Izbijanje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj vrlo brzo je
ostavilo posljedice i na općinu Bjelovar, posebno njegovu Policijsku upravu.
Policijska uprava Bjelovar teritorijalno je obuhvaćala područje Zajednica
općina Bjelovar te je u svom sastavu imala osam policijskih postaja u Čazmi,
Daruvaru, Đurđevcu, Grubišnom Polju, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i
Pakracu. Napad pobunjenih hrvatskih Srba 1. ožujka 1991. na Policijsku postaju
u Pakracu, što je zapravo početak projekta razbijanja Hrvatske, donio je
ratna djelovanja bliže gradu Bjelovaru. Iako je pobuna brzo slomljena s pomo-
ću specijalnih postrojba MUP-a Hrvatske, vojni garnizon JNA iz Bjelovara
poslao je na pakračko područje između ostalog i oklopni bataljun 265. mehanizirane
brigade iz Bjelovara radi uspostave “tampon zone”.18
U isto vrijeme u susjednoj općini Grubišnom Polju održavala se sjednica
Regionalnog odbora SDS-a na kojoj je dana potpora JNA i njezinim naporima
za stabilizacijom zemlje te da SDS “ni po koju cijenu ne odustaje od
Jugoslavije (...) i da Srbi u Hrvatskoj su spremni platiti svaku cijenu za pripadanje
Jugoslaviji”.19 Polako je izlazilo na vidjelo da je većina srpskog stanovništva
potpala pod utjecaj propagande SDS-a o njihovoj “ugroženosti” u
Hrvatskoj. Nakon tih događaja odnosi između JNA i Izvršnog vijeća bjelovarske
općine postajali su sve napetiji. Već je početkom godine HDZ, prilikom
afere o razoružanju “paravojnih formacija” vladajuća stranka u općini
Bjelovar, poslao apel u kojem se pozivaju građani Bjelovara “da ne nasjedaju
na provokacije militantnih dijelova JNA i njihovih istomišljenika, kojima
je cilj rušenje vlasti demokratske Republike Hrvatske”.20 Tako je na inicijativu
Izvršnog vijeća Skupštine općine Bjelovar sazvan sastanak s predstavnicima
šest političkih stranaka koje su djelovale u općini Bjelovar, u cilju osnivanja
Međustranačkog vijeća narodne zaštite za općinu Bjelovar, radi što učinkovitije
organizacije obrane grada i radi “formiranja nenaoružanih dobrovoljačkih
odreda”.21 Na svojoj prvoj sjednici 9. travnja 1991. godine Međustranačko vijeće
je razmatralo vanjskopolitički situaciju u zemlji i općini Bjelovar. Upućeno
je i pismo potpore predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u kojemu se ističe da “se
JNA u posljednjim događajima stavila na terorističku stranu (pobunjenih Srba
op. Ž. K.). Dajemo do znanja toj tkz. JNA da ju ne priznajemo svojom armijom
i da takvu armiju više ne želimo i nećemo slati svoje sinove i nećemo je
financirati”.22 Utjecaj ovog vijeća ubrzo je proširen osnivanjem njegovih ogranaka
po mjesnim zajednicama, u kojima je odziv za upis u dragovoljačke odrede
narodne zaštite bio izrazito velik.
U takvim je uvjetima općina Bjelovar dočekala i referendum na kojemu su
se stanovnici općine Bjelovara mogli izjasniti o budućem političkom položaju
Republike Hrvatske. Od 50.853 glasača u općini Bjelovar na referendum
je izašlo 45.185 građana ili 88,29%. Za plavi listić na kojemu se spominje
Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država glasovao je 41.701 glasač
ili 93,30%, dok je protiv bilo 2.398 glasača ili 5,45%. Tako su se građani
općine Bjelovara, kao i ostatak zemlje, nesumnjivo velikom većinom opredi-
jelili za suverenost.23 Na osnovi takvih rezultata referenduma Sabor Republike
Hrvatske je 25. lipnja 1991. proglasio samostalnost zemlje, ali ipak je pod pritiskom
Europske zajednice proglašen tromjesečni moratorij. Sigurnosna situacija
u općini Bjelovar se u drugoj polovici 1991. godine počela se još više
pogoršavati, što je donekle zaustavilo gospodarsku djelatnost. Tako je otkazan
poznati Bjelovarski poljoprivredni sajam, jer su “inozemni izlagači otkazali
svoje sudjelovanje obrazlažući to sigurnosno-političkim stanjem u zemlji”.24
Svjesni da je sukob s pobunjenim Srbima i prosrpskom JNA neizbježan,
politički vrh Hrvatske je krajem 1990. godine donio tajnu odluku o postupnom
naoružavanju. Tako je Općinski odbor HDZ-a Bjelovar na sastanku s
ministrom obrane Republike Hrvatske Martinom Špegeljom obaviješten o
skoroj dopremi oružja na bjelovarsko područje. Tako je u “kasne večernje sate
stigla prva pošiljka sa oružjem (oko 360 kalašnjikova)”, koju je trebalo podijeliti
tajno u suradnji sa ograncima HDZ-a. Prvu provjeru takve postrojbe imale
su u noći s 25. na 26. siječnja 1991. godine kada je postojala mogućnost da
JNA napravi vojni udar u Hrvatskoj. Tako su jedni izašli “naoružani puškama
i molotovljevim koktelima, a drugi nenaoružani da bi spriječili izlazak JNA iz
vojarni”.25
Ubrzo zatim 23. veljače ustrojena je Specijalna jedinica Policijske uprave
Bjelovar “Omege” u koju su ušli policajci iz policijskih postaja uprave. Te
postrojbe su bile jedinice za posebne namjene koje su mogle brzo intervenirati
na terenu. Jedna satnija specijalaca iz Policijske uprave Bjelovar sudjelovala
je i u akciji u Pakracu kada je tamošnja Skupština općine Pakrac donijela odluku
o ulasku tamošnje policijske postaje u sastav SUP-a Krajine, a srpski policajci
su razoružali svoje kolege hrvatske nacionalnosti. Nakon brze intervencije
hrvatske specijalne policije, koja je razoružala srpske pobunjenike, predsjednik
Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, bez dogovora s ostalim članovima
toga tijela odobrio je ulazak snaga JNA na to područje, a tim snagama se pridružila
jedna vojna formacija iz garnizona u Bjelovaru. Tim povodom je istoga
dana Skupština općine Bjelovar uputila prosvjed koji glasi: “Osuđujemo
prijedlog saveznog sekretara za narodnu obranu i reagiranje Predsjedništva
SFRJ dr. Borisava Jovića, koji je suglasan sa pokretom odgovarajućih jedinica
JNA prema Pakracu. Osuđujemo miješanje vojnih vlasti u poslove legitimno
izabranih tijela Republike Hrvatske i u njezine demokratske procese”.26
Intenziviranje ratnih djelovanja u Zapadnoj Slavoniji dovelo je do početka
organiziranja većih vojnih postrojbi u općini Bjelovar, poput samostalne satnije,
kasnije “A” satnije 105. brigade Zbora narodne garde (ZNG), diverzant-
skog voda i protudiverzantske čete, većinom naoružane lakim naoružanjem.27
Veliki dio tih postrojbi formiran je na dobrovoljnoj osnovi, a Stjepan Ivanić,
zapovjednik 105. brigade govori da je sam išao tamo “gdje sam doznao da
postoje naoružane skupine domoljuba, kao u Velikoj Pisanici” te je uvjeravao
članove Kriznog štaba Velike Pisanice “da ih uvrsti u formaciju brigade”. Slično
je bilo i u selu Rovišću kraj Bjelovara gdje je nakon informacije o postojanju
brojnije skupine naoružanih ljudi, koji nisu bili formirani kao vojna postrojba,
otišao tamo i osnovao satniju od tih ljudi.28 Početkom lipnja 1991. godine
u sklopu Diverzantskog voda napravljen je plan fortifikacijskih prepreka i plan
miniranja, za sve prometne pravce i putove koje je u slučaju potrebe trebalo
zapriječiti. U izgradnju fortifikacijskih prepreka uključili su se radnici radionice
Remont vlakova Bjelovar i radnici “Tehnogradnje”. Bilo je predviđeno
da se zapriječe i miniraju pravci: Bjelovar – Severin - Veliki Grđevac, Bjelovar
- Veliko Trojstvo - Šandrovac, Bjelovar – Kupinovac - Đurđevac, Bjelovar
- Gornje Plavnice - Lipovo Brdo, Bjelovar – Korenovo - Čazma, Bjelovar –
Predavac - Vrbovec te pravac Bjelovar – Brezovac - Međurača. Imenovani su i
ljudi u mjesnim kriznim štabovima koji su bila zaduženi za spomenute pravce.
29 Uz te vojne pripreme različite civilne grupacije su u suradnji s Izvršnim
vijećem Skupštine općine Bjelovar vršile konstantni pritisak na JNA svojim
demonstrativnim okupljanjima, mirnim demonstracijama i peticijama. Tako
je u središtu Bjelovara organiziran skup “Zbor građana srpske nacionalnosti”
na kojemu je pred oko 200 ljudi izražena “podrška hrvatskim zahtjevima”.30
Organizirano je skupljanje potpisa građana za peticiju da se vojnici na odsluženju
vojnog roka što prije vrate živi i zdravi svojim obiteljima što ga je provelo
Društvo austrijsko-hrvatskog prijateljstva od 11. srpnja 1991. godine i
tom prilikom skupljen je 2.351 potpis građana u samo jednom danu.31 Istoga
dana je organiziran mirni prosvjed žena i majki vojnika u JNA na kojemu se
traži zaustavljanje “bezumnog i bezrazložnog pogibanja vojnika za ideologiju
nekolicine ratničkih oficira”. Na skupu su dominirali transparenti s natpisima
“Hoćemo djecu, a ne mrtvačke sanduke”, “Generali, podnesite ostavke”,
“Srpska armijo, odstupi”.32 Rijetki su bili nastupi poput onoga Regionalnog
odbora Bjelovar Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ), koji su
otvoreno pozivali na pokretanje krivične odgovornosti “hrvatskog vrha”, pozi-
vali na uhićenja odgovornih “za stanje u Jugoslaviji” i nadasve pozivi biračima
u Hrvatskoj da se ne odazovu na referendum za samostalnost koji je raspisan
za 19. svibnja 1991. godine.33
18 Uspostava “tampon zona” je očevidno bila u funkciji sprečavanja uspostave ustavnog poretka
RH na spomenutom području i davanje vremena pobunjenim Srbima da se bolje organiziraju.
Više o tome u: D. MARIJAN, n. dj., 156.-159.
19 Grubišnopoljski list (dalje GP), br. 15, 29. III. 1991., 3.
20 “Apel”, BL, br. 4, 24. I. 1991.,1.
21 “Osnovano međustranačko vijeće narode zaštite”, BL, br. 13, 28. III. 1991., 2., U
Međustranačko vijeće su ušli predstavnici HDZ-a, HDS-a, Hrvatske narodne stranke (HNS),
Hrvatske socijalno liberalne stranke (HSLS), Stranke Roma Hrvatske (SRH) i Hrvatske seljačke
stranke (HSS).
22 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 72.
23 “’DA’ za suverenu Hrvatsku”, BL ,br. 22, 23. V. 1991., 1.
24 “Odgoda gospodarskog sajma”, BL, br. 24, 13. VI. 1991., 2.
25 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 68.-69.
26 Davor RUNTIĆ, “Prvi hrvatski redarstvenik”, http://www. phrkkz.hr/Knjiga/7dio/7dio.
html, pristup ostvaren 28. 12. 2006. Iz nerealizirane zapovjedi načelnika štaba 5. vojne oblasti
može se zaključiti da je namjera Komande 5. vojne oblasti bila da uz pomoć snaga iz Tuzlanskog
i Banjalučkog korpusa 1. vojne oblasti napadne hrvatsku policiju. D. MARIJAN, “Oružane snage
SFRJ u izvanrednim prilikama”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb 2002., 372.
27 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ, n. dj., 145.-
150. Dana 1. lipnja 1991. osnovan je Diverzantski vod, zapovjednik Mirko Pretula, kasnije
Mirko Pereš. Krajem srpnja iste godine osnovan je Protudiverzantski vod pod vodstvom Darka
Matkovića, kasnije Željka Cepaneca, dok je početkom kolovoza 1991. počelo ustrojavanje “A”
satnija 105 brigade ZNG-a pod vodstvom Stjepana Ivanića, budućeg zapovjednika 105 brigade
HV.
28 Stjepan IVANIĆ, Da se ne zaboravi, 105. brigada u Domovinskom ratu (1991.-1992.),
Bjelovar 2006., 40.- 41.
29 J. ŠIMIĆ, A. PERČULIJA, S. ŠTIMAC, S. BUDINSKI, S. IVANIĆ, J. TOMŠIĆ , n. dj., 146.-
147.
30 “Podrška Hrvatskoj”, BL, br. 20, 16. V. 1991., 1.
31 “2351 potpis”, BL, br. 28, 11. VII. 1991., 1.
32 “Neslaganje sa politikom armijskog vrha”, BL, br. 28, 11. VII. 1991.,1.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.
ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska
U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).
Post je objavljen 28.04.2008. u 07:00 sati.