Jedna od prvih inicijativa za kritičko preispitivanje jugoslavenskog socijalizma
a u sklopu partijskih rasprava o “slobodnoj borbi mišljenja” u SKJ, pokrenutih
Šestim kongresom KPJ/SKJ, pojavila se u uredništvu časopisa Naprijed u
Zagrebu. Naprijed, osnovan 1943., bio je direktivni partijski list Komunističke
partije Hrvatske sve do svibnja 1953., kada postaje tjednik za politička, kulturna
i društvena pitanja. Godine 1953. časopis je, između ostalog, zastupao i tezu
da “pluralizam jača demokraciju” te se zalagao za dopuštanje slobodne rasprave
u sklopu Partije, odnosno u sklopu socijalističkih opredjeljenja. Krug oko
Naprijeda (Dušan Diminić, urednik, Berto Črnja, Živko Vnuk, Miloš Mimica,
Mile Joka, suradnici) inzistirao je na praktičnoj implementaciji ovih načela,
primjerice preko članaka koji su kritizirali nedemokratsku izbornu praksu u
Hrvatskoj i Jugoslaviji, zalažući se za uvođenje kandidiranja više, pa i nezavisnih
kandidata, a što je postojalo kao zakonska mogućnost. Odlučno zastupanje
navedenih ideja neizbježno ih je dovelo u sukob s vodstvom, jer je “unutarpartijski
pluralizam” zapravo ostao retorička fraza i Partija nije imala volje
odreći se svoje dotadašnje, arbitrarne uloge. Sukob je eskalirao u kontekstu
afere oko M. Đilasa, najpoznatijega jugoslavenskog disidenta. Godine 1954.
CK SKJ je osudio njegovu kritiku birokratskog socijalizma kao “liberalno-buržoasko
skretanje”. Svi časopisi i forumi koji su ga dotad podržavali podvrgnuli
su se partijskoj odluci. U siječnju 1954. urednik i neki suradnici Naprijeda
politički su osuđeni od CK SKH, a glavni urednik je smijenjen te prisiljen i da
se odrekne svog mandata u saveznom parlamentu. Časopis je uskoro ugašen.
Osim “malograđansko-anarhističkih” stajališta, grupi oko Naprijeda imputiran
je i “lokalizam” (odnosno, vezanost uz određene “lobije” u Istri i na Baniji),
što je u to vrijeme također bila ozbiljna politička etiketa.31
V. Šezdesete godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji
1. Od disidenta Đilasa do pada Rankovića
Doba “reformističkog komunizma” u Europi šezdesetih godina dovelo je u
javnost komunističkih država i nacionalno pitanje, kojima se većina novih elita
koristila u svojim nastojanjima za obnovu legitimacije,32 ali i u cilju rješavanja
potisnutih nacionalnih suprotnosti. SFRJ je bila sastavljena od šest republika:
Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije – s dvije pokrajine: Vojvodine
i Kosova, te Crne Gore i Makedonije. Centralistički sustav, na početku značajka
i komunističke Jugoslavije, postao je prepreka modernizaciji i liberalizaciji
sustava, jer je vlast koncentrirao u rukama partijskog centra i moćne centralne
tajne policije. Reformisti u Partiji, koje je podržavao i sam J. B. Tito, odlučili
su promjene započeti reformom federalizma.
Spoj nacionalizma i liberalizma ondašnjim se komunističkim vođama
diljem Europe činio pogodnim “ključem” reformiranja socijalizma33 te početno
upućivao na mogućnost da ustupci nacionalnome ne moraju značiti i ustupak
pluralizmu. Ali, oživljavanje nacionalnog u starom, tradicionalnom i
novom “komunističkom” vidu upozorilo je na njegovu snagu. Zahtjev za nacionalnim
identitetom uzdrmao je tradicionalne komunističke ideološke veze
i ugrozio partijsku moć. Povratak poznatim modelima gospodarstva i politike
činio se najsigurnijim. Upravo su zahtjevi za reformom sustava i uspostavom
humanijeg socijalizma odlikovali politički program prvoga jugoslavenskog
međunarodno poznatog disidenta Đilasa. On je pripadao samom vrhu
države i komunističke partije u neposrednom okruženju Tita. Njegov zahtjev
1953./1954. za reformama u sustavu (osobito pozicije Partije), dakle u sklopu
socijalističke platforme, smatran je preradikalnim u to vrijeme jer se SKJ tada
još borio s unutarnjim otporima provođenju radikalnih promjena sa Šestog
kongresa. Kasnije će se Đilas okrenuti zagovaranju višestranačkog sustava,
ali je već 1954. svojim idejama o pluralizmu, a i zagovaranjem određene liberalizacije,
doveo u pitanje monopol KPJ. Nakon progona Đilasa i sam je vrh
partije krajem šezdesetih odlučio posegnuti za reformama, naravno, ne tako
radikalnim. Komunistička je partija sustav nastojala učiniti gospodarski djelotvornijim
uvođenjem tržišne privrede. Tržišna ekonomija koja podrazumijeva
slobodno kretanje kapitala, roba i radne snage nije bila spojiva s jednopartijskom
diktaturom. Navedena je činjenica predstavljala glavnu prepreku i
razlog neuspjeha reformi. Liberalizacija sustava dovodila je u pitanje komunistički
monopol, a osnovni kriterij svih reformi bio je da vlast komunističke
partije ne bude dovedena u pitanje. Zato komunisti nisu uspjeli riješiti “kvadraturu
kruga”: uvesti dostignuća zapadnjačke znanosti i tehnike, a istodobno
izbjeći liberalnu demokraciju i građansko društvo. U Jugoslaviji svjedočimo
cikličkom propadanju bitnih liberalnih reformi. Poput mnogih drugih sustava
i društava i jugoslavenski je socijalistički sustav imao kontradiktorna nastojanja:
htio je napredovati a da se zapravo ne promijeni. Prostora za političku
alternativu komunističkom monopolu nije bilo. Službena je doktrina zastupala
ideju nekonfliktnog društva.
Svi sukobi u sklopu društva bili su prisutni i u samoj Komunističkoj partiji
Jugoslavije. U njoj su se “skrivali’’ i zagovornici i protivnici reformi. Zato je
opredjeljenje političkog vrha Jugoslavije na čelu s J. B. Titom za gospodarske
reforme u drugoj polovici šezdesetih implicitno sadržavalo i nužnost postupnih
političkih promjena u KPJ. Politički suprotstavljene koncepcije društvenog
razvoja (od kojih je ona centralističko-unitaristička formalno poražena,
ali ne i eliminirana, brionskim plenumom CK SKJ 1966. i političkim padom
njezina najutjecajnijeg zastupnika, dugogodišnjim saveznim ministrom unutarnjih
poslova i organizacijskim sekretarom CK KPJ Aleksandra Rankovića),
kao i doktrinarna ograničenja, uvjetovali su da su reformski procesi bili kolebljivi
te su konačno bili i napušteni.
Zanimljivo je da je pad komunističkog dogmatika Rankovića izazvao protivljenje
i dvojbe u tadašnjem partijskom vodstvu Srbije. Ranković je, uz Edvarda Kardelja
i Milovana Đilasa, u ratu i neposredno nakon njega bio najbliži Titov suradnik.
Dva je desetljeća rukovodio OZN-om/UDB-om, političkom policijom, kao organizacijski
sekretar dugo je utjecao na partijsko i državno “kadroviranje”. Smatralo se da će kao
Srbin po nacionalnosti naslijediti Tita. Stoga za veći dio srpske komunističke
elite uklanjanje Rankovića nije bilo samo uklanjanje zagovornika monolitnog
jedinstva partije i države, nego je otvaralo i srpsko nacionalno pitanje
u Jugoslaviji. Ova elita je smatrala da su centralizacija i boljševizacija rješenje
svih problema. Iako politički poražena, ova ideja je i dalje postojala u redovima
srpske partije, a dogmatici su bili snažni i u redovima ostalih republičkih
komunističkih partija.
Liberalniji komunistički vođe pojedinih republičkih partija koji su nastojali
provesti gospodarske reforme i prihvaćali nužnost daljnje federalizacije
Jugoslavije nisu dugo izdržali u sukobu s dogmaticima. Reformističke snage,
ponajprije u partijskim krugovima, nepovezane u strategiji promjena nisu
uspijevale izboriti usvajanje vlastitih shvaćanja. Također, važno je naglasiti da
reformističke snage nije obilježavala ista politička orijentacija, dok su jedni
više naglašavali liberalizaciju i tržišne reforme, drugi su ponajprije isticali
pravo republika na veću samostalnost. Navedene su razlike definirale njihove
odnose tj. nemogućnost međusobne potpore i zajedničkog nastupa. Dublji
reformski procesi su napušteni, a dogodilo se jedino djelomično premještanje
ovlasti središnje vlasti na republike (uključujući i decentralizaciju obrane
formiranjem republičkih teritorijalnih službi) te postupna liberalizacija koja
pomaže u oblikovanju civilnog društva. Pokazalo se da granicu reformi predstavlja
dogma o vodstvu “subjektivnih snaga’’, zapravo komunističke stranke,
koja se ničim nije smjela dovesti u pitanje. Stoga je tih godina i u JNA osnovana
samostalna organizacija SK, koja je imala status republičke organizacije.
Samoupravne reforme su prema službenoj, Kardeljevoj doktrini bile ne samo
oblik neposredne demokracije, nego i diktature proletarijata, koju je jamčio
SKJ, a preko svoje partijske organizacije i vojska.
Smjena reformističkih vodstava u Jugoslaviji početkom sedamdesetih, osobito
onih u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, označila je povratak starih dogmatskih
kadrova, ali su unatoč tome neki zahtjevi reformista ugrađeni u novi ustav
1974., a struktura jugoslavenske federacije je dobila neke konfederativne značajke.
34 I u drugim je republikama bilo “čišćenja” iako u manjem opsegu, kao
npr. u partijskom vrhu Makedonije, a i bosansko-hercegovačko se vodstvo
također obračunalo sa svojim kadrovima u saveznom vrhu, koji su optuženi
za politiku “čvrste ruke”. Djelomična liberalizacija tih je godina u javnost
dovela različite oblike artikulacije nacionalnih interesa (i onih koji prvi put
nisu partijske provenijencije), a otvorenost režima propituju – neuspješno –
i prvi pokušaji političke pluralizacije. S druge je strane komunističko vodstvo
nekim liberalnim i konfederativnim rješenjima iz ustava 1974. nastojalo parirati
još većim inzistiranjem na vodećoj ulozi komunističke partije i Tita, te
na taj način učvrstiti komunističku diktaturu. Sve je više jačala uloga staroga
partizanskog naraštaja i Jugoslavenske narodne armije. Postotak oficira u
Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije se udvostručio (11%).
Unatoč konačnom neuspjehu reformi, druga je polovina šezdesetih godina
nesumnjivo označila početak djelomične liberalizacije jugoslavenskoga političkog
sustava te omogućila i prve pokušaje nestranačkoga političkog pluralizma.
Civilno se društvo polako počelo buditi. No, demokracija je još bila daleko,
a to su uskoro uvidjeli oni koji su smatrali da je politički pluralizam moguć
i u danim okolnostima.
33 George SCHÖPFLIN, Politics in Eastern Europe 1945 - 1992., Oxford UK & Cambridge
USA 1993., 144.
31 Više: K. SPEHNJAK, “Socijalistički savez i demokracija - “jedan ili više kandidata?” Analiza
izbora za Sabor i Saveznu skupštinu 1953. godine’’, ČSP, 22/1990., br. 3, 99.-119. Nešto drukčiju
interpretaciju nudi D. DUKOVSKI u knjizi Rat i mir istarski.
32 Peter FERDINAND, Communist Regimes in Comparative Perspective, London
1991., 220.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 05.04.2008. u 07:00 sati.