskog stanja
poduzeća ostavku treba podnijeti cjelokupna uprava poduzeća, u kojoj
je od ukupno devet direktora, sedam bilo srpske nacionalnosti, a te su dužnosti
obavljali i u komunističkom sustavu. Poseban problem predstavljale su
kadrovske promjene u represivnim institucijama u Bjelovaru, koje su mahom
pogađale osobe srpske nacionalnosti zato što su one u tim institucijama bile
iznadproporcionalno zastupljene, a u koje nova vlast nije imala povjerenje.12
Čak je i nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije u Bjelovaru
bila neravnomjerna (Tablica 2.). U takvoj situaciji vlast je pribjegla popunjavanju
policije hrvatskim mladićima koji su pokazali spremnost da se “suprostave
velikosrpskim nasrtajima”. Slična akcija napravljena je i u pričuvnom sastavu
policije. Na policijsku izobrazbu u Zagreb je već početkom kolovoza 1990.
godine upućeno iz Bjelovara 57 policijskih kandidata, od kojih je dio sudjelovao
na prvoj smotri hrvatske policije u Zagrebu.13 Poslije završene obuke većina
njih se vratila u Bjelovar, dok je manji dio ostao u službi u Zagrebu

Uz opće pogoršavanje političke situacije, Republika Hrvatska i općina
Bjelovar nalazile su se pod ekonomskom krizom i depresijom koja je pogodila
cijelu SFRJ krajem 70-tih godina 20. stoljeća. Došlo je do općeg pogoršanja
socijalnih prava, a standard građana postajao je sve lošiji. Tako je Privredna
komora regije Bjelovar iznijela podatke o osjetnom padu standarda stanovništva
regije Bjelovar, nedostatku novčanih sredstava u gospodarstvu i gubicima
u industriji, te o otpuštanjima radnika. Podatak da su za 19,8 posto osobni
dohotci manji od prosjeka Republike je posebno poražavajući. Mnogi gospodarski
subjekti poput “Tome Vinkovića”, “5. maja”, Drvne Industrije “Česme”
nalazili su se doslovno pred stečajem.15

1 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999.; Eric J. HOBSBAWM, The
Age of Extremes, Pantheon Books, New York 1994.; Zdenko RADELIĆ, “Hrvatska i Jugoslavija
– neki problemi povijesnih istraživanja”, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., 2003., 753.-769.;
Zoran PODOBNIK, “Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989.-1991.”, Međunarodne studije,
br. 2., Zagreb 2005., 63.-83; Dejan JOVIĆ, Jugoslavija država koja je odumrla, Zagreb 2003.;
Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj (1990.-1995.), Zagreb 2005.
2 Željko KARAULA, “Pad vojarne JNA ‘Božidar Adžija’ u Bjelovaru 29. IX. 1991. godine”,
Scientia Podraviana, Koprivnica, br. 20., 21.-24.
3 “Teži se evropskim standardima”, Bjelovarski list (dalje BL), br. 13, 29. III. 1990., 4.
4 Rezultati općinskih izbora u Bjelovaru: HDZ u sva tri vijeća 50 odbornika, SKH-SDP 27
odbornika, HSS 2 odbornika, HDS 5 odbornika, NK (nezavisni) 6 odbornika. Službene novine
općine Bjelovar (dalje SNOB), 7/90., 18. VI. 1990., 1.-6.; “Rezultati izbora Bjelovar”, BL, br. 17,
26. IV 1990., 4.; “Ponovni izbori”, BL, br. 21, 24. V. 1990., 3.; “Svi bjelovarski odbornici”, BL, br.
26, 28. VI. 1990., 4.
5 “Stručnost i poštenje - najavljujemo novu općinska skupština”, BL, br. 22, 31.V. 1990., 3.
6 U svom dnevniku predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je zapisao: “Praktički smo
ih razoružali. Formalno je to učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. (…)
Nećemo dozvoliti da oružje Teritorijalne obrane zloporabe (Hrvatska i Slovenija, op. N. B.) u
eventualnim sukobima ili na nasilno otcepljenje”. Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, Beograd,
1996., 146.
7 N. BARIĆ, n. dj., 77.-80.
8 “Podrška”, BL, br. 34, 23. VIII. 1990., 2.
9 “Inicijativni odbor SDS”, BL, br. 28, 12. VII. 1990., 4.
10 Časlav OCIĆ, “Hronika Republike Srpske Krajine 1989.-1991.”, Republika Srpska Krajina,
Knin, Beograd 1996., 20.-22.
11 Popis stanovništva 1991: Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republika
Hrvatska, Republički zavod za statistiku, Zagreb 1992., 52.-55.
12 SUP SAO Krajine osnovan je 4. siječnja 1990. čime je institucionalizirana pobuna dijela
pripadnika tijela unutrašnjih poslova srpske nacionalnosti, na području samoproglašene SAO
Krajine. Ministarstvo unutarnjih poslova je 10. siječnja zatražilo od djelatnika ministarstva da
potpišu izjavu o lojalnosti Republici Hrvatskoj. U slučaju odbijanja potpisivanja te izjave nastupio
je prestanak radnog odnosa. N. BARIĆ, n. dj., 126.
13 Jure ŠIMIĆ, Antun PERČULIJA, Stanko ŠTIMAC, Stjepan BUDINSKI, Stjepan IVANIĆ,
Josip TOMŠIĆ, Bjelovar u Domovinskom ratu – Svjedoci vremena, Bjelovar 1997., 64.




Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.04.2008., petak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću - Zaključak - SUMMARY

Zaključak
Hrvatska politička emigracija za slom hrvatskog proljeća smatra najodgovornijim
Josipa Broza Tita. Uz njega okrivljuju vrh JNA, Srbe u Hrvatskoj, kao
i projugoslavenski orijentirane Hrvate. Iako su velikosrpski ideolozi oduvijek
sanjali o velikoj Srbiji, stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, u čemu su ih
Hrvati ‘preduhitrili’, doživjeli su kao “udar iz vedra neba”. Zbog toga “poraza”
sve svoje snage i utjecaj u zemlji i inozemstvu koristili su za dezavuiranje
Hrvata i Hrvatske, proglašavajući sve njihove radnje, od borbe za hrvatski
jezik, Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zaključke
10. sjednice CK SKH, gospodarske reforme, studentski protest, do pjevanja
starih hrvatskih pjesama i vihorenja hrvatske zastave ekstremnim hrvatskim
nacionalizmom. Hrvatska politička emigracija kontinuirano se suprotstavljala
komunističkom režimu još od svibnja 1945. kad su partizani nad povorkama
vojnika koji su napuštali domovinu, civila i njihovih obitelji izvršili odmazdu
s neviđenim pokoljima zbog njihova ustaškog uvjerenja i odanosti Paveliću i
NDH. Ta komunistička represija, ti pokolji koji su izvršeni u Bleiburgu i na križnom
putu Hrvata, bili su osveta i služili su kao primjer svima koji su bili protiv
tog režima. Taj neizbrisiv egzodus u sjećanjima hrvatskih političkih “ustaških”
emigranata nije bio zaboravljen, što je i sam Bakarić naglasio. Hrvatsko
proljeće pružilo je iskricu nade da se Hrvatska može izdvojiti iz Jugoslavije
i postati slobodna i nezavisna država. No, i Tripalo je priznao “da nije bilo
objektivnih uvjeta za hrvatski revolucionarni ustanak”. Tito je uz pomoć JA
prisilio “Hrvate” da se obračunaju s Hrvatima. Ostavke i politički procesi protiv
hrvatskih intelektualaca, političara i studenata bili su svakodnevna pojava
u političkom životu Hrvatske, ali i Jugoslavije do jeseni 1972. Ostavke je dao
vrh SKH: S. Dabčević-Kučar, M. Tripalo, P. Pirker, S. Bijelić, I. Šibl, Marko
Koprtla, Janko Bobetko; iz vlade: Dragutin Haramija, Vjekoslav Prpić, Makso
Baće, Milivoj Rukavina, a u zatvor je dospjelo i rukovodstvo Matice hrvat-
ske: Franjo Tuđman, Ante Bačić, Joso Ivičević-Bakulić, Šime Đodan, Vlado
Gotovac, Hrvoje Šošić, Bruno Bušić, Zvonimir Komarica, Vlatko Pavletić i
Marko Veselica. Na zatvorske kazne osuđeni su i studenske vođe: Dražen
Budiša, Goran Dodig, Ivan Zvonimir Čičak i Ante Paradžik. Svi su oni osuđeni
za krivično djelo protiv države i naroda kontrarevolucionarnim napadom na
državno i društveno uređenje (članak 100. i 109. KZ), a kao otežavajuća “okolnost”
bila im je povezanost s hrvatskom “ustaškom” emigracijom i Hrvatskom
revijom. Iz tog vremena svima je ostao u sjećanju Titov poziv “sudovima, da se
ne drže zakona ‘kao pijan plota’, te su tužioci i suci imali muke u opravdanju
svojih dokaza o protuzakonitom radu optuženih”.
Hrvatska “trilogija”, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika (1967.), studentski pokret (1968.), Deseta sjednica CK SKH, Magna
charta libertatum (1970.) - hrvatsko proljeće, bila je kamen rascjepa i nesloge.
“Trilogija” je bila istovremeno hvaljena i kritizirana ne samo u partijskom
rukovodstvu Hrvatske, nego i u hrvatskoj političkoj emigraciji. No, ta usporedna
analiza je tema za neku drugu raspravu. Manji broj emigranata bio je
zadovoljan držanjem hrvatskih komunista i njegova vodstva, i iako su smatrali
da je to bila utopija, bili su ‘zadovoljni’ barem i pokušajem. Drugi su bili
nezadovoljni, smatrajući da su izdani i prevareni ostavkama vodećih hrvatskih
političara. Također su bili uvjereni da je sklopljen ‘tajni’ sporazum između Tita
i partijskog rukovodstva Hrvatske koje zbog toga nije završilo u zatvoru.
Ondašnja emigrantska Hrvatska revija, osnovana daleke 1951. u Argentini,
dala je tijekom svog izlaženja izniman i vrijedan doprinos borbi za slobodu i
samostalnost Hrvatske.
Key words: Hrvatska revija, Croatian political émigrés, Croatian spring
movement in 1971.
104 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR, 561./562.









SUMMARY
CROATIAN POLITICAL ÉMIGRÉ VIEWS ON CROATIAN SPRING
MOVEMENT (ARTICLES FROM THE MOST IMPORTANT CROATIAN
ÉMIGRÉ REVIEW HRVATSKA REVIJA)
Using the articles from the most important Croatian émigré review
Hrvatska revija, which was published in Argentina, the author tried to present
views of the Croatian émigrés on political, social and cultural events and
developments in Croatia during the Croatian spring movement in 1971. There
is no doubt that 10th conference of the Central committee of the Croatian
league of communists and 21st conference of the Presidency of the Yugoslav
league of communists were seen as a turning point which led to fall of the
Croatian spring movement and subsequently to persecution of all important
persons who participated in that movement. All these events were covered in
many various articles that were published in Hrvatska revija.


Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.04.2008., četvrtak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću VIII.

Iz iznesenoga se može zaključiti da je HR posvetila iznimnu pažnju i velik
broj stranica događajima tijekom hrvatskog proljeća,102 a također je objavila
vrlo opsežan i sistematičan prilog o tim događajima iz inozemnog tiska.103
Velik broj autora pisao je o tim sudbonosnim događajima u Hrvatskoj i
Jugoslaviji, iznosili su faktografske podatke, analize, stajališta, kritike, gledišta,
propuste i primjedbe. Iznošenje svjetskoj javnosti stanja u Hrvatskoj uvelike je
pridonijelo želji Hrvata za stvaranjem vlastite države.
Jedan od najutjecajnijih hrvatskih političkih emigranata Vinko Nikolić o
hrvatskom proljeću je napisao: “Ne krijemo, da smo i mi polagali velike nade
u ‘hrvatsko proljeće’, a nismo nikad imali ništa protiv u Karađorđevu svrgnutog
hrvatskog političkog vodstva, ni onda, kad smo izlagali stanovitoj kritici
neka djela vodećih pojedinaca. Narod u zemlji prihvaća ili odbija - makar ne
mogao uvijek birati - svoje političko vodstvo, a ne emigracija. Mi smo, međutim,
uvijek stajali na stanovištu, da se u okviru Jugoslavije ne može ostvariti
sloboda hrvatskog naroda, nu znali smo i to, da nije isto raditi u Zagrebu i
željeti i tražiti u inozemstvu. Jednako smo tako znali, da ima različitih putova,
više etapa i raznih taktika, ali da je najvažnije dovesti narod do položaja da on
sam slobodno odlučuje o svojoj sudbini. Mi smo stajali po strani, u iščekivanju,
a nitko nam ne može uskratiti i pravo i dužnost brige za vlastitu domovinu i
rođeni narod. /..../ Tragedija iz 1945. nije ustaška, nego velika tragedija čitave
Hrvatske, nju moramo svi duboko poštivati. Ni slom u Karađorđevu nije njihov
- on je naš: s ‘hrvatskim proljećem’ uzrasle su bile naše velike Nade! Nu,
nastavimo započeto djelo: u međusobnom poštivanju i razumijevanju možemo
ostvariti plodnu suradnju za bolju budućnost našeg naroda i zemlje. Jedni
drugima možemo mnogo dati, jedni od drugih mnogo primiti: niti je sva starost
mudra, niti je sva mladost “luda”. Uz stare panjeve treba prisloniti mlade
cjepanice, potpaliti ih upaljivim prućem, da se razgori i rasplamsa Veliki
Plamen, koji će obasjati čitavu Hrvatsku! To mora biti djelo svih živih Hrvata,
da na žrtvama i tragedijama predaka pripremimo sreću potomaka!”104
O stajalištima hrvatske političke emigracije u vezi s hrvatskim proljećem
iznesenima na stranicama Hrvatske revije moglo bi se pisati opširnije i detaljnije
jer tema je vrlo zanimljiva, zahtjevna, opširna i zaslužuje veliku pažnju.
Saga o hrvatskom nacionalnom i masovnom pokretu, hrvatskom proljeću,
nije završena i na povjesničarima je da uz dragocjenu pomoć malog broja
živućih sudionika tih događaja “ispričaju” priču do kraja, ne čekajući sljedeću,
40. obljetnicu.
101 Partijska organizacija Filozofskog fakulteta u Zagrebu isključila je iz članstva SKH Grgu
Gamulina, Danila Pejovića, Miroslava Vaupotića, Miljenku Vuković, a opomena je izrečena Anti
Vukasoviću zbog nebudnosti prema studenstkom pokretu. Također se isključuju iz SK studenti
istog fakulteta Ferdo Bušić i Ante Žužul.
102 O hrvatskom proljeću u HR pisali su: Jure Petričević, Stanko M. Vujica, Bogdan Radica,
Bruno Bušić, Grgo Gamulin, Dominik Mandić, Vinko Nikolić, Tihomil Rađa, Vlado Gotovac,
Franjo Mikulić, Ivan Rumora, Hrvoje Vukelić i drugi.
103 Bogdan RADICA, Zlokobni prosinac 1971., HR, ožujak 1972., 3. Dalje, HR, 74. Isključenje
hrvatskog komunističkog vodstva i njegov odjek u tisku, Bivše hrvatsko komunističko vodstvo
isključeno iz Saveza komunista. Isto, rujan 1972., 323. MASPOK - čuvanje nade i emigracija,
Isto, JZ 1951. - 1975., 109.





Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.04.2008., srijeda

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću VII.

U ovom će radu ukratko biti iznesena neka stajališta, pogledi, aspekti, kritike,
nezadovoljstva i razočaranja hrvatske emigracije zbog neuspjeha odnosno
sloma hrvatskog proljeća. U emigrantskom tisku bilo je mnogo diskusija
i rasprava, oprečnih stajališta o hrvatskom proljeću, s obzirom na to da je to
bio značajan događaj u suvremenoj povijesti Hrvatske. Dakako, kao u svemu
tako i u tumačenju ovog kulturno-političkog događaja nema jedinstvenog
zaključka.
Hrvatska emigracija, bez ikakve dvojbe, smatrala je Josipa Broza Tita glavnim
i jedinim krivcem za slom hrvatskog proljeća i represija koje su kasnije uslijedile,
koji je “okružen srpskim generalima /..../ optužio vodstvo SKH, svu komunističku
vladu, svu marksističku inteligenciju, svu omladinu, komunističku i nekomunističku”
za ustaštvo i kontrarevoluciju.80 Za sve to optužio je cijeli hrvatski
narod. Nitko nije vjerovao da će Tito u očuvanju svoje vlasti “postupati na agresivan
i upravo divljački način protiv cijelog jednog naroda, njegove sveučilišne
omladine i njegove inteligencije”.81 Pomoć u njegovu slamanju i konačnom
slomu, po mišljenju te emigracije, pružio je nesumnjivo jugoslavenski vojni
vrh na čelu s generalom Krstom Ljubičićem, Srbi u Hrvatskoj i jugoslavensko
orijentirani Hrvati u Hrvatskoj, u CK SKH, predvođeni V. Bakarićem, Milkom
Planinc, Dušanom Dragosavcem, Milutinom Baltićem, Jurom Bilićem, Emom
Derossi-Bjelajac. Obračun s hrvatskim nacionalizmom odnosno nacionalistima,
započeo je 23. srpnja 1971. uhićenjem Šime Đodana, gospodarskog tajnika MH
i Marka Veselice, saveznog zastupnika i člana Upravnog odbora MH i njihovim
izbacivanjem iz članstva SKH. Ta dva intelektualca Hrvata “dokazivali su strahovite
nepravde, koje je Beograd pomoću SKJ vršio nad hrvatskim narodom.
S dokazima u ruci. Sa statistikama samih beogradskih vlasti. Nisu izmišljali, ni
tražili u Srbima ‘Hrvate pravoslavne vjere’, ni prisvajali bilo kakva dobra srpskog
naroda. Ni kulturna, ni materijalna”.82 Isključenje M. Veselice i Š. Đodana iz
SKH, koji su bili tolerantni prema hrvatskim ‘nacionalistima’ i zahtijevali odcjepljenje
Hrvatske od Jugoslavije, a za ‘nacionalističke’ ciljeve pridobili Maticu
hrvatsku i Savez studenata Hrvatske, značio je kraj ‘proljećara’ i liberalizaciju
koja je započela 10. sjednicom CK SKH. Istovremeno je to bio i udarac Matici
hrvatskoj, koja je započela s oživotvorenjem svoga plana i programa s kulturnog
stajališta. Prijetnja Tita hrvatskim komunistima da se moraju sami obračunati
sa svojim nacionalistima, naišla je na osudu i otpor liberala i reformista u SKH.
Vrhunac Titove prijetnje Hrvatska je doživjela 9. listopada iste godine na manevrima
JA “Sloboda ‘71”. Ta demonstracija snage JA bila je opomena Hrvatskoj.
Tada je Tito “pred srpskim oficirima najavio otvorenu borbu protiv ‘klasnog
protivnika’ u vidu ‘nacionalizma’ i ‘šovinizma’ u Hrvatskoj i pozvao vojsku, da
‘takve pojave onemogući’”.83 Osim Tita, i Bakarić, Blažević, Bilić, Dragosavac,
kao i drugi centralisti i unitaristi na stranicama HR označeni su kao krivci za
slom nacionalnog pokreta i izraziti protivnici države Hrvatske. To su malobrojni
izdajnici u hrvatskoj povijesti koje hrvatski narod neće nikada slijediti. Na
vlasti su se održali zahvaljujući “služinskoj podložnosti velikosrpskoj hegemoniji.
Podređivanje hrvatskih životnih probitaka srpskim probitcima, niji. biološko
i gospodarsko slabljenje kao i genocid hrvatskog naroda bili su i ostali uvjeti
njihovog održanja na vlasti. Na toj izdajničkoj i renegatskoj politici se i danas
temelji vlast Tita i Bakarića. Puč u prosincu 1971. to najbolje pokazuje”.84 U
prosincu 1971. put Hrvatske u slobodu bio je grubo zaustavljen. “Savez između
srpske vojske i Tita sa sovjetskim zaleđem navijestio je hrvatskome narodu
otvorenu borbu i uveo teror i nasilje. Svaka riječ o slobodi, pa i sama pomisao
na slobodu, proglašena je zločinom. Velikosrpski vlastodršci povratili su se na
godinu 1945., na godinu uvođenja strahovlade A. Rankovića.”85 Osim njih za
slom hrvatskog proljeća emigracija optužuje i velik broj starih unitarista, prosovjetskih
elemenata, koji su imenovani na stranicama HR i koji kao dugogodišnji
partijski radnici Hrvatske upućuju pismo J. Brozu Titu te odobravaju njegovu
politiku, izlaganje i zaključke 21. sjednice Predsjedništva SKJ iz Karađorđeva
u borbi protiv hrvatskog nacionalizma. Inicijatori i organizatori pisma bili su
Anka Berus, Zvonko Brkić i Antun Biber Tehek.86 U pismu antireformista, protivnika
hrvatskog nacionalnog pokreta, piše: “Dragi druže Tito, /.../ mi članovi
ranijih centralnih komiteta SK Hrvatske i Jugoslavije izražavamo najpotpunije
slaganje sa ocjenama i porukama koje si /.../ uputio SKH i svim komunistima
Jugoslavije. /.../ počelo se manipulirati sa uopćenim podrškama Tebi, isticati
stavove proteklog kursa SKH, a ujedno davati podršku i onima koji su direktno
odgovorni za tešku političku situaciju i za štetne posljedice u prvom redu za
radni narod Hrvatske. Zato izražavamo svoje nezadovoljstvo i bojazan zbog već
prisutnih takvih tendencija /.../ koja je ozbiljno počela nagrizati osnove našeg
socijalističkog društva, razbijati SK, eliminirati ulogu radničke klase i ozbiljno
remetiti međunacionalne odnose u Hrvatskoj i Jugoslaviji. /.../, a Tebi i svim
hrvatskim i jugoslavenskim komunistima obećavamo da ćemo Te u Tvojim
revolucionarnim naporima svesrdno pomagati.”87
Označavanje djelovanja Matice hrvatske, istupe i stajališta pojedinih hrvatskih
političara koji su se zalagali za interese Hrvatske, demonstracije i štrajk
zagrebačkih studenata, odnosno nacionalni i masovni pokret u Hrvatskoj
“kontrarevolucijom”, izazvalo je veliko nezadovoljstvo i proteste Hrvata ne
samo u domovini nego i dijaspori i emigraciji. Takvo gledište tadašnje vlasti
još više je ujedinilo emigraciju u dugotrajnoj i životnoj ideji da Tita, Partiju
odnosno nosioce nedemokratskog komunističkog režima u Jugoslaviji
treba što prije srušiti. Naviknuta na demokraciju zapadnih zemalja u kojima
se društvene promjene događaju legalno, emigracija je reagirala protestom
i mržnjom prema svima koji su pridonijeli slomu hrvatskog proljeća.
Zaprepaštenje i nerazumijevanje svih građana Hrvatske, kao i emigracije bilo
je to veće jer su politički i gospodarski zahtjevi traženi i upućeni preko legal-
nih hrvatskih predstavnika u CK SKH i SKJ na surov način odbačeni. Pokret
studenata brutalno je ugušen, a nosioci te nacionalne politike i rukovodstvo
Matice hrvatske kažnjeni su visokim i strogim zatvorskim kaznama.88 Takav
represivni postupak potvrdio je mišljenje emigracije da su njihovi zahtjevi
za rušenjem nedemokratske vlasti jedini pravi put izlaska iz komunističkog
režima.
O 21. sjednici Predsjedništva SKJ održanoj 1. i 2. prosinca 1971. i sječi
partijskog i državnog rukovodstva Hrvatske u Karađorđevu napisano je na
stotine knjiga, a mnogi novinari, analitičari pa i strani povjesničari pokušali
su dati objašnjenje tih događaja. Zaključak je jedinstven. Tom povijesnom
sjednicom otpočelo je raspadanje i odumiranje Jugoslavije, što su bile prognoze
nekih inozemnih promatrača i poznavatelja političkih, društvenih i
gospodarskih prilika u Jugoslaviji. Vrlo ugledni londonski The Economist
o toj sjednici izvješćuje: “Stari čovjek u paničnom strahu. Čistka koju je
predsjednik Tito poduzeo u Hrvatskoj može otežati njihov zajednički život
- čak i održavanje njihove nezavisnosti”, a zatim nastavlja: “Politički udarac
koji je predsjednik Tito izveo /.../ u Hrvatskoj, po veličini drugoj republici
u jugoslavenskoj federaciji, bio je izveden bez posebnog napora. Hrvatske
partijske vođe, koje je on 1. prosinca optužio zbog ‘gnjilog liberalizma’ i
‘nacionalizma’ na susretu licem u lice, u njegovom lovačkom rezervatu na
sjeveru Srbije, mirno su podnijeli ostavke.”89 U zapadnim zemljama kriza u
Jugoslaviji vrlo brzo je shvaćena kao kriza države i posljedica neriješenog
nacionalnog pitanja, odnosno sukoba između Hrvata i Srba. Tito je uporno
nastojao uvjeriti Zapad u suprotno “kako je njegovo rješenje nacionalnog
pitanja i izmirenje nacionalnih suprotnosti njegovo pravo životno djelo”.90
Međutim, “taj je mit Tita i Jugoslavije poljuljan i srušen ne samo u redovima
hrvatskih komunista nego i u inozemstvu. Na Zapadu su mnogi naivno
vjerovali u Titovo ‘trajno rješenje’ nacionalnog pitanja u mnogonacionalnoj
jugoslavenskoj državi i u Jugoslaviji kao čimbeniku mira. Mnogi su, nasuprot,
zlonamjerno širili laži posebno o Hrvatima pod utjecajem velikosrpske
propagande, netočno je prikazivan albanski i makedonski nacionalni
problem”.91 Događaji u Karađorđevu pokazali su da se kriza u Jugoslaviji ne
može riješiti legislativnim putem, ali ni amandmanima, nego samo “starim
sredstvima balkanskog primitivizma”, odnosno represijom uz pomoć policije
i vojske. O ostavkama vodećih hrvatskih političara HR kritički izvješćuje:
“Tragikomičan je i silazak s vlasti ekipe Dabčević-Kučar, Tripalo i Pirker. Ta
je ekipa uvidjela jedan dio dubine ponora, u koji je jugokomunizam s Titom
na čelu strovalio hrvatski narod. Ta grupa pokušala je u datim prilikama do
krajnjih mogućnosti braniti interese hrvatskog naroda. Ali kada je prisiljena
na odstup, kada je bila duboko ponižena i uvrijeđena, i ljudski i intelektualno,
odstupila je, ali se i sama dalje ponizila. Nije smogla dovoljno snage, da
kaže punu istinu, nego je vršila samokritiku prema Titu i njegovim gospodarima,
posipajući glavu pepelom i bacajući se u prašinu i blato. Tragično
je i žalosno, kada Savka Dabčević-Kučar i Pero Pirker u ostavci izražavaju
svoju spremnost i odlučnost, da se kao komunisti angažiraju ‘u provođenju u
djelo odluka Predsjedništva SKJ i riječi druga Tita, u borbi protiv hrvatskog
separatizma i šovinizma’. Tragično je i žalosno, da Miko Tripalo u svojoj
pismenoj ostavci Titu ističe svoje jugoslavenstvo i spremnost, da aktivno
sudjeluje ‘u borbi protiv šovinizma, protiv svih antisocijalističkih i kontrarevolucionarnih
snaga’.”92
Na 23. sjednici CK SKH, održanoj 12. - 13. prosinca 1971. smijenjeno je
hrvatski orijentirano partijsko rukovodstvo i postavljeno novo. Zadatak Milke
Planinc, Josipa Vrhovca i Milana Miškovića bio je, prema izvješćima u HR,
da uz pomoć Tita, Udbe i JA do kraja uništi hrvatsku “kontrarevoluciju”. Što
se tiče pokreta hrvatskih sveučilištaraca, emigracija je posebno osudila izjavu
Josipa Vrhovca, člana Izvršnog komiteta (IK) CK SKJ “da je bivše studentsko
rukovodstvo došlo ilegalnim udarom, s unaprijed odabranim i pripremljenim
‘šefovima’, da je iskazalo potpuno pomanjkanje demokratskog i humanog
odnosa, /..../ i da treba ići na radikalno raščišćavanje na Sveučilištu i da tome
veliki angažman moraju dati komunisti, posebno studenti koji se trebaju založiti
na istinskim parolama SK”.93
Osim nakaradnih izjava o studentskim demonstracijama, emigracija je
oštro reagirala na izjavu Vrhovca koji kategorički tvrdi da postoji istovjetnost
ciljeva hrvatske “kontrarevolucije” i hrvatske “emigracije”, podsjetivši “da je
politička emigracija prebacila težište svoje borbe za ‘osvajanje Hrvatske’ u
samu Hrvatsku”.94
Stajalište emigracije je da ta borba za suverenu Hrvatsku nije započela
tijekom hrvatskog proljeća, nego traje od 1945. pa i prije. Emigracija također
osuđuje izjavu Marinka Gruića, novoizabranog predsjednika GK SKH
Zagreba, da su “nacionalističko-revolucionarni bunkeri pregrupirali svoje
snage i mijenjajući taktiku infiltrirali se osim u Zagrebačko sveučilište i
Maticu hrvatsku još i u niz listova i publikacija (Tlo, Omladinski tjednik, HGG,
Kritiku, Kolo, u Školsku knjigu, itd.)”.95 Zaključak sjednice GK SKH Zagreb,
održane 27. prosinca 1971., na kojoj je nasilno smijenjen Srečko Bijelić, dotadašnji
predsjednik, bio je rezultat zahtjeva Tita, generala Đoke Jovanića i Krste
Ljubičića, kao i nekih hrvatskih političara (Čede Grbića). Emigracija također
osuđuje neosnovan napad Marinka Gruića, člana Sekretarijata GK Zagreb na
hrvatske intelektualce i izjavu: “U bici koju su započeli nacionalisti ne biraju
sredstva, ima ih svuda. Razni: Veselice /..../ Đodani, Gotovci, Gamulini, Šošići
i drugi njima slični /..../ u borbi za vlast /..../ stalno se hvale da imaju podršku
u političkom vrhu SKH, oslanjaju se i guraju u akciju prije svega dosta malo ali
ofenzivno jezgro studenata iz nedovoljno razvijenih krajeva od kojih mnogi
nose u sebi mentalitete seoskog sirotinjskog radikalizma, iako su to u pravilu
djeca bolje stojećih roditelja.”96 Zvonko Brkić, ‘stari unitarist i terorist’, kako
ga emigracija naziva u HR, također je pobornik terora nad Hrvatima kao u
vrijeme Rankovića. U svojoj osudi proteklih događaja u hrvatskom nacionalnom
pokretu, Brkić izriče odavno prešućivanu istinu. Točno je da “SK nema
podloge u hrvatskom narodu /..../. Razjedinjen je narod, suočen sa šovinizmom
i hrvatskim i srpskim. Razjedinjen je i SK. /.../ Uveden je oportunizam,
malodušnost i karijerizam u SK. Oživio je neprijatelj i ojačao svoje pozicije,
te /..../ predlaže primjenu sile: ‘razbiti politički neprijatelja, njegove punktove,
pozicije i stjerati ga u rupu’”.97 Emigracija je bila iznimno zadovoljna tom
Brkićevom izjavom, jer potvrđuje njezino staro stajalište da SK nema plodno
tlo ni podlogu u hrvatskom narodu. Na antihrvatskim stajalištima nastupaju
M. Mišković, Č. Grbić, Mato Rajković, Milutin Baltić i ostali “hrvatski kadrovi”
iz Hrvatske.
Emigracija je uputila niz memoranduma i protesta diljem svijeta zbog
nasilnog smjenjivanja hrvatskog partijskog rukovodstva, kao i ostalih hrvatskih
kontrarevolucionara. Međutim, hrvatska emigracija bila je razočarana i
osjećala se izdanom i prevarenom zbog naknadnih samokritika koje su uputili
Titu i partijskim forumima. Posebno se zamjera S. Dabčević-Kučar što je ne
samo u svoje ime, nego i u ime P. Pirkera izjavila: “Titovu kritiku masovnog
pokreta koji predstavlja organizaciju sumnjivih ciljeva i sadržaja primamo
bez rezerve /.../. Primajući komunistički odgovorno kritiku i povlačeći iz nje
konzekvence, najenergičnije i s ogorčenjem odbacujemo, kao dugogodišnji
komunisti i ljudi, tendencije, tumačenja i insinuacije da naše djelovanje u
SKH pokušavaju na bilo koji način interpretirati kao idejno i politički tuđe
SKH, šovinističko, antisamoupravno, frakcionaško, karijerističko i sl. Naša
ostavka na članstvo u CK SKH izraz je odgovornosti za upućene nam kritike.”
98 Ili, “tako već ‘mitizirana’ Hrvatica Savka veli: ‘nije potrebno posebno
isticati poznatu i historijski potvrđenu činjenicu, da je sudbinski interes svih
naroda i narodnosti Jugoslavije, da žive u jednoj nesvrstanoj, vanblokovskoj,
samoupravnoj zajednici, kako bi u njoj sačuvali i razvijali slobodu /..../.”99
Takva samokritika ‘Savke’ - ‘kraljice Hrvata ili hrvatske ruže’ bila je sa stajališta
emigracije nešto strašno, nepojmljivo. Također su bili nezadovoljni, užasnuti
i ‘prevareni’ samokritikom Tripala koji je J. Brozu napisao: “/..../ prihvatio
sam Vašu kritiku i suglasio se sa zaključcima koje je donijelo Predsjedništvo.
Kritika se odnosi na nedovoljnu odlučnost, na nebudnost i liberalizam u borbi
s klasnim neprijateljem, posebno s nacionalističkim snagama u Hrvatskoj.”100
Te samokritike vodećih hrvatskih političara izazvale su bijes i žalost, a shvaćene
su kao ‘izdaja’ u redovima emigracije. Mnoge kritičke opservacije našle
su mjesto na stranicama HR o metodama i strategijama rada partijskog rukovodstva
u domovini tijekom proljeća. Zbog čega su promijenili svoja stajališta
koja su zastupali tijekom hrvatskog proljeća? Zašto su ‘izdali’ hrvatski narod
koji ih je vjerno pratio? Zašto su napustili intelektualce i rukovodstvo Matice
hrvatske? Zašto nisu stali u obranu studenata i profesora?101 Zašto su dopustili
progon sudionika masovnog pokreta? Po čemu je to ‘maspok’ imao sumnjive
ciljeve? Zašto su se ‘Savka’ i ‘Mika’ predomislili? Na sva ova pitanja emigracija
nije dobila odgovore!
75 Isto, 125.
76 Uz Hrvatsku reviju i Novu Hrvatsku (London), hrvatska emigrantska inteligencija u
inozemstvu pokrenula je još nekoliko iznimno važnih časopisa: Journal of Croatian Studies na
engleskom (New York), Studia Croatica na španjolskom (Buenos Aires) i Kroatische Berichte na
njemačkom jeziku (München).
77 Franjo H. ETEROVIĆ, “Trideset godina hrvatskog iseljeničkog tiska 1945. - 1975.”, HR JZ.,
345.
78 Jere Jareb rođen je u Šepurinama, na otoku Prviću kraj Šibenika 3. svibnja 1922.
Najistaknutiji hrvatski emigrant napustio je Hrvatsku tijekom svibnja 1945., živio je u Austriji
do 1951. kada odlazi ocu u SAD. Skupio je oko 3 400 bibliografskih jedinica koje su objavljene
u Croatia Pressu; ”Bibliografiju članaka hrvatskog emigrantskog novinstva i periodike” i
“Bibliografiju hrvatskih knjiga i brošura”.
79 Hrvatska revija utemeljena je 1928., obnovljena 1951. u Buenos Airesu. Godina 2000. bila je
50. godina njezina izlaženja, a 2001. obnovljen je tečaj i format.
80 HR JZ., 120.
81 Isto.
82 Franjo NEVISTIĆ, Za slobodu čovjeka i Hrvatskog naroda, Barcelona -München, 1989.,
118.
83 HR, prosinac, 1971., 384.
84 Isto, 385.
85 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR ., 11.
86 Savka Dabčević-Kučar navodi da je “na mnoge potpisnike napravljen jak moralni i politički
pritisak da to potpišu, a neki od potpisnika, barem po njihovim izjavama, čak nisu ni poznavali
cijeli tekst”. S. DABČEVIĆ-KUČAR, n. dj., II. svezak, 963.
87 Jovan KESAR, Đuro BILBIJA, Nenad STEFANOVIĆ, Geneza maspoka u Hrvatskoj,
Beograd, 1990., 866.
88 B. JANDRIĆ, “Progon rukovodstva Matice hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća,”
Hereditas rerum Croaticarvm, Zagreb, 2003., 370, ISTI, Uloga Matice hrvatske u događajima
1971. Dijalog povjesničara/istoričara, broj 7, Zagreb, 2003.
89 The Economist, 18. prosinca 1971.
90 Hrvatska revija , ožujak 1971., 387.
91 Isto.
92 Isto, prosinac 1971., 387.
93 Isto, ožujak 1972., 23.
94 Isto.
95 Isto, 24.
96 Isto, 25.
97 Isto, 27.
98 Isto, prosinac 1971., 379.
99 F. NEVISTIĆ, n. dj., 180.
100 Isto.


Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.04.2008., utorak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću VI.

Jugoslavenska vlast, kao što je Bakarić rekao, oduvijek je hrvatsku emigraciju,
s obzirom na brojnost i intelektualnu snagu, smatrala najopasnijim
vanjskim neprijateljem. Neprijateljskom emigracijom smatrane su osobe
“koje su iz neprijateljskih pobuda prema SFRJ prebjegle u inozemstvo ili na
različite načine ostale i zatražile politički azil na teritoriju drugih zemalja,
odakle razvijaju subverzivnu antijugoslavensku djelatnost s osloncem na
reakcionarne krugove, pojedince i inozemne kvazidemokratske organizacije
/.../. Jugoslavenska neprijateljska emigracija nastala je iz redova kvislinških
organizacija iz Drugog svjetskog rata, reakcionarnog dijela klera svih konfesija,
ratnih zarobljenika bivše jugoslavenske vojske kao i poslijeratnih izbjeglica
i dezertera, uključujući neke disidente i pojedince koji su u pojedinim fazama
dinamičnog razvoja socijalizma u Jugoslaviji došli u trajan i nepomirljiv
sukob s programom i politikom SKJ, zbog čega su emigrirali i nastavili subverzivnu
djelatnost protiv SFRJ /.../”.59 Tisuće i tisuće stranica elaborata i analiza
ispisano je o njezinu djelovanju diljem svijeta. Dakako, najviše o hrvatskoj
emigraciji. Da bi vlast skupila što iscrpnije podatke, mnogi segmenti vojnog
i policijskog sustava poduzimali su u zemlji i inozemstvu akcije koje su bile
usmjerene protiv vodećih emigranata, a često i protiv njihovih obitelji.
Mnoge jugoslavenske tajne službe u Armiji i policiji, koje su tijekom vremena
mijenjale imena, imale su u organizacijskoj strukturi uprave i odjele, specijalizirane
da zaštite komunistički režim u borbi s tom emigracijom. Šijunaža,
prisluškivanje, praćenje, otmice, potkupljivanje, zastrašivanje, ucjenjivanje bile
su neke od metoda tadašnje države kojima se pokušalo ući u hrvatske emigracijske
organizacije, centre, grupe kao i u rukovodstva u inozemstvu. U jugoslavenskim
veleposlanstvima postojale su službe koje su radile protiv ne samo
hrvatskih političkih emigranata, neprijatelja Jugoslavije, nego i ostalih Hrvata
i njihovih interesa. Međutim, sve te metode i akcije tadašnjih “jugoslavenskih
organa bezbednosti” koje su ponekad imale i tragičan završetak za pojedine
hrvatske emigrante koji su postali žrtvom atentata ili neobjašnjenih umorstava,
nisu mogle zaustaviti rad emigracije na ideji slobodne i samostalne države
Hrvatske.60
S većim ili manjim simpatijama ili otklonom prema ustaškom pokretu i
Anti Paveliću diljem svijeta bili su organizirani u pokrete, saveze, bratstva,
zajednice itd. To su: Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatski demokratski
odbor, Hrvatski demokratski savez, Hrvatsko narodno vijeće, Hrvatsko revolucionarno
bratstvo, Hrvatski narodni otpor (Jelićevci), lucionarno Hrvatski narodni
otpor (Luburićevci), Hrvatska republikanska stranka, Hrvatski revolucionarni
pokret, Hrvatski domobran, Hrvatski državotvorni pokret, Hrvatski demokratski
odbor, Hrvatsko križarsko bratstvo, Hrvatsko revolucionarno bratstvo,
Hrvatski revolucionarni oslobodilački pokret, Hrvatsko vijeće obrane,
Hrvatska narodna fronta, Hrvatska republikanska zajednica, Hrvatska obrana,
Savez hrvatske ujedinjene mladeži, Ujedinjeni Hrvati Njemačke, Tajni ustaški
revolucionarni pokret, Hrvatsko narodno vijeće itd. Nabrojene su samo neke
od mnogobrojnih emigrantskih organizacija koje su ujedinjavale Hrvate u
težnji za rušenjem komunističke vlasti u domovini. Postoji bezbroj sačuvanih
dokumenata, planova, programa, zapisa, sjećanja, uspomena, biografija, izjava,
memoranduma upućenih stranim vladama, novinskih napisa, fotografija
osoba koje su bile osnivači tih hrvatskih “ustaških” i “neprijateljskih” organizacija
i sudionika u pojedinim događajima.61 Djelovanje tih organizacija kao
i osoba koje su ih osnovale u prvo vrijeme teklo je pod statusom “politički
progonjenih osoba” ili “političke opozicije” iz Jugoslavije. Taj status uvjetovao
je stoga vrlo tolerantan odnos i financijsku pomoć vlasti zemalja domaćina.
Organiziranost i aktivnost političke hrvatske emigracije očitovala se
izlaženjem velikog broja listova, periodičkih publikacija koju je pokretala,
financirala i ispisivala prije svega hrvatska inteligencija na hrvatskom jeziku
i na dugim jezicima svijeta. Ona je uveliko pridonijela popularizaciji imena
Hrvatska, prihvaćanju ideje o samostalnoj Hrvatskoj kao i svega onoga što je
svojom baštinom, kulturom i poviješću Hrvatska predstavljala. Mnoge od tih
publikacija imale su u onom vremenu i sredini značajnu ulogu, dok u općem
kontekstu kulturne baštine Hrvatske nisu imale neko značajnije mjesto, osim
u lokalnom smislu. Dakako, bilo je vrlo teško zapadnjacima objasniti da je
netko Hrvat, a ne Srbin iako je iz Jugoslavije. Naime, zahvaljujući državnoj,
srpskoj propagandi i srpskim “kadrovima” tijekom niza godina Jugoslavija je
u svijetu doživljavana kao Srbija i obrnuto. Odlučujuću ulogu u tome imala
je i jugoslavenska diplomacija i njezino osoblje u kojoj je bilo samo nekoliko
veleposlanika hrvatske nacionalnosti, najčešće u manje značajnim državama.
Svaka od navedenih hrvatskih organizacija, a bilo ih je puno više, s raznim
ideološkim i političkim opredjeljenjima, uvjerenjima i ciljevima, svoje ideje
širila je raznim novinama, biltenima, glasilima, časopisima, kalendarima, mjesečnicima,
lecima itd., a tiskarska djelatnost bila je proširena diljem svijeta.
Navest ć ćemo neke od najznačajnijih:
Croatia - kulturnopolitički list Hrvata izbjeglica (Fermo), Croatia - časopis
Hrvatskog narodnog otpora (Paris), Croatian news and information
from Croatia (London), Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije
(Rim), Bilten, Hrvatski narodni odbor u Europi (Rim, Münster), Glas Hrvata
Tasmanije (Tasmanija), Drina - vjesnik Hrvatskih oružanih snaga (Madrid),
Hrvatska - centralni list Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (Buenos Aires),
Hrvatski dom - emigrantski list Australije, Hrvatska gruda - organ hrvatskih
oslobodilačkih boraca za domovinu i emigraciju (Washington), Hrvatski bilten
(London), Hrvatski dom (Liege, Melbourne), Hrvatska borba, Hrvatska
država, Hrvatska gruda, Hrvatska misao, Hrvatska smotra, Ognjište, Sloboda,
Hrvatska revija, kulturno-književni tromjesečnik (Buenos Aires), Hrvatska
luč (Hallstahammar), Hrvatska volja, glasilo Hrvata na Orijentu (Damask),
Hrvatski putokaz, Hrvatska straža, Hrvatska riječ, Hrvatska sloboda, Hrvatska
zora (München), Hrvatski put, Hrvatski glas (Toronto), Informativni bilten,
Nova Hrvatska (London), Informativni vjesnik, Bulletin, Mjesečnik hrvatskih
prosvjetnih i dobrotvornih društava, Mlada Hrvatska - Glasilo hrvatskog
demokratskog odbora u Europi, Hrvatski radnik - emigrantski list (Göteborg,
Paris), Hrvatski dom (Švicarska), Viesti hrvatskog narodnog odpora (Australija
i New Zeland), Vjesnik - organ Hrvatskog narodnog vijeća (Cleveland),
Vjesnik - Hrvatski oslobodilački pokret (Ontario), Uzdanica - Glasilo hrvatske
mladeži HOP /Hrvatski oslobodilački pokret/, i mnoga druga izdanja redovito
su i opširno izvještavala, pisala, ali s različitih političkih gledišta i stajališta,
o stanju i događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i o emigrantskim događajima,
planovima i problemima u državama u kojima je emigracija djelovala.62
Mnoga od navedenih glasila tajno su odašiljana u domovinu i vrlo često
primateljima stvarala velike probleme s vlašću, a najčešće su primatelji završavali
na sudskom procesu koji je ponekad rezultirao zatvorskom kaznom,
posebno ako je primatelj bio hrvatski orijentiran ili pod emigrantskim, “neprijateljskim”
utjecajem po rodbinskoj liniji pa je dobivena glasila (letke, brošure,
knjige) osobno dalje raspačavao.63 Iako je ondašnja vlast imala sve mogućnosti
da na temelju zakonskih ovlasti zaplijeni i oduzme knjige i ostale tiskovine
koje su stizale i na adresu Sveučilišne i nacionalne biblioteke u Zagrebu, na
temelju zakona koji su joj to omogućavali, to nikad nije učinila, već je prihvaćala
objašnjenje “da je Biblioteka dužna skupljati i čuvati knjige i ostalu građu
o Jugoslaviji i Hrvatskoj kao povijesnu i dokumentacijsku građu bez obzira na
njezinu ideološku i političku o orijentaciju”.64
Neka od navedenih ‘ustaških’, emigrantskih glasila izlazila su redovito, neka
povremeno, periodički, a neka su prestala ili počela ponovno izlaziti, često
mijenjajući naslove, što je ovisilo o domoljubnosti, entuzijazmu, organiziranosti,
političkim stajalištima, ali najčešće financijskim mogućnostima izdavača.
Hrvatska inteligencija učinila je sve što je mogla da ne dođe do iščezavanja i
gaženja hrvatskog imena, da slika Hrvatske u svijetu bude prava slika o njoj,
njezinim težnjama i borbi.
Hrvatska revija (HR), kulturno-književni tromjesečnik,65 bila je najpotpuniji,
najozbiljniji, ali i najoprečniji izvor političkog i kulturnog stanja, političkih
gledišta, djelovanja i događaja u emigraciji i domovini. Pojavila se u trenutku
kad je hrvatski narod bio poražen ne samo politički nego vojnički i kulturno.
Ona je bila pisani i moralni doprinos borbi Hrvata za slobodu u kojoj su
velike žrtve pretrpjeli hrvatski intelektualci, književnici i ostali slojevi društva.
Zasluga je to hrvatske emigracije koja ju je pokrenula i govorila u ime svih
poginulih, osuđenih na zatvorske kazne i prisilnu šutnju u domovini. U HR
“se ogleda ona svijetla strana Hrvata. Svojim brojnim suradnicima i vrsnoćom
njihovih priloga može se mjeriti sa sličnim izdanjima kulturnih naroda. A ona
je ujedno dokaz, da Hrvatskoj na Balkanu nema mjesta. Tko zna ili može naslutiti
neprilike i poteškoće, koje joj je u nemilom tuđem svijetu svladati, jade,
brige i nevolje, koje je daleko od ljubljene domaje taru, pa vidi, da je uza sve to
voljna baviti se knjigom i u ovako dostojnom ruhu na svijet iznijeti plodove
svoga talenta i rada, valja da joj odade iskrenu počast i od srca joj zaželi, da
što prije dočeka čas, kada će je minuti ova bijeda i jad u tuđini”.66 Kao što je
rečeno HR nije nimalo zaostajala za emigrantskim tiskovinama puno većih
država. Hrvatska riječ, hrvatska misao, hrvatska kultura nije došla u situaciju
da se posve asimilira i zagubi u tuđini, u državama u koje je pobjegla i nastavila
živjeti. Hrvatska emigracija i dijaspora, više ili manje, prihvatila je HR
koja ju je tijekom svog izlaženja izvješćivala o raznim idejama i stajalištima,
tumačila im hrvatsku staru i suvremenu povijest, donosila priče, stihove,
zapise iz davnina, uspomene iz rata i poraća, ispovijedi i svjedočanstva o
egzodusu Hrvata u Bleiburgu, o križnom putu, ali i o Golom otoku. Ona je
imala velik broj čitatelja u svijetu, ne samo Hrvata nego i njihovih domaćina,
vlada, političara i intelektualaca, koji su nebrojeno puta podržavali njezine
javne akcije i prosvjede i sudjelovali u njima, a također su surađivali i pisali u
njoj. Zbog svojih suvremenih i objektivnih pogleda na razvoj i nedaće i ostale
nepravilnosti vezane uz Hrvatsku, kao i kritike komunističkog/totalitarnog
sustava, za razliku od tiskovina ekstremne emigracije, napisi u HR imali su
odjeka i u domaćem komunističkom tisku. U tom tisku “mišljenja stanovitih
pisaca iz slobode nailazila su na razjarene reakcije, ističući svaku misao u
pravcu prava hrvatskog naroda na samostalnost, kao izraz ustaštva ili čak
fašizma, iako najveći dio Revijinih suradnika nije bio vezan s ustaštvom, a da
ne govorimo s fašizmom”.67 Možda zbog takvih “nezavisnih” i “nezamislivih”
stajališta HR nije u svim emigrantskim sredinama u inozemstvu imala ni izazvala
zasluženu pažnju. Ona je bila bolje shvaćena, prihvaćena i tajno čitana u
domovini. Iznimno je važno naglasiti da su se njezini vodeći dopisnici i suradnici
jasno distancirali od ustaštva i fašizma. “Pokušaj ustaštva, da u okviru
hrvatske države u ratu primijeni po uzoru četnika i komunista metodu masovnog
istrebljenja, u suprotnosti je ne samo sa hrvatskim tradicijama nego s
humanošću i demokratskim nazorima. Ustaška politika ne može biti uzor za
buduća rješenja. Novi put mora biti: ravnopravnost bez obzira na narodnost,
vjeru ili podrijetlo, demokracija i tolerancija u okviru hrvatske države. Do
pojave ustaštva hrvatstvo je imalo velike kohezione snage.”68 Velik broj suradnika
okupljenih oko HR smatrao je da na ustaškim osnovama i s njegovom
povijesnom hipotekom nije moguće pred zapadnim zemljama i svijetom
uopće boriti se za demokratsku, modernu i samostalnu državu Hrvatsku.
Ipak, suradnike HR napadao je komunistički režim da su ustaše i fašisti, strani
plaćenici i agenti raznih obavještajnih službi. Emigracija je oštro negirala bilo
kakvu povezanost s bilo kojom obavještajnom službom, naglašavajući da je
“Laž o agentskoj službi hrvatskih intelektualaca u emigraciji iznosi/o/ Bakarić,
/.../ Sluganski odnos Bakarića prema Rankovićevom policijskom aparatu,
njegovo jugoslavenstvo i protivljenje osamostaljenju Hrvatske doveli su ga
na prvo mjesto u Komunističkoj partiji u Hrvatskoj. Njegov zadnji napadaj
na hrvatske intelektualce pokazuje, da je njegov stari sluganski duh ostao
do danas isti i da se u strahu pred svojim gospodarima u Beogradu služi
najobičnijim lažima i klevetama.”69
Iz inozemstva odašiljana i u tajnosti raspačavana u domovini, HR je popunjavala
određenu prazninu u strogo kontroliranom domaćem tisku. Ona nije
bila usko politički orijentirana kao što su bila neka od navedenih glasila. Bila
je otvorena i za vrlo oprečna mišljenja i stajališta, uvijek spremna na dijalog i
kritiku. To je i bio razlog što HR tijekom svog izlaženja nije postala glasilom ni
jedne stranke, ni jednog pokreta.
Osnivač Hrvatske revije 1950. u Buenos Airesu (Argentina) bio je hrvatski
književnik Vinko Nikolić70 zajedno s Antunom Bonifačićem.71 V. Nikolić bio
je glavni urednik revije sve do smrti. Pisana na predratnom pravopisu, pravo-
pisom kojim su pisali Hrvati u domovini,72 HR je obilježavala i predstavljala
“konstruktivni kontinuitet hrvatske stoljetne nacionalne borbe za ostvarenje
nezavisne države Hrvatske, za očuvanje ljudskih prava na polju hrvatske
kulture, hrvatskog jezika i hrvatskog prisustva u Europi i u svijetu”.73 Ona
je upozoravala na probleme hrvatske političke emigracije, njezinu tamnu i
za zapadni svijet neprihvatljivu stranu koja se izražavala terorističkim aktivnostima
u Europi i Americi. U tim akcijama sudjelovao je njezin najekstremniji
dio, mahom mladi ljudi “koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a
mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije”.74 Pokojni
predsjednik Franjo Tuđman pokušao je opravdati takva stajališta i djelovanje,
rekavši: “Povijesno gledajući, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni
poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima
i nagađanjima oko te Jugoslavije, samo je ekstreman njima izraz povijesnog
stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k
ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski
način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima
svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji i u europskoj zajednici.”75
Dakako, pogled na hrvatsku političku emigraciju gledan samo kroz HR ne bi
bio cjelovit, ali ni sasvim jednostran. Ona je nesumnjivo povezivala Hrvate
raseljene diljem svijeta kako bi ostali povezani međusobno, s domovinom, ali
i sa svijetom. Tu i jest najveća vrijednost Hrvatske revije76 koja je kontinuirano
i cjelovito pratila sve aktualne događaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji kao i u sredinama
diljem svijeta gdje je djelovala hrvatska emigracija.
Cjeloviti mozaik, nazvan hrvatska politička emigracija, zahtijeva opširnu
elaboraciju arhivske građe i ostalu dokumentaciju u zemlji i inozemstvu, političke
i programatske akte pojedinih stranaka, organizacija i pojedinaca i njihovu
političku orijentaciju. Većina te građe nalazi se, nažalost, u inozemstvu i
to većim dijelom u privatnim arhivima i stoga je teško dostupna. Zahvaljujući
velikoj aktivnosti gosp. B. Hanža koji neumorno godinama uspostavlja kontakte
diljem svijeta s pojedinim hrvatskim emigrantima, oni osobno ili pak
njihova rodbina doniraju Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci dokumentaciju
nastalu tijekom njihova života. Ipak, nezaobilazan i relevantan izvor o djelovanju
emigracije je vrlo opsežan i dostupan emigrantski tisak.77 Vrlo ugledni
hrvatski emigrant Jere Jareb dao je najbolju bibliografiju hrvatskih emigrantskih
knjiga i brošura, kao i novinskih članaka i periodike koja je nastala diljem
svijeta i koja je nezaobilazna u istraživanju te problematike.78
Hrvatska revija, koja više nije emigrantska, izlazi još i danas, nakon smrti
njezina osnivača Vinka Nikolića, a izdaje ju Matica Hrvatska.79
59 Bože VUKUŠIĆ, Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva, Zagreb, 2001., 153.
60 Optužujemo jugoslavensku vladu i Savez komunista Jugoslavije za umorstva Hrvata u
domovini i u inozemstvu. HR, rujan 1969., 307.
61 Od velikog broja političkih emigranata od 1945. do 1972. koji su svojim pisanjem, istupima
i akcijama izvještavali svijet o zahtjevima Hrvata, navest ćemo neke od najpoznatijih: Ante
Ciliga, Krunoslav Draganović, Vinko Nikolić, Stjepan Hefer, Vjekoslav Luburić, Ivo Oršanić, Ivo
Korsky, Karlo Mirth, Ilija Jukić, Branimir Jelić, Jere Jareb, Franjo Eterović, Jure Petričević, Mate
Frković, Antun Bonifačić, Dominik Šušnjara, Franjo Nevistić, Marijan Rudež, Stjepan Buć, Jakša
Kušan, Milan Blažeković, Bruno Bušić, Dominik Mandić, Srećko Rover, Ivo Rojnica, Bogdan
Radica, Tihomil Rađa, Branko Salaj, Gojko Borić, Tefko Saračević, Miodrag Milić, Vladimir
Musa, Pavao Tijan, Danijel Crljen, Zorislav Dončević, Tihomil Drezga, Eugen Kvaternik, Jure
Prpić, Stjepan Radeljak, Pero Maruna, Borislav Maruna, Ivan Cerovac, Mladen Schwartz,
Zvonko Bušić, Željo Sabol itd.
62 Zbirka iseljeničkog tiska Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu u koju spada i
emigrantski tisak utemeljena je 1988. Nastala je nakon Drugog svjetskog rata, a prikuplja se
sve do danas na različite načine, a najviše donacijama istaknutih hrvatskih političkih emigranata.
Ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem gosp. Branku Hanžu, vrlo susretljivom voditelju
navedene zbirke koji mi ju je stavio na raspolaganje, dao smjernice i vrlo korisne sugestije.
Opširnije, Branko HANŽ, “Hrvatski iseljenički tisak u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u
Zagrebu”, HR, Zagreb, broj 42, ožujak 1992., 123.
63 Kažnjavalo se prema članku 118. “neprijateljska propaganda” ili članku 133. “verbalni delikt”
Krivičnog zakona SFRJ.
64 B. HANŽ, n.dj., 127.
65 Prvi broj Hrvatske revije izišao je 9. ožujka 1951. u Buenos Airesu (Argentina).
66 V. NIKOLIĆ, “Kultura i sloboda”, HR, JZ, VIII.
67 Bogdan RADICA, Trideset i peta godina “Hrvatske revije” u slobodi, HR, rujan 1985., 400.
68 Jure PETRIČEVIĆ, Put k ostvarenju Hrvatske države i medjusobni odnosi država-nasljednica
Jugoslavije, HR, rujan 1966., 13.
69 Isto, ožujak 1970., 161.
70 Vinko Nikolić rođen je 2. ožujka 1912. u Šibeniku gdje je završio pučku školu i katoličku
realnu gimnaziju. Polaznik je Biskupskog sjemeništa. Diplomirao je 1937. na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu hrvatsku književnost i jezik. Za vrijeme Banovine Hrvatske profesor je na
Trgovačkoj akademiji. S hrvatskom vojskom i narodom povlači se 1945. u Austriju, a iz nje kao
ratni zarobljenik u Italiju. Prilikom preseljenja iz jednog u drugi izbjeglički logor 27. ožujka
1946. iskače iz jurećeg vlaka te zamjenjuje status “zarobljenika” za status političkog emigranta. U
Argentinu (Buenos Aires) dolazi 8. lipnja 1947. S Franjom Nevistićem od 1. rujna 1947. do lipnja
1950. uređuje zbornik Hrvatska. Od 1951. do svoje smrti bio je glavni urednik HR. Umro je u
Šibeniku 12. srpnja 1997.
71 Dr. Antun Bonifačić rođen je 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Školovao se u Pazinu
i Sušaku. U Zagrebu je studirao slavistiku, romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost.
Od 1941. do 1945. bio je nadstojnik Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova
NDH. Od 1945. u emigraciji je u Brazilu. Zajedno s V. Nikolićem pokreće HR 1951. Nakon smrti
Stjepana Hefera 31. srpnja 1973. izabran je za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a
na toj funkciji se zahvalio 1981. Umro je 24. travnja 1986. u Chicagu.
72 Kad je 1950. V. Nikolić u pismu postavio dr. Atunu Bonifačiću pitanje o pravopisu u HR
“on se pismeno bez kolebanja izjasnio za povratak na predratni pravopis, obrazloživši, da je
Pavelićevo zadiranje u područje pravopisa, uopće jezika, bilo nasilno, i, štaviše, naglasio je, da
mi vani trebamo pisati istim pravopisom, kojim pišu hrvatski književnici u domovini, da bismo
tako očuvali hrvatsko književno a i jezično jedinstvo. Zato je HR od svog prvog broja pisala
umjerenom fonetikom i ijekavicom”. Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR - srpanj
1971., München-Barcelona, 1974., 292.
73 B. RADICA, n. dj., 401.
74 Franjo TUĐMAN, “Domovinska svjedočanstva o suvremenoj Hrvatskoj”, Hrvatska zauvijek,
prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, Zagreb 1996.,123.
Dr. Antun Bonifačić. Punta na Krku 8. listopada
1901. - Chicago 24. travnja 1986.




Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.04.2008., ponedjeljak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću V.

Nezadovoljna komunističkim režimom, nakon 1945. hrvatska emigracija
našla je utočište diljem svijeta, stvarajući organizacije čiji je jedini cilj bio rušenje
komunističkog režima u Jugoslaviji i stvaranje demokratske i samostalne
države Hrvatske. Odgovornost za te emigracijske kalvarije, kao i masovno i
sustavno iseljavanje ponajviše Hrvata snosi isključivo “centralistički i velikosrpski
komunistički režim, a s njime oni hrvatski komunisti, koji su nosioci toga
režima i koji brane njegovu politiku na čelu s Titom i Bakarićem. Taj režim s
tim hrvatskim komunistima grobar je hrvatskog naroda”.51
Hrvatska politička emigracija, koju su činili svi socijalni slojevi, prije svega
inteligencija, diljem svijeta brojnim je akcijama poput pisanja memoranduma,
nota, protesta stranim vladama i državnicima, manifestacijama i demonstracijama
željela iznijeti svjetskoj javnosti zatiranje demokracije i slobode, a posebno
upozoriti na represiju komunističkog sustava prema bno političkim neistomi-
šljenicima u domovini, a to je bio vrlo odgovoran i zahtjevan posao.52 Željeli su
naglasiti, i to s pravom, da hrvatski narod kao i ostali narodi svijeta ima pravo
na svoju vlastitu državu, povijest, nacionalna obilježja, kulturu, a ponajprije na
svoj materinski, hrvatski jezik. Bijegom i odlaskom iz domovine prevladalo je
među njima čvrsto zajedništvo, posebno zbog jezičnih prepreka i egzistencijalnih
potreba, kao i zbog političkog opredjeljenja, borbe za hrvatska prava i
rušenja nedemokratskog komunističkog režima u domovini. Ipak nije sve bilo
idilično, postojala je i velika heterogenost organizacija i pojedinaca, posebno u
političkom spektru. No, za hrvatsku emigraciju bilo je važno da “nikako sebe
ne smije proglasiti legitimnim predstavnikom čitavog hrvatskog naroda. /..../
da Hrvati u Domovini dobiju mogućnost da na demokratski način izaberu
svoje predstavništvo i napokon uzmu sudbinu u svoje ruke”.53
Našavši se u tuđini radi ostvarenja svojih ideja, organizirali su kulturne,
društvene, radničke, vjerske udruge, saveze, odbore, bratstva, društva i grupe,
vrlo često međusobno suprotstavljene u viđenju političke situacije u domovini
kao i u izboru metoda djelovanja. U početku je u zemljama gdje su boravili
njihovo djelovanje bilo prikriveno, apolitično, prije svega prosvjetno, znanstveno,
kulturno ili karitativno. Vrlo organizirani centri djelovanja političke
emigracije iz Hrvatske bili su u Argentini, Australiji, Aziji i Južnoj Africi,
Kanadi, SAD-u, kao i u zapadnoj Europi; Austriji, SR Njemačkoj, Švicarskoj,
Francuskoj, Engleskoj, Italiji, Švedskoj i Španjolskoj. Međutim, osnovni cilj tih
organizacija bilo je rušenje komunističkog režima u domovini. Pod nazivnikom
“hrvatsko”, velik broj emigrantskih organizacija imao je različite planove
i programe kako to organizirati i izvesti, kako ostvariti neovisnu i slobodnu
državu Hrvatsku. Za ostvarenje željenog cilja birale su se različite metode, od
akademskih do ekstremnih i diverzantsko-terorističkih. Kao što je rečeno,
među hrvatskom emigracijom diljem svijeta dolazila je do izražaja velika
heterogenost političkih ideja i aktivnosti oko ustaštva, Ante Pavelića54 i NDH.
Neke od tih organizacija imale su samo jednu ideju, obnovu - NDH. Naime,
stara “ustaška emigracija očito nije smogla snage, a možda ni imala prave
pobude, da jasno i radikalno razračuna s vlastitom prošlošću. Umjesto toga
ona je nastavila, na zadovoljstvo i uz pomoć mnogobrojnih ubačenih špijuna-
provokatora i njihovih naredbodavaca, slaviti simbole povezane s ratnom
državom /NDH/, dapače mitologizirati i apsolutizirati njene simbole kao
slovo U, 10. travanj, prvo bijelo polje ‘šahovnice’ itd., zahtijevajući obnovu
hrvatske države s te povijesno poražene i od taloga prošlosti neočišćene platforme”.
55 Naime, terorističke akcije tih emigrantskih organizacija i pojedinaca
nailazile su na oštru osudu i prosvjede vlada i građana, a predstavljale su
ozbiljan problem za zemlje u kojima su poduzimane. Inače, terorističke akcije
izvođene su u zemlji od druge polovice 1945., a u inozemstvu od 1962.56 Sa
sigurnošću se može tvrditi da je hrvatska emigracija što se tiče političkoga
gledišta bila podijeljena na raznolike grupacije, ideje i metode djelovanja,
ali je imala jedinstven cilj - ostvarenje samostalne Hrvatske. Usitnjavanje te
emigracije na grupe i grupice, kao i suprotnosti u metodama djelovanja nije
ništa novo i bilo je prisutno kod svih emigracija svijeta. Važno je istaknuti da
je Hrvatska emigracija za razliku od emigracije drugih država, s gledišta tadašnje
komunističke vlasti bila najveća, najorganiziranija, najdjelotvornija, najogorčenija
i najprotjeranija. Priznao je to komunistički režim na naznačenoj
sjednici CK SKH. Govoreći o hrvatskoj emigraciji, Vladimir Bakarić je rekao:
“Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju.
Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku
emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov,
tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naše emigracije
prema Jugoslaviji. Razloge za tu žestinu, taj karakter te emigracije neću spominjati.
Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata unutar same Hrvatske i
raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem
da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne
osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnezgodnije vrijeme i da
je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika.”57 Dakako, Bakarić
nije želio ulaziti u strahote i stradavanja Hrvata u Bleiburgu, Kočevskom rogu
i na križnom putu. Bile su to odmazde i pokolji najviše prema Hrvatima, koji
su na bilo koji način bili vezani uz NDH ili su simpatizirali NDH, odnosno bili
protiv komunističke vlasti. No, komunisti odnosno partizani obračunali su se
na istovjetan način i na istom mjestu i sa srpskim i slovenskim protivnicima
prema naredbi: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje.”58 Da je
komunistički režim bio vrlo osvetoljubiv i represivan prema svojim političkim
neistomišljenicima preslaba je ocjena za sva krvoprolića, ubojstva, likvidacije,
mučenja i masovne egzekucije (Kočevski rog) kroz koje su prošli Hrvati.
Bez velike javne angažiranosti hrvatske emigracije nitko u svijetu ne bi
znao za progone, traume iz prošlosti i šikaniranja kojima su najviše bili izlože-
ni Hrvati. To je bio razlog zašto je ona željela o svojim opravdanim hrvatskim
zahtjevima na sve načine, ne birajući sredstva, izvijestiti Zapad koji je jedini
mogao pomoći.

49 Jure PETRIČEVIĆ, “Procesi u Hrvatskoj u općem političkom zbivanju”, HR, prosinac
1972.,522.
50 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij Hrvatske revije, srpanj 1971., München-
Barcelona 1974., 11.
51 Jure PETRIČEVIĆ, “Hrvatska se iseljava”, HR, prosinac, 1969., 477.
52 Franjo H. ETEROVIĆ, “Trideset godina iseljeničkog tiska”, HR, JZ, 345.
53 Hrvoje VUKELIĆ, “Hrvatske mogućnosti na pragu velikih promjena”, Isto, 135.
54 Čak i ‘stare’ ustaše imale su kritičko stajalište prema Anti Paveliću. Tako je Krunoslav
Draganović u Napulju u listopadu 1948. upozorio A. Pavelića: “/.../ Hrvati se moraju na nekoga
osloniti. ‘Imali smo do sada nesreću, da smo se uvijek oslonili na onoga, koji je izgubio rat. /..../
preostaju jedini Zapadni Saveznici: ‘s njima moraju ići Hrvati, da ostvare svoju slobodu i državu.
/.../ Ali /..../ ti Zapadni Saveznici Vas, Gospodine Doktore, neće. Oni Vas odbacuju i Vi ste na
njihovim crnim listama. Svaka borba za Hrvatsku vođena u imenu Pavelić unaprijed je od njih
odbačena i osuđena. I Vi ste - žao mi je to reći - danas zapreka za hrvatsku narodnu borbu. I
zato, kad se jednom spasite i dođete u Argentinu, zahvalite se najprije Bogu za svoje spasenje i
onda dignite ruke od hrvatske politike. /..../ Ovo ne znači, da se Vaši sljedbenici, ustaše, među
kojim toliki najčestitiji hrvatski rodoljubi, ne trebaju dalje boriti za Hrvatsku. Što više, izdajte
im zapovijed da se bore do zadnje kapi krvi, ali ne pod Vašom kapom i Vašim imenom.” V.
NIKOLIĆ, n.dj. 14.
55 Branko SALAJ, “Hrvatsko proljeće i dijaspora”, Prilog znanstvenom skupu Hrvatska u 1971.
godini, Zagreb, 18. - 19. prosinac 2001.
56 Jedna od terorističkih akcija koja je izazvala veliko zgražanje i nezadovoljstvo u svijetu dogodila
se 15. rujna 1972. kada su troje Hrvata, Tomislav Rebrina, Rudan Prskalo i Nikola Lisac
oteli zrakoplov švedske kompanije “SAS” na liniji Göterborg-Stocholm, te s oružjem prisilili
posadu na spuštanje u zračnu luku Malmö u Švedskoj. Ta akcija nije išla u prilog borbi Hrvata
za stvaranje samostalne države Hrvatske.
57 Deseta sjednica CK SKH održana je od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu.
58 Zdenko ZAVADLAVA, “Naređeno nam je da ubijamo!” Jutarnji list, 25. svibnja 2003.,12.





Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.04.2008., nedjelja

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću IV.

IV.
Razvoj, organiziranost, djelovanje i uloga hrvatske političke emigracije od
1945. do prvih višestranačkih izbora 1990., koju je ondašnja komunistička
vlast nazivala “ustaška” i “neprijateljska”, nisu bili znanstveno istraživani iako
je emigracija nezaobilazni segment u mozaiku hrvatske povijesti.40
Komunistički režim smatrao je hrvatsku ustašku političku emigraciju
najopasnijim neprijateljem za svoj opstanak na vlasti te je poduzimao protiv
nje učestale represivne mjere. Zaboravljao je pritom da je osnovna zadaća i
demokratsko pravo svake emigracije, pa tako i Hrvatske, da u svijetu javno i
slobodno zastupa i širi svoje ideje koje su bile usmjerene na rušenje postojećeg
sustava u domovini. Sukob između inteligencije u emigraciji i vlastodržaca u
domovini, odnosno njihov razlog napuštanja domovine nije samo u sputavanju
sloboda i prijetnji zatvorom, nego u nemogućnosti normalnoga življenja,
što se očitovalo uskraćivanjem i zabranom slobode mišljenja, govora, pisanja,
sastajanja i organiziranja. Hrvatska je tijekom povijesti imala najbrojniju i intelektualno
najjaču emigraciju koja je bila izniman promicatelj hrvatskih ideja
na političkoj pozornici diljem svijeta i koja je istovremeno izvještavala o stanju
ljudskih sloboda u domovini. Tih dužnosti i prava hrvatska se emigracija nije
nikada ni pod prisilom odrekla. Ona je tijekom svoga djelovanja uspostavljala i
organizirala dijaloge i sučeljavanja s neistomišljenicima, seminare, znanstvene
i stručne skupove, tiskovne konferencije, ali i omogućavala suradnju u svojim
glasilima. Zabrinutost za budućnost svoje rodbine i sugrađana u domovini,
pravo na samoopredjeljenje i načelo slobode, glas protiv nasilja, bili su postulati
hrvatske emigracije koja se ograđivala od neodgovornih terorističkih
akcija svojih sunarodnjaka znajući da su one kontraproduktivne za politiku
ostvarenja samostalne i slobodne Hrvatske. Ona se odlučno suprotstavljala
“teroru i nasilju do konačne pobjede slobode i pravde u našoj neotuđivoj
domovini Hrvatskoj”.41 Ako bi se odrekla tih dužnosti i prava, hrvatska emigracija
izgubila bi svrhu svoga postojanja, jer svakoj opoziciji odnosno političkoj
emigraciji cilj je rušenje postojeće vlasti u domovini. Njezin doprinos u
borbi za samostalnu i suverenu Hrvatsku bio je izniman. Hrvati u emigraciji
nisu ostavili domovinu zbog želje za boljim i sretnijim životom i tako prestali
biti Hrvati, oni su željeli promjene u svakom pogledu. “Mi smo Hrvati,
pripadnici naše domovine i prema tome nastavljamo borbu Hrvata za oslobođenjem
Hrvatske i stvaranjem suverene i nezavisne, slobodne demokratske
Države Hrvatske. U toj borbi mi ne mislimo voditi nikakve pojedinačne
djelatnosti nego želimo uskladiti i usmjeriti svu našu borbu s borbom Hrvata
u domovini. Mi samo želimo reći jasno i čisto i ujedno pošteno ono što oni
ne mogu da kažu /u Hrvatskoj/ jer bi im pale glave. Padaju glave i nama emigrantima
ali svejedno još je ipak slobodnije pisati i boriti se u emigraciji nego
li u domovini.”42
Hrvatska politička emigracija nakon Drugog svjetskog rata imala je tri
emigrantska vala. Prvi izbjeglički val bio je odmah nakon propasti Nezavisne
Države Hrvatske (NDH) i egzodusa njezine vojske 1945. odnosno tijekom
uspostave nove komunističke države - Jugoslavije. Taj, do tada najveći emigracijski
val bio je gracijski vezan uz ustaški pokret43 i državni aparat NDH i uz osobe
koje su mu pripadale ili simpatizirale ustaški režim.44 U velikoj kalvariji
Hrvata, vojnici NDH preodjeveni u civilnu odjeću i njihove obitelji bježali su
na Zapad spašavajući goli život. Nakon višegodišnjeg boravka u izbjegličkim
logorima Austrije i Italije, očekivali su useljenje i trajno utočište u zemljama
Južne Amerike, ponajprije u Argentini. Taj izbjeglički val stalno se nadopunjavao
novim prebjezima, koji su uz političke razloge bili uvjetovani željom za
boljitkom zbog teške ekonomske situacije u domovini, ali i zbog rodbinskih
poziva razdvojenih obitelji. Događaji u svibnju 1945. bili su ujedno i početak
dugog i tragičnog razdoblja u modernoj hrvatskoj povijesti.45
Drugi emigracijski val od 1955. do 1970. bio je rezultat više nego loše
gospodarske politike. Od kraja rata po nekim je procjenama Jugoslaviju napustilo
oko 800 000 osoba, najviše iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbog toga
su neka mjesta sasvim opustjela, što je poprimilo razmjere egzodusa.46 Radnici
na privremenom radu u inozemstvu rasuli su se diljem svijeta, od Zapadne
Njemačke gdje ih je bilo najviše, zatim Austrije, Francuske, skandinavskih
zemalja, do prekomorskih, Južne Amerike, SAD-a, Kanade i Australije, koje su
se zahvaljujući jeftinoj intelektualnoj i fizičkoj radnoj snazi gradile i ostvarivale
veliki gospodarski prosperitet. Otvorivši granice prema Zapadu i dopustivši
liberalniji odlazak u inozemstvo, Jugoslavija se riješila velikog broja nezaposlenih
osoba, ali što je najvažnije i potencijalnih nezadovoljnika i protivnika
svog režima. V. Bakarić, “gubernator” Hrvatske, taj zastrašujući odljev mladih
i najsposobnijih hrvatskih građana, najvećim dijelom intelektualaca, “cinično
je nazvao ‘našim udjelom u međunarodnoj podjeli rada’”, zanemarujući
činjenicu da svako “gastarbajterstvo” znatno više šteti zemlji iz koje dolazi
nego što joj koristi. Ti “gastarbajteri” nisu mnogo značili ni jednoj ni drugoj
strani. Jugoslavenskom režimu zbog toga što se većina ipak nije uključila u
jugoklubove, ali ni hrvatskoj emigraciji zbog bojazni od državne represije
nad rodbinom u domovini. Međutim, najveću korist od tih “gastarbajtera” ili
radnika na privremenom radu u inozemstvu imala je država jer su “slanjem
deviza uzdržaval/i/a režim koji je bio kriv za masovan odlazak Hrvata na rad
u inozemstvo”.47 Iseljenički val i masovni odlazak iz domovine, najviše Hrvata,
izazvala je loša državna ekonomska politika, odnosno propale gospodarske
reforme koje su trebale učiniti veliki zaokret u gospodarstvu i za koje je jedino
Hrvatska b bila spremna i za njih se borila.48

Treći val političke emigracije i to najmlađeg naraštaja, nastao je nakon
sloma masovnog nacionalnog pokreta odnosno hrvatskog proljeća potkraj
1971. i tijekom 1972. Taj posljednji emigrantski val, izazvan političkim zastrašivanjem,
progonima, terorom i strogim zatvorskim kaznama za sudionike
nacionalnog pokreta u Hrvatskoj, bio je razlog što je hrvatska emigracija u to
vrijeme postala jedna od najbrojnijih u svijetu. Veliki broj političkih procesa
nad intelektualcima, djelatnicima iz kulturnog i javnog života Hrvatske bili
su svakodnevna pojava tijekom 1972. Borba koju su Tito i centralisti poveli
“protiv hrvatskog ‘nacionalizma’ usmjerena je protiv očuvanja hrvatske narodne
samobitnosti i osnovnih hrvatskih zahtjeva za samoodređenjem i nacionalnom
slobodom. To je ujedno borba totalitaraca protiv slobode mišljenja
i stvaranja, protiv slobode duha, govora, pisanja i rada”.49 Emigracija je 1972.
smatrana groznom. Nad “Hrvatskom i Hrvatima pao je mrak. Godina 1972.
započela je u znaku žalosti i crnine. Progoni i zatvaranja hrvatskih intelektualaca
i studenata, javnih radnika, manualnih radnika i seljaka, komunista i
nekomunista, procesi i već mnoge izrečene osude daju pečat novoj eri. Nasilje
nad Hrvatima vrši se u ime velikosrpske politike ‘bratstva i jedinstva’, u ime
jugoslavenstva”.50 Hrvatska javnost, a najviše emigracija, pažljivo je pratila
suđenja u domovini protiv radnika, pisaca, književnika, profesora itd. U čitavom
komunističkom razdoblju hrvatska politička emigracija bila je “tabu”
tema o kojoj se malo pisalo ili skoro ništa. Ako se ipak nešto pisalo, bilo je
režimski, isključivo na stajalištima službene komunističke politike i ideologije,
nihilistički, protunacionalno, tendenciozno ili krivotvoreno, a autori i čitatelji
bili su podvrgnuti državnoj represiji.
40 Jure PRPIĆ, “Iseljena Hrvatska: Trideset krvavih godina 1945. - 1975.”, HR, JZ, 351.
41 HR, rujan 1972., 403.
42 Ivo OMRČANIN, Hrvatska i hrvatski komunisti, Indiana, 1976., 129.
43 Jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata Bogdan Radica je konstatirao: “Hrvatima
je trebalo ustaštvo ne samo kao samoobrana od velikosrpstva, nego i kao rehabilitacija od
mirotvorstva, pasivnog odpora. /..../ Značajno je, da je mahom sve Srbe više impresioniralo
ustaštvo nego sve naše mirotvorstvo i juridička mudrost.” Ivan BABIĆ, “Ustaštvo: njegovi pozitivi
i negativi u Hrvatskoj politici.” HR, Zauvijek Hrvatska, Zagreb, 1996., 299.
44 Da postoje i drukčija stajališta od dosadašnjih o NDH vidi: Nada KISIĆ KOLANOVIĆ,
“Povijest NDH kao predmet istraživanja.,” Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, br. 3/2002,
45 Vinko NIKOLIĆ, Tragedija se dogodila u svibnju ..., Barcelona, München, 1984.
46 Poslije 1945. preko 150 000 Hrvata iselilo se u SAD i Kanadu, 30 000 u Argentinu i Južnu
Ameriku, 120 000 u Australiju i Novi Zeland, a preko 500 000 u zemlje Zapadne Europe. Jure
PRPIĆ, “Iseljena Hrvatska: Trideset krvavih godina 1945. - 1975.”, HR, JZ, 339.
47 Gojko BORIĆ, “Bivša politička emigracija i suvremena Hrvatska,” HR, prosinac 1996., 420.
48 Vjesnik u srijedu 26. siječnja 1972. objavljuje “da se oko 500 000 Hrvata nalazi na ‘privremenom’
radu izvan zemlje”. Po drugim procjenama samo u zapadnoj Europi bilo je oko 800 000
hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji.




Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.04.2008., subota

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću III.

Osim nacionalnih i ekonomskih problema, hrvatski jezik bio je kamen spoticaja
u hrvatsko - srpskim odnosima tijekom zajedničkog življenja. No, vrhunac
nezadovoljstva Hrvata bio je Novosadski dogovor (zaključak) potpisan 10. prosinca
1954. 14 s obzirom na to da je taj dogovor “deklarirao zajedničku lingvističku
osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika”.15 Otpor srpskoj jezičnoj dominaciji
bio je svakim danom sve veći, posebno zbog inzistiranja Matice srpske da
se izradi novi, zajednički, hrvatsko-srpski rječnik. Naime, hrvatski intelektualci
su objavili da više neće dopustiti i trpjeti velikosrpska negiranja svog vlastitog
jezika. Ti su problemi bili veći s obzirom na to da su srpski unitaristi to shvaćali
i doživljavali kao ugrožavanje i rušenje Jugoslavije i same Srbije.
Članovi Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, kulturnih i znanstvenih
ustanova Hrvatske objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika (Dalje: Deklaracija) u Telegramu 17. ožujka 1967.
pokrenuli su zamašnjak koji tadašnji režim nije mogao zaustaviti demokratskim
metodama.
Hrvatsko proljeće započelo je Deklaracijom kao jezičnom pobunom Hrvata
intelektualaca okupljenih u Matici hrvatskoj oko Miroslava Brandta, njezina
potpredsjednika. Bio je to prvi, snažan otpor srpskoj jezičnoj dominaciji,
koji je postajao sve veći, a početkom 1967. dostigao je vrhunac na nekoliko
posljednjih sjednica Matice hrvatske,16 kad se raspravljalo o prijedlogu Matice
srpske. Naime, Novosadskim dogovorom, odnosno velikosrpskim pritiscima se
utvrđuje da je “jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, a i književni im je
jezik jedinstven, iako ima dva izgovora, ijekavski i ekavski; no oni su potpuno
ravnopravni, kao i oba pisma, koja treba da se podjednako uče u školama”.17
Prema spoznajama M. Brandta u kulturnim krugovima u Zagrebu javno se
govorilo da je “CK SKH na poticaj beogradskih saveznih vlasti izvršio pritisak
na krug zagrebačkih jezikoslovaca i književnika i faktički ih primorao da sa
srpskim jezikoslovcima i književnicima utemelje dogovor o zajedničkom srpskom
i hrvatskom pravopisu, koji će prethoditi pisanju zajedničkog rječnika i
zajedničke terminologije za sve znanstvene struke”.18 To se kasnije i ostvarilo.
Deklaracija je bila prvi dokument koji je opovrgavao stajalište da su hrvatski
i srpski isti jezik.19 Ona je bila važni dokument u borbi Hrvata za slobodu,
nezavisnost i suverenost. Bio je to jedini način na koji su nezadovoljni hrvatski
intelektualci objavili da više neće dopustiti i trpjeti velikosrpska negiranja i
sramoćenje svoga jezika. Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, već je 1944.
oštro prosvjedovao protiv uporabe administrativnog (srpskog) jezika savezne
uprave koji se nametao republičkim organima u Hrvatskoj: “Vi ste /..../ zaveli
jezik beogradske čaršije, Vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriju
hrvatske države. Nas Hrvate to vrijeđa i mi nećemo jezik beogradske čaršije.
Dok ste ovdje na našoj teritoriji imate pisati hrvatski, a kada odete u Srbiju pišite
i govorite kako god hoćete, mene se to ne tiče.”20
Deklaracijaši, kako su nazivani autori i njezini potpisnici, svojim su iskorakom
narušili postojeći jednopartijski monopol, jer su partijsku problematiku,
prema mišljenju Edvarda Kardelja, trebali rješavati u Partiji, a ne pred očima
javnosti i ulice. On je zastupao stajalište “o neophodnoj monolitnosti SKH i
potrebi da se svi hrvatski komunisti, ma gdje se nalazili, pokoravaju rukovodstvu
SKH, te da je kritika toga rukovodstva dozvoljena samo u partijskim
forumima gdje ima da se iznese kritika i primjedbe na politiku rukovodstva”.21
No, povratka nije bilo.
Trilogija suvremene hrvatske političke povijesti započeta Deklaracijom
nastavljena je studentskim demonstracijama na Zagrebačkom sveučilištu
1968. Studentski nemiri započeti u Beogradu zahvatili su ostala sveučilišta u
državi. Svojim zahtjevima studentski pokret iznenadio je tadašnju vlast, te izazvao
zaprepaštenje u partijskom vrhu Jugoslavije, a posebno Srbije. Nažalost,
studentski zahtjevi nisu naišli na potporu građana i radnika kao u Francuskoj
ili Čehoslovačkoj, nego samo njihovih profesora, više u Beogradu, manje u
Zagrebu.22 Država i Partija imale su vrlo negativno gledište prema zahtjevima
studenata, koje je vidljivo iz pisanja ondašnjeg domaćeg tiska. Međutim,
inozemni tisak, posebno britanski i švicarski, s velikim zanimanjem pratio je
studentske nemire u Jugoslaviji, izvješćujući detaljno o njihovim zahtjevima
za reformom sveučilišta i društveno-gospodarskog stanja u državi.23
Studentske demonstracije smatrane su u socijalističkim sustavima neprijateljskom
djelatnošću, iako su zahtjevi imali socijalne i gospodarske sadržaje.
One su bile svojevrsna pobuna protiv ne samo “postojeće birokracije nego i
protiv tendencija d da se uvede veća uloga tržišta”.24
O izboru kojim putem bi Jugoslavija trebala krenuti u društvenu i gospodarsku
reformu, vodila se oštra borba. Postojalo je nekoliko opcija: težiti prema
komunizmu koji ima naglašenu socijalnu jednakost, uravnilovku, temeljenu
na prijašnjem, dugogodišnjem nedjelotvornom boljševičkom, komunističkom
i centraliziranom gospodarstvu tj. na odbacivanju tržišnoga gospodarstva, ili
težiti modernom zapadnom gospodarskom modelu, modernizaciji postojeće
tehnologije i kapaciteta, većem stručnom osposobljavanju i upošljavanju
i liberalizaciji ekonomske politike pod utjecajem tržišta i njegovo otvaranje
prema svijetu.
Kao što je rečeno, studentski nemiri zaprepastili su i uznemirili partijsko i
državno rukovodstvo to više što nitko od državnika, političara, kao ni sigurnosno-
obavještajne službe nisu pretpostavile mogućnost da se praško proljeće
može dogoditi u Beogradu. Ozbiljnost situacije prisilila je najviše partijske
i državne dužnosnike da izađu na razgovor s beogradskim studentima. U
Zagrebu je bilo obrnuto. Studenti su “hodočastili” u CK SKH zahtijevajući
razgovor s političarima, što je imalo zanemarujući rezultat. Kao iskusan političar
koji je prebrodio i teže krize Tito je podržao studentske zahtjeve, pozvavši
ih na učenje i polaganje ispita, obećavši istragu i pozivanje na odgovornost
onih koji su zloupotrijebili svoje položaje i dužnosti. Tito je, “izražavajući
interese masa još jednom optužio svoje suradnike za neposlušnost”.25 Zahtjevi
studenata mogli bi se na neki način nazvati pretečom borbe za “pluralizam
mišljenja”. Studenti, iako poraženi, pokazali su se čimbenikom koji nije bilo
moguće zanemariti. Međutim, toliko najavljivane političke, socijalne, gospodarske
i sveučilišne reforme ostavljene su za kasnije, osim u Sloveniji.
Urušavanje komunističke vladavine ili velikosrpskog dijela u vodstvu
SFRJ datira 1966. i Brijunskim plenumom , koji je dopustio neznatnu liberalizaciju
u državi. Tim povijesnim događajem stvoreno je novo političko
ozračje i “proces izražavanja hrvatske nacionalne i državotvorne svijesti, /a/
stvorila se razmjerna sloboda tiska kao i sloboda književnog, znanstvenog i
ukupnog izražavanja u hrvatskom društvu”.26 Ta liberalizacija bila je “poticaj”
za oživljavanje hrvatskog nacionalizma, koje je naišlo na simpatije i koje je
podržao demokratski i liberalni dio partijskog i republičkog vodstva Hrvatske
“koje se pobunilo protiv dominacije Tita i Beograda”.27 Njihova je ideja bila
ukidanje srpske dominacije u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji. Takva situacija, na
štetu hrvatskih interesa, morala je dovesti do sukoba Hrvata s unitarističkom
srpskom politikom s kojom nisu bile zadovoljne ni ostale republike i pokrajine.
Brijunski plenum dao je “krila demokratskim i rodoljubnim snagama u
partijskom vrhu tadašnjeg SKH”28, koje su se borile za nacionalni identitet
i suverenitet Hrvatske. Te liberalne ideje, posebno o slobodi i demokraciji,
prožete hrvatskim nacionalizmom, postale su opasnost za komunistički
poredak. Obranu hrvatskog identiteta i suvereniteta komunističko je vodstvo
Hrvatske i Jugoslavije nazvalo kontrarevolucijom. Teže optužbe od te nije
moglo biti.
Povijesna zasluga tog hrvatski orijentiranog partijskog rukovodstva
Hrvatske bila je u tome što je u ostvarivanje svojih prava krenulo prvi put
obrnutim putem, iznutra iz CK SKH.
Posljednja dionica nacionalnog, demokratskog i masovnog pokreta u
Hrvatskoj trajala je od siječnja 1970. do prosinca 1971. Deseta sjednica CK SKH,
održana od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, sa svojim u ono vrijeme nezamislivim
zaključcima, donijela je poraz konzervativnoj, antireformskoj struji u
SKH, i u jednom trenutku određeni legitimitet hrvatskom nacionalnom i masovnom
pokretu, odnosno idejama hrvatskog proljeća. U navedenom razdoblju
pokret je postao masovan, a svi građani Hrvatske i dijaspore pružali su mu svoju
potporu. Liberalna “frakcija” u CK SKH bila je tijekom 1970. na pravom putu
prema demokratizaciji i liberalizaciji Hrvatske i države, ali je u kasnijoj fazi
došlo do podjele među ostalim članovima u CK SKH, a posebno nakon novinskih
napisa Miloša Žanka.29 “Frakcija” koju su činili liberalniji i progresivniji
članovi CK, predvođeni Mikom Tripalom, Savkom Dabčević-Kučar, Srećkom
Bijelićem, Ivanom Šiblom, Dragutinom Haramijom, Ivanom Rukavinom i ostalima
približila se stajalištima i zahtjevima hrvatske inteligencije, studentima i
građanima Hrvatske. Međutim, u navedenoj “frakciji” hrvatskih komunista
1971. bilo je “ljudi svih vrsta, od klasičnih hrvatskih idealista (Tripalo) do praktičnih
političara (dr. Savka Dabčević), od upravo nevjerojatno svjesnih hrvatskih
Srba, kao Srećka Bijelića, pa do niza oportunista i ulagivača, itd.”.30 Ta “frakcija”
u CK SKH, mora se priznati, svojom politikom ponudila je rješenja za
teške gospodarske probleme u Hrvatskoj i državi. Željela je omogućiti dinamičan
razvoj uz aktivizaciju svih svjesnih i hrvatski orijentiranih političkih snaga,
ponajprije inteligencije, kao i ostalih slojeva društva koji su izravno osjećali
posljedice zaostalosti, propadanja i osiromašenja Hrvatske. Ta reformistička,
liberalna “frakcija” nakon 6. kongresa SKH postala je najviša vlast u Hrvatskoj
koja je ujedinjavala u svom programu nacionalnu i klasnu komponentu uz što
veću samostalnost Hrvatske u nacionalnom i gospodarskom smislu. Dakako,
cilj im je bio i borba protiv državnog/beogradskog centralizma. Drugu grupu
činili su antireformisti predvođeni Dušanom Dragosavcem, Jurom Bilićem,
Jelicom Radojčević, Milutinom Baltićem i ostalima koji su zastupali suprotna
stajališta uz prešutni “blagoslov” Vladimira Bakarića. Ta grupa “jugounitarista,
projugoslavena i antihrvata”, kako su ih nazivali hrvatski politički emigranti,
nezadovoljna tim idejama, uz pomoć vojnih i policijskih snaga države, jedina je
imala snagu da uništi demokratski, liberalni, nacionalni i masovni pokret
(‘maspok’) u Hrvatskoj. Hrvatska inteligencija i studenti, kojima je pomagala
dijaspora i politička emigracija, bili su pokretači općeg i masovnog nacionalnog
pokreta, koji su Tito i SK proglasili ‘kontrarevolucijom’ te ga uz pomoć ‘srpskih
generala i sovjetskom potporom’ na kraju ugušili.31 Hrvatska emigracija smatra-
na je ‘državnim neprijateljem’ i bila je česta meta državnih napada i represija.
Vrlo često je održavanje čak i rodbinskih veza smatrano neprijateljskim činom
‘rušenja države’. Zbog straha komunistička je vlast čak i dopisivanje ili susret s
osobom čija rodbina je bila član neke od emigrantskih organizacija smatrala
neprijateljskim aktom te su mnogi bili pod stalnim nadzorom policijskih organa.
Optužba tadašnje vlasti bila je da se masovnim pokretom “htjelo zapravo
razvodniti, razbiti i u krajnjoj liniji likvidirati samu Partiju i revolucionarni
pokret radničke klase koji ona predvodi i zamijeniti i partiju i revolucionarni
pokret koji teži restauraciji građanskog društva, oboružan ideološkim arsenalom
iz ropotarnice naše povijesti i sa specifičnim tendencijama i manifestacijama
totalitarne ideologije”.32 Osuda nacionalnog i masovnog pokreta samo je
pojačala jaz između režima i emigracije. Pokretači i sudionici nacionalnog
pokreta postali su za emigraciju i dijasporu junaci: “Ti su hrvatski prvoborci
spasili ime i čast hrvatskog naroda i zaorali novu brazdu na polju hrvatske slobode.
Naše su simpatije, poštovanje i spremnost na svaku pomoć na njihovoj
strani. Pri tome odajemo posebno priznanje onim hrvatskim komunistima, koji
su uvidjeli pogubnost i štetnost jugoslavenstva, Titove politike ‘bratstva i jedinstva’
i komunističke diktature i nepravde, te se borili protiv toga velikog zla, u
koje je strpan hrvatski narod.”33 Cilj pokreta i politizacije skoro svih slojeva
hrvatskog naroda bio je stvaranje slobodne i samostalne države, što je bila osnovna
poveznica zajedništva s emigracijom, “hrvatski je narod revolucijom (duha)
u domovini oživio nadu u ostvarenje slobode i u onom dijelu koji se nalazi u
domovini. Emigracija se tako našla pred vrlo odgovornom zadaćom: prihvatiti
ispruženu ruku domovine i stvoriti totalno zajedništvo nacije”.34 Nacionalni
pokret u Hrvatskoj nije počeo organizirano ili iz jednog centra, nego je djelovao
iz nekoliko centara i uz pomoć hrvatske emigracije. Nositelji političke aktivnosti
u ‘maspoku’ bili su dio liberalnih članova CK SKH, članovi Matice hrvatske i
Sveučilišta. Ti nosioci aktivnosti davali su bitnu orijentaciju pokretu zbog svoga
morala, profesija i autoriteta koji su imali u hrvatskom narodu. Stajalište liberalnog
partijskog vodstva u CK SKH bilo je negdje u sredini, između politike SKJ,
dijela članstva SKH i želja hrvatskih građana, ali se istovremeno također nalazilo
u procijepu između realnosti i nerealnosti. Hrvatski sveučilištarci bili su idealisti
koji su davali potporu hrvatski orijentiranom partijskom rukovodstvu zahtijevajući
veća ljudska i nacionalna prava za Hrvate, što su za ono vrijeme bili
maksimalistički ili utopijski zahtjevi. Kasniji zahladnjeli odnosi između hrvatskog
partijskog rukovodstva i pokreta hrvatskih sveučilištaraca bili su rezultat
mladenačkog impulsa studenata koji nisu uvidjeli realnost političkog trenutka.
Nacionalni pokret, bez prethodnog “službenog odobrenja”, i udio progresivnog
rukovodstva u CK SKH poprimili su tolike razmjere i snagu da je državni aparat
bio izvan sebe i krenuo represijom protiv njega. Bez obzira na potporu liberalnog
partijskog rukovodstva, Matice hrvatske, hrvatskih sveučilištaraca i građana
Hrvatske, nacionalni pokret nije imao gotovo ni u jednom trenutku šanse za
uspjeh, jer su država i SK imali vlast nad vojskom i policijom. Stoga su zaključci
10. sjednice CK SKH, odnosno minimalna “zahtijevanja” Hrvata, od samog
početka bili “mrtvo slovo na papiru”, osuđeni na neuspjeh jer su uzdrmali same
temelje Jugoslavije. Ipak su ti zaključci bili nova kvaliteta politike i smjernica
CK, odnosno hrvatskih komunista u njemu. Ta nova politika prihvaćala je i drukčija
mišljenja i stajališta od službene, komunističke politike. Bio je to početak
pluralizma mišljenja. Politička emigracija imala je određene prigovore i primjedbe
na račun liberalne linije u SKH. Naime, dio članova CK SKH opredijelio se
i protežirao samo borbu “za punu ravnopravnost hrvatskog naroda, ali ne i
suverenu državu, koja zahtijeva prethodno uništenje Jugoslavije”.35 Bila je to po
njihovu mišljenju minimalistička politika u kojoj je CK SKH to pokušao “sakriti
pred hrvatskim narodom zvučnom frazom, da je SR Hrvatska zapravo hrvatska
država”.36 Dakako, država je ili nije suverena, ili ne postoji, jer “suverenost znači
imati vlastitu upravu, vlastite banke, vlastiti proračun, vlastito redarstvo, vlastitu
vojsku, dakle sve elemente sile, koji omogućavaju jednom narodu da ostvari
svoje zaključke i da brani svoje interese od bilo čijeg presizanja”.37 Ta politika
hrvatskih komunista izazvala je nezadovoljstvo u redovima emigracije jer je
omogućila da se “otpisuje Bosnu i Hercegovinu kao i ostale dijelove hrvatskog
prostora koji su ostali izvan SRH. Politika hrvatskog naroda ne može biti ograničena
samo na SRH, budući da se skoro polovica Hrvata nalazi izvan tog
područja, kao i zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina naše središnje, a ne
periferno područje”.38 Međutim, ta je minimalistička politika CK SKH bila jedina
realistička i moguća opcija u toj situaciji jer za drugu opciju, rušenje
Jugoslavije, ni iznutra ni iz inozemstva nije postojala ni praktična ni teoretska
mogućnost. Bila je to u ono vrijeme utopistička ideja pojedinaca u domovini i u
emigraciji. No, dvadesetak godina kasnije utopizam je postao realnost. Ideja
rušenja Jugoslavije bila je bitna odrednica u stvaranju suverene i slobodne države
Hrvatske. Sloboda jednog naroda moguća je jedino u vlastitoj državi. Ili, kao
što je rekao Miko Tripalo: “Hrvatska je jedino mjesto na zemljinoj kugli gdje
Hrvati mogu stvoriti svoju državu.” 39
13 Hrvoje VUKELIĆ, Hrvatske mogućnosti na pragu velikih promjena, HR, Jubilarni zbornik,
(JZ) 1951. – 1975., München-Barcelona, 1976., 126.
14 Svoj potpis s Novosadskog sporazuma nešto kasnije povukla su dva vodeća hrvatska intelektualca,
jezikoslovac Ljudevit Jonke i književnik Petar Šegedin.
15 Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Telegram, 17. III. 1967., 25.-
26.
16 Hrvatski državni arhiv (HDA), Fond Matica hrvatska, Zapisnici sjednica Upravnog odbora
1965. -1971. (K/59/60.)
17 Miroslav BRANDT, “Povijesno mjesto Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog
jezika iz 1967. godine”. Radovi, 27, Zagreb 1994., 348.
18 Isto.
19 Berislav JANDRIĆ, “Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika”, Povijesni prilozi, Zagreb, 1999., br. 18, 325.
20 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 201.
21 Zdravko VUKOVIĆ, n. dj. 360.
22 B. JANDRIĆ, Događanja i stajališta članova SKH Filozofskog fakulteta u Zagrebu u povodu
studentskih demonstracija 3. - 11. lipnja 1968. Peti međunarodni simpozij Dijalog povjesničaraistoričara,
Herceg Novi 1. - 4. ožujka 2001.
23 B. JANDRIĆ, Izbor iz inozemnog tiska o studentskim demonstracijama u Jugoslaviji 1968.
godine. Zbornik, Dijalog povjesničara-istoričara, Zagreb, 2002., br. 6, 297.
24 Savka DABČEVIĆ-KUČAR, ‘71 hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997., 86./87.
25 D. BILANDŽIĆ, n. dj. 521.
26 Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971., (autorizirani zapisnik), Zagreb, 1994., 347.
27 Jasper RIDLEY, TITO, Biografija, Zagreb, 2000., 429.
28 Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971., 350.
29 Borba od 17. do 21. studenog 1969.
30 Zlatko MARKUS, Doba kušnje, HR, JZ, 103.
31 Okružni sud u Zagrebu studentskim vođama Budiši, Čičku, Paradžiku i Dodigu nije mogao
dokazati da su nalog za štrajk i demonstracije primili od hrvatske političke emigracije.
32 HR, rujan 1972., 324.
33 Isto, ožujak 1971.,386.
34 Ivan RUMORA, Čuvanje nade i emigracija, HR, JZ, 119.
35 Kazimir KATALINIĆ, “Utopizam hrvatskih komunista”, Naš put, br. 108, Toronto, lipanj
1971.
36 Isto.
37 Isto.
38 Isto.
39 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR - srpanj 1971., München-Barcelona, 1974., 9.





Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2008., petak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću II.

U to vrijeme u Jugoslaviji je prevladavala sintagma socijalizam s ljudskim
likom, koji je Hrvatska željela ostvariti u potpunosti. Pokušaj da se
“marksističkom socijalizmu” da ljudsko lice, da ga se humanizira, “bio je posvuda
nasilno ugušen, kao pokret slobodnih ljudi i naroda, a napose se progone
intelektualci: na Istoku utamničenjima, procesima i zatvaranjima u umobolnice,
a isključivanjima iz kompartija u slobodnom svijetu”.2 Taj socijalizam
imao je osim političkih i velike društvene i gospodarske manjkavosti: nisku
razvijenost proizvodnje, lošu ekonomsku strukturu i stručnu razinu radničke
klase, ekonomske suprotnosti i velike razlike između “sjevera i juga”, a “težnje
k centralizmu i etatizmu, teško prihvaćanje drugačijih mišljenja od onih
službenih /.../” bili su nesvladivi problemi.3 Razlike u društvu na svim razinama
bile su evidentne, a nepravilnosti u međurepubličkom funkcioniranju
i dominacija Srba u vlasti i ostalim segmentima društva, posebno u policiji i
vojsci izazvale su vrhunac nezadovoljstva, ne samo građana, nego državnog i
partijskog vodstva Hrvatske.
Komunistički i velikosrpski koncept totalitarnog sustava išao je na štetu
svim republikama, a ne samo Hrvatskoj koja se sa svojim ekonomskim
mogućnostima, gospodarskim potencijalom, zahtjevom za politikom čistih
računa,4 pravednom deviznom raspodjelom itd. nije uklapala u postojeći
državni centralizirani koncept raspodjele. Svojim stajalištima i zahtjevima ona
je bila velika suprotnost postojećem konceptu i stvarala je međurepubličke
probleme koji su dovodili do sukoba u s samom Savezu komunista (SK).
Neriješeni međunacionalni odnosi, neuspjele društvene, ekonomske,
ustavne i gospodarske reforme kao i čitav niz manje važnih reformi, koje su
trebale ubrzano mijenjati postojeće nezadovoljavajuće stanje u državi, samo
su neki njezini zahtjevi. Međutim, za Hrvatsku je najbolnije bilo ekonomsko
i gospodarsko izrabljivanje od raznih eksportera i reeksportera, Inexsa i
Genexa, kao i administrativnih i gospodarskih centara moći, koncentriranih
u Beogradu, koji su odlično živjeli na “račun” Hrvatske i njezinih deviza. O
gospodarskim teškoćama i nacionalnim suprotnostima u kojima se našla
Jugoslavija počeo se “/.../ sve više izjašnjava/ti/ Tito”, smatrajući da je to
ključno pitanje za opstanak Jugoslavije.5 Politika “čistih računa” i raspolaganje
devizama onih koji ih ostvaruju naišla je na veliki otpor centraliziranog
državnog aparata. Iako je Hrvatska prednjačila u ostvarivanju deviza (turizam,
devizne doznake hrvatskih radnika iz inozemstva), zaostajala je u osuvremenjivanju
i modernizaciji u svim segmentima razvoja.
Problematiku nacionalnih odnosa, centralizacije i ostale suprotnosti pred
javnost je iznio Josip Broz Tito u govoru l962. u Splitu, kada se založio za
samoupravni i decentralizirani socijalizam. Od tada pa nadalje i ostala problematika
nije bila odvojena od najvažnijega, nacionalnog pitanja. Iako su
nacionalno pitanje Tito i Partija smatrali riješenim u sporazumu s narodom,
koji “sve više učvršćuje jedinstvo i bratstvo naših naroda”, bili su u krivu.6
“Mislioci” s takvim nacionalnim gledištima bili su u velikoj zabludi, koja je
potrajala nekoliko desetljeća.7
Službeno gledišta Tita i Partije bila su u suprotnosti s postojećim stanjem
u zemlji jer narodi nisu ni prije, ni tijekom, ni nakon rata riješili nacionalno
pitanje. Ono je bilo sve lošije, posebno u odnosima na relaciji Hrvati
- Srbi. Nitko nije pitao narod da izrekne svoj sud, mišljenje ili ponudi neki
zadovoljavajući model rješenja nacionalnog pitanja, stalnoga generatora
sukoba i krize. Umjesto naroda, Hrvatima i ostalim nesrpskim narodima,
nacionalno rješenje je samovoljno donijela KPJ/KPH. Da nacionalno pitanje
nije bilo riješeno, dokazuje to što se vrlo često nalazilo na dnevnom redu partijskih
sjednica, plenuma i kongresa.
Na 8. kongresu SKJ u Beogradu 1964. prvi put nakon rata moglo se čuti
dosta miroljubivih i elastičnijih gledišta o pitanju republičkih “nacionalizama”
i “šovinizama”. Nagomilani gospodarski problemi uvjetovali su
napuštanje rigidne planske ekonomije sovjetskog uzorka, iako su zadržane
mnoge njegove karakteristike. Naime, te “nacionalističke” osude odnosile su
se prije svega na Hrvatsku, Sloveniju i Srbiju, a vrlo malo ili gotovo ništa na
ostale republike. Tito priznaje “da postoji unitarizam i hegemonizam” koji
se zapravo odnosi na velikosrpske komuniste koji zauzimaju sve ključne
pozicije u SK i državi. Velikosrpski centralizam i hegemonija prerastao
je i u otvoreni međurepublički sukob u SK, posebno Hrvata i Slovenaca
sa saveznom i centralističkom politikom Beograda, koji je Tito kritizirao.
Međutim, njegova kritika bila je ponajprije upućena hrvatskom nacionalizmu8
koji se najviše javlja u kulturi i povijesti, ali i naročito pretjeranim
isticanjem nacionalnih obilježja.9 Tito je “novim ekonomskim sustavom”
želio onemogućiti djelovanje administrativnih centara moći i spriječiti
“nepravednu” ekonomsku i financijsku raspodjelu među republikama,
koja je navodno dovodila do “bujanja nacionalizma”, ali bez uspjeha. Izlaz
iz nacionalizma tadašnji režim vidio je u “idejnopolitičkom radu s komunistima
i svakodnevnoj vaspitnoj djelatnosti u duhu bratstva i jedinstva i
jugoslavenskog socijalističkog patriotizma”.10 U toj neravnopravnoj borbi
Hrvati su bili u nepovoljnoj situaciji s obzirom na to da je velikosrpski
hegemonizam prevladavao već od 1918. S gledišta hrvatske političke emigracije
to je trebalo još više učvrstiti velikosrpsku politiku započetu u vrijeme
Aleksandra Karađorđevića koja je dostigla vrhunac pod Rankovićem.11
U realizaciji tog sputavanja hrvatskog nacionalizma12 traženo je uklanjanje
svih nacionalističkih naznaka i simbola u udžbenicima i nastavnim planovima
u obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj. Međutim, protiv takve velikosrpske
hegemonije dio hrvatski orijentiranih komunista pružao je snažan
otpor, čime su Tito i Partija bili nezadovoljni. Podređena i oslabljena iznutra,
u neravnopravnom položaju, Hrvatska je “životarila više od dva desetljeća
nakon rata gotovo na rubu životnog minimuma /..../”.13
2 Bonifacije PEROVIĆ, “Socijalizam kao projekt budućnosti, Hrvatski socijalizam”, Hrvatska
revija, Jubilarni zbornik 1951.- 1975., München - Barcelona 1976., 643.
3 Miko TRIPALO, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 1990., 23.
4 Hrvoje ŠOŠIĆ, Za čiste račune, Zagreb, 1970.
5 Jure PETRIČEVIĆ, Osmi partijski kongres jugoslavenskih komunista, Hrvatska revija
(Dalje: HR) ožujak-lipanj 1965., 126.
6 Opširnije o odnosu hrvatskih komunista prema nacionalnom pitanju vidi: Ivan JELIĆ,
Komunistička partija Hrvatske 1937. - 1941., Zagreb, 1972.
7 Iako su komunisti iz Hrvatske početkom 2. svjetskog rata činili više od polovice članstva
KPJ, što je i pridonijelo iznimnoj uspješnosti partizanskog pokreta u Hrvatskoj, nakon osvajanja
vlasti njezin se sastav bitno promijenio, te je tijekom kasnijih godina udio Hrvata u KPJ/KPH
bio bitno smanjen, dok je zastupljenost Srba u KPJ/KPH bila dosta veća s obzirom na udio u
stanovništvu Hrvatske.
8 Po mišljenju ondašnjeg partijskog rukovodstva, ali i Srba u Hrvatskoj i Jugoslaviji, krajnji
cilj “kojem je težio hrvatski nacionalizam svojom agresivnom eskalacijom bio je separatizam,
odnosno izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije. On je u savezništvu s “neprijateljskom” hrvatskom
političkom emigracijom dovodio u opasnost nacionalni interes hrvatskog naroda, njegovu
slobodu i nezavisnost, nudeći Hrvatskoj, pod parolom ‘nezavisne Hrvatske’, satelitski status,
a hrvatski teritorij raznim osvajačkim apetitima”. H. ŠOŠIĆ, Slom hrvatskog komunističkog
proljeća 1971., Zagreb, 1997., 102.
9 Pjevanje narodnih pjesama “O ti vilo, vilo Velebita” i “Marjane, Marjane” prilikom vjenčanja,
isticanje i vihorenje hrvatske zastave bilo je proglašeno opasnim i ekstremnim hrvatskim
nacionalizmom, koji vrijeđa osjećaje srpskog naroda u Hrvatskoj, zbog čega su mladi i studenti
najčešće bili prekršajno kažnjavani.
10 J. PETRIČEVIĆ, n. dj. 128.
11 Samo u razdoblju 1962. - 1965. Hrvatsku je napustilo 150.000 građana otišavši na privremeni
rad u inozemstvo, što je činilo 60% od ukupne jugoslavenske emigracije. Većeslav
HOLJEVAC, Hrvati izvan domovine, Zagreb, 1968., 358.
12 Toliko napadani hrvatski nacionalizam po mišljenju ondašnje komunističke vlasti bile su
tvrdnje Hrvata: “Jugoslavija je tamnica Hrvatske; Hrvatska je pljačkana i opljačkana; Srbi su u
Hrvatskoj vladajući narod; Hrvatski jezik se progoni; Treba ojačati i osamostaliti hrvatsku državu
i u njoj Hrvate učiniti jedinim nosiocima suvereniteta; Hrvatska država treba da bude država
‘klasnog mira’; Hrvatski su komunisti izvršili nacionalnu izdaju i jedino se može imati povjerenja
u one koji čine ‘progresivno jezgro’ u smislu spremnosti da djeluju na provođenju ‘nacionalnog
oslobođenja’ i sudjeluju u ‘nacionalnom preporodu.’” Izvještaj o stanju u Savezu komunista
Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove. (Izvještaj je usvojen na 28. sjednici
CK SKH, 8. svibnja 1972. godine.), (Dalje: Izvještaj o stanju u SKH). Zagreb, 1972., 35.


Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.04.2008., četvrtak

Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću

iznesena u najznačajnijem emigrantskom
časopisu Hrvatskoj Reviji 1

BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Autor je na temelju napisa u najpoznatijem časopisu hrvatske političke emigracije
Hrvatskoj reviji, koja je izlazila u Argentini, pokušao prikazati neka
stajališta emigracije o društveno-političkim i kulturnim događajima tijekom
Hrvatskog proljeća. Izvan svake sumnje je da su 10. sjednica CK SKH i 21.
sjednica Predsjedništva SKJ bili kameni međaši u suvremenoj povijesti Hrvata
i Hrvatske. Josipa Broza Tita hrvatska emigracija smatrala je glavnim krivcem
za slom hrvatskog proljeća i represije koje su kasnije uslijedile, što je vidljivo iz
velikog broja napisa.

I.
Proteklo je više od tri desetljeća otkako je hrvatsko proljeće grubom policijskom
silom bilo ugušeno i otkako su njegovi inicijatori i nositelji “zaslužili”
dugogodišnje stroge zatvorske kazne. Taj je događaj, bez sumnje, jedna od
najvažnijih dionica hrvatske suvremene povijesti. Bio je to politički događaj
koji je uzdrmao temelje komunističkog sustava odnosno jednopartijskog
monopola Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske (SKJ/SKH). Manje značajni
povijesni događaji dobili su značajnije mjesto u hrvatskoj historiografiji.
Krajnje je vrijeme da hrvatski povjesničari daju objektivnu analizu i rekonstrukciju
Hrvatskog proljeća bez veličanja ili omalovažavanja bilo kojega od
sudionika tih događaja.

Taj povijesni politički događaj bio je nesumnjivo početak onoga što je kasnije
zaprepastilo svijet - propasti komunizma i njegove ideologije u SSSR-u
u zemljama “istočne demokracije”, a zatim u Jugoslaviji. Val demokratskih
promjena zahvatio je sve društvene i ekonomske segmente života, od gos-
podarskog, koji je najvažniji, do vojnog, policijskog, prosvjetnog itd. Bivša
Jugoslavija, zemlja “bratstva i jedinstva”, zbog svega navedenoga, a najviše
zbog neriješenog nacionalnog pitanja raspala se smrću desetina tisuća ljudi
i ranjavanjem stotina tisuća . To je bila vrlo visoka cijena koju su Hrvatska, i
posebno Bosna i Hercegovina platile za svoju samostalnost i neovisnost, za
izdvajanje iz Jugoslavije. Iako su ljudski životi najdragocjeniji, ni na trenutak
nije postojala dvojba u pučanstvu tih država je li se za tu slobodu i neovisnost
trebalo boriti i jesu li žrtve bile prevelike.

Situacija u kojoj je nastalo hrvatsko proljeće bila je i na međunarodnom
planu vrlo nepovoljna. A Brežnjevljeva “doktrina ograničenog suvereniteta”
ugušila je praško proljeće 1968. Zbog tih političkih događaja sovjetska vojna
prijetnja ozbiljno se približila granicama Jugoslavije.
Hrvatskim građanima zemlje “istočne demokracije” i SSSR, pogotovo nakon
Krležinog “Antibarbarusa” nisu bile uzor, ni u povijesnom, kulturnom ili vjerskom
pogledu. Oni su kontinuirano i žestoko pružali otpor tom “uzoru”.
1 Na znanstvenom skupu “Hrvatsko proljeće”, Zagreb, 18. – 19. prosinca 2001. autor je referirao
na temu “Hrvatska emigracija o hrvatskom proljeću”.

Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest

Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji

Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2008., srijeda

Uz prvu godinu dana ovog bloga!!


Kad sam prije godinu dana započeo pisati ovaj blog, odlučio sam se za one teme koje u stvari zanimaju mene a tek u drugom planu su mi bili važni eventualni posjetitelji mog bloga i njihovi komentari.

To se tijekom godine tako i održalo, iako mi je već u početku bilo vidljivo da moj način pisanja bloga ne privlači osobitu pažnju čitatelja i komentatora.

Pokušao sam ovdje u godinu dana prikupiti moje i tuđe tekstove s područja hrvatske političke povijesti, hrvatske književnosti, i druge teme koje su im srodne.

Najviše mi je bilo stalo do objašnjavanja hrvatsko-srpskih političkih sporova, do događaja koji su označili razdoblje moje mladosti poznato pod nazivom „Hrvatsko proljeće“ ali sam pokušao i opisati neka zbivanja u kojima sam osobno sudjelovao kao rad u „Hrvatskom tjedniku“ Matice hrvatske(1971.), u političkoj emigraciji (1972-1990) i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Nadam se da ću moći usprkos godinama i obvezama nastaviti uređivati ovaj blog i u tijeku iduće godine.

- 07:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.04.2008., utorak

VIII. Zaključak - SUMMARY

U poratnom je razdoblju komunistička vlast neutralizirala većinu svojih
političkih oponenata koji su dijelom fizički uklonjeni, a dijelom eliminirani
iz javnog života. Sljedećih godina režim je učvrstio svoju vlast uz pomoć klijentelističkih
odnosa i “socijalnog pakta” koji je širokim slojevima poboljšao
život i dao socijalnu sigurnost u zamjenu za gubitak političke slobode, integrirajući
ih tako u sustav. Svaki društveni sloj imao je svoj sustav “privilegija”.

Radnici su imali, neovisno o tome jesu li članovi komunističke stranke ili ne,
“privilegij” sigurnog zaposlenja, plaćene godišnje odmore i objekte za rekreaciju
u vlasništvu njihovih poduzeća. Krvni/rodbinski odnosi i lokalne/zavičajne
veze igrali su iznimno važnu ulogu. U nekim poduzećima, svi su zaposleni
dolazili iz jednog (udaljenog) mjesta. Tehnička inteligencija bila je u sličnoj
situaciji kao i radništvo. Seljaci su živjeli izvan ovog sustava, tj. nisu uživali
iste društvene i političke privilegije kao radništvo, ali režim je i njima dao
nagradu za lojalnost zaštitom od natjecanja sa stranim proizvodima, visokim
uvoznim carinama za poljoprivredne proizvode. Kritička stajališta dolazila su
iz krugova manjeg dijela društveno-humanističke inteligencije. Glavnu ulogu
artikulacije nezadovoljstva slabije obrazovanih slojeva stanovništva preuzele
su različite vjerske institucije od kojih se svojim opozicijskim stajalištima isticala
Rimokatolička crkva. U poratnom su razdoblju klijentelizam i “socijalni
pakt” činili glavne temelje stabilnosti i u drugim zemljama državnog socijalizma.

Nasuprot većini drugih istočnoeuropskih država, sustav u Jugoslaviji
ponudio je određeni pluralizam, više otvorenosti prema Zapadu i više prostora
za djelovanje tržišta. Osobito od kraja šezdesetih godina, jugoslavenski je
model samoupravnog socijalizma davao više mogućnosti izražavanja različitih
mišljenja od real-socijalističkih poredaka u zemljama Varšavskog ugovora.

Uvjeti za opoziciju i protest bili su u tom smislu puno lakši. Unatoč povoljnijim
prilikama za opoziciju efekti političkog nezadovoljstva bili su razmjerno
slabi. Sustav ih je amortizirao dajući ograničenu mogućnost javnog izražavanja
i dopuštajući nezadovoljnicima da napuste zemlju. Vidljivo je da i u socijalističkoj
Jugoslaviji funkcioniraju osnove teorije društvenih pokreta i teorije
krize. Dok je sustav bio totalitaran, disidenti i opozicija nisu imali nikakvu
šansu. Pokazalo se da se spremnost na pobunu povećavala s porastom očekivanja
stanovništva, koji su željeli živjeti bolje. “Apetiti” su nesumnjivo porasli
otvaranjem prema Zapadu te zahvaljujući ekonomskim i političkim reformama
iz druge polovice šezdesetih godina. Zbog nemogućnosti zadovoljavanja
naraslih ekonomskih i socijalnih potreba razvio se osjećaj relativne prikraćenosti
koji je, osim u većem dijelu studentskog pokreta “68., imao nacionalno
obilježje. Većina disidenata i opozicionara artikulirala je osjećaj nacionalne
prikraćenosti. Nacionalna emancipacija i demokracija pojavili su se kao
dva lica jedne te iste medalje. Diktaturu u dvije najrazvijenije bivše jugoslavenske
republike: Sloveniji i Hrvatskoj, srušile su stranke ili koalicija strana
ka koje su igrale ulogu nacionalnih pokreta. U Srbiji se stara komunistička
politička garda uspjela dulje održati upravo zato što su Miloševićevi komunisti,
kasnije preimenovani u socijaliste, svojoj vladavini osigurali nacionalističku
velikosrpsku “legitimaciju” te su pokrenuli rat protiv Hrvatske i Bosne
i Hercegovine.

Inicijative iz civilnog društva i nevladine udruge tek su se nakon uvođenja
višestranačja te zahvaljujući konsolidaciji demokracije u Sloveniji i Hrvatskoj
izborile za ulogu legitimnih i važnih čimbenika demokratske politike i društva.
U ostalim državama nastalim nakon raspada SFRJ one još uvijek traže
svoje mjesto u političkom sustavu, a politički poredak još nema obilježja konsolidiranih
demokracija.

Izbor iz literature:
- Akmadža , Miroslav, “Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi i crkvenodržavni
odnosi od 1945. do 1966. godine. Primjer Zagrebačke nadbiskupije”,
Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 2003.
- Banac , Ivo, Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb 1990.
- Bilandžić , Dušan, Jugoslavija poslije Tita (1980 - 1985), Zagreb 1986.
- Bilandžić , Dušan, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999.
- Bijelić , Borislav, “Omladinsko-studentska glasila kao mediji artikulacije
ideja studentskog pokreta u Jugoslaviji 1968. godine”, Časopis za suvremnu
povijest /dalje: ČSP/ (Zagreb), 20/1988., br. 3, 107.-119.
- Bonacci Skenderović , Dunja, “Radio Slobodna Europa o sukobima
jugoslavenskih vlasti i časopisa Praxis (1972. - 1975.)”, Dijalog povjesničara/
istoričara 8, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb 2004., 279.-297.
- Bougarel , Xavier, “Bosnian Muslims and Yugoslav Idea”, Yugoslavism.
Histories of a Failed Idea 1919 - 1992, (ed. by Dejan Djokić), London 2003.,
100.-114.
- Cipek , Tihomir, “Istraživački alati. Njemačka historiografija o Hrvatskom
proljeću”, Dijalog povjesničara/istoričara 7, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor
Graovac), Zagreb 2003., 435.-451.
- Cipe K, Tihomir, “The Croats and Yugoslavism”, Yugoslavism. Histories of
the Failed Idea 1918 -1992, (ed. by Dejan Djokić), London 2003., 71.-83.
- Cipek , Tihomir, “Stoljeće diktatura’ u Hrvatskoj”, Hrvatska politika u XX.
stoljeću, Zagreb 2004., 283.-305.
- Comparative Perspective on Social Movements, (ed. by Dough McAdam,
John D. McCarthy, Mayer N. Zald), Cambridge 1996.

- Čuvalo , Ante, The Croatian National Movement 1966 – 1972, New York
1990.
- Dabčević Kučar , Savka, 71- hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997.
- Danilović , Rajko, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji
1945 - 1991, Beograd 2002.
- “Dosje verbalni delikt“, Nedjeljne informativne novine (NIN), 27. VII.
1986.
- Dragović Soso , Jasna, “Intellectuals and the Collapse of Yugoslavia:
the End of the Yugoslav Writers’ Union”, Yugoslavism. Histories of the Failed
Idea 1918 - 1992., (ed. by Dejan Djokić), London 2003., 268.-285.
- Duda , Igor, “I vlakom na vikend. Prilog socijalnoj i kulturnoj povijesti
slobodnog vremena u Hrvatskoj krajem 1960-ih”, ČSP, 34/2002, br. 3, 659.-
678.
- Dukovski , Darko, Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice 1943.
– 1955, Pula 2001.
- Đukić , Slavoljub, Slom srpskih liberala, Beograd 1990.
- Ferdinand , Peter, Communist Regimes in Comparative Perspective,
London 1991.
- Gabrič , Aleš, Socialistična kulturna revolucija: slovenska kulturna politika
1953 - 1962, Ljubljana 1995.
- Gabrič , Aleš, “Vloga intelektualca kot političnega subjekta v enostranskem
sistemu”, Slovenija 1848 - 1998: iskanje lastne poti, (ur. Stane Granda,
Barbara Šatej), Maribor 1998., 158.-167.
- Goati , Vladimir, Politička anatomija jugoslavenskog društva, Zagreb
1989.
- Gordogan (Zagreb, 2004.), (ur. Branko Matan), tematski broj posvećen
1968., br. 2-3 (46-47), 20.-80.
- Haberl , Othmar Nikola, “Parteiorganisation und nationale Frage
in Jugoslawien”, Philosophische und soziologische Veröffentlichungen des
Osteuropa-Instituts an der Freien Universität Berlin, Vol. 13, Berlin 1976.
- Höpken , Wolfgang, “Krisenursachen und Krisenverläufe: Die
Kroatische Krise 1970/71“, Zeitgeschichte Osteuropas als Methoden - und
Forschungsproblem, (ed. B. Bontwetsch), Vol. 13., Berlin 1984., 27.-46.
- Horvat , Marijan, “Prepovedi in zaplembe tiskane besede v Sloveniji
1945 -1990.”, Temna stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji
1945 - 1990., (ur. Drago Jančar), Ljubljana 1998., 126.-139.
- Hudelist , Drago, Tuđman: biografija, Zagreb 2004.

- Irvine , Jill A., “Introduction. State-Society Relations in Yugoslavia, 1945
- 1992.”, State-Society Relations in Yugoslavia, 1945 – 1992”, (eds.: Melissa K.
Bokovoy et all), New York 1997., 1.-24.
- Jandrić , Berislav, “Nacionalna i socijalna struktura ibeovaca na Golom
otoku 1949 - 1952.”, ČSP, 25/1993., br. 2-3, 183.-202.
- Jandrić , Berislav, “Djelatnost sljedbenika rezolucije Informbiroa u
Hrvatskoj 1948 - 1953.”, ČSP, 26/1994., br. 2, 317.-336.
- Jandrić , Berislav, “Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i
stavovi članova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u Zagrebu o
tome”, Dijalog povjesničara/istoričara 5, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac),
Zagreb 2002., 391.-407.
- Jandrić , Berislav, “Uloga Matice hrvatske u događajima 1971. godine”,
Dijalog povjesničara/istoričara 7, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac),
Zagreb 2003., 415.-431.
- Jandrić , Berislav, “Oblici oporbenog djelovanja i sklopu komunističkog
sustava (djelovanje hrvatske političke emigracije)”, Hrvatska politika u XX.
stoljeću, Zagreb 2004., 389.-412.
- Jareb , Mario, “Hrvatska politička emigracija 1928 - 1990.”, Hrvatska politika
u XX. stoljeću, Zagreb 2004., 307.-336.
- Jokić , Momčilo, Tajni dosije Josip Broz, Aranđelovac 2004.
- Klein , George, “The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis
of 1968 and the Yugoslav Crisis of 1971”, Studies in Comparative Communism,
Vol. 8, br. 4, 1975., 339.-369.
- Kleines Lexikon der Politik, (ed. Nohlen , Dieter), München 2001.
- Kljajić Imširović , Jelka, “Disidenti i zatvor”, Republika (Beograd),
br. 196, 1998., http.www.yurope.com/zines/republika/arhiva/98/196/196_
14.HTM
- Kisić Kolanović , Nada, “Problem legitimiteta političkog sustava u
Hrvatskoj nakon 1945.”, ČSP, 24/1992., br. 3, 177.-196.
- Kisić Kolanović , Nada, “Vrijeme političke represije: ‘veliki sudski
procesi’ u Hrvatskoj 1945 -1948.”, ČSP, 25/1993., br. 1, 1.-23.
- Kisić Kolanović , Nada, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb
1996.
- Krišto , Jure, Katolička crkva u totalitarizmu, Zagreb 1997.
- Kržišnik Bukić , Vera, Cazinska buna 1950, Sarajevo-Ljubljana 1993.
- Kušan , Jakša, Bitka za novu Hrvatsku, Rijeka 2000.
- Lilly , Carol S., “From Propaganda to Pornography: Party, Society and
Culture in Postwar Yugoslavia”, State-Society Relations in Yugoslavia, 1945 -
1992., (eds.: M. Bokovoy et all), London 1997., 139.-162.

- Linz , J. Juan, “Autoritäre Regime”, Lexikon der Politik, (ed. by Dieter
Nohlen), München 2001., 26.-29.
- Marković , Dragan-Kržavac , Savo, Liberalizam od Đilasa do danas,
Beograd 1978.
- Marković , Predrag J., “Studentski pokret u Jugoslaviji 60-tih godina
20. veka: između nacionalizma i internacionalizma, između reformizma
i dogmatizma”, Dijalog povjesničara/istoričara 7, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor
Graovac), Zagreb 2003., 393.-412.
- Maticka , Marijan, “Hrvatsko seljaštvo i politika kolektivizacije (1945. -
1953.)”, Spomenica Ljube Bobana 1933. - 1994., Zagreb 1996., 365.-374.
- Maticka , Marijan, “Opskrba stanovništva u Hrvatskoj od 1945. do
1953. godine”, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999., 387.-401.
- Maticka , Marijan, “Hrvatska iskustva s parlamentarizmom u 20. stoljeću”,
Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb 2004., 177.-179.
- Maticka , Marijan, “Hrvatski prosinački događaji 1971. i svjetska javnost:
primjer pariškog Le Mondea”, ČSP, 38/2006., br. 3, 1121.-1130.
- Mihajlov , Mihajlo, “Disidentstvo - stvarnost i legende”, Republika
(Beograd), br. 181, 1998., http.www.yurope.com/zines/republika/arhiva/
98/181/181_19.HTM
- Mihajlov , Mihajlo, “Stepenovanje stradanja. Odgovor Zagorki
Golubović i drugima”, Republika, br. 187, 1998., http.www.yurope.com/zines/
republika/arhiva/98/187/187/_17.HTM
- Neubert , Erhart, Geschichte der Opposition in der DDR 1949 - 1989,
Berlin 1997.
- Popov , Nebojša, Contra fatum. Slučaj skupine profesora Filozofskog fakulteta
u Beogradu 1968 - 1988., Beograd 1989.
- Pusić , Vesna, “Korijeni hrvatskog političkog identiteta”, Erasmus, br. 15.,
1996., 3.-8.
- Radelić , Zdenko, Hrvatska seljačka stranka 1941 – 1950, Zagreb 1996.
- Radelić , Zdenko, Božidar Magovac: S Radićem između Mačeka i
Hebranga, Zagreb 1999.
- Radelić , Zdenko, Križari: Gerila u Hrvatskoj 1945 - 1950, Zagreb
2002.
- Radelić , Zdenko, “Hrvatska: komunisti i oporba nakon rata 1945.”,
Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb 2004., 413.-456.
- Radelić , Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., od zajedništva do
razlaza, Zagreb 2006.
- Radić , Radmila, Država i verske zajednice 1945 - 1970., I - II, Beograd
2002.

- Ramet , Sabrina, Nationalism and Federalism in Yugoslavia, 1963 – 1982,
Bloomington 1984.
- Ramet , Sabrina, Balkan Babel. The Disintegration of Yugoslavia from the
Death of Tito to the War for Kosovo, Boulder Colo. 2002.
- Schöpflin , George, Politics in Eastern Europe 1945 – 1992, Oxford UK
& Cambridge USA 1993.
- Spehnjak , Katarina, “Socijalistički savez i demokracija - ‘jedan ili više
kandidata’? Analiza izbora za Sabor i Saveznu skupštinu 1953. godine”, ČSP,
22/1990., br. 3, 99.-119.
- Spehnjak , Katarina, “Seljački otpor politici obveznog otkupa u
Hrvatskoj 1949. godine”, ČSP, 27/1995., br. 2, 209.-232.
- Spehnjak , Katarina, “’Brionski plenum’ - odjeci IV. sjednice CKSKJ iz
srpnja 1966. u hrvatskoj političkoj javnosti”, ČSP, 31/1999., br. 3, 463.-489.
- Spehnjak , Katarina, “Većeslav Holjevac u političkim događajima u
Hrvatskoj 1967. godine”, ČSP, 32/2000., br. 3, 567.-594.
- Steindorff , Ludwig, “Der Kroatische Frühling. Eine soziale Bewegung
in einer sozialistischen Gesellschaft”, Der Balkan. Eine europäische Krisenregion
in Geschichte und Gegenwart, (hg. Jürgen Elvert), Stuttgart 1997., 197.-210.
- Šute , Ivica, “1971. kao uvod u 1991.”, Hrvatska politika u XX. stoljeću,
Zagreb 2004., 457.-469.
- Vidović , Mirko, Sakrivena strana mjeseca: zapisi o Titovim tamnicama,
München-Barcelona 1977.
- Višnjić , Čedomir, Partizansko ljetovanje. Hrvatska i Srbi 1945 - 1950,
Zagreb 2003.
- Tripalo , Miko, Hrvatsko proljeće, Zagreb 1990.
- Tuđman , Franjo, Petrinjska 18: Zatvorski dnevnik iz 1972., Zagreb
2003.
- Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske
1945. - 1952., sv. 1., 1945.-1948., sv. 2., 1949.-1952., (prir. Branislava Vojnović),
Zagreb 2005. i 2006.
- Zorn , Aleksandar, Črna stran meseca. Temna stran meseca. Kratka zgodovina
totalitarizma v Sloveniji 1945 - 1990, (ur. Drago Jančar), Ljubljana
1998., 261.-276.
- Zubak , Marko, “The Croatian Spring: Interpreting the Communist
Heritage in Post-Communist Croatia”, East Central Europe/L’Europe du Centre
Est, Eine wissenschaftliche Zeitschrift, Budapest 2005., vol. 32, no 1-2, 191.-
226.


SUMMARY
DISSIDENTS, OPPOSITION AND RESISTANCE – CROATIA AND
YUGOSLAVIA, 1945-1990
The analytical framework for this discussion of the opposition, dissidents,
and activities of opponents of the communist regime in Yugoslavia is derived
from the typologies of the historian and political theorist Erhart Neubert.
Following the Second World War, the regime used repressive measures to prevent
the functioning of older political parties and it liquidated all forms of violent
resistance to the regime by the early 1950s, by which time the first dissident
circles appeared within the ruling communist party. The relative economic
liberation and political decentralization that took place in the following
years created, however limited, a greater sphere for the public activity of politicians
and the humanist intelligentsia. This development reached its limit in
the 1970s, when party purges removed liberals and nationalists and brought
older cadres back to the fore.
The system of social privileges that the regime developed tended toward
the integration of key social strata. Civil society began to develop only as the
collapse of the system of social privileges was immanent. The role of representative
of the interests of the politically dissatisfied classes, who were also less
educated, was played throughout the period by the religious institutions. The
framework of activity of the opposition and dissident circles varied among
the individual Yugoslav republics, and it is clear that this activity as a whole
differed from that of the countries of the “Eastern Bloc.” On the territory of
Yugoslavia as a whole, it was in scope, due to its relative openness to the west,
more or less focussed on the articulation of national aims. As far as opposition
and dissidence in Croatia is concerned, the national question was at the
core of its conflict with the regime, while liberal-democratic values, civil and
human rights (unlike the case of Czechoslovakia or Hungary for example)
were of secondary importance.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2008., ponedjeljak

3. Novi socijalni pokreti


Krajem sedamdesetih pojavili su se, utemeljeni na zapadnim modelima,
subkulturni pokreti mladih (punkeri, darkeri) kao i prve feminističke skupine
te skupine za zaštitu okoliša. Dok je jugoslavenska vlast promatrala dotad djelatnost
sličnih skupina na Zapadu sa simpatijama – zbog njihove kritike kapitalizma
– na takve skupine u vlastitoj zemlji gledala je sa sumnjom. Te su skupine
u javnosti često dočekivane s podsmjehom pa i izrugivanjem (npr. feministkinje).
Tijekom osamdesetih postajale su sve brojnije, ali nisu nikada došle
u veći sukob s vlastima.

Protunuklearne inicijative – koje se u Jugoslaviji u malom broju počinju
javljati krajem sedamdesetih, vezale su svoje djelovanje uz svjetski protunuklearni
pokret, ali su bile i protiv izgradnje prve jugoslavenske nuklearne elektrane
Krško u Sloveniji te plana izgradnje većeg broja takvih elektrana diljem
zemlje. Osobito aktivna kampanja je vođena protiv plana izgradnje nuklearne
elektrane na otoku Viru, na Jadranu.

Skupine za zaštitu okoliša oblikuju svoje prve javne nastupe uz izgradnju
rafinerije Omišalj na otoku Krku, koja je bila dio sustava naftovoda prema
Srednjoj Europi. Krajem osamdesetih, iz skupinama za zaštitu okoliša, izrasla
je Stranka zelenih koja se natjecala na prvim slobodnim parlamentarnim izborima
1990., ali nije prešla potrebnu izbornu granicu od 5%.

Feministički pokret u organiziranom vidu zaživljuje u Hrvatskoj osnivanjem
feminističke organizacije “Žena i društvo” koja je utemeljena 1979.
Ona je djelovala kao sekcija Sociološkog društva Hrvatske, što znači u sklopu
postojećih institucija sustava. Unatoč tome, organizacija je izazivala politički
zazor svojim akcijama i to ne samo npr. javnom potporom lezbijstvu, nego
i analitičkim ispitivanjem položaja žena u socijalizmu. Najpoznatije aktivistice
tog doba u Hrvatskoj bile su Lydia Sklevicky, Vesna Pusić, Slavenka Drakulić,
Rada Iveković i Vesna Kesić.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.04.2008., nedjelja

2.2. Književnost i publicistika


Knjiga Tren srpskog književnika Antonija Isakovića (1977.) o Informbirou
je bila napadana, ali nije zabranjena. I početkom osamdesetih, u beletristici
je sadržajno prevladavala “golootočka tema”, pri čemu su se realizmom i kritičnosti
isticali slovenski autori Branko Hofman u knjizi Noć do jutra (1981.)
i Igor Torkar Umiranje na rate (1984.). Česti su bili i kritički napisi o J. B. Titu
u publicističkoj literaturi te proboj napisa koji su s nacionalno/nacionalističkih
pozicija govorili o ratnom i poratnom razdoblju. U publicistici i historiografiji
tada se otvara rasprava/polemika o pitanju žrtava te o “ulozi’ pojedinih
jugoslavenskih naroda u Drugome svjetskom ratu. Neki srpski autori
poput Veselina Đuretića i Milana Bulajića čitav hrvatski narod su optuživali
za genocid.

2.3. Pop/rock glazba

Ovaj tip glazbe u Jugoslaviji je doživio boom sedamdesetih godina: prvo su
u Beogradu i Sarajevu, a zatim u Zagrebu i Ljubljani nastale brojne skupine.
Najpopularniji su u to vrijeme: Bijelo dugme, Indeksi (Sarajevo), Riblja čorba,
Idoli (Beograd), Azra, Parni valjak (Zagreb), Leb i sol (Skoplje), Buldožer
(Ljubljana) te kasnije Pankrti (Ljubljana) i Prljavo kazalište (Zagreb). Uglavnom
se nisu bavile političkim temama, a rijetke, koji jesu, povremeno su bile predmet
napada vlasti: beogradska Riblja čorba i ljubljanski Pankrti. Slovenska
underground skupina Laibach, koja je bila vrlo popularna i na Zapadu, zbog
kontroverzne ikonografije i sadržaja bila je često predmet kritike i pokušaja
zabrana. Članovi skupine (istodobno članovi umjetničkog pokreta “Neue
slowenische Kunst”) koketirali su s nacističkim simbolima, a svoj su pokret
nazvali njemačkim jezikom. Svojim nastupom su i u lijevo orijentiranih liberalnih
intelektualaca sklonih alternativnoj sceni izazivali odbijanje i nelagodu.

No, u zemlji u kojoj je većina stanovništva još živjela na selu, a velik dio
gradskog stanovništva je tek došao sa sela, postavlja se pitanje stvarnog utjecaja
rock glazbe. Ona je sa svojim idejama solidarnosti, ljudske emancipacije
zapravo bila prihvaćana samo u manjeg dijela mlade urbane populacije.
Socijalistička Jugoslavija je bila relativno otvorena prema rock kulturi Zapada:
na njezinim su pozornicama nastupale svjetski poznate rock skupine The
Rolling Stones, Deep Purple itd. Nesumnjivo je da je rock glazba Zapada pridonijela
delegitimaciji poretka u Jugoslaviji, ali ne u mjeri u kakvoj je to bilo na
istoku Europe. Jednostavno zato što nije smatrana toliko subverzivnom, a ona
to po svom utjecaju nije ni bila.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2008., subota

2. Kultura


2.1. Film i kazalište

Krajem šezdesetih u jugoslavenskoj kinematografiji pojavio se “crni val’,
čiji su istaknuti predstavnici bili srbijanski redatelji Želimir Žilnik i Dušan
Makavejev. Tih su godina nastali i filmovi Puriše Đorđevića (Srbija) i Krste
Papića (Hrvatska) koji su kritički govorili o ratnim i poratnim temama, osobito
o 1948. - filmovi “Podne” i “Lisice” te o procesu kolektivizacije sela – slovenski
film “Crveno klasje” (1970.) Živojina Pavlovića. Bilo je nekoliko zabrana: dra-
matizacija djela Dragoslava Mihailovića o Informbirou (Kad su cvetale tikve)
u beogradskom kazalištu, zabranjena je 1969., kao i Žilnikov film Rani radovi.
Početkom sedamdesetih zabranjeno je prikazivanje Makavejevljeva filma WR:
misterij organizma i Plastičnog Isusa Lazara Stojanovića, koji je zbog filma dva
puta osuđivan i u zatvoru proveo tri godine. Većina filmova je s libertarijanskih
i lijevo-liberalnih pozicija te pozicija “izvorne revolucije” kritizirala boljševizam
i staljinističku politiku. Krajem šezdesetih počele su se afirmirati i
posebne nacionalne kinematografije, a u časopisu Filmska kultura o tomu se
povela polemična rasprava. Pokazalo se da su se rasprave između unitarista i
federalista pojavile i među filmskim kritičarima. U gotovo svim republikama
kinematografija je osamdesetih godina igrala značajnu ulogu u delegitimiranju
komunističkog režima. Njezin kritički žalac sigurno je utjecao na javnost,
a smijeh u kinodvoranama pokazivao je da strah od režima nestaje.

56 Ante ČUVALO, The Croatian National Movement 1966 - 1972, New York 1990., 156.
57 S. DABČEVIĆ KUČAR, “Hrvatsko proljeće - 25 godina kasnije”, 25. obljetnica boljševičkog
udara i sjećanje na Hrvatsko proljeće, Zagreb 1997., 44.; Dragutin HARAMIJA, “Ustavne promjene,
pravni sustav, aktivnosti Izvršnog vijeća Sabora”, na ist. mj., 78.
58 Više: Radmila RADIĆ, Država i verske zajednice 1945 - 1970., I - II, Beograd 2002.
59 Xavier BOUGAREL, “Bosnian Muslims and the Yugoslav Idea”, Yugoslavism, 107.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.04.2008., petak

1.2. Srpska pravoslavna crkva


Za vlast uvijek manje problematični odnosi s drugim vjerskim zajednicama
pa i Srpskom pravoslavnom crkvom u ovom razdoblju su stabilni, uz pojedinačne
ekscesne situacije. Također, vodstvo SPC-a bilo je nezadovoljno uspostavom
autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve 1967., koje je poticala
državna vlast.58

1.3. Islamska vjerska zajednica
Veći dio islamskoga vjerskog vrha pokazivao je sklonost suradnji s vlastima
i osjećaj pripadništva Jugoslaviji,59 osobito nakon što je muslimansko stanovništvo
Bosne i Hercegovine dobilo pravo etničkog statusa pri državnom popisu
stanovništva 1971. (potvrđeno i Ustavom 1974.).
U sedamdesetim godinama odnosi države i vlasti su i dalje uglavnom stabilni
uz stalnu borbu crkvi s vlastima oko neodobravanja izgradnje novih
crkvenih objekata i povrata objekata nacionaliziranih nakon Drugoga svjetskog
rata. Donošenjem zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica krajem
sedamdesetih, jugoslavenska je vlast nastojala, na višoj razini i osobito prema
inozemstvu, stvoriti dojam o dobrim odnosima s vjerskim zajednicama, osobito
Katoličkom crkvom, ali u običnom životu građani - vjernici bili su još uvijek
ograničeni u socijalnom napredovanju.


Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.04.2008., četvrtak

VII. Civilno društvo i protest u Hrvatskoj i Jugoslaviji



1. Crkve

1.1. Rimokatolička crkva


Službena historiografija komunističkog razdoblja jednostrano je naglašavala
“bliskost’ RKC i ustaškog režima, generalizirala zločine pojedinih svećenika
te isticala aktivnu i stalnu suprotstavljenost Crkve komunističkom poretku.
Nasuprot tome, radovi nastali nakon 1990. naglasak stavljaju isključivo na
trpljenje RKC pod komunističkim režimom,52 pri čemu osobitu pažnju posvećuju
slučaju zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca, kao figure
koja simbolizira stanje u Crkvi u Hrvatskoj nakon 1945. Ovi radovi inzistiraju
da je Stepinac bio protivnik ustaškog režima i borio se protiv njega u granicama
svojih mogućnosti te da je mnogo učinio na spašavanju života brojnih Židova,
izlažući se time velikoj opasnosti, kao i svoju poziciju, i svoj život. Nakon ulaska
komunista u Zagreb, nova je vlast u lipnju 1945. pokazala namjeru da s
RKC i Stepincem nađe, barem javno i u prvo vrijeme, modus vivendi. U razgovorima
J. B. Tita i Vladimira Bakarića, predsjednika Vlade Hrvatske i nadbiskupa
Stepinca, prva je strana zatražila da se RKC u Hrvatskoj “odmakne” od
Vatikana i postane “nacionalna” crkva. I Stepinac i Vatikan odbili su taj zahtjev.
Iako je sljedećih mjeseci Crkva iskazala jasan ideološki i politički otpor komunističkom
režimu u “poslanicama” vjernicima i svećenstvu, te interpelacijama
novim vlastima u kojima se protestiralo protiv “komunističkog materijalizma”,
uvođenja građanskog braka i ukidanja obveznoga religijskog obrazovanja,
vlast nije odmah reagirala javnim progonom. Prvo je, nizom zakona
Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije ograničena
edukativna i javna, a ukinuta karitativna uloga Crkve. Spomenutim zakonima
oduzet je i značajan dio imovine RKC. Javna opća kampanja protiv RKC
započela je, zbog taktičkih razloga, tek nakon saveznih parlamentarnih izbora
u studenome 1945. kada se nova vlast učvrstila.53 Preuzevši potpuno vlast
preko Narodne fronte (jedinoga javnog oblika političkog djelovanja), koja je
pobijedila na izborima, komunisti su objavili da su konstituiranjem legalnih
tijela, ispunili obveze preuzete u sklopu napora za međunarodno priznanje.
Zatim je u novinama započela intenzivna kampanja u kojoj je Crkva optuživana
za kolaboraciju s režimom NDH i navodnu poslijeratnu urotu sa skupinama
koje su imale namjeru oboriti novu vlast. Suđenje A. Stepincu i nekolicini
svećenika 1946. bilo je zenit te kampanje. Prema crkvenim izvorima, u vrijeme
preuzimanja vlasti i neposredno nakon kraja rata, 243 svećenika su ubi-
jena, 89 ih je nestalo u nejasnim okolnostima, a čak 169 ih je bilo u zatvorima
samo u 1945.54

Odnosi države i ove crkve ostali su puni međusobnog nepovjerenja i zategnutosti
još dugi niz godina. Prvi hrvatski ustav iz 1947. formalno je jamčio
slobodu vjere i savjesti, ali je konkretna provedba ovih načela bila ostavljena
arbitrarnom tumačenju pojedinih vladinih tijela. Prvi jugoslavenski zakon
o pravima vjerskih zajednica, koji je konačno dao izvjesni okvir za odnose
države i crkvi, usvojen je 1953. godine. Komisija za vjerske zajednice (u kojoj
su bili predstavnici svih crkvi u Hrvatskoj), uspostavljena pri vladi NRH još
1945., imala je tek simboličnu ulogu i aktivnost. S namjerom ostvarivanja utjecaja
na politiku Crkve, vlada je 1953. inicirala osnivanje udruženja katoličkih
svećenika. Inicijativa je dočekana sa snažnim otporom u sklopu crkvenog vodstva.

U razdoblju od 1953. do 1966., zbog članstva u ovom udruženju, 15 svećenika
je suspendirano.55

U razdoblju od 1945. do 1952. neobvezna je vjerska poduka u državnim
školama bila dopuštena, ali je bila sustavno otežavana različitim ideološkim
kampanjama i administrativnim smetnjama. Godine 1952. zagrebački
Teološki fakultet isključen je iz Sveučilišta i više nije bilo niti jedne vjerske
institucije u sklopu sustava državnog školstva. Tzv. poslanice i tjednik Gore
srca ostali su jedini mediji kojima je RKC kritizirala novi poredak. Katoličko
izdavaštvo pedesetih kontrolirano je ne samo restriktivnom zakonodavnom
politikom nego i posredno, državnom kontrolom distribucije tiskarskog papira.
Početkom šezdesetih Jugoslavija i Vatikan započeli su pregovore o obnovi
diplomatskih odnosa, prekinutih 1952., koji su završili 1966. potpisivanjem
protokola o međusobnim odnosima te razmjenom diplomatskih predstavnika
1970. U tom kontekstu, odnosi su postupno poboljšani, a osobito je
tome pridonio duh Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.). Posjet Tita
Vatikanu početkom sedamdesetih svjedočio je o dobrim odnosima Vatikana i
Jugoslavije, ali slika na vanjskopolitičkoj razini nije bila u suglasju sa stvarnim,
veoma napetim odnosima između jugoslavenskih vlasti i RKC-a na unutarnjem
političkom planu, iako je državna represija prema RKC s obzirom na prijašnje
razdoblje popustila.

Sredinom šezdesetih, odnosi države i crkve imali su oblik međusobne tolerancije,
tih je godina država dopustila ponovno javno održavanje crkvenih/
vjerskih priredbi. U Katoličkoj crkvi sukob modernizatora i tradicionalista se
produbio, pri čemu je vlast ipak bolje surađivala s tradicionalistima, bojeći se
aktivizma i sposobnosti modernizatora. Ublažavanje stajališta Crkve prema
režimu imalo je, uz prednosti, i svoju cijenu. U političkim događajima sljede-
ćih godina RKC je, uglavnom, ostao po strani. Ona se nije aktivno angažirala u
nacionalnom pokretu sedamdesetih, niti je značajnije protestirala zbog suđenja
raznim aktivistima u vrijeme hrvatske krize.56 U sjećanjima, kasnije objavljenima,
vodeće ličnosti nacionalnog pokreta ipak navode da je crkveno vodstvo
simpatiziralo u to vrijeme s reformističkim vodstvom SKH.57

52 Jure KRIŠTO, Katolička crkva u totalitarizmu, Zagreb 1997.
53 Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945. - 1952., sv. 1.,
1945. -1948., Zagreb 2005., 128.
54 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, “Problem legitimiteta”, 485.
55 Slično je udruženje bilo osnovano 1947. za svećenike SPC-a. Nakon početnog odbijanja,
njezino je vodstvo popustilo, pa je 1966., od ukupno 171 svećenika SPC-a u Hrvatskoj,
udruženju pripadalo 157.




Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.04.2008., srijeda

2. Druge jugoslavenske republike

Jugoslavenske republike međusobno su bile vrlo različite: od najzapadnije
Slovenije koja je bila ekonomski najrazvijenija do iznimno slabo razvijenog
Kosova. Prema statističkim podacima iz 1971. godine u Sloveniji je nepismeno
bilo svega 1,2% stanovnika, a na Kosovu 31,5%. Velike su razlike bile i
u drugim područjima života, npr. 1977. godine u Sloveniji se 14,9% stanovništva
bavilo poljoprivredom, u Hrvatskoj 24,8%, u Bosni i Hercegovini 31,6%, u
Srbiji 37,3% u Makedoniji 33,5% itd. Različita ekonomska, društvena i nacionalna
struktura pojedinih republika odrazila se i na različitu strukturu opozicije
i disidenata. Stoga smo ih prikazali po republikama.

SLOVENIJA: Pojačani politički problemi, 1968. i 1971., utjecali su na zaoštreniji
politički diskurs prema onima koji su drukčije mislili.47 Početkom
sedamdesetih smijenjen je dio reformistički orijentiranoga partijskog vodstva,
na čelu s premijerom Stanom Kavčičem. Sedamdesetih su zabranjivane novine,
časopisi i knjige koje su kritički progovarale o prošlosti i suvremenosti slovenskog,
odnosno jugoslavenskog socijalizma. Najviše su, “zbog širenja lažnih
vijesti” ili “neprijateljske propagande”, osobito 1971. i 1973., zabranjivana
studentska glasila Tribuna, Katedra i Mladina te vjerska glasila, a na udaru je
bio i Radio študent. Zbog sličnih razloga, slovenski je politički establishment
u razdoblju 1970. - 1980. zabranio najviše naslova za cijelo poratno doba: 740
naslova stranih novina i časopisa, uglavnom izdanja slovenske emigracije. Od
stranih novina osobito su često zabranjivani Die Welt, Frankfurter Algemeine
Zeitung i Der Speigel.48

U ovom je razdoblju vladajuća elita zabranila i neke kulturno-umjetničke
časopise imputirajući im “malograđanstvo”, “anarholiberalizam”, “nedostatak
klasnog pristupa” i sl., pri čemu je oštrica bila usmjerena na tradicionalno
jaku katoličku inteligenciju.49 Prostor in čas (1969. - 1974.), književna revija
u kojoj su bili okupljeni marksistički i katolički intelektualci, uključujući
Edvarda Kocbeka, zabranjena je zbog “neoklerikalizma” i “antisocijalističkih”
tendencija. “Protusocijalističkim” je često ocjenjivano i književničko udruženje.
Godine 1981. osnovana je Nova revija koja će u kasnijim godinama imati
važan utjecaj na oblikovanje slovenskoga nacionalnog programa. Oko časopisa
se razvila zanimljiva situacija. Iako su ga financirale institucije sustava, stalno
je bio predmet kritike. Bilo je očito da časopis ima potporu dijela službenih
struktura. Intelektualke i intelektualci okupljeni oko Nove revije postali su
jezgro demokratske opozicije DEMOS koja je pobijedila na prvim slobodnim
izborima u Sloveniji.

Najpoznatiji slovenski književnici/disidenti, Kocbek (od pedesetih u inozemstvu)
i Vitomil Zupan (osuđen 1948. na 18 godina zatvora) objavili su i
u ovom razdoblju djela koja su izazvala političke napade ili zabrane. Sudski
procesi održani su 1976. protiv književnika Viktora Blažiča i suca Franca
Miklavčiča, pod optužbom “širenja neprijateljske propagande”. Osuđen je i
novinar Drago Jančar za posjedovanje “zabranjenih” knjiga.
U Sloveniji je civilno društvo bilo razvijeno, a protest i zahtjevi prema vlastima
bili su usmjereni na uvođenje civilnog služenja vojnog roka, na ukidanje
članka 133. Krivičnog zakona, tzv. verbalnog delikta (koji je kažnjavao opozicijske
ideje i mišljenje) i na jačanje slovenske autonomije.

BOSNA I HERCEGOVINA: Nacionalno sastavljena od Srba, Muslimana
(danas Bošnjaka) i Hrvata, bila je među najnerazvijenijim republikama u
Jugoslaviji, ali se i brzo modernizirala. Osobito je to bilo primjetno u muslimanskog
stanovništva koje je izlazilo iz tradicionalnog društva. Industrijalizacija i
urbanizacija pridonijele su boljem životu te je u Muslimana bio jak osjećaj pripadništva
Jugoslaviji, izražen i visokim postotkom osoba koje su se izjašnjavale
kao etnički “Jugoslaveni”. Partijsko-državno vodstvo republike konstituiralo
se na nacionalnom ključu, a politička formula o “bratstvu i jedinstvu” ovdje
je potpuno ritualizirana. U političkom životu Jugoslavije uvijek se smatralo
da republička vodstva BiH pripadaju među “najdogmatskija” i pojave disidentstva
i opozicije bile su rijetke. U neposredno poratnom razdoblju, 1946.,
suđeno je grupi “Mladi muslimani”. Među njima je bio i prvi predsjednik BiH
1990., Alija Izetbegović, tada osuđen na tri godine zatvora. On je sredinom
sedamdesetih napisao esej “Islam između istoka i zapada” – osnovu “Islamskoj
deklaraciji” koja će 1983. biti temelj optužbe u “Sarajevskom procesu” protiv
skupine islamskih intelektualaca BiH, kada je Izetbegović osuđen na 14 godina
(odslužio pet godina zatvora).

SRBIJA: Liberalno partijsko vodstvo SK Srbije iz političkog je života uklonjeno
1972. godine. Marko Nikezić, Latinka Perović i Mirko Tepavac bili
su vođe pokreta koji se zalagao za modernizaciju srbijanske privrede, države
i društva. Postoje podaci o 60.000 smijenjenih s političkih, državnih i
menadžerskih funkcija.50 Nakon toga je “opozicijska” aktivnost bila primjetna
u Udruženju književnika Srbije, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU)
i u pojedinačnim istupima intelektualaca. Ove su udruge pod parolom demokratizacije
propagirale recentralizaciju Jugoslavije i rušenje ustava 1974. godine.
Iz njihovih redova dolaze teze o eksploataciji Srbije i podređenosti Srba.
Nacionalistička teorija urote protiv “svega srpskog” došla je na posljetku do
izražaja u “Memorandumu SANU” koji je pružio legitimitet agresivnoj velikosrpskoj
politici S. Miloševića.

Mihailo Đurić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, osuđen je 1972.
zbog “zlonamjernog i neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika
u zemlji” i “širenja nacionalne mržnje i netrpeljivosti”. Državne su strukture
Đurićeve istupe okvalificirale “srpskim nacionalizmom”. Peticija za njegovo
pomilovanje dovela je do partijskog kažnjavanja ili udaljavanja iz nastave
osmero profesora Pravnog fakulteta u Beogradu (Vojislav Koštunica, Andrija
Gams, Kosta Čavoški i dr.). Književnik Dobrica Ćosić, nakon rata funkcionar
partijskog Agitpropa, a od devedesetih i političar, povremeno je od 1968.
kritizirao režim, ali nije bio kažnjavan za razliku od manje utjecajnih osoba.
Osamdesetih godina sudjelovao je u pokretu peticija što mu je u inozemnim
krugovima priskrbilo status “disidenta”, iako su češće ocjene da je povremeno
bio “poludisident”. Godine 1974. suđeno je za “neprijateljsku propagandu” -
zbog kritike režima, književniku Dragoljubu Ignjatoviću.

Godine 1982. Udruženje književnika osnovalo je Odbor za zaštitu umjetničkih
sloboda, kao odgovor na političko suđenje pjesniku Gojku Đogu, za
zbirku kojom je ismijavao Tita. Odbor je pod parolom zaštite slobodne javnosti
– zapravo “između redova” propagirao teze srpskog nacionalizma, kojemu
je Tito bio neprihvatljiv zato što je Hrvat. Među ove teze pripadala je i ona o
“zavjeri Kominterne i Vatikana” protiv Srba i srpstva. Ponovno se etnički nacionalizam
pokazao najsnažnijom strujom u sklopu opozicije. Slično je bilo i u
srpskoj pokrajini Kosovo.

KOSOVO: Najnerazvijeniji dio Jugoslavije, bilo je autonomna pokrajina
Srbije, s velikim ovlastima po Ustavu iz 1974. Krajem šezdesetih poboljšan je
položaj albanskog stanovništva nakon političkog pada Rankovića. Nacionalno
je sveučilište otvoreno u Prištini 1968., i na njemu će se stvarati nova kosovska
inteligencija, ali nezaposlena, kao i velik broj albanskog stanovništva u
demografskoj ekspanziji. Tih su godina Albanci na Kosovu doživjeli nacionalni
kulturni procvat, dobivši pravo na službenu upotrebu svog jezika i simbo-
la, a u ekspanziji su bile i veze s Albanijom. Studentske su demonstracije 1968.
na Kosovu istaknule samo jedan, nacionalni cilj: “Kosovo republika”. Godine
1981. demonstracije, s istim ciljem, bile su masovne i uhićeno je više od 2.000
osoba, većinom studenata i profesora, osuđeno je 250 osoba. Kosovski disident
marksističke orijentacije Adem Demaci u zatvoru je proveo najdulje od
svih jugoslavenskih disidenata i opozicionara, 28 godina, i to zbog formiranja
tajnih organizacija (“Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca”) kojima
je bio cilj odcjepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripajanje Albaniji.
Njegovi poznavaoci kažu da je “u zatvor ušao kao rigidni marksističko-lenjinistički
ljevičar, a izašao kao politički liberal’’.51

VOJVODINA: Druga pokrajina u sastavu Srbije, sedamdesetih je godina
doživjela čistku dijela svoga, liberalističkog vodstva. U Vojvodini je živjelo
nacionalno mješovito stanovništvo (dominiraju Srbi, Mađari i Hrvati, ali ima i
Rusina, Ukrajinaca itd.). Relativni gospodarski prosperitet i snažan regionalni
identitet u Vojvodini je oblikovao osjećaj solidarnosti između pripadnika različitih
etničkih skupina, utemeljen na iskustvima iz svakidašnjeg života i zajedničkim
interesima stanovnika regije. Opozicijska stajališta bila su vrlo rijetka i
dolazila su iz redova studenata i nastavnika sveučilišta u Novom Sadu.

MAKEDONIJA: U Jugoslaviji je doživjela nacionalnu emancipaciju, priznavanjem
nacionalnog statusa i osnivanjem vlastite države, a samostalnost
Makedonske pravoslavne crkve 1967. samo je pridonijela nacionalnoj samosvijesti.
U Makedoniji nije bilo političkih disidenata i opozicionara do sedamdesetih,
kada je iz partijskog i državnog vodstva uklonjeno nekoliko reformski
orijentiranih kadrova (Krste Crvenkovski, Slavko Milosavlevski).

CRNA GORA: Najmanja jugoslavenska republika, poznata po brojnom vojničkom,
državnom i diplomatskom kadru u saveznim institucijama, nije imala
burnih previranja u unutarnjem političkom životu. Disidentstvo i politička
opozicija (osim Đilasa, podrijetlom Crnogorca), bili su joj nepoznati. Za nju
je karakteristična samo pojava brojnih pristaša Rezolucije Informbiroa 1948.,
i obnova istih aktivnosti sedamdesetih godina. Vlado Dapčević, najpoznatiji
“ibeovac”, u jugoslavenskim zatvorima je proveo ukupno 21 godinu. Godine
1975. bio je otet u Rumunjskoj i u Jugoslaviji osuđen na dugogodišnju kaznu,
što je bilo u vezi s Barskim kongresom 1974. (Bio je u zatvoru do 1988., kad
je protjeran iz Jugoslavije.) Osim njega, osuđene su još 32 osobe, sudionice
Kongresa.

46 D. BILANDŽIĆ, Jugoslavija poslije Tita (1980 - 1985), Zagreb 1986., 204.
47 Marijan HORVAT, “Prepovedi in zaplembe tiskane besede v Sloveniji 1945 - 1990.”, Temna
stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji 1945 - 1990. (dalje: Temna stran meseca),
(ur. Drago Jančar), Ljubljana 1998., 127.
48 Isto, 136.
49 Aleksandar ZORN, “Črna stran meseca”, Temna stran meseca, 267.
50 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 664.
51 Adem Demaći , “Albancima suživot sa Srbima nije nikakva smetnja”, Noćni razgovori,
15. juni/lipanj, 2003., Radio Slobodna Evropa, http.www.danas.org/programi/magazin/
nocni/2003/06/2003061 Demaci je prvi put uhićen 1958., drugi put 1963., zatim 1976. godine.



Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.04.2008., utorak

VI. Sedamdesete godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji: 1. Masovni pokret u Hrvatskoj

Od sredine šezdesetih u Hrvatskoj su se počele manifestirati tendencije k
obnovi nacionalne tradicije razvijajući se sljedećih godina u širok nacionalni
pokret. U području kulture tražilo se pravo upotrebe nacionalnih imena
i simbola kao i tolerantniji pristup hrvatskoj emigraciji. Godine 1967., najvažnije
kulturne institucije i društva objavile su Deklaraciju o položaju i nazivu
hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog
jezika i napuštanje službenog imena “srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog”
jezika te zahtijevalo formalno razlikovanje “hrvatskog” i “srpskog” književnog
jezika. Vodstvo SKH nije osporavalo legitimnost tih zahtjeva, ali je kritiziralo
Deklaraciju zbog političkih procjena u njoj.

Naime, iz tadašnjeg poimanja pozicije
vodeće, komunističke partije, bilo je nedopustivo da itko drugi osim nje
odnosno njezina vrha, preuzima ovlast izricanja političkih ocjena. Dodatno je
to smatrano otežavajućim što su među potpisnicima mnogi bili članovi Saveza
komunista. Također, CK SKH je ocjenjivao da nije pogodno vrijeme objavljivanja
Deklaracije.41 Kako je u to vrijeme u SKJ prevladalo reformističko krilo,
u raspravi su bili različiti prijedlozi, uključujući, uz druge reformističke ideje, i
prijedloge za privredne reforme kao i reorganizaciju federalne strukture države.

Napori reformista na saveznoj razini podudarali su se s nekim interesima
reformističkog vodstva SKH, kojemu je ova nacionalno-kulturna inicijativa
neočekivano došla “odozdo”. Hrvatsko je vodstvo posebno bilo zainteresirano
za političku decentralizaciju, nacionalno pravo raspolaganja deviznim sredstvima,
kao i za reformu izbornog sustava. Iako je vodstvo SKH isprva sebe
predstavljalo kao reformističko u društveno-političkom smislu riječi, kasnije
se koncentriralo isključivo na dugoročno poboljšanje pozicije Hrvatske u
sklopu Jugoslavije. Još je uvijek otvoreno pitanje do kojeg stupnja je ovo partijsko
vodstvo zaista bilo zainteresirano za značajne promjene sustava tj. u kojem
opsegu je bilo zainteresirano za dublju demokratizaciju.42

Uz ovu relativno umjerenu kritiku iz redova SKH, i druge društvene snage
postale su aktivne: studentska organizacija, kulturno društvo Matica hrvatska,
Društvo književnika Hrvatske te mediji (Vjesnik u srijedu, Telegram, Radio
Zagreb i dr.)43 Ovaj pokret “odozdo” također je pridonio skoroj diferencijaciji
u vodstvu SKH. Njegovo “progresivno” (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar,
Pero Pirker) krilo podržavalo je nacionalni pokret. “Konzervativno” krilo, s
druge strane, smatralo je da je pokret “odozdo”, a s njime i “progresivno” krilo
u SKH, otišlo daleko izvan prvih ciljeva i to u stupnju koji nije bio dopustiv.

Zahtjevi društvenih skupina bili su zapravo dalekosežniji nego ciljevi partijskog
vodstva i oni nisu mogli biti ostvareni u sklopu granica postojećeg sustava
jer je većina sudionika, čija su politička stajališta inače bila prilično difuzna,
zahtijevala veću samostalnost za Hrvatsku u Jugoslaviji. Podržavajući ove
zahtjeve, u to je vrijeme u Matici hrvatskoj bio djelatan i Franjo Tuđman, već
tada poznat kao disident. Svojim stajalištem, prema kojemu je i Hrvatska, po
uzoru na Ukrajinu (koja je iako članica SSSR-a bila zastupljena u Organizaciji
ujedinjenih nacija) trebala postati članicom OUN-a, pozornost je na sebe skrenuo
Hrvoje Šošić.

U namjeri da održi pod kontrolom raznorodne društvene snage, “progresivno”
krilo vodstva SKH, nakon nekog vremena, stavilo se na čelo pokreta.
U tom smislu ono je bilo prvo komunističko vodstvo u poratnom razdoblju
koje je moglo računati na legitimaciju širih segmenata stanovništva. Kako nije
uspjelo izolirati “ekstremiste”, ono je svoju ulogu vodstva moglo zadržati jedino
radikalizacijom vlastitih zahtjeva. Sukob sa saveznim vodstvom postao je
tako neizbježan. Izvršena je i partijska čistka u SKH: iz partijske je evidencije
1972. izbrisano 25.051 osoba, ali se broj članova, zbog kampanje prije-
ma novih, osobito mladih osoba, nije smanjio: 1971. bilo je 214.614, a 1973. -
210.339 članova.44

Rezultati nacionalnog pokreta bili su ambivalentni. S jedne strane, reformističko
vodstvo SKH bilo je smijenjeno naredbama “odozgo” i zamijenjeno
kadrovima lojalnijima SKJ, pokret je ugušen, a velik broj studentskih aktivista
(Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i dr.) i članova “Matice” (Vlado Gotovac,
Marko Veselica, Šime Đodan, Jozo Ivičević, Hrvoje Šošić, Franjo Tuđman i
dr.) je osuđen i zatvorski kažnjen.45 Studentska je organizacija ukinuta tj. pripojena
jedinstvenoj omladinskoj organizaciji, Savezu socijalističke omladine.

Zabranjen je rad društva Matica hrvatska, kao i njezina glasila Hrvatski tjednik,
a ukinuti su, ili im je smijenjeno uredništvo, i časopisi Hrvatski gospodarski
glasnik, Kolo, Kritika, Tlo (Hrvatski književni list ukinut je još 1969.).

U tom smislu, završetak nacionalnog pokreta može se interpretirati kao poraz.
S druge strane, politički procesi vodili su reformi jugoslavenskog ustava,
zahvaljujući kojemu je Hrvatska, kao i druge republike, mogla tražiti značajno
povećanje samostalnosti i u tom pogledu ciljevi nacionalnog pokreta bili su
dijelom ostvareni.

Vlasti su 1972., u sklopu opće čistke, okvalificirale “nacionalističkim” i
događaje u “Prosvjeti” (kulturnom društvu Srba u Hrvatskoj) te je zabranjen
njezin rad i ukinuto glasilo društva.

Nakon hrvatske krize 1972., intenzitet disidentske i opozicijske aktivnosti
sljedećih je godina u inozemstvu porastao, a u zemlji opao, zbog represije režima.
Nastupilo je doba “hrvatske šutnje”, koja je potrajala do sredine osamdesetih.
U političkim krugovima “opozicionim” se smatralo Društvo književnika
Hrvatske. Povremeni “ekscesi”, odnosno kritički napisi, većinom s “lijevih”
pozicija, događali su se u studentskom i omladinskom tisku, listovima
Studentski list i Polet.

Zbog potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika 1980. je uhićen
“najmlađi jugoslavenski disident”, zagrebački student Dobroslav Paraga.
Godine 1981. je zbog intervjua stranim novinama osuđen F. Tuđman, za
“neprijateljsku propagandu”. Iste je godine zbog intervjua liberalnom tjedniku
Der Spigel pod naslovom “Hrvatsko pitanje – smrtonosna bolest Jugoslavije”
na kaznu od 11 godina zatvora osuđen Marko Veselica.

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji
pokrenula rasprava o nizu pitanja koja su dotad, zbog političkih razloga,
bila prešućivana. Otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i
“ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Slične su teme prevladavale
i u beletristici. Zajedničko im je obilježje bila pojava nacionalne isključivosti,
dotad nezabilježena u široj javnosti. Osobito su se isticali radovi nekih srpskih
književnika iz Beograda. U tom kontekstu, 1984. Komisija CK SKH za idejni
rad i informiranje objavila je dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu,
imenujući 186 autora, većinom iz Slovenije i Srbije. Među beogradskim
intelektualcima nazvana je “Bijelom knjigom” odnosno “manifestom neostaljinizma”.
46

41 T. CIPEK, “The Croats and Yugoslavism”, 80.
42 Više: Wolfgang HÖPKEN, “Krisenursachen und Krisenverläufe: Die Kroatische Krise
1970/71”, Zeitgeschichte Osteuropas als Methoden- und Forschungsproblem, (Ed. B. Bontwetsch),
Vol. 13., Berlin 1984., 27.-46.
43 Ludwig STEINDORF, “Der Kroatische Frühling. Eine soziale Bewegung in einer sozialistischen
Geselschaft”, Der Balkan. Eine europäische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart,
(ed. J. Elvert), Stuttgart 1997., 197.-210.
44 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 656.
45 Historiografska istraživanja “hrvatske krize” još su u početku. Statistika o žrtvama represije
dolazi ili iz službenih krugova ili iz sjećanja sudionika - i jako se razlikuje. Procjene o broju
članova SKH koji su podvrgnuti unutarpartijskoj istrazi kreću se od 50.000 do 100.000. Tako
Miko TRIPALO, u knjizi Hrvatsko proljeće, Zagreb 1990., 189., govori o 50.000, a S. DABČEVIĆ-
KUČAR, u 1971 - Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997., 996., navodi broj od 70.000. Službeni
izvori iz 1972. govore da je 741 osoba isključena iz SKH i da su poduzete kažnjive mjere protiv
69 izvanstranačkih osoba. TRIPALO, n. dj., 189., procjenjuje da je bilo zatvoreno oko 2.000
osoba.


Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.04.2008., ponedjeljak

4. Godina 1968. u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Iako je studentski pokret 1968. s jakim egalitarnim nabojem dovodio u pitanje
zapadni mit o blagostanju i napretku, on nije bitno utjecao na svijest prosječnog
jugoslavenskoga građanina. Pokret je, naravno, za jugoslavensku vladajuću
elitu svojim zagovaranjem “čistoće revolucije” bio opasan. Učenje o
“čistoći i nevinosti”, o pravim izvorima revolucije, te traženi “povratak” mladom
Marxu, bilo je vrlo utjecajno među skupinama lijevo orijentiranih intelektualaca.
Studentski pokret 1968. u Jugoslaviji nije imao samo libertarijanske odrednice
i tragao za “socijalizmom s ljudskim licem”.

U Beogradu je on ponajprije zagovarao parole socijalne jednakosti, dok je dio
studenata u Zagrebu, gdje pokret nije bio toliko snažan kao u Beogradu, iznosio i
zahtjev o hrvatskoj nacionalnoj
emancipaciji. Studentska pobuna koja je najžešće izbila u Beogradu, a
dijelom zahvatila i Zagreb i Ljubljanu, nije bila potaknuta isključivo događajima
na Zapadu i u Čehoslovačkoj. Ona je imala uzroke u rastu društvene
nejednakosti izazvanom jugoslavenskom privrednom reformom 1965. godine.
Već je i parcijalno djelovanje tržišnih mehanizama povećalo socijalne probleme
i smanjilo mogućnost obrazovanja siromašnijim slojevima. Kritika društva
s pozicije neostvarenih ciljeva i ideala revolucije bila je glavna parola “šezdesetosmaša”.
Na svojim zastavama oni su kritizirali dogmatsko jugoslavensko
vodstvo i uzvikivali “dolje crvena buržoazija”. Intelektualnu potporu dobili
su od dijela sveučilišnih profesora okupljenih oko časopisa Praxis.39 J. B. Tito
obratio se beogradskim studentima govorom na televiziji. Svojim povlađivanjem
zahtjevima studenata Tito je uspio umiriti “šezdesetosmaški” pokret. Za
lijevi studentski pokret on je i dalje bio karizmatska ličnost. Izrazio je razumijevanje
za njihovu kritiku pogrešaka u sustavu i obećao poboljšanje uvjeta studiranja,
smirujući tako atmosferu. Nakon njegova govora studenti su se razišli
i revolt se završio. Nekoliko aktivista i profesora koji su podržali demonstraci-
je bili su izbačeni iz SK i osuđeni. Promjene na sveučilištu koje je Tito obećao
nisu učinjene, kao ni one u političkom sustavu.

Dok su se u Beogradu dogodili žestoki sukobi između studenata-demonstranata
i policije, protesti u Zagrebu bili su relativno mirni. Trajali su od 3. do
11. lipnja i ostali ograničeni na Zagrebačko sveučilište. Najistaknutiji sudionici
iz studentskih i profesorskih redova kažnjeni su unutarpartijskim disciplinskim
mjerama.

Većina studenata koji su u njima sudjelovali dolazila je iz gradskog miljea,
uglavnom iz obitelji nove inteligencije nastale nakon 1945., i dijelom onih koje
su pripadale komunističkoj eliti. Svojom orijentacijom studenti su uglavnom
bili socijalisti, otvoreni idejama ljevice sa zapada i osobito pod utjecajem skupine
oko Praxisa te dijelom prožeti idejama studentskog pokreta u zapadnoj
Europi. Temeljna pitanja koja su ih zanimala bila su pacifizam i razoružanje,
borba protiv potrošačkog društva, demokratizacija političkih i društvenih
institucija, osobito sveučilišta. Uz navedenu skupinu, postojala je i manja
skupina, jake nacionalne orijentacije, čiji su se članovi uglavnom regrutirali od
studenata iz ruralnih područja. Njihovi zahtjevi su, uglavnom, bili usredotočeni
na traženje više autonomije za Hrvatsku u sklopu Jugoslavije. Studentski
proglasi bili su uglavnom načelne naravi i ograničeni na zahtjeve za “demokratizaciju
našega društvenog i političkog sustava”. U toj općenitosti jedva da su
bili različiti od službenih proglasa SKJ. Konkretni zahtjevi za priznavanje ljudskih
prava, slobode medija i sl., potpuno su izostali.

Studentski vođa “šezdesetosmaških” događaja u Beogradu, Vladimir
Mijanović (“Vlada Revolucija”), osuđen je 1970. na dvogodišnji zatvor, studenti
Pavluško Imširović, Jelka Kljajić, Milan Nikolić i Danilo Udovički suđeni
su 1972. zbog “neprijateljske propagande” i pokušaja osnivanja “revolucionarne
radničke partije” te javno proskribirani kao trockisti.40

Dio lijevih disidenata sudjelovao je u organizaciji peticionaškog pokreta
1977., uoči konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Beogradu, za
vraćanje putnih isprava te za oslobađanje kažnjenih književnika. Kritike vlasti,
uglavnom s ljevičarskih pozicija, mogu se sedamdesetih godina povremeno
naći u studentskim glasilima, osobito u Beogradu: Student, Susreti, Vidici.
Ljevičarski disidenti Beograda nastavili su svoju aktivnost ilegalno u sklopu
Otvorenog odnosno Kućnog univerziteta utemeljenog 1976. Organizatori
su bili Vladimir Mijanović, Lazar Stojanović i Ilija Moljković. Okupljali su
širi krug uglavnom mladih osoba, profesora te dugogodišnjeg disidenta M.
Đilasa. Godine 1984. vlast je prekinula njihov rad, uhitivši tridesetak sudionika.
Suđeno im je 1984., u procesu “beogradskoj šestorici”, za navodnu namjeru
“protuustavne promjene poretka”, ali je proces zbog vanjskih, ali i unutarnjih
pritisaka javnosti propao. Osuđeno je dvoje sudionika.

Protiv Zorana Đinđića (nakon pada režima S. Miloševića, srbijanskog premijera
ubijenog 2003. u atentatu) podignuta je 1974. optužnica da je kao pripadnik
studentske skupine pokušao osnovati studentsko-radničku organizaciju.
Vladajuća je elita ovu skupinu okvalificirala maoističkom. Osuđeni su na
kazne od po godinu dana zatvora, ali su pošteđeni služenja zbog međunarodnog
pritiska. Možda je Đinđić tipičan primjer šezdesetosmaša koji se u traženju
promjena najprije okrenuo anarhizmu, koji je smatrao humanom varijantom
libertarijanskog socijalizma, a građanski je liberalizam odbacivao.
Kasnije, nakon propasti komunističkih diktatura, postaje uvjereni liberal koji
nastoji modernizirati svoju zemlju.

U Jugoslaviji je 1968. bila i godina nemira na Kosovu. Studenti albanske
nacionalnosti su uz uobičajene revolucionarne parole postavili i nacionalne
zahtjeve, tražili su veću samostalnost Kosova. Postupno se oblikovao kosovsko-
albanski nacionalni pokret s reformskim i radikalno-nacionalističkim
krilom. Albanski je nacionalizam izazivao srpski i obrnuto, stvaralo se klupko
etno-nacionalizama. Nacionalno se pitanje pojavilo u različitim oblicima i
u drugim republikama Jugoslavije. I dok su Čehoslovačku okupirale postrojbe
Varšavskog ugovora, te time pokazala da je jedini socijalizam, diktatorski
“realsocijalizam”, u Jugoslaviji se sve više zaoštravalo nacionalno pitanje koje je
utjecalo i na strukturu disidenata i opozicije.

38 Svjedočenja o 1968., između ostalog i razgovor sa Šimom Vranićem, povijesne izvore iz
onog vremena, vidjeti u časopisu Gordogan, (ur. Branko Matan), br. 2-3 (46-47), Zagreb 2004.,
32.-80.
39 B. JANDRIĆ, “Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i stavovi članova Saveza
komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u Zagrebu o tome’’, Dijalog povjesničara/istoričara 5,
(ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb 2002., 401.
40 Jelka KLJAJIĆ IMŠIROVIĆ, “Disidenti i zatvor”, Republika (Beograd), br. 196, 1998., http.
www. yurope.com/zines/republika/arhiva/98/196/196_14.HTM.



Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.04.2008., nedjelja

2. Mihajlo Mihajlov

Zanimljiv događaj u kontekstu lijevoga intelektualnog disidentstva bio je
slučaj Mihajla Mihajlova. U ljeto 1966., on je, zajedno sa skupinom intelektualaca
iz Zadra, Zagreba, Ljubljane, Beograda i Novog Sada (Danijel Ivin, Franjo
Zenko, Marijan Batinić, Leonid Šejka, Marija Čudina, Davor Aras, Jovan
Barović, Predrag Ristić, Mladen Srbinović, Slobodan Mašić)35 pokušao, smatrajući
da su za to povoljne političke prilike – nakon smjenjivanja Rankovića,
osnovati legalno opozicijsko glasilo. Pokušaj okupljanja utemeljitelja i registriranja
lista koji se, između ostalog, namjeravao baviti kritičkim preispitivanjem
zakonitog ponašanja vladajuće elite, nije uspio. Dio je sudionika bio
uhićen, ali je samo Mihajlov izveden pred sud i osuđen na zatvorsku kaznu.

Mihajlov je svoje kasnije političko djelovanje temeljio na idejama sovjetskog
disidenta Aleksandra Sinjavskoga. Godine 1974. uhićen je ponovno i suđen
zbog intervjua i napisa u stranom tisku. U zatvoru je bio do 1978., kad su ga
vlasti oslobodile, zbog pragmatičnih razloga (konferencija o europskoj sigurnosti
i suradnji u Beogradu). Mihajlov je iste godine otišao u SAD.
34 T. CIPEK, “Croats and Yugoslavism’’, 81.
35 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond CK SKH, 1966., Povjerljivi spisi.



3. Praxis

Značajniji od “slučaja” Mihajlov i Naprijeda, te znatno poznatiji primjer
“disidentstva” lijevo orijentiranih intelektualaca bio je filozofski krug okupljen
oko zagrebačkog časopisa Praxis (1964. - 1974.) u izdanju Hrvatskoga
filozofskog društva i znanstvenih seminara Korčulanska ljetna škola. Glavni
urednici Praxisa bili su Gajo Petrović i Rudi Supek, a članovi redakcije Branko
Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Predrag
Vranicki.36 Pozicije koje je zastupao taj krug postale su poznate i izvan granica
Jugoslavije i probudile žučne rasprave u drugim socijalističkim zemljama
(tzv. Praxis Discussion u DDR, u organizaciji filozofa Helmuta Seidla). Autori
Praxisa (koji je od 1965. imao i međunarodno izdanje) kritizirali su različite
oblike staljinizma, označavajući i sam jugoslavenski model u nekim člancima
kao “staljinističku destaljinizaciju”.

U cjelini, Praxisov je krug optužio komunističko
vodstvo da je napustilo “izvorni komunistički projekt” u korist političkog
pragmatizma, u interesu pukog očuvanja vlasti. Krug oko Praxisa tražio je
da se “demokratski socijalizam” kao nasljeđe staljinizma odbaci i da se različitim
ideološkim smjerovima u Partiji da mogućnost javnosti, tako da mladi
ljudi i intelektualci mogu biti time mobilizirani. Osim rada u časopisu, neki
su članovi ovog kruga organizirali peticije vlastima, većina je davala potporu
intelektualcima kojima su državna tijela zabranila putovanje u inozemstvo.

Partijska birokracija optužila je Praxisov krug da se zalaže za ukidanje radničkog
samoupravljanja. Kako je časopis uživao velik ugled među lijevim intelektualcima
u svijetu, birokracija države – koja ga je financirala iz svojih proračuna
– nije mogla u ovom slučaju primijeniti drastična sredstva kao kod
Naprijeda nego se ograničavala, prije konačnoga gašenja časopisa,37 na povremene
zabrane pojedinih brojeva – zbog kritičkih priloga o staljinizmu, ali i
o nacionalizmu u Hrvatskoj. Kasnije je osam profesora Filozofskog fakulteta
u Beogradu (Ljubomir Tadić, Trivo Inđić, Nebojša Popov, Miladin Životić,
Mihajlo Marković, Dragoljub Mićunović, Zagorka Pešić-Golubović, Svetozar
Stojanović) pod političkom optužbom da “truju omladinu” i “održavaju veze
s inozemstvom” uklonjeno s nastave i izbačeno iz Partije. U Zagrebu su zbog
potpore studentskim demonstracijama “68, iz Saveza komunista izbačeni profesor
Filozofskog fakulteta Gajo Petrović i profesor Fakulteta političkih nauka
Mladen Čaldarović te student istog fakulteta Šime Vranić.38 Oni su kasnije s
još nekolicinom sudionika demonstracija od redovnog suda osuđeni i na novčane
kazne. Od 1981. počeo je izlaziti Praxis International s ciljem njegovanja
duha Praxisa u novim povijesnim okolnostima.
36 Redakcijski savjet činili su, između ostalih, Kostas Axelos, Zygmunt Baumann, Ernst Bloch,
Umberto Cerroni, Mladen Čaldarović, Vladimir Filipović, Erich Fromm, Lucien Goldman,
André Gorz, Jürgen Habermas, Agnes Heller, Leszek Kolakowski, Veljko Korać, Karel Kosik,
Henri Lefebvre, George Lukasz, Serge Mallet, Herbert Marcuse, Mihailo Marković, Zagorka
Pešić-Golubović, Veljko Rus, Svetozar Stojanović, Abdulah Šarčević, Miladin Životić, Ljubo
Tadić.
37 Administrativnom zabranom ukinuti su i Praxis i Korčulanska škola.


Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest

- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.04.2008., subota

IV. Prvi disidenti u Hrvatskoj: časopis Naprijed

Jedna od prvih inicijativa za kritičko preispitivanje jugoslavenskog socijalizma
a u sklopu partijskih rasprava o “slobodnoj borbi mišljenja” u SKJ, pokrenutih
Šestim kongresom KPJ/SKJ, pojavila se u uredništvu časopisa Naprijed u
Zagrebu. Naprijed, osnovan 1943., bio je direktivni partijski list Komunističke
partije Hrvatske sve do svibnja 1953., kada postaje tjednik za politička, kulturna
i društvena pitanja. Godine 1953. časopis je, između ostalog, zastupao i tezu
da “pluralizam jača demokraciju” te se zalagao za dopuštanje slobodne rasprave
u sklopu Partije, odnosno u sklopu socijalističkih opredjeljenja. Krug oko
Naprijeda (Dušan Diminić, urednik, Berto Črnja, Živko Vnuk, Miloš Mimica,
Mile Joka, suradnici) inzistirao je na praktičnoj implementaciji ovih načela,
primjerice preko članaka koji su kritizirali nedemokratsku izbornu praksu u
Hrvatskoj i Jugoslaviji, zalažući se za uvođenje kandidiranja više, pa i nezavisnih
kandidata, a što je postojalo kao zakonska mogućnost. Odlučno zastupanje
navedenih ideja neizbježno ih je dovelo u sukob s vodstvom, jer je “unutarpartijski
pluralizam” zapravo ostao retorička fraza i Partija nije imala volje
odreći se svoje dotadašnje, arbitrarne uloge. Sukob je eskalirao u kontekstu
afere oko M. Đilasa, najpoznatijega jugoslavenskog disidenta. Godine 1954.
CK SKJ je osudio njegovu kritiku birokratskog socijalizma kao “liberalno-buržoasko
skretanje”. Svi časopisi i forumi koji su ga dotad podržavali podvrgnuli
su se partijskoj odluci. U siječnju 1954. urednik i neki suradnici Naprijeda
politički su osuđeni od CK SKH, a glavni urednik je smijenjen te prisiljen i da
se odrekne svog mandata u saveznom parlamentu. Časopis je uskoro ugašen.

Osim “malograđansko-anarhističkih” stajališta, grupi oko Naprijeda imputiran
je i “lokalizam” (odnosno, vezanost uz određene “lobije” u Istri i na Baniji),
što je u to vrijeme također bila ozbiljna politička etiketa.31
V. Šezdesete godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji

1. Od disidenta Đilasa do pada Rankovića

Doba “reformističkog komunizma” u Europi šezdesetih godina dovelo je u
javnost komunističkih država i nacionalno pitanje, kojima se većina novih elita
koristila u svojim nastojanjima za obnovu legitimacije,32 ali i u cilju rješavanja
potisnutih nacionalnih suprotnosti. SFRJ je bila sastavljena od šest republika:
Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije – s dvije pokrajine: Vojvodine
i Kosova, te Crne Gore i Makedonije. Centralistički sustav, na početku značajka
i komunističke Jugoslavije, postao je prepreka modernizaciji i liberalizaciji
sustava, jer je vlast koncentrirao u rukama partijskog centra i moćne centralne
tajne policije. Reformisti u Partiji, koje je podržavao i sam J. B. Tito, odlučili
su promjene započeti reformom federalizma.

Spoj nacionalizma i liberalizma ondašnjim se komunističkim vođama
diljem Europe činio pogodnim “ključem” reformiranja socijalizma33 te početno
upućivao na mogućnost da ustupci nacionalnome ne moraju značiti i ustupak
pluralizmu. Ali, oživljavanje nacionalnog u starom, tradicionalnom i
novom “komunističkom” vidu upozorilo je na njegovu snagu. Zahtjev za nacionalnim
identitetom uzdrmao je tradicionalne komunističke ideološke veze
i ugrozio partijsku moć. Povratak poznatim modelima gospodarstva i politike
činio se najsigurnijim. Upravo su zahtjevi za reformom sustava i uspostavom
humanijeg socijalizma odlikovali politički program prvoga jugoslavenskog
međunarodno poznatog disidenta Đilasa. On je pripadao samom vrhu
države i komunističke partije u neposrednom okruženju Tita. Njegov zahtjev
1953./1954. za reformama u sustavu (osobito pozicije Partije), dakle u sklopu
socijalističke platforme, smatran je preradikalnim u to vrijeme jer se SKJ tada
još borio s unutarnjim otporima provođenju radikalnih promjena sa Šestog
kongresa. Kasnije će se Đilas okrenuti zagovaranju višestranačkog sustava,
ali je već 1954. svojim idejama o pluralizmu, a i zagovaranjem određene liberalizacije,
doveo u pitanje monopol KPJ. Nakon progona Đilasa i sam je vrh
partije krajem šezdesetih odlučio posegnuti za reformama, naravno, ne tako
radikalnim. Komunistička je partija sustav nastojala učiniti gospodarski djelotvornijim
uvođenjem tržišne privrede. Tržišna ekonomija koja podrazumijeva
slobodno kretanje kapitala, roba i radne snage nije bila spojiva s jednopartijskom
diktaturom. Navedena je činjenica predstavljala glavnu prepreku i
razlog neuspjeha reformi. Liberalizacija sustava dovodila je u pitanje komunistički
monopol, a osnovni kriterij svih reformi bio je da vlast komunističke
partije ne bude dovedena u pitanje. Zato komunisti nisu uspjeli riješiti “kvadraturu
kruga”: uvesti dostignuća zapadnjačke znanosti i tehnike, a istodobno
izbjeći liberalnu demokraciju i građansko društvo. U Jugoslaviji svjedočimo
cikličkom propadanju bitnih liberalnih reformi. Poput mnogih drugih sustava
i društava i jugoslavenski je socijalistički sustav imao kontradiktorna nastojanja:
htio je napredovati a da se zapravo ne promijeni. Prostora za političku
alternativu komunističkom monopolu nije bilo. Službena je doktrina zastupala
ideju nekonfliktnog društva.

Svi sukobi u sklopu društva bili su prisutni i u samoj Komunističkoj partiji
Jugoslavije. U njoj su se “skrivali’’ i zagovornici i protivnici reformi. Zato je
opredjeljenje političkog vrha Jugoslavije na čelu s J. B. Titom za gospodarske
reforme u drugoj polovici šezdesetih implicitno sadržavalo i nužnost postupnih
političkih promjena u KPJ. Politički suprotstavljene koncepcije društvenog
razvoja (od kojih je ona centralističko-unitaristička formalno poražena,
ali ne i eliminirana, brionskim plenumom CK SKJ 1966. i političkim padom
njezina najutjecajnijeg zastupnika, dugogodišnjim saveznim ministrom unutarnjih
poslova i organizacijskim sekretarom CK KPJ Aleksandra Rankovića),
kao i doktrinarna ograničenja, uvjetovali su da su reformski procesi bili kolebljivi
te su konačno bili i napušteni.

Zanimljivo je da je pad komunističkog dogmatika Rankovića izazvao protivljenje
i dvojbe u tadašnjem partijskom vodstvu Srbije. Ranković je, uz Edvarda Kardelja
i Milovana Đilasa, u ratu i neposredno nakon njega bio najbliži Titov suradnik.
Dva je desetljeća rukovodio OZN-om/UDB-om, političkom policijom, kao organizacijski
sekretar dugo je utjecao na partijsko i državno “kadroviranje”. Smatralo se da će kao
Srbin po nacionalnosti naslijediti Tita. Stoga za veći dio srpske komunističke
elite uklanjanje Rankovića nije bilo samo uklanjanje zagovornika monolitnog
jedinstva partije i države, nego je otvaralo i srpsko nacionalno pitanje
u Jugoslaviji. Ova elita je smatrala da su centralizacija i boljševizacija rješenje
svih problema. Iako politički poražena, ova ideja je i dalje postojala u redovima
srpske partije, a dogmatici su bili snažni i u redovima ostalih republičkih
komunističkih partija.

Liberalniji komunistički vođe pojedinih republičkih partija koji su nastojali
provesti gospodarske reforme i prihvaćali nužnost daljnje federalizacije
Jugoslavije nisu dugo izdržali u sukobu s dogmaticima. Reformističke snage,
ponajprije u partijskim krugovima, nepovezane u strategiji promjena nisu
uspijevale izboriti usvajanje vlastitih shvaćanja. Također, važno je naglasiti da
reformističke snage nije obilježavala ista politička orijentacija, dok su jedni
više naglašavali liberalizaciju i tržišne reforme, drugi su ponajprije isticali
pravo republika na veću samostalnost. Navedene su razlike definirale njihove
odnose tj. nemogućnost međusobne potpore i zajedničkog nastupa. Dublji
reformski procesi su napušteni, a dogodilo se jedino djelomično premještanje
ovlasti središnje vlasti na republike (uključujući i decentralizaciju obrane
formiranjem republičkih teritorijalnih službi) te postupna liberalizacija koja
pomaže u oblikovanju civilnog društva. Pokazalo se da granicu reformi predstavlja
dogma o vodstvu “subjektivnih snaga’’, zapravo komunističke stranke,
koja se ničim nije smjela dovesti u pitanje. Stoga je tih godina i u JNA osnovana
samostalna organizacija SK, koja je imala status republičke organizacije.
Samoupravne reforme su prema službenoj, Kardeljevoj doktrini bile ne samo
oblik neposredne demokracije, nego i diktature proletarijata, koju je jamčio
SKJ, a preko svoje partijske organizacije i vojska.

Smjena reformističkih vodstava u Jugoslaviji početkom sedamdesetih, osobito
onih u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, označila je povratak starih dogmatskih
kadrova, ali su unatoč tome neki zahtjevi reformista ugrađeni u novi ustav
1974., a struktura jugoslavenske federacije je dobila neke konfederativne značajke.
34 I u drugim je republikama bilo “čišćenja” iako u manjem opsegu, kao
npr. u partijskom vrhu Makedonije, a i bosansko-hercegovačko se vodstvo
također obračunalo sa svojim kadrovima u saveznom vrhu, koji su optuženi
za politiku “čvrste ruke”. Djelomična liberalizacija tih je godina u javnost
dovela različite oblike artikulacije nacionalnih interesa (i onih koji prvi put
nisu partijske provenijencije), a otvorenost režima propituju – neuspješno –
i prvi pokušaji političke pluralizacije. S druge je strane komunističko vodstvo
nekim liberalnim i konfederativnim rješenjima iz ustava 1974. nastojalo parirati
još većim inzistiranjem na vodećoj ulozi komunističke partije i Tita, te
na taj način učvrstiti komunističku diktaturu. Sve je više jačala uloga staroga
partizanskog naraštaja i Jugoslavenske narodne armije. Postotak oficira u
Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije se udvostručio (11%).

Unatoč konačnom neuspjehu reformi, druga je polovina šezdesetih godina
nesumnjivo označila početak djelomične liberalizacije jugoslavenskoga političkog
sustava te omogućila i prve pokušaje nestranačkoga političkog pluralizma.
Civilno se društvo polako počelo buditi. No, demokracija je još bila daleko,
a to su uskoro uvidjeli oni koji su smatrali da je politički pluralizam moguć
i u danim okolnostima.
33 George SCHÖPFLIN, Politics in Eastern Europe 1945 - 1992., Oxford UK & Cambridge
USA 1993., 144.
31 Više: K. SPEHNJAK, “Socijalistički savez i demokracija - “jedan ili više kandidata?” Analiza
izbora za Sabor i Saveznu skupštinu 1953. godine’’, ČSP, 22/1990., br. 3, 99.-119. Nešto drukčiju
interpretaciju nudi D. DUKOVSKI u knjizi Rat i mir istarski.
32 Peter FERDINAND, Communist Regimes in Comparative Perspective, London
1991., 220.


Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.04.2008., petak

8. Hrvatska i jugoslavenska politička emigracija



Jugoslavenska i hrvatska emigracija mogu se strukturno raščlaniti na ratnu
i poratnu. Prva uključuje emigrante koji su zemlju napustili tijekom Drugoga
svjetskog rata i krajem rata. Hrvatska politička emigracija je u svibnju 1945.,
nakon pada ustaškog režima i višegodišnjeg boravka u savezničkim izbjegličkim
logorima, uglavnom otišla u Južnu Ameriku, SAD, Španjolsku i zemlje
zapadne Europe. Riječ je o skupinama i pojedincima koji su većinom zagovarali
ideje propalog ustaškog režima ili se tek dijelom distancirali od njega,
ali braneći ideju NDH. Jezgra ove skupine bili su prijašnji političari koji su
držali istaknuta mjesta u NDH i određen broj intelektualaca istog usmjere-
nja. Okupljali su se oko raznih emigrantskih časopisa, od kojih je najutjecajniji
bio Hrvatska revija, urednika Vinka Nikolića, tiskana u Buenos Airesu i
Barceloni.

Kasnija emigracija uključivala je ljude koji su iz Hrvatske ili Jugoslavije
otišli od sredine pedesetih nadalje, dijelom u sklopu akademskih stipendija
zapadnih zemalja, dijelom ilegalnim prelaskom granice, a zatim i legalno,
nakon 1966. U tom, najmlađem naraštaju hrvatskih emigranata postojala je i
liberalno-demokratska struja, čije je središte bio časopis Nova Hrvatska, tiskan
u Londonu.29 Dugogodišnji urednik ovog lista bio je Jakša Kušan. Kao i druge
emigrantske skupine i ova se zalagala za nacionalnu nezavisnost Hrvatske, ali
je ostvarenje tog cilja – nasuprot radikalno desnim nacionalistima – zagovarala
iz perspektive liberalnih vrijednosti i s vizijom ustavne demokratske države.

Časopis se bavio temama iz nacionalne povijesti i životom Hrvata pod komunističkim
režimom te davao informacije o suvremenim političkim događajima
u Jugoslaviji i Hrvatskoj, osobito o opozicijskim aktivnostima.
Nekoliko Hrvata-emigranata liberalne orijentacije pridružilo se
Demokratskoj alternativi utemeljenoj 1963. u Stansteadu, Velika Britanija, a
koja je okupljala demokratske emigrante jugoslavenske orijentacije. Oni su se
zalagali za modernu, pluralističku konfederativnu Jugoslaviju. Sedamdesetih
godina svoju su aktivnost usmjerili na obavještavanje svjetske javnosti o jugoslavenskom
režimu, koristeći se osobito službenim posjetima najviših jugoslavenskih
predstavnika stranim zemljama. S vremenom je okupila veći
broj hrvatskih (Branko Pešelj, Ilija Jukić, Vladimir Predavec), srpskih (Vane
Ivanović, Desimir Tošić, Božidar Vlajić), slovenskih (Miha Krek, Ljubo Sirc,
Sekolec Franjo) i muslimanskih (Adil Zulfikarpašić, Teufik Velagić) intelektualaca,
političara i poduzetnika. Pridružili su im se i M. Mihajlov, Aleksa Đilas
(sin M. Đilasa), Bogoljub Kočović, a podržao ih je i Vlatko Maček, vođa prijašnje
najjače predratne hrvatske političke stranke, HSS, koji je od 1945. živio
u inozemstvu.30

Utjecaj emigranata na opozicijsku aktivnost u zemlji bio je marginalan. Kao
osnovno, bilo je malo osobnih kontakata između liberala i opozicijskih krugova
u Hrvatskoj, a uz to, literatura političkih emigranata nije imala mnogo
čitatelja u Hrvatskoj i to ne samo zbog policijske kontrole. U percepciji hrvatske
javnosti tog doba, slikom političke emigracije dominirala je teroristička
aktivnost proustaških ekstremista. Također, plošna propagandistička frazeologija
često prožeta NDH nostalgijom i sadržajna jednostranost većine emigrantskih
tiskovina koje se bile bez uvida u svakidašnji život sunarodnjaka u
zemlji teško je mogla naći čitatelje izvan kruga izrazito protukomunistički orijentiranih
pojedinaca i skupina.


28..Z. RADELIĆ, Hrvatska seljačka stranka 1941. - 1950., Zagreb 1996., 210. Vidi još i: ISTI,
Božidar Magovac: S Radićem između Mačeka i Hebranga, Zagreb 1999.
29 Demokratska srpska emigracija okupljala se oko lista Naša reč (London) koju je uređivao
Desimir Tošić.
30 Više: Mirko GALIĆ, Politika u emigraciji. Demokratska alternativa, Zagreb 1990.



Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.04.2008., četvrtak

7. “Stara” demokratska opozicija


Hrvatska seljačka stranka bila je jedna od najstarijih modernih demokratskih
političkih stranaka u Hrvatskoj. Njezina politička platforma bila je konglomerat
elemenata različitih ideologija i u strogom smislu riječi bila je više
nacionalni pokret nego stranka. Manjinska frakcija u stranci sudjelovala je od
1943. u pokretu Narodnog fronta, a kasnije, od 1945. u formi Hrvatske republikanske
seljačke stranke – organizacije potpuno pod kontrolom KPH – u
vladi NRH i političkom životu Hrvatske. U poratnom razdoblju predstavnici
HSS-a zastupali su liberalne pozicije, ali glavni im je politički cilj bio formiranje
nezavisne hrvatske nacionalne države. Stranka, čija je organizacijska struktura
značajno oslabljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pod pritiskom je
režima, ali i zbog unutarnjih sukoba, do početka pedesetih potpuno uništena.
Prema suvremenim istraživanjima, od ukupno 101 istaknutog člana HSS-a, 21
su ubili komunisti, 46 su bili zatvoreni, a 10 - 15 su emigrirali u inozemstvo
1941. - 1950.28 HSS je obnovljen 1989.
Samostalna demokratska stranka, prijeratna politička stranka Srba u
Hrvatskoj, nakon 1945. nije obnovila svoj rad. Dio stranačkih prvaka priklonio
se pokretu Narodne fronte i u sklopu nove vlasti zauzeo značajne uloge u
državnoj strukturi Hrvatske i Jugoslavije.


Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2008., srijeda

6. Nasilni otpor radikalne hrvatske desnice


Krajnje desno orijentirani pripadnici otpora bili su aktivni u razdoblju neposredno
nakon Drugoga svjetskog rata. Do 1947., oni su uključivali gerilske skupine
koje su se regrutirale od ostataka ustaša i zvali se križarima. Nova istraživanja
pokazuju da je bilo 3.500 – 4.000 gerilskih boraca u Hrvatskoj u razdoblju
1945. - 1950., a većina su bili križari.25 Postojao je i određen broj skupina
seljačkog otpora koje su poduzele nasilne akcije protiv obveznog otkupa, poreza
i prisilne kolektivizacije u godinama 1948. - 1950.26 Akcije su bile usmjerene
na uništavanje državnog vlasništva i ubojstva predstavnika državne vlasti i bile
su potpuno spontani izrazi protesta, dok je organizirano djelovanje bilo iznimka.
Šezdesetih godina i kasnije bilo je više “havarija” na prometnicama i u javnim
institucijama, a koje su obično bile pripisivane skupinama političke emigracije.
Ovo je područje još uvijek nepotpuno istraženo.

Neki radikalni proustaški nacionalistički emigranti poduzeli su kasnije
u inozemstvu terorističke akcije protiv jugoslavenskog režima. Ciljevi su bili
diplomatska predstavništva, putničke agencije i istaknute jugoslavenske ličnosti.
Najspektakularnije terorističke akcije bile su ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika
u Švedskoj 1971., otmica zrakoplova švedske zrakoplovne kompanije
SAS – pri čemu se tražilo oslobađanje veleposlanikova ubojice zatvorenog u
Švedskoj – i rušenje jugoslavenskog putničkog zrakoplova 1972. kada je stradalo
27 osoba.27 Jedna druga emigrantska skupina, koja je organizirala terori-
stičke akcije u ime borbe za nezavisnost Hrvatske, bilo je Hrvatsko revolucionarno
bratstvo. Ova organizacija, aktivna uglavnom u Australiji, postala je
poznata nakon ulaska 19 terorista u Jugoslaviju 1972. u misiji regrutiranja i
organiziranja skupina otpora među hrvatskim stanovništvom, taj pokušaj nije
uspio. Većina članova skupine poginula je u sukobu s jugoslavenskim sigurnosnim
snagama, preživjeli su – uz iznimku najmlađeg člana – osuđeni na smrtne
kazne.

24 Više o tome: B. JANDRIĆ, “Djelatnost sljedbenika Rezolucije Informbiroa u Hrvatskoj
1948. - 1953.’’, ČSP, 26/1994., br. 2, 317.-336.
25 Zdenko RADELIĆ, Križari: Gerila u Hrvatskoj 1945 - 1950, Zagreb 2002., 120.
26 K. SPEHNJAK, “Seljački otpor politici obveznog otkupa u Hrvatskoj 1949. godine’’, ČSP,
27/1995., br. 2, 209.-232.
27 Skupina odgovorna za te napade dobila je azil prvo u Španjolskoj, kasnije u Latinskoj
Americi.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.04.2008., utorak

5. Otpor radikalne ljevice

Nakon političkog raskida Staljina i Tita 1948. u KPJ je započela masovna čistka
u kojoj je do 1950. bilo isključeno tisuće prosovjetski orijentiranih članova,
tzv. ibeovaca, a znatan ih je broj završio na sudu i u zatvorima odnosno u logoru
na Golom otoku. Povod tomu bila je rezolucija Informacionog biroa (IB),17
inicirana u Moskvi, a koja je optužila vodstvo oko Tita za izdaju ideja socijalističke
revolucije i za usvajanje “revizionističkoga” političkog smjera. Pozadina
svemu bilo je Titovo nastojanje da vodi nezavisnu vanjsku politiku na Balkanu,
što se nije podudaralo s planovima Moskve. Kad je postalo jasno da Moskva
nije spremna ući u pregovore u kojima bi se postigao kompromis, vodstvo oko
Tita je sukob interpretiralo kao posljedicu ideoloških razlika i proklamiralo
nezavisni jugoslavenski put u socijalizam, uključujući i politiku blokovske slobode.
Objavljivanje dokumenta IB-a kojim se tražila Titova smjena pomoglo
je jugoslavenskom vodstvu da mobilizira većinu članstva KPJ, kao i stanovništva,
u cilju vođenja nezavisne politike i izoliranja onih snaga koje su branile
rezoluciju IB-a iz lojalnosti prema Moskvi. U biti se ibeovci u svojoj ideološkoj
orijentaciji nisu razlikovali od glavnine Partije. U osnovi svrstavanja bio je
sukob lojalnosti između Staljinovih sljedbenika i Titovih pristaša. Ima mnogo
pokazatelja koji sugeriraju da je ova kampanja jako pomogla Titu i njegovim
sljedbenicima da se riješe nepoželjnih kritičara i potencijalnih takmaca. Pod
optužbom za potporu IB-u uhićen je i član CK KPJ Andrija Hebrang, istaknuti
komunist i član najužega političkog i vojnog vodstva NOP-a u Hrvatskoj,
a nakon 1945. nositelj visokih saveznih državnih i partijskih funkcija. Riječ
je bila o namještenoj optužbi jer je Hebrang zatvoren prije donošenja same
rezolucije IB-a i javnoga Staljinova napada na Tita.18 Godine 1950. za navodnu
potporu politici IB-a je optuženo nekoliko srpskih političara u Hrvatskoj.
U pitanju su bili Dušan Brkić, Rade Žigić i Stanko Opačić, članovi CK KPH i
hrvatske vlade, koji su optuženi za prosovjetska stajališta i “protunarodno djelovanje”
zbog javne kritike hrvatskoga političkog i državnog vodstva koje je,
prema njima, malo pažnje poklanjalo dijelovima Hrvatske u kojima su uglavnom
živjeli Srbi, a koji su jako pretrpjeli u ratu.19 Njihov odlazak s političke
scene prije se, retrospektivno gledano, može povezati s otporom novim političkim
orijentacijama jugoslavenskoga partijskog vrha početkom pedesetih
godina, a manje s jasnim ibeovskim opredjeljenjem. Zanimljivo je da je u političkoj
čistki kao ibeovski stradao i znatan broj kadrova u Istri.20 Najbrojniju
grupu ibeovaca činili su zaposleni u državnoj administraciji, vojsci te ratni
veterani i studenti.21 Do danas nema potpuno pouzdanih podataka o broju
osoba zahvaćenih represijom. Prema službenim informacijama iz jugoslavenskog
ministarstva unutarnjih poslova u Jugoslaviji je, od 1949. do 1956.,
zbog ibeovske djelatnosti na kazne zatvora osuđeno 4.978 osoba, a 16.312 ih je
internirano u radnim logorima na temelju političkih odluka. Prema sjećanju
istaknutog političara tog doba, oko 24.000 članova KPJ bilo je isključeno i oko
12.000 zatvoreno.22 Procjene povjesničara o broju osoba osuđenih na zatvorske
kazne variraju između 4.657 i 6.953 za Hrvatsku i između 30.113 i 150.000
za Jugoslaviju u cjelini.23 Pritom treba imati na umu da se internacija osumnjičenih
na Goli otok obavljala bez sudskih presuda, na temelju administrativ-
nih odluka prema kojima je kažnjavanje bilo ograničeno na dvije godine, ali se
nakon isteka moglo obnoviti. Dio uhićenih i interniranih podlegao je zatvorskim
i logorskim fizičkim i psihološkim torturama odnosno skončao život u
nejasnim okolnostima, uključujući Hebranga i Žigića.

Većina je ibeovaca24 nakon čistki ostala u zemlji, a nakon izlaska iz zatvora,
odnosno logora, nikada više nisu sudjelovali u proturežimskoj propagandi
ili drugim oblicima otpora. Manji broj je otišao u inozemstvo i angažirao se u
propagandi protiv Jugoslavije ili u ilegalnoj aktivnosti 1950-ih. Jedino ta skupina,
dakle, ulazi u kategoriju otpora u strogom smislu riječi. Kasnije, 1974.,
nakon okupljanja u Baru u Crnoj Gori, dio ove skupine sudjeluje u stvaranju
“prave KPJ” kao alternative “revizionističkome” Titovu SKJ. Ova je skupina
uključivala i vjerojatno “najtvrđeg” ibeovca Crnogorca Vladu Dapčevića, u
inozemstvu najpoznatijeg sljedbenika Rezolucije.

17 Osnovan u Poljskoj 1947. kao koordinacijski centar za komunističke partije “socijalističkog
bloka” i jače komunističke partije Zapadne Europe. Sa sjedištem u Beogradu, aktivnost je
određivala Moskva.
18 Više o montiranom procesu jugoslavenske političke policije i samom Hebrangu: Nada
KISIĆ KOLANOVIĆ, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb 1996.
19 Više: Čedomir VIŠNJIĆ, Partizansko ljetovanje. Hrvatska i Srbi 1945 - 1950, Zagreb 2003.
20 Više: Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice 1943. - 1955., Pula
2001.
21 Više: Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb 1989.
22 Jure BILIĆ, “71 - koja je to godina, Zagreb 1990., 31.
23 Npr. D. BILANDŽIĆ u knjizi Hrvatska moderna povijest, na str. 308., navodi podatak
o 59.596 isključenih i 31.142 kažnjena člana KPJ. Bogdan DENIĆ, u knjizi Legitimation of a
Revolution. The Yugoslav Case, New Haven 1976., na str. 50., navodi podatak o 150.000 “uhićenih
i zatvorenih” osoba u cijeloj Jugoslaviji. N. KISIĆ KOLANOVIĆ u članku “Problem legitimiteta
političkog sustava u Hrvatskoj nakon 1945.’’, ČSP, 24/1992., br. 3, 177.-196., piše o 4.657
uhićenih i kažnjenih osoba u Hrvatskoj te 30.113 u cijeloj Jugoslaviji. Berislav JANDRIĆ u radu
“Nacionalna i socijalna struktura ibeovaca na Golom otoku 1949. - 1952.’’, ČSP, 25/1993., br. 2-
3, 183.-202. navodi podatak o 6.953 uhićene osobe u Hrvatskoj i 55. 663 u Jugoslaviji te 4.140
isključenih iz KPH.

Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se