U ovom će radu ukratko biti iznesena neka stajališta, pogledi, aspekti, kritike,
nezadovoljstva i razočaranja hrvatske emigracije zbog neuspjeha odnosno
sloma hrvatskog proljeća. U emigrantskom tisku bilo je mnogo diskusija
i rasprava, oprečnih stajališta o hrvatskom proljeću, s obzirom na to da je to
bio značajan događaj u suvremenoj povijesti Hrvatske. Dakako, kao u svemu
tako i u tumačenju ovog kulturno-političkog događaja nema jedinstvenog
zaključka.
Hrvatska emigracija, bez ikakve dvojbe, smatrala je Josipa Broza Tita glavnim
i jedinim krivcem za slom hrvatskog proljeća i represija koje su kasnije uslijedile,
koji je “okružen srpskim generalima /..../ optužio vodstvo SKH, svu komunističku
vladu, svu marksističku inteligenciju, svu omladinu, komunističku i nekomunističku”
za ustaštvo i kontrarevoluciju.80 Za sve to optužio je cijeli hrvatski
narod. Nitko nije vjerovao da će Tito u očuvanju svoje vlasti “postupati na agresivan
i upravo divljački način protiv cijelog jednog naroda, njegove sveučilišne
omladine i njegove inteligencije”.81 Pomoć u njegovu slamanju i konačnom
slomu, po mišljenju te emigracije, pružio je nesumnjivo jugoslavenski vojni
vrh na čelu s generalom Krstom Ljubičićem, Srbi u Hrvatskoj i jugoslavensko
orijentirani Hrvati u Hrvatskoj, u CK SKH, predvođeni V. Bakarićem, Milkom
Planinc, Dušanom Dragosavcem, Milutinom Baltićem, Jurom Bilićem, Emom
Derossi-Bjelajac. Obračun s hrvatskim nacionalizmom odnosno nacionalistima,
započeo je 23. srpnja 1971. uhićenjem Šime Đodana, gospodarskog tajnika MH
i Marka Veselice, saveznog zastupnika i člana Upravnog odbora MH i njihovim
izbacivanjem iz članstva SKH. Ta dva intelektualca Hrvata “dokazivali su strahovite
nepravde, koje je Beograd pomoću SKJ vršio nad hrvatskim narodom.
S dokazima u ruci. Sa statistikama samih beogradskih vlasti. Nisu izmišljali, ni
tražili u Srbima ‘Hrvate pravoslavne vjere’, ni prisvajali bilo kakva dobra srpskog
naroda. Ni kulturna, ni materijalna”.82 Isključenje M. Veselice i Š. Đodana iz
SKH, koji su bili tolerantni prema hrvatskim ‘nacionalistima’ i zahtijevali odcjepljenje
Hrvatske od Jugoslavije, a za ‘nacionalističke’ ciljeve pridobili Maticu
hrvatsku i Savez studenata Hrvatske, značio je kraj ‘proljećara’ i liberalizaciju
koja je započela 10. sjednicom CK SKH. Istovremeno je to bio i udarac Matici
hrvatskoj, koja je započela s oživotvorenjem svoga plana i programa s kulturnog
stajališta. Prijetnja Tita hrvatskim komunistima da se moraju sami obračunati
sa svojim nacionalistima, naišla je na osudu i otpor liberala i reformista u SKH.
Vrhunac Titove prijetnje Hrvatska je doživjela 9. listopada iste godine na manevrima
JA “Sloboda ‘71”. Ta demonstracija snage JA bila je opomena Hrvatskoj.
Tada je Tito “pred srpskim oficirima najavio otvorenu borbu protiv ‘klasnog
protivnika’ u vidu ‘nacionalizma’ i ‘šovinizma’ u Hrvatskoj i pozvao vojsku, da
‘takve pojave onemogući’”.83 Osim Tita, i Bakarić, Blažević, Bilić, Dragosavac,
kao i drugi centralisti i unitaristi na stranicama HR označeni su kao krivci za
slom nacionalnog pokreta i izraziti protivnici države Hrvatske. To su malobrojni
izdajnici u hrvatskoj povijesti koje hrvatski narod neće nikada slijediti. Na
vlasti su se održali zahvaljujući “služinskoj podložnosti velikosrpskoj hegemoniji.
Podređivanje hrvatskih životnih probitaka srpskim probitcima, niji. biološko
i gospodarsko slabljenje kao i genocid hrvatskog naroda bili su i ostali uvjeti
njihovog održanja na vlasti. Na toj izdajničkoj i renegatskoj politici se i danas
temelji vlast Tita i Bakarića. Puč u prosincu 1971. to najbolje pokazuje”.84 U
prosincu 1971. put Hrvatske u slobodu bio je grubo zaustavljen. “Savez između
srpske vojske i Tita sa sovjetskim zaleđem navijestio je hrvatskome narodu
otvorenu borbu i uveo teror i nasilje. Svaka riječ o slobodi, pa i sama pomisao
na slobodu, proglašena je zločinom. Velikosrpski vlastodršci povratili su se na
godinu 1945., na godinu uvođenja strahovlade A. Rankovića.”85 Osim njih za
slom hrvatskog proljeća emigracija optužuje i velik broj starih unitarista, prosovjetskih
elemenata, koji su imenovani na stranicama HR i koji kao dugogodišnji
partijski radnici Hrvatske upućuju pismo J. Brozu Titu te odobravaju njegovu
politiku, izlaganje i zaključke 21. sjednice Predsjedništva SKJ iz Karađorđeva
u borbi protiv hrvatskog nacionalizma. Inicijatori i organizatori pisma bili su
Anka Berus, Zvonko Brkić i Antun Biber Tehek.86 U pismu antireformista, protivnika
hrvatskog nacionalnog pokreta, piše: “Dragi druže Tito, /.../ mi članovi
ranijih centralnih komiteta SK Hrvatske i Jugoslavije izražavamo najpotpunije
slaganje sa ocjenama i porukama koje si /.../ uputio SKH i svim komunistima
Jugoslavije. /.../ počelo se manipulirati sa uopćenim podrškama Tebi, isticati
stavove proteklog kursa SKH, a ujedno davati podršku i onima koji su direktno
odgovorni za tešku političku situaciju i za štetne posljedice u prvom redu za
radni narod Hrvatske. Zato izražavamo svoje nezadovoljstvo i bojazan zbog već
prisutnih takvih tendencija /.../ koja je ozbiljno počela nagrizati osnove našeg
socijalističkog društva, razbijati SK, eliminirati ulogu radničke klase i ozbiljno
remetiti međunacionalne odnose u Hrvatskoj i Jugoslaviji. /.../, a Tebi i svim
hrvatskim i jugoslavenskim komunistima obećavamo da ćemo Te u Tvojim
revolucionarnim naporima svesrdno pomagati.”87
Označavanje djelovanja Matice hrvatske, istupe i stajališta pojedinih hrvatskih
političara koji su se zalagali za interese Hrvatske, demonstracije i štrajk
zagrebačkih studenata, odnosno nacionalni i masovni pokret u Hrvatskoj
“kontrarevolucijom”, izazvalo je veliko nezadovoljstvo i proteste Hrvata ne
samo u domovini nego i dijaspori i emigraciji. Takvo gledište tadašnje vlasti
još više je ujedinilo emigraciju u dugotrajnoj i životnoj ideji da Tita, Partiju
odnosno nosioce nedemokratskog komunističkog režima u Jugoslaviji
treba što prije srušiti. Naviknuta na demokraciju zapadnih zemalja u kojima
se društvene promjene događaju legalno, emigracija je reagirala protestom
i mržnjom prema svima koji su pridonijeli slomu hrvatskog proljeća.
Zaprepaštenje i nerazumijevanje svih građana Hrvatske, kao i emigracije bilo
je to veće jer su politički i gospodarski zahtjevi traženi i upućeni preko legal-
nih hrvatskih predstavnika u CK SKH i SKJ na surov način odbačeni. Pokret
studenata brutalno je ugušen, a nosioci te nacionalne politike i rukovodstvo
Matice hrvatske kažnjeni su visokim i strogim zatvorskim kaznama.88 Takav
represivni postupak potvrdio je mišljenje emigracije da su njihovi zahtjevi
za rušenjem nedemokratske vlasti jedini pravi put izlaska iz komunističkog
režima.
O 21. sjednici Predsjedništva SKJ održanoj 1. i 2. prosinca 1971. i sječi
partijskog i državnog rukovodstva Hrvatske u Karađorđevu napisano je na
stotine knjiga, a mnogi novinari, analitičari pa i strani povjesničari pokušali
su dati objašnjenje tih događaja. Zaključak je jedinstven. Tom povijesnom
sjednicom otpočelo je raspadanje i odumiranje Jugoslavije, što su bile prognoze
nekih inozemnih promatrača i poznavatelja političkih, društvenih i
gospodarskih prilika u Jugoslaviji. Vrlo ugledni londonski The Economist
o toj sjednici izvješćuje: “Stari čovjek u paničnom strahu. Čistka koju je
predsjednik Tito poduzeo u Hrvatskoj može otežati njihov zajednički život
- čak i održavanje njihove nezavisnosti”, a zatim nastavlja: “Politički udarac
koji je predsjednik Tito izveo /.../ u Hrvatskoj, po veličini drugoj republici
u jugoslavenskoj federaciji, bio je izveden bez posebnog napora. Hrvatske
partijske vođe, koje je on 1. prosinca optužio zbog ‘gnjilog liberalizma’ i
‘nacionalizma’ na susretu licem u lice, u njegovom lovačkom rezervatu na
sjeveru Srbije, mirno su podnijeli ostavke.”89 U zapadnim zemljama kriza u
Jugoslaviji vrlo brzo je shvaćena kao kriza države i posljedica neriješenog
nacionalnog pitanja, odnosno sukoba između Hrvata i Srba. Tito je uporno
nastojao uvjeriti Zapad u suprotno “kako je njegovo rješenje nacionalnog
pitanja i izmirenje nacionalnih suprotnosti njegovo pravo životno djelo”.90
Međutim, “taj je mit Tita i Jugoslavije poljuljan i srušen ne samo u redovima
hrvatskih komunista nego i u inozemstvu. Na Zapadu su mnogi naivno
vjerovali u Titovo ‘trajno rješenje’ nacionalnog pitanja u mnogonacionalnoj
jugoslavenskoj državi i u Jugoslaviji kao čimbeniku mira. Mnogi su, nasuprot,
zlonamjerno širili laži posebno o Hrvatima pod utjecajem velikosrpske
propagande, netočno je prikazivan albanski i makedonski nacionalni
problem”.91 Događaji u Karađorđevu pokazali su da se kriza u Jugoslaviji ne
može riješiti legislativnim putem, ali ni amandmanima, nego samo “starim
sredstvima balkanskog primitivizma”, odnosno represijom uz pomoć policije
i vojske. O ostavkama vodećih hrvatskih političara HR kritički izvješćuje:
“Tragikomičan je i silazak s vlasti ekipe Dabčević-Kučar, Tripalo i Pirker. Ta
je ekipa uvidjela jedan dio dubine ponora, u koji je jugokomunizam s Titom
na čelu strovalio hrvatski narod. Ta grupa pokušala je u datim prilikama do
krajnjih mogućnosti braniti interese hrvatskog naroda. Ali kada je prisiljena
na odstup, kada je bila duboko ponižena i uvrijeđena, i ljudski i intelektualno,
odstupila je, ali se i sama dalje ponizila. Nije smogla dovoljno snage, da
kaže punu istinu, nego je vršila samokritiku prema Titu i njegovim gospodarima,
posipajući glavu pepelom i bacajući se u prašinu i blato. Tragično
je i žalosno, kada Savka Dabčević-Kučar i Pero Pirker u ostavci izražavaju
svoju spremnost i odlučnost, da se kao komunisti angažiraju ‘u provođenju u
djelo odluka Predsjedništva SKJ i riječi druga Tita, u borbi protiv hrvatskog
separatizma i šovinizma’. Tragično je i žalosno, da Miko Tripalo u svojoj
pismenoj ostavci Titu ističe svoje jugoslavenstvo i spremnost, da aktivno
sudjeluje ‘u borbi protiv šovinizma, protiv svih antisocijalističkih i kontrarevolucionarnih
snaga’.”92
Na 23. sjednici CK SKH, održanoj 12. - 13. prosinca 1971. smijenjeno je
hrvatski orijentirano partijsko rukovodstvo i postavljeno novo. Zadatak Milke
Planinc, Josipa Vrhovca i Milana Miškovića bio je, prema izvješćima u HR,
da uz pomoć Tita, Udbe i JA do kraja uništi hrvatsku “kontrarevoluciju”. Što
se tiče pokreta hrvatskih sveučilištaraca, emigracija je posebno osudila izjavu
Josipa Vrhovca, člana Izvršnog komiteta (IK) CK SKJ “da je bivše studentsko
rukovodstvo došlo ilegalnim udarom, s unaprijed odabranim i pripremljenim
‘šefovima’, da je iskazalo potpuno pomanjkanje demokratskog i humanog
odnosa, /..../ i da treba ići na radikalno raščišćavanje na Sveučilištu i da tome
veliki angažman moraju dati komunisti, posebno studenti koji se trebaju založiti
na istinskim parolama SK”.93
Osim nakaradnih izjava o studentskim demonstracijama, emigracija je
oštro reagirala na izjavu Vrhovca koji kategorički tvrdi da postoji istovjetnost
ciljeva hrvatske “kontrarevolucije” i hrvatske “emigracije”, podsjetivši “da je
politička emigracija prebacila težište svoje borbe za ‘osvajanje Hrvatske’ u
samu Hrvatsku”.94
Stajalište emigracije je da ta borba za suverenu Hrvatsku nije započela
tijekom hrvatskog proljeća, nego traje od 1945. pa i prije. Emigracija također
osuđuje izjavu Marinka Gruića, novoizabranog predsjednika GK SKH
Zagreba, da su “nacionalističko-revolucionarni bunkeri pregrupirali svoje
snage i mijenjajući taktiku infiltrirali se osim u Zagrebačko sveučilište i
Maticu hrvatsku još i u niz listova i publikacija (Tlo, Omladinski tjednik, HGG,
Kritiku, Kolo, u Školsku knjigu, itd.)”.95 Zaključak sjednice GK SKH Zagreb,
održane 27. prosinca 1971., na kojoj je nasilno smijenjen Srečko Bijelić, dotadašnji
predsjednik, bio je rezultat zahtjeva Tita, generala Đoke Jovanića i Krste
Ljubičića, kao i nekih hrvatskih političara (Čede Grbića). Emigracija također
osuđuje neosnovan napad Marinka Gruića, člana Sekretarijata GK Zagreb na
hrvatske intelektualce i izjavu: “U bici koju su započeli nacionalisti ne biraju
sredstva, ima ih svuda. Razni: Veselice /..../ Đodani, Gotovci, Gamulini, Šošići
i drugi njima slični /..../ u borbi za vlast /..../ stalno se hvale da imaju podršku
u političkom vrhu SKH, oslanjaju se i guraju u akciju prije svega dosta malo ali
ofenzivno jezgro studenata iz nedovoljno razvijenih krajeva od kojih mnogi
nose u sebi mentalitete seoskog sirotinjskog radikalizma, iako su to u pravilu
djeca bolje stojećih roditelja.”96 Zvonko Brkić, ‘stari unitarist i terorist’, kako
ga emigracija naziva u HR, također je pobornik terora nad Hrvatima kao u
vrijeme Rankovića. U svojoj osudi proteklih događaja u hrvatskom nacionalnom
pokretu, Brkić izriče odavno prešućivanu istinu. Točno je da “SK nema
podloge u hrvatskom narodu /..../. Razjedinjen je narod, suočen sa šovinizmom
i hrvatskim i srpskim. Razjedinjen je i SK. /.../ Uveden je oportunizam,
malodušnost i karijerizam u SK. Oživio je neprijatelj i ojačao svoje pozicije,
te /..../ predlaže primjenu sile: ‘razbiti politički neprijatelja, njegove punktove,
pozicije i stjerati ga u rupu’”.97 Emigracija je bila iznimno zadovoljna tom
Brkićevom izjavom, jer potvrđuje njezino staro stajalište da SK nema plodno
tlo ni podlogu u hrvatskom narodu. Na antihrvatskim stajalištima nastupaju
M. Mišković, Č. Grbić, Mato Rajković, Milutin Baltić i ostali “hrvatski kadrovi”
iz Hrvatske.
Emigracija je uputila niz memoranduma i protesta diljem svijeta zbog
nasilnog smjenjivanja hrvatskog partijskog rukovodstva, kao i ostalih hrvatskih
kontrarevolucionara. Međutim, hrvatska emigracija bila je razočarana i
osjećala se izdanom i prevarenom zbog naknadnih samokritika koje su uputili
Titu i partijskim forumima. Posebno se zamjera S. Dabčević-Kučar što je ne
samo u svoje ime, nego i u ime P. Pirkera izjavila: “Titovu kritiku masovnog
pokreta koji predstavlja organizaciju sumnjivih ciljeva i sadržaja primamo
bez rezerve /.../. Primajući komunistički odgovorno kritiku i povlačeći iz nje
konzekvence, najenergičnije i s ogorčenjem odbacujemo, kao dugogodišnji
komunisti i ljudi, tendencije, tumačenja i insinuacije da naše djelovanje u
SKH pokušavaju na bilo koji način interpretirati kao idejno i politički tuđe
SKH, šovinističko, antisamoupravno, frakcionaško, karijerističko i sl. Naša
ostavka na članstvo u CK SKH izraz je odgovornosti za upućene nam kritike.”
98 Ili, “tako već ‘mitizirana’ Hrvatica Savka veli: ‘nije potrebno posebno
isticati poznatu i historijski potvrđenu činjenicu, da je sudbinski interes svih
naroda i narodnosti Jugoslavije, da žive u jednoj nesvrstanoj, vanblokovskoj,
samoupravnoj zajednici, kako bi u njoj sačuvali i razvijali slobodu /..../.”99
Takva samokritika ‘Savke’ - ‘kraljice Hrvata ili hrvatske ruže’ bila je sa stajališta
emigracije nešto strašno, nepojmljivo. Također su bili nezadovoljni, užasnuti
i ‘prevareni’ samokritikom Tripala koji je J. Brozu napisao: “/..../ prihvatio
sam Vašu kritiku i suglasio se sa zaključcima koje je donijelo Predsjedništvo.
Kritika se odnosi na nedovoljnu odlučnost, na nebudnost i liberalizam u borbi
s klasnim neprijateljem, posebno s nacionalističkim snagama u Hrvatskoj.”100
Te samokritike vodećih hrvatskih političara izazvale su bijes i žalost, a shvaćene
su kao ‘izdaja’ u redovima emigracije. Mnoge kritičke opservacije našle
su mjesto na stranicama HR o metodama i strategijama rada partijskog rukovodstva
u domovini tijekom proljeća. Zbog čega su promijenili svoja stajališta
koja su zastupali tijekom hrvatskog proljeća? Zašto su ‘izdali’ hrvatski narod
koji ih je vjerno pratio? Zašto su napustili intelektualce i rukovodstvo Matice
hrvatske? Zašto nisu stali u obranu studenata i profesora?101 Zašto su dopustili
progon sudionika masovnog pokreta? Po čemu je to ‘maspok’ imao sumnjive
ciljeve? Zašto su se ‘Savka’ i ‘Mika’ predomislili? Na sva ova pitanja emigracija
nije dobila odgovore!
75 Isto, 125.
76 Uz Hrvatsku reviju i Novu Hrvatsku (London), hrvatska emigrantska inteligencija u
inozemstvu pokrenula je još nekoliko iznimno važnih časopisa: Journal of Croatian Studies na
engleskom (New York), Studia Croatica na španjolskom (Buenos Aires) i Kroatische Berichte na
njemačkom jeziku (München).
77 Franjo H. ETEROVIĆ, “Trideset godina hrvatskog iseljeničkog tiska 1945. - 1975.”, HR JZ.,
345.
78 Jere Jareb rođen je u Šepurinama, na otoku Prviću kraj Šibenika 3. svibnja 1922.
Najistaknutiji hrvatski emigrant napustio je Hrvatsku tijekom svibnja 1945., živio je u Austriji
do 1951. kada odlazi ocu u SAD. Skupio je oko 3 400 bibliografskih jedinica koje su objavljene
u Croatia Pressu; ”Bibliografiju članaka hrvatskog emigrantskog novinstva i periodike” i
“Bibliografiju hrvatskih knjiga i brošura”.
79 Hrvatska revija utemeljena je 1928., obnovljena 1951. u Buenos Airesu. Godina 2000. bila je
50. godina njezina izlaženja, a 2001. obnovljen je tečaj i format.
80 HR JZ., 120.
81 Isto.
82 Franjo NEVISTIĆ, Za slobodu čovjeka i Hrvatskog naroda, Barcelona -München, 1989.,
118.
83 HR, prosinac, 1971., 384.
84 Isto, 385.
85 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR ., 11.
86 Savka Dabčević-Kučar navodi da je “na mnoge potpisnike napravljen jak moralni i politički
pritisak da to potpišu, a neki od potpisnika, barem po njihovim izjavama, čak nisu ni poznavali
cijeli tekst”. S. DABČEVIĆ-KUČAR, n. dj., II. svezak, 963.
87 Jovan KESAR, Đuro BILBIJA, Nenad STEFANOVIĆ, Geneza maspoka u Hrvatskoj,
Beograd, 1990., 866.
88 B. JANDRIĆ, “Progon rukovodstva Matice hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća,”
Hereditas rerum Croaticarvm, Zagreb, 2003., 370, ISTI, Uloga Matice hrvatske u događajima
1971. Dijalog povjesničara/istoričara, broj 7, Zagreb, 2003.
89 The Economist, 18. prosinca 1971.
90 Hrvatska revija , ožujak 1971., 387.
91 Isto.
92 Isto, prosinac 1971., 387.
93 Isto, ožujak 1972., 23.
94 Isto.
95 Isto, 24.
96 Isto, 25.
97 Isto, 27.
98 Isto, prosinac 1971., 379.
99 F. NEVISTIĆ, n. dj., 180.
100 Isto.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
|
HRVATI.COM">
