1. Crkve
1.1. Rimokatolička crkva
Službena historiografija komunističkog razdoblja jednostrano je naglašavala
“bliskost’ RKC i ustaškog režima, generalizirala zločine pojedinih svećenika
te isticala aktivnu i stalnu suprotstavljenost Crkve komunističkom poretku.
Nasuprot tome, radovi nastali nakon 1990. naglasak stavljaju isključivo na
trpljenje RKC pod komunističkim režimom,52 pri čemu osobitu pažnju posvećuju
slučaju zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca, kao figure
koja simbolizira stanje u Crkvi u Hrvatskoj nakon 1945. Ovi radovi inzistiraju
da je Stepinac bio protivnik ustaškog režima i borio se protiv njega u granicama
svojih mogućnosti te da je mnogo učinio na spašavanju života brojnih Židova,
izlažući se time velikoj opasnosti, kao i svoju poziciju, i svoj život. Nakon ulaska
komunista u Zagreb, nova je vlast u lipnju 1945. pokazala namjeru da s
RKC i Stepincem nađe, barem javno i u prvo vrijeme, modus vivendi. U razgovorima
J. B. Tita i Vladimira Bakarića, predsjednika Vlade Hrvatske i nadbiskupa
Stepinca, prva je strana zatražila da se RKC u Hrvatskoj “odmakne” od
Vatikana i postane “nacionalna” crkva. I Stepinac i Vatikan odbili su taj zahtjev.
Iako je sljedećih mjeseci Crkva iskazala jasan ideološki i politički otpor komunističkom
režimu u “poslanicama” vjernicima i svećenstvu, te interpelacijama
novim vlastima u kojima se protestiralo protiv “komunističkog materijalizma”,
uvođenja građanskog braka i ukidanja obveznoga religijskog obrazovanja,
vlast nije odmah reagirala javnim progonom. Prvo je, nizom zakona
Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije ograničena
edukativna i javna, a ukinuta karitativna uloga Crkve. Spomenutim zakonima
oduzet je i značajan dio imovine RKC. Javna opća kampanja protiv RKC
započela je, zbog taktičkih razloga, tek nakon saveznih parlamentarnih izbora
u studenome 1945. kada se nova vlast učvrstila.53 Preuzevši potpuno vlast
preko Narodne fronte (jedinoga javnog oblika političkog djelovanja), koja je
pobijedila na izborima, komunisti su objavili da su konstituiranjem legalnih
tijela, ispunili obveze preuzete u sklopu napora za međunarodno priznanje.
Zatim je u novinama započela intenzivna kampanja u kojoj je Crkva optuživana
za kolaboraciju s režimom NDH i navodnu poslijeratnu urotu sa skupinama
koje su imale namjeru oboriti novu vlast. Suđenje A. Stepincu i nekolicini
svećenika 1946. bilo je zenit te kampanje. Prema crkvenim izvorima, u vrijeme
preuzimanja vlasti i neposredno nakon kraja rata, 243 svećenika su ubi-
jena, 89 ih je nestalo u nejasnim okolnostima, a čak 169 ih je bilo u zatvorima
samo u 1945.54
Odnosi države i ove crkve ostali su puni međusobnog nepovjerenja i zategnutosti
još dugi niz godina. Prvi hrvatski ustav iz 1947. formalno je jamčio
slobodu vjere i savjesti, ali je konkretna provedba ovih načela bila ostavljena
arbitrarnom tumačenju pojedinih vladinih tijela. Prvi jugoslavenski zakon
o pravima vjerskih zajednica, koji je konačno dao izvjesni okvir za odnose
države i crkvi, usvojen je 1953. godine. Komisija za vjerske zajednice (u kojoj
su bili predstavnici svih crkvi u Hrvatskoj), uspostavljena pri vladi NRH još
1945., imala je tek simboličnu ulogu i aktivnost. S namjerom ostvarivanja utjecaja
na politiku Crkve, vlada je 1953. inicirala osnivanje udruženja katoličkih
svećenika. Inicijativa je dočekana sa snažnim otporom u sklopu crkvenog vodstva.
U razdoblju od 1953. do 1966., zbog članstva u ovom udruženju, 15 svećenika
je suspendirano.55
U razdoblju od 1945. do 1952. neobvezna je vjerska poduka u državnim
školama bila dopuštena, ali je bila sustavno otežavana različitim ideološkim
kampanjama i administrativnim smetnjama. Godine 1952. zagrebački
Teološki fakultet isključen je iz Sveučilišta i više nije bilo niti jedne vjerske
institucije u sklopu sustava državnog školstva. Tzv. poslanice i tjednik Gore
srca ostali su jedini mediji kojima je RKC kritizirala novi poredak. Katoličko
izdavaštvo pedesetih kontrolirano je ne samo restriktivnom zakonodavnom
politikom nego i posredno, državnom kontrolom distribucije tiskarskog papira.
Početkom šezdesetih Jugoslavija i Vatikan započeli su pregovore o obnovi
diplomatskih odnosa, prekinutih 1952., koji su završili 1966. potpisivanjem
protokola o međusobnim odnosima te razmjenom diplomatskih predstavnika
1970. U tom kontekstu, odnosi su postupno poboljšani, a osobito je
tome pridonio duh Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.). Posjet Tita
Vatikanu početkom sedamdesetih svjedočio je o dobrim odnosima Vatikana i
Jugoslavije, ali slika na vanjskopolitičkoj razini nije bila u suglasju sa stvarnim,
veoma napetim odnosima između jugoslavenskih vlasti i RKC-a na unutarnjem
političkom planu, iako je državna represija prema RKC s obzirom na prijašnje
razdoblje popustila.
Sredinom šezdesetih, odnosi države i crkve imali su oblik međusobne tolerancije,
tih je godina država dopustila ponovno javno održavanje crkvenih/
vjerskih priredbi. U Katoličkoj crkvi sukob modernizatora i tradicionalista se
produbio, pri čemu je vlast ipak bolje surađivala s tradicionalistima, bojeći se
aktivizma i sposobnosti modernizatora. Ublažavanje stajališta Crkve prema
režimu imalo je, uz prednosti, i svoju cijenu. U političkim događajima sljede-
ćih godina RKC je, uglavnom, ostao po strani. Ona se nije aktivno angažirala u
nacionalnom pokretu sedamdesetih, niti je značajnije protestirala zbog suđenja
raznim aktivistima u vrijeme hrvatske krize.56 U sjećanjima, kasnije objavljenima,
vodeće ličnosti nacionalnog pokreta ipak navode da je crkveno vodstvo
simpatiziralo u to vrijeme s reformističkim vodstvom SKH.57
52 Jure KRIŠTO, Katolička crkva u totalitarizmu, Zagreb 1997.
53 Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945. - 1952., sv. 1.,
1945. -1948., Zagreb 2005., 128.
54 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, “Problem legitimiteta”, 485.
55 Slično je udruženje bilo osnovano 1947. za svećenike SPC-a. Nakon početnog odbijanja,
njezino je vodstvo popustilo, pa je 1966., od ukupno 171 svećenika SPC-a u Hrvatskoj,
udruženju pripadalo 157.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
HRVATI.COM">
