ŽELJKO KARAULA
Bjelovar, Republika Hrvatska
U ovom radu autor prikazuje na osnovi dokumentacije Kriznog štaba Bjelovar,
relevantne literature iz bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su
doveli do osvajanja vojarne JNA “Božidar Adžija” te ostalih vojnih objekata u
Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah
Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati
razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tijekom
1991. godine te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije
Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima
novoizabranoga političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske
narodne armije (JNA).
Uvod
Kraj 80-tih i početak 90-tih godina 20. stoljeća obilježio je slom komunizma
diljem istočne Europe i raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Ti događaji su se vrlo brzo reflektirali u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj
Republici Jugoslaviji (SFRJ). Zahtjevi za uvođenjem novoga demokratskog
društva, tržišnoga gospodarstva i poštovanja ljudskih prava većinom dolaze
iz Slovenije a od kraja 1989. i Hrvatske. Tim novim tendencijama odupiru se
između ostalog, i okoštale komunističke strukture u JNA, dok u istočnim dijelovima
Jugoslavije, posebno u Socijalističkoj Republici Srbiji (SRS), vladajuće
pozicije uspijevaju zadržati srbijanski komunisti koji otvoreno prelaze na velikosrpsku
opciju tražeći “nove odnose u jugoslavenskoj federaciji”.1
U takvim se prilikama u općini Bjelovar, a i u tadašnjoj Socijalističkoj
Republici Hrvatskoj (SRH) održavaju prvi višestranački izbori u dva izborna
kruga 22. i 23. travnja te 6. i 7. svibnja 1990. godine, nakon gotovo 50-godišnjeg
razdoblja. Početak 1990. godine u općini Bjelovar obilježilo je formiranje
ogranaka raznih političkih stranaka, koje su se time pripremale za predstojeće
izbore. Tako je u Bjelovaru prvo osnovan ogranak Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), a zatim Hrvatske demokratske stranke (HDS), Hrvatske
seljačke stranke (HSS) i drugih stranaka koje su zajedno s vladajućim Savezom
komunista Hrvatske – Strankom demokratskih promjena (SKH-SDP) istaknule
svoje kandidate za mjesta u lokalnim tijelima vlasti te za Sabor SRH.
Najviše problema sa službenim vlastima imao je HDZ, na koji se svojim priopćenjem
okomio SUBNOR Bjelovar (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog
rata), optužujući ga da je njegovo djelovanje samo “kulisa” iza koje
se krije nacionalistička organizacija, koja poziva na rušenje političko-društvenog
sustava, čak i silom.2
Vrlo brzo novoosnovani ogranci razvili su značajnu političku aktivnost,
ponajprije na ruralnom području, što se očituje osnivanjem stranačkih ogranaka
u pojedinim selima općine Bjelovar. Tako već HDZ početkom godine
ima osnovanih deset ogranaka s oko 3000 članova, HDS oko 800 članova, dok
su ostale političke stranke polako stjecale svoje pristaše.3 Karakteristika prvih
višestranačkih izbora u SRH bila je u tome da su građani odmah birali svoje
predstavnike u Sabor SRH, te svoje predstavnike na lokalnoj razini. Tako su
se birali kandidati u tri predstavnička tijela Skupštine općine Bjelovar, Vijeće
mjesnih zajednica, Društveno-političko vijeće te Vijeće udruženog rada, što
je ukupno činilo 90 odborničkih mjesta. Sigurnu pobjedu na prvim višestranačkim
izborima na općinskoj i republičkoj razini izborila je Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ). Tako je od četiri kandidata za sabor SRH (jedan u
zajednici s drugim općinama) HDZ osvojio tri mjesta, dok je SKH-SDP imao
jedno mjesto. U novoj Skupštini općine Bjelovar HDZ je osvojio 50 odborničkih
mjesta što mu je osiguralo stabilnu većinu.4 Već za 4. lipnja 1990. godine
sazvana je novoizabrana konstitutirajuća sjednica Skupštine općine Bjelovar
na kojoj su izabrani novi čelnici općine u skladu s izbornim rezultatima.5 Samo
nekoliko dana prije nego što je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj Jugoslavenska
narodna armija (JNA) je ocjenjujući da su u Hrvatskoj pobijedile “antisocija-
lističke, antijugoslavenske i nacionalističke snage” u dogovoru s predsjednikom
Predsjedništva SFRJ u ime SR Srbije Borisavom Jovićem 23. svibnja 1990.
oduzela cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike
Hrvatske, što je istog dana organizirano i u Bjelovaru gdje je JNA stavila pod
svoju kontrolu oružje TO općina Bjelovar, Čazma i Đurđevac.6
Sredinom kolovoza 1990. došlo je do pobune srpskog stanovništva sjeverne
Dalmacije i Like, u općinama u kojima su predstavljali većinu, što je bio jasan
dokaz da Srbi s toga područja ne prihvaćaju novu hrvatsku vlast.7 Na ovakav
rasplet događaja reagiralo je i novo Izvršno vijeće Skupštine općine Bjelovar na
izvanrednoj sjednici 17. kolovoza 1990. Na sjednicu su pozvani i predstavnici
ostalih političkih stranaka dajući otvorenu potporu stajalištima Predsjedništva
Republike Hrvatske oko događaja u Kninu te se traži da se “oslobode blokirane
prometnice i omogući normalan protok vozila u jeku turističke sezone”.8
U srpnju je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice u Bjelovaru osnovan inicijativni
odbor Srpske demokratske stranke (SDS) za općinu. Stranka je bila nositelj
srpske pobune u Hrvatskoj i sebe je predstavljala kao političkog predstavnika
srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Izabran je odbor u koji su ušli predstavnici
17 sela u općini Bjelovar u kojima ima srpskog stanovništva. Ubrzo je u
selu Čađavcu organiziran skup SDS-a na kojemu se okupilo oko 250 ljudi.9
Zbog malog broja srpskog stanovništva u općini Bjelovar, SDS nije imao veći
politički značaj. Pripadnici srpske manjine imali su u općini Bjelovar većinu
u samo četiri naselja, selima Bačkovici, Bedeničkoj, Čađavcu i Polumu, dok je
ostali dio srpskog stanovništva živio u gradu Bjelovaru (Tablica 1).
Posebno veliko negodovanje građana Bjelovara izazvalo je najavljeno izjašnjavanje
o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj u razdoblju od 19. kolovoza do 2.
rujna 1990. koje je provedeno i u Bjelovaru, što se manifestiralo zabranom
postavljanja i trganjem plakata koji su postavljeni preko noći, a koji su pozivali
na građane srpske nacionalnosti da pristupe glasovanju.10 Glasačko mjesto za
“srpski referendum” bilo je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice u Bjelovaru.
Tablica 1.
Općina Bjelovar Narodnosni sastav stanovništva (1991.)
Postotak Stanovništvo Postotak Stanovništvo Postotak
Hrvati 20.826 77,34 % 32.287 82,50 % 53.113 80, 42 %
Srbi 2.590 9,61 % 3. 308 8,45 % 5. 898 8. 91 %
Jugoslaveni 1.485 5,53 % 1.146 2,92 % 2. 631 3, 98 %
Ostali 2.025 7,52 % 2.399 6,13 % 4. 424 6, 69 %
UKUPNO 26.926 100, 00 % 39.113 100, 00 % 66. 039 100%
Svojim dolaskom na vlast u Bjelovaru HDZ je proveo različite kadrovske
promjene, oblikovane novom političkom “podobnosti”, koje nisu bile usmjerene
samo protiv osoba srpske nacionalnosti, nego i protiv onih koji su bili
nositelji poslova i dužnosti koje su obnašali za vrijeme prethodnoga komunističkog
sustava. Koristeći takvu situaciju, uskoro je organiziran javni prosvjed
radnika Drvne industrije Česma koji su tražili da zbog lošega financijskog stanja
poduzeća ostavku treba podnijeti cjelokupna uprava poduzeća, u kojoj
je od ukupno devet direktora, sedam bilo srpske nacionalnosti, a te su dužnosti
obavljali i u komunističkom sustavu. Poseban problem predstavljale su
kadrovske promjene u represivnim institucijama u Bjelovaru, koje su mahom
pogađale osobe srpske nacionalnosti zato što su one u tim institucijama bile
iznadproporcionalno zastupljene, a u koje nova vlast nije imala povjerenje.12
Čak je i nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije u Bjelovaru
bila neravnomjerna (Tablica 2.). U takvoj situaciji vlast je pribjegla popunjavanju
policije hrvatskim mladićima koji su pokazali spremnost da se “suprostave
velikosrpskim nasrtajima”. Slična akcija napravljena je i u pričuvnom sastavu
policije. Na policijsku izobrazbu u Zagreb je već početkom kolovoza 1990.
godine upućeno iz Bjelovara 57 policijskih kandidata, od kojih je dio sudjelovao
na prvoj smotri hrvatske policije u Zagrebu.13 Poslije završene obuke većina
njih se vratila u Bjelovar, dok je manji dio ostao u službi u Zagrebu
Uz opće pogoršavanje političke situacije, Republika Hrvatska i općina
Bjelovar nalazile su se pod ekonomskom krizom i depresijom koja je pogodila
cijelu SFRJ krajem 70-tih godina 20. stoljeća. Došlo je do općeg pogoršanja
socijalnih prava, a standard građana postajao je sve lošiji. Tako je Privredna
komora regije Bjelovar iznijela podatke o osjetnom padu standarda stanovništva
regije Bjelovar, nedostatku novčanih sredstava u gospodarstvu i gubicima
u industriji, te o otpuštanjima radnika. Podatak da su za 19,8 posto osobni
dohotci manji od prosjeka Republike je posebno poražavajući. Mnogi gospodarski
subjekti poput “Tome Vinkovića”, “5. maja”, Drvne Industrije “Česme”
nalazili su se doslovno pred stečajem.15
1 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999.; Eric J. HOBSBAWM, The
Age of Extremes, Pantheon Books, New York 1994.; Zdenko RADELIĆ, “Hrvatska i Jugoslavija
– neki problemi povijesnih istraživanja”, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., 2003., 753.-769.;
Zoran PODOBNIK, “Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989.-1991.”, Međunarodne studije,
br. 2., Zagreb 2005., 63.-83; Dejan JOVIĆ, Jugoslavija država koja je odumrla, Zagreb 2003.;
Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj (1990.-1995.), Zagreb 2005.
2 Željko KARAULA, “Pad vojarne JNA ‘Božidar Adžija’ u Bjelovaru 29. IX. 1991. godine”,
Scientia Podraviana, Koprivnica, br. 20., 21.-24.
3 “Teži se evropskim standardima”, Bjelovarski list (dalje BL), br. 13, 29. III. 1990., 4.
4 Rezultati općinskih izbora u Bjelovaru: HDZ u sva tri vijeća 50 odbornika, SKH-SDP 27
odbornika, HSS 2 odbornika, HDS 5 odbornika, NK (nezavisni) 6 odbornika. Službene novine
općine Bjelovar (dalje SNOB), 7/90., 18. VI. 1990., 1.-6.; “Rezultati izbora Bjelovar”, BL, br. 17,
26. IV 1990., 4.; “Ponovni izbori”, BL, br. 21, 24. V. 1990., 3.; “Svi bjelovarski odbornici”, BL, br.
26, 28. VI. 1990., 4.
5 “Stručnost i poštenje - najavljujemo novu općinska skupština”, BL, br. 22, 31.V. 1990., 3.
6 U svom dnevniku predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je zapisao: “Praktički smo
ih razoružali. Formalno je to učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. (…)
Nećemo dozvoliti da oružje Teritorijalne obrane zloporabe (Hrvatska i Slovenija, op. N. B.) u
eventualnim sukobima ili na nasilno otcepljenje”. Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, Beograd,
1996., 146.
7 N. BARIĆ, n. dj., 77.-80.
8 “Podrška”, BL, br. 34, 23. VIII. 1990., 2.
9 “Inicijativni odbor SDS”, BL, br. 28, 12. VII. 1990., 4.
10 Časlav OCIĆ, “Hronika Republike Srpske Krajine 1989.-1991.”, Republika Srpska Krajina,
Knin, Beograd 1996., 20.-22.
11 Popis stanovništva 1991: Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republika
Hrvatska, Republički zavod za statistiku, Zagreb 1992., 52.-55.
12 SUP SAO Krajine osnovan je 4. siječnja 1990. čime je institucionalizirana pobuna dijela
pripadnika tijela unutrašnjih poslova srpske nacionalnosti, na području samoproglašene SAO
Krajine. Ministarstvo unutarnjih poslova je 10. siječnja zatražilo od djelatnika ministarstva da
potpišu izjavu o lojalnosti Republici Hrvatskoj. U slučaju odbijanja potpisivanja te izjave nastupio
je prestanak radnog odnosa. N. BARIĆ, n. dj., 126.
13 Jure ŠIMIĆ, Antun PERČULIJA, Stanko ŠTIMAC, Stjepan BUDINSKI, Stjepan IVANIĆ,
Josip TOMŠIĆ, Bjelovar u Domovinskom ratu – Svjedoci vremena, Bjelovar 1997., 64.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalan znanstveni rad. Objavljujemo u nastavcima radi preglednosti.
Post je objavljen 26.04.2008. u 07:00 sati.