Nezadovoljna komunističkim režimom, nakon 1945. hrvatska emigracija
našla je utočište diljem svijeta, stvarajući organizacije čiji je jedini cilj bio rušenje
komunističkog režima u Jugoslaviji i stvaranje demokratske i samostalne
države Hrvatske. Odgovornost za te emigracijske kalvarije, kao i masovno i
sustavno iseljavanje ponajviše Hrvata snosi isključivo “centralistički i velikosrpski
komunistički režim, a s njime oni hrvatski komunisti, koji su nosioci toga
režima i koji brane njegovu politiku na čelu s Titom i Bakarićem. Taj režim s
tim hrvatskim komunistima grobar je hrvatskog naroda”.51
Hrvatska politička emigracija, koju su činili svi socijalni slojevi, prije svega
inteligencija, diljem svijeta brojnim je akcijama poput pisanja memoranduma,
nota, protesta stranim vladama i državnicima, manifestacijama i demonstracijama
željela iznijeti svjetskoj javnosti zatiranje demokracije i slobode, a posebno
upozoriti na represiju komunističkog sustava prema bno političkim neistomi-
šljenicima u domovini, a to je bio vrlo odgovoran i zahtjevan posao.52 Željeli su
naglasiti, i to s pravom, da hrvatski narod kao i ostali narodi svijeta ima pravo
na svoju vlastitu državu, povijest, nacionalna obilježja, kulturu, a ponajprije na
svoj materinski, hrvatski jezik. Bijegom i odlaskom iz domovine prevladalo je
među njima čvrsto zajedništvo, posebno zbog jezičnih prepreka i egzistencijalnih
potreba, kao i zbog političkog opredjeljenja, borbe za hrvatska prava i
rušenja nedemokratskog komunističkog režima u domovini. Ipak nije sve bilo
idilično, postojala je i velika heterogenost organizacija i pojedinaca, posebno u
političkom spektru. No, za hrvatsku emigraciju bilo je važno da “nikako sebe
ne smije proglasiti legitimnim predstavnikom čitavog hrvatskog naroda. /..../
da Hrvati u Domovini dobiju mogućnost da na demokratski način izaberu
svoje predstavništvo i napokon uzmu sudbinu u svoje ruke”.53
Našavši se u tuđini radi ostvarenja svojih ideja, organizirali su kulturne,
društvene, radničke, vjerske udruge, saveze, odbore, bratstva, društva i grupe,
vrlo često međusobno suprotstavljene u viđenju političke situacije u domovini
kao i u izboru metoda djelovanja. U početku je u zemljama gdje su boravili
njihovo djelovanje bilo prikriveno, apolitično, prije svega prosvjetno, znanstveno,
kulturno ili karitativno. Vrlo organizirani centri djelovanja političke
emigracije iz Hrvatske bili su u Argentini, Australiji, Aziji i Južnoj Africi,
Kanadi, SAD-u, kao i u zapadnoj Europi; Austriji, SR Njemačkoj, Švicarskoj,
Francuskoj, Engleskoj, Italiji, Švedskoj i Španjolskoj. Međutim, osnovni cilj tih
organizacija bilo je rušenje komunističkog režima u domovini. Pod nazivnikom
“hrvatsko”, velik broj emigrantskih organizacija imao je različite planove
i programe kako to organizirati i izvesti, kako ostvariti neovisnu i slobodnu
državu Hrvatsku. Za ostvarenje željenog cilja birale su se različite metode, od
akademskih do ekstremnih i diverzantsko-terorističkih. Kao što je rečeno,
među hrvatskom emigracijom diljem svijeta dolazila je do izražaja velika
heterogenost političkih ideja i aktivnosti oko ustaštva, Ante Pavelića54 i NDH.
Neke od tih organizacija imale su samo jednu ideju, obnovu - NDH. Naime,
stara “ustaška emigracija očito nije smogla snage, a možda ni imala prave
pobude, da jasno i radikalno razračuna s vlastitom prošlošću. Umjesto toga
ona je nastavila, na zadovoljstvo i uz pomoć mnogobrojnih ubačenih špijuna-
provokatora i njihovih naredbodavaca, slaviti simbole povezane s ratnom
državom /NDH/, dapače mitologizirati i apsolutizirati njene simbole kao
slovo U, 10. travanj, prvo bijelo polje ‘šahovnice’ itd., zahtijevajući obnovu
hrvatske države s te povijesno poražene i od taloga prošlosti neočišćene platforme”.
55 Naime, terorističke akcije tih emigrantskih organizacija i pojedinaca
nailazile su na oštru osudu i prosvjede vlada i građana, a predstavljale su
ozbiljan problem za zemlje u kojima su poduzimane. Inače, terorističke akcije
izvođene su u zemlji od druge polovice 1945., a u inozemstvu od 1962.56 Sa
sigurnošću se može tvrditi da je hrvatska emigracija što se tiče političkoga
gledišta bila podijeljena na raznolike grupacije, ideje i metode djelovanja,
ali je imala jedinstven cilj - ostvarenje samostalne Hrvatske. Usitnjavanje te
emigracije na grupe i grupice, kao i suprotnosti u metodama djelovanja nije
ništa novo i bilo je prisutno kod svih emigracija svijeta. Važno je istaknuti da
je Hrvatska emigracija za razliku od emigracije drugih država, s gledišta tadašnje
komunističke vlasti bila najveća, najorganiziranija, najdjelotvornija, najogorčenija
i najprotjeranija. Priznao je to komunistički režim na naznačenoj
sjednici CK SKH. Govoreći o hrvatskoj emigraciji, Vladimir Bakarić je rekao:
“Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju.
Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku
emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov,
tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naše emigracije
prema Jugoslaviji. Razloge za tu žestinu, taj karakter te emigracije neću spominjati.
Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata unutar same Hrvatske i
raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem
da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne
osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnezgodnije vrijeme i da
je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika.”57 Dakako, Bakarić
nije želio ulaziti u strahote i stradavanja Hrvata u Bleiburgu, Kočevskom rogu
i na križnom putu. Bile su to odmazde i pokolji najviše prema Hrvatima, koji
su na bilo koji način bili vezani uz NDH ili su simpatizirali NDH, odnosno bili
protiv komunističke vlasti. No, komunisti odnosno partizani obračunali su se
na istovjetan način i na istom mjestu i sa srpskim i slovenskim protivnicima
prema naredbi: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje.”58 Da je
komunistički režim bio vrlo osvetoljubiv i represivan prema svojim političkim
neistomišljenicima preslaba je ocjena za sva krvoprolića, ubojstva, likvidacije,
mučenja i masovne egzekucije (Kočevski rog) kroz koje su prošli Hrvati.
Bez velike javne angažiranosti hrvatske emigracije nitko u svijetu ne bi
znao za progone, traume iz prošlosti i šikaniranja kojima su najviše bili izlože-
ni Hrvati. To je bio razlog zašto je ona željela o svojim opravdanim hrvatskim
zahtjevima na sve načine, ne birajući sredstva, izvijestiti Zapad koji je jedini
mogao pomoći.
49 Jure PETRIČEVIĆ, “Procesi u Hrvatskoj u općem političkom zbivanju”, HR, prosinac
1972.,522.
50 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij Hrvatske revije, srpanj 1971., München-
Barcelona 1974., 11.
51 Jure PETRIČEVIĆ, “Hrvatska se iseljava”, HR, prosinac, 1969., 477.
52 Franjo H. ETEROVIĆ, “Trideset godina iseljeničkog tiska”, HR, JZ, 345.
53 Hrvoje VUKELIĆ, “Hrvatske mogućnosti na pragu velikih promjena”, Isto, 135.
54 Čak i ‘stare’ ustaše imale su kritičko stajalište prema Anti Paveliću. Tako je Krunoslav
Draganović u Napulju u listopadu 1948. upozorio A. Pavelića: “/.../ Hrvati se moraju na nekoga
osloniti. ‘Imali smo do sada nesreću, da smo se uvijek oslonili na onoga, koji je izgubio rat. /..../
preostaju jedini Zapadni Saveznici: ‘s njima moraju ići Hrvati, da ostvare svoju slobodu i državu.
/.../ Ali /..../ ti Zapadni Saveznici Vas, Gospodine Doktore, neće. Oni Vas odbacuju i Vi ste na
njihovim crnim listama. Svaka borba za Hrvatsku vođena u imenu Pavelić unaprijed je od njih
odbačena i osuđena. I Vi ste - žao mi je to reći - danas zapreka za hrvatsku narodnu borbu. I
zato, kad se jednom spasite i dođete u Argentinu, zahvalite se najprije Bogu za svoje spasenje i
onda dignite ruke od hrvatske politike. /..../ Ovo ne znači, da se Vaši sljedbenici, ustaše, među
kojim toliki najčestitiji hrvatski rodoljubi, ne trebaju dalje boriti za Hrvatsku. Što više, izdajte
im zapovijed da se bore do zadnje kapi krvi, ali ne pod Vašom kapom i Vašim imenom.” V.
NIKOLIĆ, n.dj. 14.
55 Branko SALAJ, “Hrvatsko proljeće i dijaspora”, Prilog znanstvenom skupu Hrvatska u 1971.
godini, Zagreb, 18. - 19. prosinac 2001.
56 Jedna od terorističkih akcija koja je izazvala veliko zgražanje i nezadovoljstvo u svijetu dogodila
se 15. rujna 1972. kada su troje Hrvata, Tomislav Rebrina, Rudan Prskalo i Nikola Lisac
oteli zrakoplov švedske kompanije “SAS” na liniji Göterborg-Stocholm, te s oružjem prisilili
posadu na spuštanje u zračnu luku Malmö u Švedskoj. Ta akcija nije išla u prilog borbi Hrvata
za stvaranje samostalne države Hrvatske.
57 Deseta sjednica CK SKH održana je od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu.
58 Zdenko ZAVADLAVA, “Naređeno nam je da ubijamo!” Jutarnji list, 25. svibnja 2003.,12.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
Post je objavljen 21.04.2008. u 07:00 sati.