Osim nacionalnih i ekonomskih problema, hrvatski jezik bio je kamen spoticaja
u hrvatsko - srpskim odnosima tijekom zajedničkog življenja. No, vrhunac
nezadovoljstva Hrvata bio je Novosadski dogovor (zaključak) potpisan 10. prosinca
1954. 14 s obzirom na to da je taj dogovor “deklarirao zajedničku lingvističku
osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika”.15 Otpor srpskoj jezičnoj dominaciji
bio je svakim danom sve veći, posebno zbog inzistiranja Matice srpske da
se izradi novi, zajednički, hrvatsko-srpski rječnik. Naime, hrvatski intelektualci
su objavili da više neće dopustiti i trpjeti velikosrpska negiranja svog vlastitog
jezika. Ti su problemi bili veći s obzirom na to da su srpski unitaristi to shvaćali
i doživljavali kao ugrožavanje i rušenje Jugoslavije i same Srbije.
Članovi Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, kulturnih i znanstvenih
ustanova Hrvatske objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika (Dalje: Deklaracija) u Telegramu 17. ožujka 1967.
pokrenuli su zamašnjak koji tadašnji režim nije mogao zaustaviti demokratskim
metodama.
Hrvatsko proljeće započelo je Deklaracijom kao jezičnom pobunom Hrvata
intelektualaca okupljenih u Matici hrvatskoj oko Miroslava Brandta, njezina
potpredsjednika. Bio je to prvi, snažan otpor srpskoj jezičnoj dominaciji,
koji je postajao sve veći, a početkom 1967. dostigao je vrhunac na nekoliko
posljednjih sjednica Matice hrvatske,16 kad se raspravljalo o prijedlogu Matice
srpske. Naime, Novosadskim dogovorom, odnosno velikosrpskim pritiscima se
utvrđuje da je “jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, a i književni im je
jezik jedinstven, iako ima dva izgovora, ijekavski i ekavski; no oni su potpuno
ravnopravni, kao i oba pisma, koja treba da se podjednako uče u školama”.17
Prema spoznajama M. Brandta u kulturnim krugovima u Zagrebu javno se
govorilo da je “CK SKH na poticaj beogradskih saveznih vlasti izvršio pritisak
na krug zagrebačkih jezikoslovaca i književnika i faktički ih primorao da sa
srpskim jezikoslovcima i književnicima utemelje dogovor o zajedničkom srpskom
i hrvatskom pravopisu, koji će prethoditi pisanju zajedničkog rječnika i
zajedničke terminologije za sve znanstvene struke”.18 To se kasnije i ostvarilo.
Deklaracija je bila prvi dokument koji je opovrgavao stajalište da su hrvatski
i srpski isti jezik.19 Ona je bila važni dokument u borbi Hrvata za slobodu,
nezavisnost i suverenost. Bio je to jedini način na koji su nezadovoljni hrvatski
intelektualci objavili da više neće dopustiti i trpjeti velikosrpska negiranja i
sramoćenje svoga jezika. Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, već je 1944.
oštro prosvjedovao protiv uporabe administrativnog (srpskog) jezika savezne
uprave koji se nametao republičkim organima u Hrvatskoj: “Vi ste /..../ zaveli
jezik beogradske čaršije, Vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriju
hrvatske države. Nas Hrvate to vrijeđa i mi nećemo jezik beogradske čaršije.
Dok ste ovdje na našoj teritoriji imate pisati hrvatski, a kada odete u Srbiju pišite
i govorite kako god hoćete, mene se to ne tiče.”20
Deklaracijaši, kako su nazivani autori i njezini potpisnici, svojim su iskorakom
narušili postojeći jednopartijski monopol, jer su partijsku problematiku,
prema mišljenju Edvarda Kardelja, trebali rješavati u Partiji, a ne pred očima
javnosti i ulice. On je zastupao stajalište “o neophodnoj monolitnosti SKH i
potrebi da se svi hrvatski komunisti, ma gdje se nalazili, pokoravaju rukovodstvu
SKH, te da je kritika toga rukovodstva dozvoljena samo u partijskim
forumima gdje ima da se iznese kritika i primjedbe na politiku rukovodstva”.21
No, povratka nije bilo.
Trilogija suvremene hrvatske političke povijesti započeta Deklaracijom
nastavljena je studentskim demonstracijama na Zagrebačkom sveučilištu
1968. Studentski nemiri započeti u Beogradu zahvatili su ostala sveučilišta u
državi. Svojim zahtjevima studentski pokret iznenadio je tadašnju vlast, te izazvao
zaprepaštenje u partijskom vrhu Jugoslavije, a posebno Srbije. Nažalost,
studentski zahtjevi nisu naišli na potporu građana i radnika kao u Francuskoj
ili Čehoslovačkoj, nego samo njihovih profesora, više u Beogradu, manje u
Zagrebu.22 Država i Partija imale su vrlo negativno gledište prema zahtjevima
studenata, koje je vidljivo iz pisanja ondašnjeg domaćeg tiska. Međutim,
inozemni tisak, posebno britanski i švicarski, s velikim zanimanjem pratio je
studentske nemire u Jugoslaviji, izvješćujući detaljno o njihovim zahtjevima
za reformom sveučilišta i društveno-gospodarskog stanja u državi.23
Studentske demonstracije smatrane su u socijalističkim sustavima neprijateljskom
djelatnošću, iako su zahtjevi imali socijalne i gospodarske sadržaje.
One su bile svojevrsna pobuna protiv ne samo “postojeće birokracije nego i
protiv tendencija d da se uvede veća uloga tržišta”.24
O izboru kojim putem bi Jugoslavija trebala krenuti u društvenu i gospodarsku
reformu, vodila se oštra borba. Postojalo je nekoliko opcija: težiti prema
komunizmu koji ima naglašenu socijalnu jednakost, uravnilovku, temeljenu
na prijašnjem, dugogodišnjem nedjelotvornom boljševičkom, komunističkom
i centraliziranom gospodarstvu tj. na odbacivanju tržišnoga gospodarstva, ili
težiti modernom zapadnom gospodarskom modelu, modernizaciji postojeće
tehnologije i kapaciteta, većem stručnom osposobljavanju i upošljavanju
i liberalizaciji ekonomske politike pod utjecajem tržišta i njegovo otvaranje
prema svijetu.
Kao što je rečeno, studentski nemiri zaprepastili su i uznemirili partijsko i
državno rukovodstvo to više što nitko od državnika, političara, kao ni sigurnosno-
obavještajne službe nisu pretpostavile mogućnost da se praško proljeće
može dogoditi u Beogradu. Ozbiljnost situacije prisilila je najviše partijske
i državne dužnosnike da izađu na razgovor s beogradskim studentima. U
Zagrebu je bilo obrnuto. Studenti su “hodočastili” u CK SKH zahtijevajući
razgovor s političarima, što je imalo zanemarujući rezultat. Kao iskusan političar
koji je prebrodio i teže krize Tito je podržao studentske zahtjeve, pozvavši
ih na učenje i polaganje ispita, obećavši istragu i pozivanje na odgovornost
onih koji su zloupotrijebili svoje položaje i dužnosti. Tito je, “izražavajući
interese masa još jednom optužio svoje suradnike za neposlušnost”.25 Zahtjevi
studenata mogli bi se na neki način nazvati pretečom borbe za “pluralizam
mišljenja”. Studenti, iako poraženi, pokazali su se čimbenikom koji nije bilo
moguće zanemariti. Međutim, toliko najavljivane političke, socijalne, gospodarske
i sveučilišne reforme ostavljene su za kasnije, osim u Sloveniji.
Urušavanje komunističke vladavine ili velikosrpskog dijela u vodstvu
SFRJ datira 1966. i Brijunskim plenumom , koji je dopustio neznatnu liberalizaciju
u državi. Tim povijesnim događajem stvoreno je novo političko
ozračje i “proces izražavanja hrvatske nacionalne i državotvorne svijesti, /a/
stvorila se razmjerna sloboda tiska kao i sloboda književnog, znanstvenog i
ukupnog izražavanja u hrvatskom društvu”.26 Ta liberalizacija bila je “poticaj”
za oživljavanje hrvatskog nacionalizma, koje je naišlo na simpatije i koje je
podržao demokratski i liberalni dio partijskog i republičkog vodstva Hrvatske
“koje se pobunilo protiv dominacije Tita i Beograda”.27 Njihova je ideja bila
ukidanje srpske dominacije u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji. Takva situacija, na
štetu hrvatskih interesa, morala je dovesti do sukoba Hrvata s unitarističkom
srpskom politikom s kojom nisu bile zadovoljne ni ostale republike i pokrajine.
Brijunski plenum dao je “krila demokratskim i rodoljubnim snagama u
partijskom vrhu tadašnjeg SKH”28, koje su se borile za nacionalni identitet
i suverenitet Hrvatske. Te liberalne ideje, posebno o slobodi i demokraciji,
prožete hrvatskim nacionalizmom, postale su opasnost za komunistički
poredak. Obranu hrvatskog identiteta i suvereniteta komunističko je vodstvo
Hrvatske i Jugoslavije nazvalo kontrarevolucijom. Teže optužbe od te nije
moglo biti.
Povijesna zasluga tog hrvatski orijentiranog partijskog rukovodstva
Hrvatske bila je u tome što je u ostvarivanje svojih prava krenulo prvi put
obrnutim putem, iznutra iz CK SKH.
Posljednja dionica nacionalnog, demokratskog i masovnog pokreta u
Hrvatskoj trajala je od siječnja 1970. do prosinca 1971. Deseta sjednica CK SKH,
održana od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, sa svojim u ono vrijeme nezamislivim
zaključcima, donijela je poraz konzervativnoj, antireformskoj struji u
SKH, i u jednom trenutku određeni legitimitet hrvatskom nacionalnom i masovnom
pokretu, odnosno idejama hrvatskog proljeća. U navedenom razdoblju
pokret je postao masovan, a svi građani Hrvatske i dijaspore pružali su mu svoju
potporu. Liberalna “frakcija” u CK SKH bila je tijekom 1970. na pravom putu
prema demokratizaciji i liberalizaciji Hrvatske i države, ali je u kasnijoj fazi
došlo do podjele među ostalim članovima u CK SKH, a posebno nakon novinskih
napisa Miloša Žanka.29 “Frakcija” koju su činili liberalniji i progresivniji
članovi CK, predvođeni Mikom Tripalom, Savkom Dabčević-Kučar, Srećkom
Bijelićem, Ivanom Šiblom, Dragutinom Haramijom, Ivanom Rukavinom i ostalima
približila se stajalištima i zahtjevima hrvatske inteligencije, studentima i
građanima Hrvatske. Međutim, u navedenoj “frakciji” hrvatskih komunista
1971. bilo je “ljudi svih vrsta, od klasičnih hrvatskih idealista (Tripalo) do praktičnih
političara (dr. Savka Dabčević), od upravo nevjerojatno svjesnih hrvatskih
Srba, kao Srećka Bijelića, pa do niza oportunista i ulagivača, itd.”.30 Ta “frakcija”
u CK SKH, mora se priznati, svojom politikom ponudila je rješenja za
teške gospodarske probleme u Hrvatskoj i državi. Željela je omogućiti dinamičan
razvoj uz aktivizaciju svih svjesnih i hrvatski orijentiranih političkih snaga,
ponajprije inteligencije, kao i ostalih slojeva društva koji su izravno osjećali
posljedice zaostalosti, propadanja i osiromašenja Hrvatske. Ta reformistička,
liberalna “frakcija” nakon 6. kongresa SKH postala je najviša vlast u Hrvatskoj
koja je ujedinjavala u svom programu nacionalnu i klasnu komponentu uz što
veću samostalnost Hrvatske u nacionalnom i gospodarskom smislu. Dakako,
cilj im je bio i borba protiv državnog/beogradskog centralizma. Drugu grupu
činili su antireformisti predvođeni Dušanom Dragosavcem, Jurom Bilićem,
Jelicom Radojčević, Milutinom Baltićem i ostalima koji su zastupali suprotna
stajališta uz prešutni “blagoslov” Vladimira Bakarića. Ta grupa “jugounitarista,
projugoslavena i antihrvata”, kako su ih nazivali hrvatski politički emigranti,
nezadovoljna tim idejama, uz pomoć vojnih i policijskih snaga države, jedina je
imala snagu da uništi demokratski, liberalni, nacionalni i masovni pokret
(‘maspok’) u Hrvatskoj. Hrvatska inteligencija i studenti, kojima je pomagala
dijaspora i politička emigracija, bili su pokretači općeg i masovnog nacionalnog
pokreta, koji su Tito i SK proglasili ‘kontrarevolucijom’ te ga uz pomoć ‘srpskih
generala i sovjetskom potporom’ na kraju ugušili.31 Hrvatska emigracija smatra-
na je ‘državnim neprijateljem’ i bila je česta meta državnih napada i represija.
Vrlo često je održavanje čak i rodbinskih veza smatrano neprijateljskim činom
‘rušenja države’. Zbog straha komunistička je vlast čak i dopisivanje ili susret s
osobom čija rodbina je bila član neke od emigrantskih organizacija smatrala
neprijateljskim aktom te su mnogi bili pod stalnim nadzorom policijskih organa.
Optužba tadašnje vlasti bila je da se masovnim pokretom “htjelo zapravo
razvodniti, razbiti i u krajnjoj liniji likvidirati samu Partiju i revolucionarni
pokret radničke klase koji ona predvodi i zamijeniti i partiju i revolucionarni
pokret koji teži restauraciji građanskog društva, oboružan ideološkim arsenalom
iz ropotarnice naše povijesti i sa specifičnim tendencijama i manifestacijama
totalitarne ideologije”.32 Osuda nacionalnog i masovnog pokreta samo je
pojačala jaz između režima i emigracije. Pokretači i sudionici nacionalnog
pokreta postali su za emigraciju i dijasporu junaci: “Ti su hrvatski prvoborci
spasili ime i čast hrvatskog naroda i zaorali novu brazdu na polju hrvatske slobode.
Naše su simpatije, poštovanje i spremnost na svaku pomoć na njihovoj
strani. Pri tome odajemo posebno priznanje onim hrvatskim komunistima, koji
su uvidjeli pogubnost i štetnost jugoslavenstva, Titove politike ‘bratstva i jedinstva’
i komunističke diktature i nepravde, te se borili protiv toga velikog zla, u
koje je strpan hrvatski narod.”33 Cilj pokreta i politizacije skoro svih slojeva
hrvatskog naroda bio je stvaranje slobodne i samostalne države, što je bila osnovna
poveznica zajedništva s emigracijom, “hrvatski je narod revolucijom (duha)
u domovini oživio nadu u ostvarenje slobode i u onom dijelu koji se nalazi u
domovini. Emigracija se tako našla pred vrlo odgovornom zadaćom: prihvatiti
ispruženu ruku domovine i stvoriti totalno zajedništvo nacije”.34 Nacionalni
pokret u Hrvatskoj nije počeo organizirano ili iz jednog centra, nego je djelovao
iz nekoliko centara i uz pomoć hrvatske emigracije. Nositelji političke aktivnosti
u ‘maspoku’ bili su dio liberalnih članova CK SKH, članovi Matice hrvatske i
Sveučilišta. Ti nosioci aktivnosti davali su bitnu orijentaciju pokretu zbog svoga
morala, profesija i autoriteta koji su imali u hrvatskom narodu. Stajalište liberalnog
partijskog vodstva u CK SKH bilo je negdje u sredini, između politike SKJ,
dijela članstva SKH i želja hrvatskih građana, ali se istovremeno također nalazilo
u procijepu između realnosti i nerealnosti. Hrvatski sveučilištarci bili su idealisti
koji su davali potporu hrvatski orijentiranom partijskom rukovodstvu zahtijevajući
veća ljudska i nacionalna prava za Hrvate, što su za ono vrijeme bili
maksimalistički ili utopijski zahtjevi. Kasniji zahladnjeli odnosi između hrvatskog
partijskog rukovodstva i pokreta hrvatskih sveučilištaraca bili su rezultat
mladenačkog impulsa studenata koji nisu uvidjeli realnost političkog trenutka.
Nacionalni pokret, bez prethodnog “službenog odobrenja”, i udio progresivnog
rukovodstva u CK SKH poprimili su tolike razmjere i snagu da je državni aparat
bio izvan sebe i krenuo represijom protiv njega. Bez obzira na potporu liberalnog
partijskog rukovodstva, Matice hrvatske, hrvatskih sveučilištaraca i građana
Hrvatske, nacionalni pokret nije imao gotovo ni u jednom trenutku šanse za
uspjeh, jer su država i SK imali vlast nad vojskom i policijom. Stoga su zaključci
10. sjednice CK SKH, odnosno minimalna “zahtijevanja” Hrvata, od samog
početka bili “mrtvo slovo na papiru”, osuđeni na neuspjeh jer su uzdrmali same
temelje Jugoslavije. Ipak su ti zaključci bili nova kvaliteta politike i smjernica
CK, odnosno hrvatskih komunista u njemu. Ta nova politika prihvaćala je i drukčija
mišljenja i stajališta od službene, komunističke politike. Bio je to početak
pluralizma mišljenja. Politička emigracija imala je određene prigovore i primjedbe
na račun liberalne linije u SKH. Naime, dio članova CK SKH opredijelio se
i protežirao samo borbu “za punu ravnopravnost hrvatskog naroda, ali ne i
suverenu državu, koja zahtijeva prethodno uništenje Jugoslavije”.35 Bila je to po
njihovu mišljenju minimalistička politika u kojoj je CK SKH to pokušao “sakriti
pred hrvatskim narodom zvučnom frazom, da je SR Hrvatska zapravo hrvatska
država”.36 Dakako, država je ili nije suverena, ili ne postoji, jer “suverenost znači
imati vlastitu upravu, vlastite banke, vlastiti proračun, vlastito redarstvo, vlastitu
vojsku, dakle sve elemente sile, koji omogućavaju jednom narodu da ostvari
svoje zaključke i da brani svoje interese od bilo čijeg presizanja”.37 Ta politika
hrvatskih komunista izazvala je nezadovoljstvo u redovima emigracije jer je
omogućila da se “otpisuje Bosnu i Hercegovinu kao i ostale dijelove hrvatskog
prostora koji su ostali izvan SRH. Politika hrvatskog naroda ne može biti ograničena
samo na SRH, budući da se skoro polovica Hrvata nalazi izvan tog
područja, kao i zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina naše središnje, a ne
periferno područje”.38 Međutim, ta je minimalistička politika CK SKH bila jedina
realistička i moguća opcija u toj situaciji jer za drugu opciju, rušenje
Jugoslavije, ni iznutra ni iz inozemstva nije postojala ni praktična ni teoretska
mogućnost. Bila je to u ono vrijeme utopistička ideja pojedinaca u domovini i u
emigraciji. No, dvadesetak godina kasnije utopizam je postao realnost. Ideja
rušenja Jugoslavije bila je bitna odrednica u stvaranju suverene i slobodne države
Hrvatske. Sloboda jednog naroda moguća je jedino u vlastitoj državi. Ili, kao
što je rekao Miko Tripalo: “Hrvatska je jedino mjesto na zemljinoj kugli gdje
Hrvati mogu stvoriti svoju državu.” 39
13 Hrvoje VUKELIĆ, Hrvatske mogućnosti na pragu velikih promjena, HR, Jubilarni zbornik,
(JZ) 1951. – 1975., München-Barcelona, 1976., 126.
14 Svoj potpis s Novosadskog sporazuma nešto kasnije povukla su dva vodeća hrvatska intelektualca,
jezikoslovac Ljudevit Jonke i književnik Petar Šegedin.
15 Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Telegram, 17. III. 1967., 25.-
26.
16 Hrvatski državni arhiv (HDA), Fond Matica hrvatska, Zapisnici sjednica Upravnog odbora
1965. -1971. (K/59/60.)
17 Miroslav BRANDT, “Povijesno mjesto Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog
jezika iz 1967. godine”. Radovi, 27, Zagreb 1994., 348.
18 Isto.
19 Berislav JANDRIĆ, “Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika”, Povijesni prilozi, Zagreb, 1999., br. 18, 325.
20 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 201.
21 Zdravko VUKOVIĆ, n. dj. 360.
22 B. JANDRIĆ, Događanja i stajališta članova SKH Filozofskog fakulteta u Zagrebu u povodu
studentskih demonstracija 3. - 11. lipnja 1968. Peti međunarodni simpozij Dijalog povjesničaraistoričara,
Herceg Novi 1. - 4. ožujka 2001.
23 B. JANDRIĆ, Izbor iz inozemnog tiska o studentskim demonstracijama u Jugoslaviji 1968.
godine. Zbornik, Dijalog povjesničara-istoričara, Zagreb, 2002., br. 6, 297.
24 Savka DABČEVIĆ-KUČAR, ‘71 hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997., 86./87.
25 D. BILANDŽIĆ, n. dj. 521.
26 Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971., (autorizirani zapisnik), Zagreb, 1994., 347.
27 Jasper RIDLEY, TITO, Biografija, Zagreb, 2000., 429.
28 Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971., 350.
29 Borba od 17. do 21. studenog 1969.
30 Zlatko MARKUS, Doba kušnje, HR, JZ, 103.
31 Okružni sud u Zagrebu studentskim vođama Budiši, Čičku, Paradžiku i Dodigu nije mogao
dokazati da su nalog za štrajk i demonstracije primili od hrvatske političke emigracije.
32 HR, rujan 1972., 324.
33 Isto, ožujak 1971.,386.
34 Ivan RUMORA, Čuvanje nade i emigracija, HR, JZ, 119.
35 Kazimir KATALINIĆ, “Utopizam hrvatskih komunista”, Naš put, br. 108, Toronto, lipanj
1971.
36 Isto.
37 Isto.
38 Isto.
39 Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR - srpanj 1971., München-Barcelona, 1974., 9.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
|
HRVATI.COM">
