Jugoslavenska vlast, kao što je Bakarić rekao, oduvijek je hrvatsku emigraciju,
s obzirom na brojnost i intelektualnu snagu, smatrala najopasnijim
vanjskim neprijateljem. Neprijateljskom emigracijom smatrane su osobe
“koje su iz neprijateljskih pobuda prema SFRJ prebjegle u inozemstvo ili na
različite načine ostale i zatražile politički azil na teritoriju drugih zemalja,
odakle razvijaju subverzivnu antijugoslavensku djelatnost s osloncem na
reakcionarne krugove, pojedince i inozemne kvazidemokratske organizacije
/.../. Jugoslavenska neprijateljska emigracija nastala je iz redova kvislinških
organizacija iz Drugog svjetskog rata, reakcionarnog dijela klera svih konfesija,
ratnih zarobljenika bivše jugoslavenske vojske kao i poslijeratnih izbjeglica
i dezertera, uključujući neke disidente i pojedince koji su u pojedinim fazama
dinamičnog razvoja socijalizma u Jugoslaviji došli u trajan i nepomirljiv
sukob s programom i politikom SKJ, zbog čega su emigrirali i nastavili subverzivnu
djelatnost protiv SFRJ /.../”.59 Tisuće i tisuće stranica elaborata i analiza
ispisano je o njezinu djelovanju diljem svijeta. Dakako, najviše o hrvatskoj
emigraciji. Da bi vlast skupila što iscrpnije podatke, mnogi segmenti vojnog
i policijskog sustava poduzimali su u zemlji i inozemstvu akcije koje su bile
usmjerene protiv vodećih emigranata, a često i protiv njihovih obitelji.
Mnoge jugoslavenske tajne službe u Armiji i policiji, koje su tijekom vremena
mijenjale imena, imale su u organizacijskoj strukturi uprave i odjele, specijalizirane
da zaštite komunistički režim u borbi s tom emigracijom. Šijunaža,
prisluškivanje, praćenje, otmice, potkupljivanje, zastrašivanje, ucjenjivanje bile
su neke od metoda tadašnje države kojima se pokušalo ući u hrvatske emigracijske
organizacije, centre, grupe kao i u rukovodstva u inozemstvu. U jugoslavenskim
veleposlanstvima postojale su službe koje su radile protiv ne samo
hrvatskih političkih emigranata, neprijatelja Jugoslavije, nego i ostalih Hrvata
i njihovih interesa. Međutim, sve te metode i akcije tadašnjih “jugoslavenskih
organa bezbednosti” koje su ponekad imale i tragičan završetak za pojedine
hrvatske emigrante koji su postali žrtvom atentata ili neobjašnjenih umorstava,
nisu mogle zaustaviti rad emigracije na ideji slobodne i samostalne države
Hrvatske.60
S većim ili manjim simpatijama ili otklonom prema ustaškom pokretu i
Anti Paveliću diljem svijeta bili su organizirani u pokrete, saveze, bratstva,
zajednice itd. To su: Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatski demokratski
odbor, Hrvatski demokratski savez, Hrvatsko narodno vijeće, Hrvatsko revolucionarno
bratstvo, Hrvatski narodni otpor (Jelićevci), lucionarno Hrvatski narodni
otpor (Luburićevci), Hrvatska republikanska stranka, Hrvatski revolucionarni
pokret, Hrvatski domobran, Hrvatski državotvorni pokret, Hrvatski demokratski
odbor, Hrvatsko križarsko bratstvo, Hrvatsko revolucionarno bratstvo,
Hrvatski revolucionarni oslobodilački pokret, Hrvatsko vijeće obrane,
Hrvatska narodna fronta, Hrvatska republikanska zajednica, Hrvatska obrana,
Savez hrvatske ujedinjene mladeži, Ujedinjeni Hrvati Njemačke, Tajni ustaški
revolucionarni pokret, Hrvatsko narodno vijeće itd. Nabrojene su samo neke
od mnogobrojnih emigrantskih organizacija koje su ujedinjavale Hrvate u
težnji za rušenjem komunističke vlasti u domovini. Postoji bezbroj sačuvanih
dokumenata, planova, programa, zapisa, sjećanja, uspomena, biografija, izjava,
memoranduma upućenih stranim vladama, novinskih napisa, fotografija
osoba koje su bile osnivači tih hrvatskih “ustaških” i “neprijateljskih” organizacija
i sudionika u pojedinim događajima.61 Djelovanje tih organizacija kao
i osoba koje su ih osnovale u prvo vrijeme teklo je pod statusom “politički
progonjenih osoba” ili “političke opozicije” iz Jugoslavije. Taj status uvjetovao
je stoga vrlo tolerantan odnos i financijsku pomoć vlasti zemalja domaćina.
Organiziranost i aktivnost političke hrvatske emigracije očitovala se
izlaženjem velikog broja listova, periodičkih publikacija koju je pokretala,
financirala i ispisivala prije svega hrvatska inteligencija na hrvatskom jeziku
i na dugim jezicima svijeta. Ona je uveliko pridonijela popularizaciji imena
Hrvatska, prihvaćanju ideje o samostalnoj Hrvatskoj kao i svega onoga što je
svojom baštinom, kulturom i poviješću Hrvatska predstavljala. Mnoge od tih
publikacija imale su u onom vremenu i sredini značajnu ulogu, dok u općem
kontekstu kulturne baštine Hrvatske nisu imale neko značajnije mjesto, osim
u lokalnom smislu. Dakako, bilo je vrlo teško zapadnjacima objasniti da je
netko Hrvat, a ne Srbin iako je iz Jugoslavije. Naime, zahvaljujući državnoj,
srpskoj propagandi i srpskim “kadrovima” tijekom niza godina Jugoslavija je
u svijetu doživljavana kao Srbija i obrnuto. Odlučujuću ulogu u tome imala
je i jugoslavenska diplomacija i njezino osoblje u kojoj je bilo samo nekoliko
veleposlanika hrvatske nacionalnosti, najčešće u manje značajnim državama.
Svaka od navedenih hrvatskih organizacija, a bilo ih je puno više, s raznim
ideološkim i političkim opredjeljenjima, uvjerenjima i ciljevima, svoje ideje
širila je raznim novinama, biltenima, glasilima, časopisima, kalendarima, mjesečnicima,
lecima itd., a tiskarska djelatnost bila je proširena diljem svijeta.
Navest ć ćemo neke od najznačajnijih:
Croatia - kulturnopolitički list Hrvata izbjeglica (Fermo), Croatia - časopis
Hrvatskog narodnog otpora (Paris), Croatian news and information
from Croatia (London), Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije
(Rim), Bilten, Hrvatski narodni odbor u Europi (Rim, Münster), Glas Hrvata
Tasmanije (Tasmanija), Drina - vjesnik Hrvatskih oružanih snaga (Madrid),
Hrvatska - centralni list Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (Buenos Aires),
Hrvatski dom - emigrantski list Australije, Hrvatska gruda - organ hrvatskih
oslobodilačkih boraca za domovinu i emigraciju (Washington), Hrvatski bilten
(London), Hrvatski dom (Liege, Melbourne), Hrvatska borba, Hrvatska
država, Hrvatska gruda, Hrvatska misao, Hrvatska smotra, Ognjište, Sloboda,
Hrvatska revija, kulturno-književni tromjesečnik (Buenos Aires), Hrvatska
luč (Hallstahammar), Hrvatska volja, glasilo Hrvata na Orijentu (Damask),
Hrvatski putokaz, Hrvatska straža, Hrvatska riječ, Hrvatska sloboda, Hrvatska
zora (München), Hrvatski put, Hrvatski glas (Toronto), Informativni bilten,
Nova Hrvatska (London), Informativni vjesnik, Bulletin, Mjesečnik hrvatskih
prosvjetnih i dobrotvornih društava, Mlada Hrvatska - Glasilo hrvatskog
demokratskog odbora u Europi, Hrvatski radnik - emigrantski list (Göteborg,
Paris), Hrvatski dom (Švicarska), Viesti hrvatskog narodnog odpora (Australija
i New Zeland), Vjesnik - organ Hrvatskog narodnog vijeća (Cleveland),
Vjesnik - Hrvatski oslobodilački pokret (Ontario), Uzdanica - Glasilo hrvatske
mladeži HOP /Hrvatski oslobodilački pokret/, i mnoga druga izdanja redovito
su i opširno izvještavala, pisala, ali s različitih političkih gledišta i stajališta,
o stanju i događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i o emigrantskim događajima,
planovima i problemima u državama u kojima je emigracija djelovala.62
Mnoga od navedenih glasila tajno su odašiljana u domovinu i vrlo često
primateljima stvarala velike probleme s vlašću, a najčešće su primatelji završavali
na sudskom procesu koji je ponekad rezultirao zatvorskom kaznom,
posebno ako je primatelj bio hrvatski orijentiran ili pod emigrantskim, “neprijateljskim”
utjecajem po rodbinskoj liniji pa je dobivena glasila (letke, brošure,
knjige) osobno dalje raspačavao.63 Iako je ondašnja vlast imala sve mogućnosti
da na temelju zakonskih ovlasti zaplijeni i oduzme knjige i ostale tiskovine
koje su stizale i na adresu Sveučilišne i nacionalne biblioteke u Zagrebu, na
temelju zakona koji su joj to omogućavali, to nikad nije učinila, već je prihvaćala
objašnjenje “da je Biblioteka dužna skupljati i čuvati knjige i ostalu građu
o Jugoslaviji i Hrvatskoj kao povijesnu i dokumentacijsku građu bez obzira na
njezinu ideološku i političku o orijentaciju”.64
Neka od navedenih ‘ustaških’, emigrantskih glasila izlazila su redovito, neka
povremeno, periodički, a neka su prestala ili počela ponovno izlaziti, često
mijenjajući naslove, što je ovisilo o domoljubnosti, entuzijazmu, organiziranosti,
političkim stajalištima, ali najčešće financijskim mogućnostima izdavača.
Hrvatska inteligencija učinila je sve što je mogla da ne dođe do iščezavanja i
gaženja hrvatskog imena, da slika Hrvatske u svijetu bude prava slika o njoj,
njezinim težnjama i borbi.
Hrvatska revija (HR), kulturno-književni tromjesečnik,65 bila je najpotpuniji,
najozbiljniji, ali i najoprečniji izvor političkog i kulturnog stanja, političkih
gledišta, djelovanja i događaja u emigraciji i domovini. Pojavila se u trenutku
kad je hrvatski narod bio poražen ne samo politički nego vojnički i kulturno.
Ona je bila pisani i moralni doprinos borbi Hrvata za slobodu u kojoj su
velike žrtve pretrpjeli hrvatski intelektualci, književnici i ostali slojevi društva.
Zasluga je to hrvatske emigracije koja ju je pokrenula i govorila u ime svih
poginulih, osuđenih na zatvorske kazne i prisilnu šutnju u domovini. U HR
“se ogleda ona svijetla strana Hrvata. Svojim brojnim suradnicima i vrsnoćom
njihovih priloga može se mjeriti sa sličnim izdanjima kulturnih naroda. A ona
je ujedno dokaz, da Hrvatskoj na Balkanu nema mjesta. Tko zna ili može naslutiti
neprilike i poteškoće, koje joj je u nemilom tuđem svijetu svladati, jade,
brige i nevolje, koje je daleko od ljubljene domaje taru, pa vidi, da je uza sve to
voljna baviti se knjigom i u ovako dostojnom ruhu na svijet iznijeti plodove
svoga talenta i rada, valja da joj odade iskrenu počast i od srca joj zaželi, da
što prije dočeka čas, kada će je minuti ova bijeda i jad u tuđini”.66 Kao što je
rečeno HR nije nimalo zaostajala za emigrantskim tiskovinama puno većih
država. Hrvatska riječ, hrvatska misao, hrvatska kultura nije došla u situaciju
da se posve asimilira i zagubi u tuđini, u državama u koje je pobjegla i nastavila
živjeti. Hrvatska emigracija i dijaspora, više ili manje, prihvatila je HR
koja ju je tijekom svog izlaženja izvješćivala o raznim idejama i stajalištima,
tumačila im hrvatsku staru i suvremenu povijest, donosila priče, stihove,
zapise iz davnina, uspomene iz rata i poraća, ispovijedi i svjedočanstva o
egzodusu Hrvata u Bleiburgu, o križnom putu, ali i o Golom otoku. Ona je
imala velik broj čitatelja u svijetu, ne samo Hrvata nego i njihovih domaćina,
vlada, političara i intelektualaca, koji su nebrojeno puta podržavali njezine
javne akcije i prosvjede i sudjelovali u njima, a također su surađivali i pisali u
njoj. Zbog svojih suvremenih i objektivnih pogleda na razvoj i nedaće i ostale
nepravilnosti vezane uz Hrvatsku, kao i kritike komunističkog/totalitarnog
sustava, za razliku od tiskovina ekstremne emigracije, napisi u HR imali su
odjeka i u domaćem komunističkom tisku. U tom tisku “mišljenja stanovitih
pisaca iz slobode nailazila su na razjarene reakcije, ističući svaku misao u
pravcu prava hrvatskog naroda na samostalnost, kao izraz ustaštva ili čak
fašizma, iako najveći dio Revijinih suradnika nije bio vezan s ustaštvom, a da
ne govorimo s fašizmom”.67 Možda zbog takvih “nezavisnih” i “nezamislivih”
stajališta HR nije u svim emigrantskim sredinama u inozemstvu imala ni izazvala
zasluženu pažnju. Ona je bila bolje shvaćena, prihvaćena i tajno čitana u
domovini. Iznimno je važno naglasiti da su se njezini vodeći dopisnici i suradnici
jasno distancirali od ustaštva i fašizma. “Pokušaj ustaštva, da u okviru
hrvatske države u ratu primijeni po uzoru četnika i komunista metodu masovnog
istrebljenja, u suprotnosti je ne samo sa hrvatskim tradicijama nego s
humanošću i demokratskim nazorima. Ustaška politika ne može biti uzor za
buduća rješenja. Novi put mora biti: ravnopravnost bez obzira na narodnost,
vjeru ili podrijetlo, demokracija i tolerancija u okviru hrvatske države. Do
pojave ustaštva hrvatstvo je imalo velike kohezione snage.”68 Velik broj suradnika
okupljenih oko HR smatrao je da na ustaškim osnovama i s njegovom
povijesnom hipotekom nije moguće pred zapadnim zemljama i svijetom
uopće boriti se za demokratsku, modernu i samostalnu državu Hrvatsku.
Ipak, suradnike HR napadao je komunistički režim da su ustaše i fašisti, strani
plaćenici i agenti raznih obavještajnih službi. Emigracija je oštro negirala bilo
kakvu povezanost s bilo kojom obavještajnom službom, naglašavajući da je
“Laž o agentskoj službi hrvatskih intelektualaca u emigraciji iznosi/o/ Bakarić,
/.../ Sluganski odnos Bakarića prema Rankovićevom policijskom aparatu,
njegovo jugoslavenstvo i protivljenje osamostaljenju Hrvatske doveli su ga
na prvo mjesto u Komunističkoj partiji u Hrvatskoj. Njegov zadnji napadaj
na hrvatske intelektualce pokazuje, da je njegov stari sluganski duh ostao
do danas isti i da se u strahu pred svojim gospodarima u Beogradu služi
najobičnijim lažima i klevetama.”69
Iz inozemstva odašiljana i u tajnosti raspačavana u domovini, HR je popunjavala
određenu prazninu u strogo kontroliranom domaćem tisku. Ona nije
bila usko politički orijentirana kao što su bila neka od navedenih glasila. Bila
je otvorena i za vrlo oprečna mišljenja i stajališta, uvijek spremna na dijalog i
kritiku. To je i bio razlog što HR tijekom svog izlaženja nije postala glasilom ni
jedne stranke, ni jednog pokreta.
Osnivač Hrvatske revije 1950. u Buenos Airesu (Argentina) bio je hrvatski
književnik Vinko Nikolić70 zajedno s Antunom Bonifačićem.71 V. Nikolić bio
je glavni urednik revije sve do smrti. Pisana na predratnom pravopisu, pravo-
pisom kojim su pisali Hrvati u domovini,72 HR je obilježavala i predstavljala
“konstruktivni kontinuitet hrvatske stoljetne nacionalne borbe za ostvarenje
nezavisne države Hrvatske, za očuvanje ljudskih prava na polju hrvatske
kulture, hrvatskog jezika i hrvatskog prisustva u Europi i u svijetu”.73 Ona
je upozoravala na probleme hrvatske političke emigracije, njezinu tamnu i
za zapadni svijet neprihvatljivu stranu koja se izražavala terorističkim aktivnostima
u Europi i Americi. U tim akcijama sudjelovao je njezin najekstremniji
dio, mahom mladi ljudi “koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a
mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije”.74 Pokojni
predsjednik Franjo Tuđman pokušao je opravdati takva stajališta i djelovanje,
rekavši: “Povijesno gledajući, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni
poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima
i nagađanjima oko te Jugoslavije, samo je ekstreman njima izraz povijesnog
stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k
ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski
način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima
svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji i u europskoj zajednici.”75
Dakako, pogled na hrvatsku političku emigraciju gledan samo kroz HR ne bi
bio cjelovit, ali ni sasvim jednostran. Ona je nesumnjivo povezivala Hrvate
raseljene diljem svijeta kako bi ostali povezani međusobno, s domovinom, ali
i sa svijetom. Tu i jest najveća vrijednost Hrvatske revije76 koja je kontinuirano
i cjelovito pratila sve aktualne događaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji kao i u sredinama
diljem svijeta gdje je djelovala hrvatska emigracija.
Cjeloviti mozaik, nazvan hrvatska politička emigracija, zahtijeva opširnu
elaboraciju arhivske građe i ostalu dokumentaciju u zemlji i inozemstvu, političke
i programatske akte pojedinih stranaka, organizacija i pojedinaca i njihovu
političku orijentaciju. Većina te građe nalazi se, nažalost, u inozemstvu i
to većim dijelom u privatnim arhivima i stoga je teško dostupna. Zahvaljujući
velikoj aktivnosti gosp. B. Hanža koji neumorno godinama uspostavlja kontakte
diljem svijeta s pojedinim hrvatskim emigrantima, oni osobno ili pak
njihova rodbina doniraju Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci dokumentaciju
nastalu tijekom njihova života. Ipak, nezaobilazan i relevantan izvor o djelovanju
emigracije je vrlo opsežan i dostupan emigrantski tisak.77 Vrlo ugledni
hrvatski emigrant Jere Jareb dao je najbolju bibliografiju hrvatskih emigrantskih
knjiga i brošura, kao i novinskih članaka i periodike koja je nastala diljem
svijeta i koja je nezaobilazna u istraživanju te problematike.78
Hrvatska revija, koja više nije emigrantska, izlazi još i danas, nakon smrti
njezina osnivača Vinka Nikolića, a izdaje ju Matica Hrvatska.79
59 Bože VUKUŠIĆ, Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva, Zagreb, 2001., 153.
60 Optužujemo jugoslavensku vladu i Savez komunista Jugoslavije za umorstva Hrvata u
domovini i u inozemstvu. HR, rujan 1969., 307.
61 Od velikog broja političkih emigranata od 1945. do 1972. koji su svojim pisanjem, istupima
i akcijama izvještavali svijet o zahtjevima Hrvata, navest ćemo neke od najpoznatijih: Ante
Ciliga, Krunoslav Draganović, Vinko Nikolić, Stjepan Hefer, Vjekoslav Luburić, Ivo Oršanić, Ivo
Korsky, Karlo Mirth, Ilija Jukić, Branimir Jelić, Jere Jareb, Franjo Eterović, Jure Petričević, Mate
Frković, Antun Bonifačić, Dominik Šušnjara, Franjo Nevistić, Marijan Rudež, Stjepan Buć, Jakša
Kušan, Milan Blažeković, Bruno Bušić, Dominik Mandić, Srećko Rover, Ivo Rojnica, Bogdan
Radica, Tihomil Rađa, Branko Salaj, Gojko Borić, Tefko Saračević, Miodrag Milić, Vladimir
Musa, Pavao Tijan, Danijel Crljen, Zorislav Dončević, Tihomil Drezga, Eugen Kvaternik, Jure
Prpić, Stjepan Radeljak, Pero Maruna, Borislav Maruna, Ivan Cerovac, Mladen Schwartz,
Zvonko Bušić, Željo Sabol itd.
62 Zbirka iseljeničkog tiska Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu u koju spada i
emigrantski tisak utemeljena je 1988. Nastala je nakon Drugog svjetskog rata, a prikuplja se
sve do danas na različite načine, a najviše donacijama istaknutih hrvatskih političkih emigranata.
Ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem gosp. Branku Hanžu, vrlo susretljivom voditelju
navedene zbirke koji mi ju je stavio na raspolaganje, dao smjernice i vrlo korisne sugestije.
Opširnije, Branko HANŽ, “Hrvatski iseljenički tisak u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u
Zagrebu”, HR, Zagreb, broj 42, ožujak 1992., 123.
63 Kažnjavalo se prema članku 118. “neprijateljska propaganda” ili članku 133. “verbalni delikt”
Krivičnog zakona SFRJ.
64 B. HANŽ, n.dj., 127.
65 Prvi broj Hrvatske revije izišao je 9. ožujka 1951. u Buenos Airesu (Argentina).
66 V. NIKOLIĆ, “Kultura i sloboda”, HR, JZ, VIII.
67 Bogdan RADICA, Trideset i peta godina “Hrvatske revije” u slobodi, HR, rujan 1985., 400.
68 Jure PETRIČEVIĆ, Put k ostvarenju Hrvatske države i medjusobni odnosi država-nasljednica
Jugoslavije, HR, rujan 1966., 13.
69 Isto, ožujak 1970., 161.
70 Vinko Nikolić rođen je 2. ožujka 1912. u Šibeniku gdje je završio pučku školu i katoličku
realnu gimnaziju. Polaznik je Biskupskog sjemeništa. Diplomirao je 1937. na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu hrvatsku književnost i jezik. Za vrijeme Banovine Hrvatske profesor je na
Trgovačkoj akademiji. S hrvatskom vojskom i narodom povlači se 1945. u Austriju, a iz nje kao
ratni zarobljenik u Italiju. Prilikom preseljenja iz jednog u drugi izbjeglički logor 27. ožujka
1946. iskače iz jurećeg vlaka te zamjenjuje status “zarobljenika” za status političkog emigranta. U
Argentinu (Buenos Aires) dolazi 8. lipnja 1947. S Franjom Nevistićem od 1. rujna 1947. do lipnja
1950. uređuje zbornik Hrvatska. Od 1951. do svoje smrti bio je glavni urednik HR. Umro je u
Šibeniku 12. srpnja 1997.
71 Dr. Antun Bonifačić rođen je 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Školovao se u Pazinu
i Sušaku. U Zagrebu je studirao slavistiku, romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost.
Od 1941. do 1945. bio je nadstojnik Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova
NDH. Od 1945. u emigraciji je u Brazilu. Zajedno s V. Nikolićem pokreće HR 1951. Nakon smrti
Stjepana Hefera 31. srpnja 1973. izabran je za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a
na toj funkciji se zahvalio 1981. Umro je 24. travnja 1986. u Chicagu.
72 Kad je 1950. V. Nikolić u pismu postavio dr. Atunu Bonifačiću pitanje o pravopisu u HR
“on se pismeno bez kolebanja izjasnio za povratak na predratni pravopis, obrazloživši, da je
Pavelićevo zadiranje u područje pravopisa, uopće jezika, bilo nasilno, i, štaviše, naglasio je, da
mi vani trebamo pisati istim pravopisom, kojim pišu hrvatski književnici u domovini, da bismo
tako očuvali hrvatsko književno a i jezično jedinstvo. Zato je HR od svog prvog broja pisala
umjerenom fonetikom i ijekavicom”. Hrvatski razgovori o slobodi, Drugi simpozij HR - srpanj
1971., München-Barcelona, 1974., 292.
73 B. RADICA, n. dj., 401.
74 Franjo TUĐMAN, “Domovinska svjedočanstva o suvremenoj Hrvatskoj”, Hrvatska zauvijek,
prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, Zagreb 1996.,123.
Dr. Antun Bonifačić. Punta na Krku 8. listopada
1901. - Chicago 24. travnja 1986.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
Post je objavljen 22.04.2008. u 07:00 sati.